Šta pobjeda 'umjerenog' Hassana
Rouhanija znači za Iran i svijet
Piše: Muhamed Jusić, Al-Jazeera
Ministarstvo unutrašnjih poslova Irana
je zvanično saopštilo da je „umjereni kandidat“, kako ga opisuju zapadni
svjetski mediji, Hassan Rouhani pobjednik izbora za predsjednika Islamske
Republike. Nakon što je osvojio više od 18 miliona glasova ovaj umjereni
šiitski klerik koji važi za jednog od najboljih iranskih stručnjaka za
međunarodne odnose će za mjesec i po dana, koliko je ostalo njegovom
prethodniku Mahmoudu Ahmadinejadu, preuzeti predsjedavanje Republikom u
izrazito teškom periodu.
Pod teškim sankcijama
Iran se nalazi pod teškim ekonomskim
sankcijama međunarodne zajednice zbog svog nuklearnog programa i zbog toga što
zvanični Teheran ne želi odustati od razvoja nuklearne tehnologije u
mirnodobske svrhe i pored toga što ih neke zapadne sile i Izrael optužuju da bi
taj program mogli iskoristiti kako bi se domogli nuklearne bombe.
Istovremeno, Iran je i pored
negodovanja arapskih i sunitskih zemalja otvoreno stao na stranu sirijskog
režima Bashara al-Assada što je dovelo do toga da su odnosi između Irana i
brojnih drugih zemalja Bliskog istoka, a naročito onih na obalama Perzijskog
zaljeva, zaoštreni u mjeri u kojoj nisu bili ni u vrijeme iračko-iranskog rata.
Možda baš zato svjetsku javnost najviše
zanima kakvu će poziciju novi predsjednik kojeg iranski mediji nazivaju „Šejhom
diplomatom“ zauzeti baš glede ova dva međunarodna pitanja.
Ako je suditi po predizbornoj kampanji
predsjenik Rouhani jeste, za razliku od drugih kandidata, pokazao spremnost da
u nekoj mjeri koriguje dosadašnji tvrdi stav administracije predsjednika
Ahmadinejada u pregovorima oko nuklearnog programa. On je to nazvao politikom
„korak za korak“ ili, kako je pojasnio, politikom u kojoj će i predstavnici
međunarodne zajednice morati pokazati dobru volju ukidanjem sankcija prema
njegovoj zemlji.
Poruke na Twitteru
Tu razliku sam i sam primjetio još kada
sam prvih dana nakon što je obznanio svoju kandidaturu počeo preko Twitera
pratiti njegovu kampanju. Bilo je više nego očito da on, osim što uživa veću
podršku u virtualnom svijetu, što je pak znak podrške mlađe i
obrazovanije populacije, koristi i drugačiji diskurs. Tako je na jednom od
svojih predizbornih skupova obećao da će „Iran izvući iz diplomatske izolacije“
i da će se „rukovoditi politikom pomirenja i izgradnje mira“. Njegovi oponenti
su najčešće držali ostrašćene govore o tome kao se „iranski narod neće ni pred
kim pokoriti“ i kako „neće ni za pedalj odstupiti od svojih pravednih
zahtjeva“.
Pravdi na volju, i on je u svim svojim
govorima tokom čitave kampanje naglašavao da neće nikada pristati na poniženje
Irana pred svijetom i da neće prihvatiti bilo kakav dogovor koji će biti protiv
interesa iranskog naroda, što definitivno znači da neće niti nekih spektakularno
drugačijih poteza i stavova Irana. Slutnju da bi do nešto drugačijeg pristupa u
pregovorima oko nuklearnog programa ipak moglo doći u skorije vrijeme ako se
samo Rouhani bude pitao neki vide i u činjenici da je upravo on u periodu
2003-2005. dok je bio glavni iranski pregovarač u pregovorima s Velikom
Britanijom, Francuskom i Njemačkom pristao suspendovati obogaćivanje urana i
smanjiti zapadni pritisak. Zato se vjerovatno od „Šejha diplomate“može
očekivati pragmatičniji stav, ali ne i suštinski drugačiji.
Oni koji u pobjedi Rouhanija vide
nagovještaj potpune promjene dosadašnje politike ili čak znak odustajanja Irana
od tekovina Islamske revolucije, a ima i takvih, vjerovatno će ostati
razočarani.
Što se tiče Sirije, brojni arapski
lideri su uz čestitke na izboru Rouhaniju uputili i poziv da promijeni poziciju
njegove zemlje prema sirijskom ratu i da „umjesto na stranu režima stane na
stranu naroda“.
Ipak, po ovom pitanju je najmanje
vjerovatno da će novi predsjednik i njegova administracija imati nešto drugačiju
poziciju, barem ako je suditi po njegovim dosadašnjim istupima. Osim toga,
smatra se kako će o tom pitanju vjerovatno odlučivati Čuvari revolucije,
posebno tijelo u komplikovanom političkom sistemu Irana koje se rukovodi
doktrinom vilajtul-fekiha, i sam Vrhovni vođa jer se radi o strateškom interesu
Irana u regionu.
'Popravljanje medija'
Što se tiče njegove unutrašnje
politike, koja je za one koji su za njega glasali vjerovatno bitnija od
međunarodne, stiče se dojam da većina u Iranu shvata da je unutrašnja politika,
naročito u domenu ekonomije, razvoja i kreiranja novih radnih mjesta, itekako
povezana sa međunarodnim problemima i novim setom sankcija koje je osmislila
administracija Baracka Obame, a koje su prema svim pokazateljima strahovito oslabile
ukupnu iransku ekonomiju. Možda je i zbog toga Rouhani bio izbor 50.7 posto
Iranaca što mu je bilo dovoljno da izbjegne drugi krug. Jednostavno, bez
uspjeha na međunarodnom planu, teško da će iko pa i novi predsjednik postići
uspjeh na domaćem terenu.
Zato će mnogo šta, pa i uspješan
oporavak iranske ekonomije, zavisiti od uspjeha politke omekšavanja stava
u pregovorima oko nuklearnog programa i pokušaja skidanja ili barem ublažavanja
sankcija.
Na domaćem planu on je obećao još i
„reformu i ili popravljanje medija“ iako mnogi još nisu sigurni u kojem pravcu
bi to „popravljanje“ moglo krenuti. Njegova kampanja će između ostalog ostati
zapamćena i po tome što se on na skupovima pojavljivao noseći veliki ključ kao
poruku da on i njegovi birači drže ključ rješenja nagomilanih iranskih
problema. Da li će taj ključ biti pravi i da li će njime otvoriti neka nova
vrata u odnosu Irana prema svijetu, ali i vrata nagomilanih unutrašnjih
problema ostaje da se vidi.
U međuvremenu, dok se njegova pobjeda u
brojnim svjetskim medijima najavljuje kao trijumf reformista, pa čak i kao
udarac vrhovnom vođi i istinskom vladaru Irana ajatolahu Aliju Hamneiju koji je
nezvanično podržavao svakog od četvorice protukandidata, ali ne i Rouhanija,
rijetki imaju na umu da novi predsjednik Irana nije reformista po svom
političkom opredjeljenu. On je umjereni konzervativac ili neko ko dolazi iz
iranskog političkog centra. Njega su podržali reformisti jer nisu imali drugog
kandidata s obzirom da specijalizovano državno tijelo koje ovjerava kandidature
nijednom od njh nije dalo saglasnost da nastavi izbornu utrku.
Ipak, činenica da je uz njega stao
centristički bivši predsjednik Akbar Hashemi Rafsanjani, dugogodišnji Hamneijev
suparnik, koji se nije smio kandidovati, i brojni drugi reformisti predvođeni
bivšim predsjednikom Mohammadom Khatamijem (1997 -2005.), te da se njihov
kandidat Mohammad-Reza Aref povukao iz utrke kako ne bi došlo do rasipanja
glasova mnogim analitičarima ali i Irancima daje nadu da će Rouhani sa pozicije
centra ipak biti bliži reformistima i da će državu povesti putem dugo
očekivanih reformi koje su mnogi u Iranu očekivali i nakon prošlih izbora 2009.
kada su nakon reizbora predsjednika Ahmadinejada izbili nasilni protesti u
kojima su stradale desetine ljudi i koji su prijetili da destabilizuju čitav
režim.
Vlast kod ajatolaha
Kakvi god bili lični stavovi Hassana
Rouhanija i koliko god on bio spreman raditi na realizaciji predizbornih
obećanja ostaje spoznaja da je ustavnim uređenjem Irana on tek druga politička
funkcija i da istinska vlast ipak leži u rukama ajatolaha Alija Hamneija.
Hamneija za kojeg mnogi vide da je jedini istinski pobjednik, jer je uspio iz
predizborne utrke eliminisati sve one za koje je smatrao da su suviše skloni
reformama i popustljivi prema „zahtjevima Zapada“, ali ipak ne okrenuti iransku
ulicu protiv sebe.
Ti analitičari ustvari tvrde da vrhovni
lider nije poražen, kako neki smatraju, pobjedom „umjerenog“ Rouhanija i
porazom njegovih favorita jer je na taj način umirio iransku ulicu i reformiste,
dobio vremena u pregovorima sa Zapadom i bacio loptu ponovo na njihovu stranu
terena, a ipak na poziciji predsjednika dobio nekoga u čiju odanost tekovinama
Islamske revolucije nimalo ne sumnja.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su
autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
