10.5.15

Očito je da Arapsko proljeće nije dalo rezultate koje je priželjkivala arapska ulica i da ga je zaustavila ozbiljna „kontrarevolucija“.


Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Ove sedmice, tačnije od 4. do 6. maja u glavnog gradu Katara Dohi održan je Deveti Al Jazeerin Forum. Bila mi je čast i zadovoljstvo što sam se našao na tom skupu kao učesnik i panelist. Ovo ne kažem iz kurtoazije nego zato što sam dobio priliku da od kompetentnih sagovornika čujem o problemima i aktuelnostima na Bliskom istoku, a o čemu već godinama pišem i govorim. Bila je ovo prilika da se čuju različita mišljenja o onome što se dešava u arapskom svijetu danas.
Već u prvim sesijama bilo je jasno da se na iste događaje gleda sa dijametralno suprotnih stajališta i da na Bliskom istoku svako ima svoju  verziju istine. Pored domaćina bilo je zanimljvo čuti šta o tome kuda ide arpaski svijet razapet između brutalnih konflikta i želje za promjenom misle: Abdelilah Benkirane- premijer Maroka, baronesa Sayeeda Warsi- članica Doma lordova i prva muslimanka u britanskoj vladi koja je dala ostavku u znak protresta protiv izraelske agresije na Gazu, Seyes Mohammad Kazem Sajjadpour- savjetnik iranskog minista vanjskih poslova, šejh Mohammed Al-Thani- savjetnik katarskog ministra za vanjsku saradnju, Khaled Bahah- premijer Jemena, Khaled Khoja- predsjednik Sirijskog nacionalnog vijeća, Selim Al-Jebouri, predsjednik Iračkog parlamenta i brojni drugi ne samo politički lideri nego i novinari, analitičari i intelektualci.

Diktatura ili anarhija?
Brojni argumenti, ili se meni tako čini, išli su u pravcu afirmacije mišljenja kako za arapski svijet izbor ne može biti „diktatura ili anarhija“ (čemu je bila posvećena čitava jedna sesija).
Očito je da Arapsko proljeće nije dalo rezultate koje je priželjkivala arapska ulica i da ga je zaustavila ozbiljna „kontrarevolucija“ orkestrirana iz regionalnih i svjetskih centara moći.
Ali kao što reče jedan od diskutanata, ako Arapsko proljeće nije postiglo sve svoje ciljeve, svoje ciljeve nisu postigle ni reakcionarne sile. Nema povratka na status quo i pitanje je sada kako naći izlaz iz ove pat-pozicije u kojoj su se u klinču našli arapski narodi i despotski režimi. Odbijane promjena i demokratizacija društva prijeti da uništi arapske države i društva i da izrodi fanatične i radikalne pokrete i ideologije koje predstavljaju prijetnju ne samo regionu nego i čitavom svijetu.
Čini se da su nakon Obamine strategije postepenog povlačenja sa Bliskog istoka Arapi i njihove države  bili nespremni popuniti prazninu koja je stvorena ovim strateškim premještanjem utjecaja i da su Iranci, pa i Kurdi, daleko brže i „bolje“ reagovali. Jedan od razloga je i to što su brojni njihovi režimi opstajali samo uz podršku Washingtona i bez ikakve podrške i legitimiteta u vlastitom narodu.
Nešto na tom tragu je u vrlo zapaženom izlaganju govorio Wadah Khanfar, bivši generalni direktor Al Jazeera Networka i predsjednik centra The Sharq Forum.
On je primjetio kako nakon saudijske intervencije u Jemenu događaji u regiji ukazuju na jednu novu dinamiku. Čini se da je na pomolu formiranje neke vrste „sunnitskog bloka“ koji prema njegovom mišljenju ne bi trebao biti formiran kao odgovor na iransku prijetnju i s ciljem da se produbi iskonstruisani sunnitsko-šiitski konflikt nego kako bi bio osnova za bazični dogovor arapskih naroda i država o jedinstvenoj viziji Bliskog istoka. Taj novi dogovor koji pored ključnih arapskih zemalja treba da obuhvati i Tursku kao vrlo bitnog regionalnog igrača i da bude garant stabilnosti regiona i osigura da od sada Arapi i drugi na Bliskom istoku sami biraju svoje prioritete i „bore se za vlastite“ interese.
Bila je ovo prilika da se progovori i o ulozi medija u svemu što se dešava u arapskom svijetu. Očito je da su tamošnji mediji samo još jedno oružje koje tamošnje vlade, opozicione snage i i brojne paravojne organizacije koriste za ostvarivanje političkih ciljeva. To i ne čudi s obzirom da slobodno i profesionalno novinarstvo u većini zemalja Bliskog istoka i Sjeverne Afrike skoro da ne postoji.
Zato se na skupu moglo čuti kako se i organizator skupa, Al Jazeera sa brojnim svojim medijskim projektima suočava sa različitim vrstama pritisaka u onim sredinama u kojima političke i druge elite ne tolerišu da se čuje ono na što njihovo uho nije naviklo. Zato je, kako je rekao jedan od sugovornika, odnos prema Al Jazeeri i njenim novinarima ponekada najbolji pokazatelj stanja medijskih sloboda u onim sredinama u kojima nisu navikli da u javnom prostoru čuju drugačije mišljenje.

Od Bosne do Sirije
Sesija na kojoj sam ja učestvovao trebala je dati odgovor na pitanje može li se u Siriji ponoviti bosanski scenario. Panelisti su bili: dr. Haris Silajdžić- bivši član predsjedništva BiH, premijer i ministar vanjskih poslova, Roy Gutman, urednik američkog lista McClatchy i dobitnik Pulitzerove nagrade za otkrivanje srpskih koncentracionih logora u kojima su bili zarobljeni Bošnjaci i Hrvati tokom agresije na BiH i prof. dr. Louay Safi- predsjednik Sirijskog nacionalnog savjeta. Sesija koju je organizovala Al Jazeera Balkans, a kojom je moderirala novinarka Dalija Hasanbegović bila jedna od najposjećenijih paralelnih diskusija, što između ostalog govori i o tome koliko su svi svjesni da je sirijski konflikt daleko najbrutalniji i da se sve više pretvara u centralno bojno polje.
Očito je da će od načina na koji će biti riješen sirijski sukob zavisiti budućnost čitavog Bliskog istoka i odnos snaga u njemu. Pored bez sumnje interesantnih izlaganja mojih sugovornika, koji su po svim kriterijima daleko pozvaniji da govore o sličnostima i razlikama između ova dva rata, meni je jako bitno bilo što se na „našoj sesiji“ čulo o patnjama građana Sirije. Često se tamo gdje se sastanu velike i umne glave o ratovima i stradanjima naroda govori kao o potezima u šahu u kojem se upravlja drvenim figurama a ne ljudskim životima. Fotografije iz izbjegličkih kampova koje je prisutnima pokazao istaknuti ratni reporter gospodin Roy su nadjačale riječi i najmudrijih i najutjecajnijih učesnika foruma.
U moru loših vijesti iz arapskog svijeta i silnim analizama različitih interesa, teorija zavjera i visokih ciljeva mi smo dehumanizirali tamošnje narode i skoro se navikli na njihovu patnju. Navikli smo se do te mjere da više i nije vijest da je u Siriji ili bilo kojoj drugoj arapskoj zemlji danas ubijeno stotine nedužnih, da su razoreni čitavi gradovi ili da su neke vjerske ili etničke manjine skoro pred nestajanjem.
Ipak,  čitavo vrijeme učešća uradu foruma sam sam sebe podsjećao da bez obzira o kako kvalitetnim raspavama se radilo ne smijem zaboraviti da problemi i svi procesi koje smo analizirali izgledaju drugačije sa prvih linja bojišnice u Siriji, Jemenu, Iraku ili Libiji, ili iz izbjegličkih kampova i opkoljenih gradova u Siriji.
Izvor: Al Jazeera