Afganistan- grobnica imperija
Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH)
Dok administracija predsjednika Baracka Obame i NATO saveznici tragaju za izlaznom strategijom koja bi ih izvukla iz afganistanskog džehenema i osigurala im privid „završene misije“, dva nemila nedavna događaja su zadala težak udarac naporima da se ova ratom razorena država podigne na noge i uključi u globalni poredak prema viziji svjetskih moćnika.
Prvo je vijest da su američki vojnici u zračnoj bazi Bagram, sjeverno od Kabula, spalili primjerke Kur'ana izazvala nasilne proteste širom zemlje. Uprkos izvinjenjima američkih zvaničnika i predsjednika Obame lično, te pozivima afganistanskog predsjednika Hamida Karzaija na mir, više od 30 demonstranata ubijeno je u nasilju. Šest američkih vojnika također je ubijeno u očiglednim osvetničkim napadima, uključujući dvojicu američkih vojnih savjetnika ubijenih u utvrđenoj zgradi ministarstva unutrašnjih poslova. I dok je bijes Afganistanaca ključao desio se još jedan gori incident. Pomahnitali američki vojnik je u Kandaharu nakon što je, prema tvrdnjama njegovih pretpostavljenih, doživio nervni slom ubio 16 nedužnih civila u njihovim kućama među kojima devetero djece i pet žena. U istom incidentu je teško povrijeđeno još pet osoba. Ovo je bio jedan od najtežih incidenata otkad su Amerikanci počeli invaziju na Afganistan 2001. godine iako su civilne ili takozvane kolateralne štete bile više nego česte.
I dok svi očekuju da će ove incidente talibani iskoristiti da u svoje redove regrutuju i one koji se sa njima nisu do sada slagali i da će uslijediti novi val napada na savezničke i vladine trupe, mnogi se pitaju je li baš sada vrijeme da se proces povlačenja savezničkih trupa ubrza. Naime, prema planu kojeg su postigli saveznici sa afganistanskim vlastima, strane borbene snage trebale bi napustiti Afganistan do kraja 2014. Administracija predsjednika Obame je prošle godine već povukla deset hiljada vojnika, a prema planu postepenog povlačenja i predavanja sigurnosnih ovlasti na obučene afganistanske jedinice, Amerikanci bi trebali povući još 33 hiljade vojnika do kraja 2012.godine. Ova strategija je predviđala da se u prijelaznom periodu do 2014. prvo pojačaju vojne operacije kako bi se slomila najžešća uporišta talibana i kako bi se umjereni elementi među njima prisilili da se priključe mirovnim pregovorima i nađu svoje mjesto u političkom životu Afganistana nakon okončanja okupacije. Izljevi bijesa zbog paljenja Kur`ana dodatno su otežali ova nastojanja zapadnih sila da smanje nasilje i uspostave ozračje pomirenja s talibanima. Masakr nad civilima bi mogao zadati i konačan udarac tim naporima. Tome u prilog govori i vijest da su se talibani četiri dana nakon napada povukli iz direktnih pregovora sa talibanima koje su vodili u Kataru. A naročito je kao bolan došao poziv afganistanskog predsjednika da se američke trupe nakon masakra u Kandaharu moraju povući iz sela. Naime, upravo je savezničko prisustvo u selima do sada bilo najbitniji dio strategije kojim su se gradile bolje veze sa lokalnim stanovništvom i sužavao manevarski prostor talibanima.
Zato zagovornici ubrzanog povlačenja tvrde kako je sada pravo vrijeme da se saveznici povuku iz „Grobnice imperija“ koja je za sobom u provaliju odvukla brojne svjetske sile i moćnike. Oni smatraju kako je samo prisustvo okupacionih sila na teritoriji Afganistana, a potvrđuju to i posljednja dva spomenuta incidenta, ustvari najveći izvor nestabilnosti i da bi se tek okončanjem okupacije istinski stvorili uslovi da Afganistanci preuzmu odgovornost za vlastitu budućnost.
Naravno, dinamika savezničkog povlačenja će zavisiti koliko od situacije na terenu toliko i od ishoda predizborne kampanje i izbornih rezultata američkih predsjedničkih izbora u Americi, ekonomske situacije u Evropi i političkih gibanja na domaćoj političkoj sceni ključnih članica NATO-a, prije svega u Njemačkoj i Velikoj Britaniji.
Protivnici ubrzanog povlačenja pak smatraju kako bi prerano povlačenje anuliralo sve dosadašnje napore i kako bi utrlo put ponovnom povratku talibana na vlast. Čini se da je to još uvijek pozicija zvaničnog Washingtona. Tako je predsjednik Obama nakon susreta s britanskim premijerom Davidom Cameronom u Washingtonu rekao da će američki vojnici od sljedeće godine imati samo ulogu podrške afganistanskim snagama, prije potpunog povlačenja za dvije godine, kao što je ustvari bilo i planirano. I njegov sagovornik nije ostavio prostora za sumnju oko njihovog stava. Cameron je potvrdio da se britanske trupe neće prije najavljenog roka povući iz Afganistana, i da će do kraja ostati s Amerikancima, s kojima su zajedno od početka rata u toj zemlji. „Britanci se od početka bore rame uz rame s Amerikancima i mi tamo još uvijek imamo 9.500 vojnika“, rekao je britanski premijer, a prenijele svjetske agencije.
Obama je, podržavajući stav Camerona, rekao da se neće dozvoliti da Afganistan nakon povlačenja NATO-trupa ponovo postane mjesto gdje se pripremaju napadi na druge zemlje.
Ipak, ako se situacija na terenu nastavi pogoršavati i ako strategija i dalje bude primala ovako bolne udarce teško je znati šta će se desiti. Jer već sada i pored odlučnog stava da se američke trupe ne povuku prije naznačenog roka, američka javnost je prilično nezadovoljna desetogodišnjim ratom u Afganistanu. Tako je istraživanje Reutersa i Ipsosa pokazalo da se 61 posto ispitanika zalaže za momentalno vraćanje američkih vojnika kući.
Kulturološka obuka
Istovremeno, incident sa paljenjem Kur`ana je još jednom pokazao koliko je u savremenoj obuci vojnika i planiranju vojnih operacija bitno poznavanje kulture i običaja naroda i zemlje u kojoj su angažovani. Jedan, sa stanovišta sekularnog i ateizmu sklonog zapada, bizaran čin je u na blasfemiju osjetljivom Afganistanu zadao težak udarac cjelokupnoj vojnoj strategiji kakav nijedan napad neprijatelja ne bi postigao.
Ideja o posebnom kulturološkom treningu vojnika za djelovanje u specifičnim društvenim okolnostima zemalja u kojim služe relativno je nova među članicama NATO- saveza. Tek nakon rata u Iraku i Afganistanu takva specijalizirana poduka postala je sastavnim dijelom obuke vojnika zemalja članica. Tako su, prema izvještaju Glasa Amerike, američki marinci otpočeli s programom obuke o lokalnim kulturama nakon rata u Iraku, gdje su iskustva na terenu pokazala da američki vojnici ne razumiju običaje zemlji u kojoj se bore. U 2005. komanda Korpusa marinaca organizirala je program učenja arapskog, dari i paštu jezika, zajedno s informacijama o religiji, ekonomiji i socijalnim pitanjima u Iraku i Afganistanu. George Dallas, direktor programa poznatog kao Centar za napredno operativno poznavanje kultura, smatra kako „marinci shvaćaju da je važno pridobiti ljude, da je stabilizacija važna kako bi se osigurala ta regija i da će biti bolje prihvaćeni ako razumiju i poštuju lokalnu kulturu“.
Antropologinja dr. Paula Holmes Eber je među nastavnicima u tom programu. Ona kaže da je koncept kulturološke obuke u početku bio stran za vojsku koja se trenirala za konvencionalni rat: „Marinac sa 19 godina starosti, koji je, naprimjer, odrastao u Iowi, i nikada prije nije napustio Sjedinjene Države, vidjet će stvari koje uopće ne razumije. Prema tome, nadamo se da ćemo im dati širi okvir za razmišljanje, da neće biti samo čuđenja i odbojnosti, nego razumijevanja, svijesti da mogu nešto uraditi i pomoći. Ona također smatra da je napredak ostvaren u pokrajini Anbar u Iraku najbolji primjer kako kulturološko razumijevanje i rad s lokalnim stanovništvom može potpuno izmijeniti pokrajinu s najvećim nivoom nasilja u zemlji. Da bi ih pripremili za buduće raspoređivanje, marinci se sada podučavaju o raznim dijelovima svijeta kako bi bili spremni u slučaju kriza, kao na Haitiju, ili manjih sukoba bilo gdje.
Ono što je posebno došlo kao udarac ovoj novoj taktici jeste činjenica da je narednik koji je počinio masakr u Kandaharu u Afganistanu bio raspoređen na specijalnom zadatku uspostavljanja povjerenja lokalnog stanovništva kroz zajedničke patrole sa Afganistancima.
Incidenti u Afganistanu su još jednom pokazali sav značaj ovakve obuke, ali i to da se ratu i okupaciji ne može staviti lijepa maska kako bi on postao nešto što nije.
Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH)
Prvo je vijest da su američki vojnici u zračnoj bazi Bagram, sjeverno od Kabula, spalili primjerke Kur'ana izazvala nasilne proteste širom zemlje. Uprkos izvinjenjima američkih zvaničnika i predsjednika Obame lično, te pozivima afganistanskog predsjednika Hamida Karzaija na mir, više od 30 demonstranata ubijeno je u nasilju. Šest američkih vojnika također je ubijeno u očiglednim osvetničkim napadima, uključujući dvojicu američkih vojnih savjetnika ubijenih u utvrđenoj zgradi ministarstva unutrašnjih poslova. I dok je bijes Afganistanaca ključao desio se još jedan gori incident. Pomahnitali američki vojnik je u Kandaharu nakon što je, prema tvrdnjama njegovih pretpostavljenih, doživio nervni slom ubio 16 nedužnih civila u njihovim kućama među kojima devetero djece i pet žena. U istom incidentu je teško povrijeđeno još pet osoba. Ovo je bio jedan od najtežih incidenata otkad su Amerikanci počeli invaziju na Afganistan 2001. godine iako su civilne ili takozvane kolateralne štete bile više nego česte.
I dok svi očekuju da će ove incidente talibani iskoristiti da u svoje redove regrutuju i one koji se sa njima nisu do sada slagali i da će uslijediti novi val napada na savezničke i vladine trupe, mnogi se pitaju je li baš sada vrijeme da se proces povlačenja savezničkih trupa ubrza. Naime, prema planu kojeg su postigli saveznici sa afganistanskim vlastima, strane borbene snage trebale bi napustiti Afganistan do kraja 2014. Administracija predsjednika Obame je prošle godine već povukla deset hiljada vojnika, a prema planu postepenog povlačenja i predavanja sigurnosnih ovlasti na obučene afganistanske jedinice, Amerikanci bi trebali povući još 33 hiljade vojnika do kraja 2012.godine. Ova strategija je predviđala da se u prijelaznom periodu do 2014. prvo pojačaju vojne operacije kako bi se slomila najžešća uporišta talibana i kako bi se umjereni elementi među njima prisilili da se priključe mirovnim pregovorima i nađu svoje mjesto u političkom životu Afganistana nakon okončanja okupacije. Izljevi bijesa zbog paljenja Kur`ana dodatno su otežali ova nastojanja zapadnih sila da smanje nasilje i uspostave ozračje pomirenja s talibanima. Masakr nad civilima bi mogao zadati i konačan udarac tim naporima. Tome u prilog govori i vijest da su se talibani četiri dana nakon napada povukli iz direktnih pregovora sa talibanima koje su vodili u Kataru. A naročito je kao bolan došao poziv afganistanskog predsjednika da se američke trupe nakon masakra u Kandaharu moraju povući iz sela. Naime, upravo je savezničko prisustvo u selima do sada bilo najbitniji dio strategije kojim su se gradile bolje veze sa lokalnim stanovništvom i sužavao manevarski prostor talibanima.
Zato zagovornici ubrzanog povlačenja tvrde kako je sada pravo vrijeme da se saveznici povuku iz „Grobnice imperija“ koja je za sobom u provaliju odvukla brojne svjetske sile i moćnike. Oni smatraju kako je samo prisustvo okupacionih sila na teritoriji Afganistana, a potvrđuju to i posljednja dva spomenuta incidenta, ustvari najveći izvor nestabilnosti i da bi se tek okončanjem okupacije istinski stvorili uslovi da Afganistanci preuzmu odgovornost za vlastitu budućnost.
Naravno, dinamika savezničkog povlačenja će zavisiti koliko od situacije na terenu toliko i od ishoda predizborne kampanje i izbornih rezultata američkih predsjedničkih izbora u Americi, ekonomske situacije u Evropi i političkih gibanja na domaćoj političkoj sceni ključnih članica NATO-a, prije svega u Njemačkoj i Velikoj Britaniji.
Protivnici ubrzanog povlačenja pak smatraju kako bi prerano povlačenje anuliralo sve dosadašnje napore i kako bi utrlo put ponovnom povratku talibana na vlast. Čini se da je to još uvijek pozicija zvaničnog Washingtona. Tako je predsjednik Obama nakon susreta s britanskim premijerom Davidom Cameronom u Washingtonu rekao da će američki vojnici od sljedeće godine imati samo ulogu podrške afganistanskim snagama, prije potpunog povlačenja za dvije godine, kao što je ustvari bilo i planirano. I njegov sagovornik nije ostavio prostora za sumnju oko njihovog stava. Cameron je potvrdio da se britanske trupe neće prije najavljenog roka povući iz Afganistana, i da će do kraja ostati s Amerikancima, s kojima su zajedno od početka rata u toj zemlji. „Britanci se od početka bore rame uz rame s Amerikancima i mi tamo još uvijek imamo 9.500 vojnika“, rekao je britanski premijer, a prenijele svjetske agencije.
Obama je, podržavajući stav Camerona, rekao da se neće dozvoliti da Afganistan nakon povlačenja NATO-trupa ponovo postane mjesto gdje se pripremaju napadi na druge zemlje.
Ipak, ako se situacija na terenu nastavi pogoršavati i ako strategija i dalje bude primala ovako bolne udarce teško je znati šta će se desiti. Jer već sada i pored odlučnog stava da se američke trupe ne povuku prije naznačenog roka, američka javnost je prilično nezadovoljna desetogodišnjim ratom u Afganistanu. Tako je istraživanje Reutersa i Ipsosa pokazalo da se 61 posto ispitanika zalaže za momentalno vraćanje američkih vojnika kući.
Kulturološka obuka
Istovremeno, incident sa paljenjem Kur`ana je još jednom pokazao koliko je u savremenoj obuci vojnika i planiranju vojnih operacija bitno poznavanje kulture i običaja naroda i zemlje u kojoj su angažovani. Jedan, sa stanovišta sekularnog i ateizmu sklonog zapada, bizaran čin je u na blasfemiju osjetljivom Afganistanu zadao težak udarac cjelokupnoj vojnoj strategiji kakav nijedan napad neprijatelja ne bi postigao.
Ideja o posebnom kulturološkom treningu vojnika za djelovanje u specifičnim društvenim okolnostima zemalja u kojim služe relativno je nova među članicama NATO- saveza. Tek nakon rata u Iraku i Afganistanu takva specijalizirana poduka postala je sastavnim dijelom obuke vojnika zemalja članica. Tako su, prema izvještaju Glasa Amerike, američki marinci otpočeli s programom obuke o lokalnim kulturama nakon rata u Iraku, gdje su iskustva na terenu pokazala da američki vojnici ne razumiju običaje zemlji u kojoj se bore. U 2005. komanda Korpusa marinaca organizirala je program učenja arapskog, dari i paštu jezika, zajedno s informacijama o religiji, ekonomiji i socijalnim pitanjima u Iraku i Afganistanu. George Dallas, direktor programa poznatog kao Centar za napredno operativno poznavanje kultura, smatra kako „marinci shvaćaju da je važno pridobiti ljude, da je stabilizacija važna kako bi se osigurala ta regija i da će biti bolje prihvaćeni ako razumiju i poštuju lokalnu kulturu“.
Antropologinja dr. Paula Holmes Eber je među nastavnicima u tom programu. Ona kaže da je koncept kulturološke obuke u početku bio stran za vojsku koja se trenirala za konvencionalni rat: „Marinac sa 19 godina starosti, koji je, naprimjer, odrastao u Iowi, i nikada prije nije napustio Sjedinjene Države, vidjet će stvari koje uopće ne razumije. Prema tome, nadamo se da ćemo im dati širi okvir za razmišljanje, da neće biti samo čuđenja i odbojnosti, nego razumijevanja, svijesti da mogu nešto uraditi i pomoći. Ona također smatra da je napredak ostvaren u pokrajini Anbar u Iraku najbolji primjer kako kulturološko razumijevanje i rad s lokalnim stanovništvom može potpuno izmijeniti pokrajinu s najvećim nivoom nasilja u zemlji. Da bi ih pripremili za buduće raspoređivanje, marinci se sada podučavaju o raznim dijelovima svijeta kako bi bili spremni u slučaju kriza, kao na Haitiju, ili manjih sukoba bilo gdje.
Ono što je posebno došlo kao udarac ovoj novoj taktici jeste činjenica da je narednik koji je počinio masakr u Kandaharu u Afganistanu bio raspoređen na specijalnom zadatku uspostavljanja povjerenja lokalnog stanovništva kroz zajedničke patrole sa Afganistancima.
Incidenti u Afganistanu su još jednom pokazali sav značaj ovakve obuke, ali i to da se ratu i okupaciji ne može staviti lijepa maska kako bi on postao nešto što nije.
