لقد أسمعت لو ناديت حيـًا.. ولكن لا حياة لمـن تنادي،
ولو نارٌ نفخت بها أضاءت.. ولكن أنت تنفخ
في الرماد
عمرو
الزبيدي
Dozvao bi ti da dozivaš živog, nego u onome kojeg dozivaš života
nema.
Da si u vatru
puhao ona bi zasjala, nego ti u pepeo pušeš. (Amru ez-Zubejdi, r.a.)
Vrlo česta
uzrečica u svakodnevnom životu Arapa je „لا حياة لمـن تنادي“ nema života u onome kojeg dozivaš“ ili
što bi se kod nas reklo „nema od njega ništa“. Ova fraza je ustvari stih iz pjesme pjesnika Amr
ibn Ma'adi Jekrib al-Zubaīdi al-Madḥ'hidžīja, r.a., koji je živio od 525. do
642. godine. Stihovi su postali toliko poznati da su danas skoro pa uzrečica u
svakodnevnom arapskom.
Ono što je možda
slabije poznato jeste da je Amr osim što je i prije islama bio poznati arapski
vitez i vlasnik opjevane, pa i mitske sablje es-Samsama (al-Ṣamṣāma-الصمصامة), bio i ashab (prijatelj, pratilac
Alalhovog poslanika, a.s. odnosno neko ko je živio u njegovom vremenu, sreo ga ili
vidio i prihvatio islam kao vjeru).
Ne zna se je li
Amr među Arapima, kako u džahilijetu tako i u islamu, bio poznatiji po svojim
stihovima ili junaštvu. Ali je njegova sablja es-Samsama dobila mitski status. Raspravljalo
se o njenom porijeklu, kao i sudbini. Tako se može pročitati kako je kraljica
Belkis Sulejmanu, a.s. (Solomonu) poklonila pet mačeva i to Zul-nuna,
Zulfikara, Rusub, es-Samsama i Medžzub. Svi oni imaju svoje vlastite historije
i predanja, kako prije islama, tako i u prvim njegovim stoljećima. Drugi pišu
da je pripadao Ibn Ḏh̲ī Ḳaifānu iz Ādova naroda iz Himjarskog klana i da ga je
Amru poklonio jedan od njihovih kraljeva.
Predaje govore
kako je skovan od željeza sa planine Nukum koja gleda na jemenski grad Sanu.
Samsama se kroz
historiju Arapa i muslimana pojavljuje u brojnim predanjima još od vremena kada
ju je Amr poklonio Sadu ibn el-Vekasu, r.a. Jedna od predaja je kako je halifa
Harun er-Rešid baš ovom sabljom jednim udarcem presjekao sve sablje koje su mu
kao najbolje poklonili vladari Indije. Sablja će se pojavljivati i u brojnim
drugim događajima, čak i u razračunavanju sunnitskih halifa sa mutezilskom
herezom, odnosno svaki put kada je trebala da se pokaže superiornost arapskoga,
a kasnije muslimanskog viteštva.
Teško je
razgonetnuti šta je od svega toga mit, a šta historijska činjenica. Ono što
historijski izvori jesu zabilježili jeste da je Amr sa svojom sabljom ” الصمصامة ” ustvari junak bitke na Kadisiji i onaj o
kome se prenosi kako je kada je Sa'd bin Ebi Vekkas zatražio pojačanje od
halife Omera bin el-Hataba dobio odgovor „poslao sam ti 2000 muškaraca
(vojnika): Amr bin Ma'adi Jekriba i
Sulejla el-Asadija, svaki od njih vrijedi kao hiljadu vojnika. Učestvovao je i
u bitkama Jermuk, gdje je izgubio vid na jedno oko, i Nehavand,
21. godine poslije hidžre u kojoj je i poginuo. Prozvali su ga Vitez
Arapa.
Manje je poznato
da se on nakon smrti Poslanika, a.s., odmetnuo i da se ponovo vratio u islam
zbog čega i dalje ima status ashaba i istaknute historijske ličnosti i nekoga
ko je nosio proslavljenu sablju ili ju je on svojim junaštvom proslavio.
U posljednjih
nekoliko godina saudijske i pakistanske armije i njihove specijalne jedinice
održale su više zajedničkih vojnih vježbi nazvanih Es-Samsam.
