13.8.14

Islamska država na granicama NATO-a

SAD i njegovi zapadni saveznici davno su krenuli u nepromišljenu avanturu u Iraku i danas su odgovorni za dešavanja u toj državi.
Obama pokušava poslati poruku da nešto radi, šaljući pokoji projektil na navodne ciljeve grupe Islamska država [AP]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera
Stravična je brutalnost koju iskazuje grupa Islamska država prema svojim neprijateljima u Iraku i Siriji, ali je stravična i šutnja i nezainteresovanost onih koji su pomogli njihovom nastanku. Međutim, da krenemo redom.
Brutalnost kojom se služi grupa nekada poznata kao Islamska država Iraka i Levanta (ISIL), a danas Islamska država (IS), ne samo nad iračkim i sirijskim manjinama iz reda arapskih kršćana, jezidija ili Kurda, nego i sunitskih plemena koja odbijaju da im se pokore, prijeti da ostavi mrlju u historiji islama u čije ime nastupaju. Zato je sramotna šutnja muslimanskih vjerskih autoriteta, intelektualaca, ali i onih koji se u svojim političkim poslovima itekako pozivaju na islam ili barem pripadnost muslimanskoj zajednici, naravno uz rijetke izuzetke.
Najmanje što bi oni mogli uraditi jeste da jasno, kao što to čine mnogi mladi muslimani putem društvenih mreža, kažu „ne u naše ime“. Sjetimo se samo kako su se muslimani divili onim Jevrejima koji su ovih dana protestovali protiv nasilja u Gazi ili brojnim građanima zapadnih metropola koji su ustali protiv svojih vlastodržaca onda kada su krenuli u napad na Irak, koji će i izroditi nekadašnji ISIL, uzvikujući „ne u naše ime“. Danas ne vidimo tako masovnu reakciju „arapske i muslimanske ulice“, koja bi stala u zaštitu kršćana i jezidija u Iraku, dok im djecu prodaju kao robove i izgone iz njihovih kuća u kojima su živjeli pod skoro svim halifama još od perioda Pravednih halifa, preko onih emevijskih i abasijskih, sve do osmanskih, koji su sigurno bili bolji muslimani od današnjeg „samoproglašenog pravovjernog halife“.
Ustvari, grupa Islamska država korisiti okrutnost kako bi kompenzirala mali broj svojih ratnika i nedostatak vojnih sredstava. Upravo mješavinom terora i okrutnosti nad civilima i onima koji im stanu na put oni pokušavaju sa nekih 12.000 vojnika, koliko se vjeruje da imaju na raspolaganju, upravljati ogromnim područjem u Siriji i Iraku. To područje proteže se od Halepa, skoro na obalama Mediterana, do predgrađa Bagdada. U međuvremenu pokušavaju ovladati novim gradovima, kasarnama, doći do većih količina ratnog plijena i postepeno povećati broj vojnika pod svojom komandom, koje vrbuju među stanovnicima zauzetih gradova i sela, nerijetko među djecom, koji se pridružuju ovim formacijama kako bi sačuvali živu glavu ili živote svojih porodica.
Odgovornost Zapada
Kada grupa Islamska država uđe u neki grad ponudi stanovnicima da se pokaju i da prihvate vlast novoproglašenog halife. Ako prihvate njegovu vlast onda mu se moraju pokoravati, a to znači i odazvati se njegovom pozivu u džihad. Ako, pak, odbiju iskazati pokornost (dati beju ili zavjet), a grad je zauzet silom, onda punoljetni mladići mogu biti pogubljeni, a žene i djeca prodani u ropstvo, osim ako lokalni komandat ili halifa ne odluči da im poštedi život i pusti ih da bez svoje imovine napuste teritoriju Države.
Dobro producirani snimci brutalnih pogubljenja i drugi oblici okrutnosti su bitan dio taktike ratovanja „Halifinih vojnika“ i do sada su dali zavidne rezultate. Takvom taktikom i drugim nekovencionalnim tehnikama ratovanja tradicionalne vojske nisu navikle ratovati, pogotovo kada nemaju ozbiljnu političku ili bilo koju drugu podršku.
To nas dovodi do onih koji su daleko odgovorniji za ono što se dešava u Iraku i Siriji danas. Tu, prije svega, ne smijemo olahko amnestirati nekonzervativne ideologe i njihove političke izdanke u Washingtonu, ali i saveznike u Londonu i širom svijeta, koji su svojevremeno krenuli u nepromišljenu avanturu u Iraku. Niko nikada nije branio diktatora Saddama Husseina, ali je znao da urušavanje iračke države i njenih institucija neće donijeti dobro bilo kome.
Raspuštanje iračke vojske i prepuštanje Iraka u ruke šiitskih paravojnih formacija, koje su tada trebale da uguše sunitsku pobunu protiv centralne vlasti u Iraku, a kojom su uz podršku saveznika dominirali šiiti, prebrzo povlačenje iz Iraka i guranje svih problema pod tepih, kako bi se umanjila politička šteta na domaćem američkom terenu, greške su koje su stvorile grupu Islamska država i to se danas ne smije zaboraviti.
Ovih dana Obama, koji je očito nespreman da ispravlja greške i propuste predsjednika Busha mlađeg, radije koristi da kaže kako su oni iz reda republikanaca koji ga kritikuju zbog neefikasne i konfuzne vanjske politike činili daleko veće greške. Naime, nije Obama povukao trupe iz Iraka prije vremena, nego je taj ugovor potpisao George Bush prije nego što je napustio Bijelu kuću, a Obama se samo pridržavao dogovorenih termina.
Ipak, Obama ne može dozvoliti da se „dok je on na straži“ desi genocid ili etničko i vjersko čišćenje i da radikalni militanti „od kojih se ograđuje i famozna Al-Kaida“ postanu regionalni faktor nestabilnosti. Zato za sada pokušava poslati poruku da nešto radi, šaljući pokoji projektil na navodne ciljeve grupe Islamska država.
Tačno je da sada nema lahkih rješenja, iako ih mnogi priželjkuju.
Tek formalan američki napad na IS može samo ojačati njihovu poziciju, jer je antiamerički sentiment itekako prisutan širom arapskog svijeta. Ukoliko to ne bude sistematična vojna akcija sa ozbilljnim saveznicima na terenu, ne samo iz reda Kurda i iračkih šiita, nego, prije svega, sunitskih plemena, koji bi zamijenili američku pješadiju, zračni napadi ne mogu imati ozbiljan učinak, osim da svijetu pošalju poruku da svijet ne sjedi skrštenih ruku gledajući zločine IS-a.
Obamina podrška politički kompromitovanom iračkom premijeru Nouriju al-Malikiju, koji je „operativno najodgovorniji“ za urušavanje sigurnosne situacije u Iraku, može samo produbiti problem.
Globalno nadmudrivanje
Nakon sloma iračke vojske i njenog podređivanja šiitskim paravojnim formacijama, te ulaska iranskih stručnjaka i dobrovoljaca u njene redove, sukob protiv IS-a može samo produbiti isforsirani sunitsko-šiitski sukob.
Amerika je sada u situaciji da zajedno sa Iranom ratuje protiv sunita u Iraku. U principu, oni u Iraku ratuju protiv strane za koju se IS deklarativno zalaže, dok u Siriji ratuju na strani na kojoj je IS. Zato je ključ za početak rasplitanja Gordijevog čvora u Bagdadu, gdje se mora formirati zajednička vlada, koja će uključiti iračke sunite i Kurde i koja će ponovo preuzeti kontrolu nad iračkom vojskom.
Jedino što ne mogu nastaviti ni svjetski ni regionalni moćnici jeste ignorisanje patnje tamošnjih civila. Grupa Islamska država danas ne bi postojala da se na vrijeme intervenisalo u Siriji i da, prije svega, regionalni moćnici iz tzv. islamskog svijeta nisu uradili sve što su mogli da razbiju jedinstvo sirijske opozicije zarad vlastitih ciljeva i da nije bilo globalnog nadmudrivanja između Rusije i Zapada. Odnosno, može i to, ako je NATO spreman graničiti sa IS-om, što je sada slučaj i čekati da oni konsoliduju svoju vlast na tom području.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera