Tribina "Islamistički pokreti i IZ u BiH između anarhije i pluralizma"

Sarajevo, 28. juli 2010. (MINA) - „Islamistički pokreti i Islamska zajednica u BiH između anarhije i pluralizma" bila je tema tribine BOSNA DANAS koja je u organizaciji Glavnog odbora Udruženja ilmijje IZ u BiH održana danas na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.
Teroristički čin koji se desio u Bugojnu na dan Ajvatovice ponovo je u centar pozornosti vratio pitanje prisustva radikalnih grupa u nekim džematima. Razmatrajući ovaj problem na svojoj redovnoj sjednici Glavni odbor je zaključio da je važno i potrebno organizirati tribinu o pomenutoj temi.
Uvodničar na današnjoj tribini bio je Muhamed Jusić, dobar poznavalac ove problematike koji je objavio (2005.) i knjigu pod naslovom „Islamistički pokreti".

Na početku svog izlaganja Jusić je istakao da su bosanskohercegovački muslimani dugo vremena bili pod staklenim zvonom i izolovani od dešavanja u muslimanskom svijetu. Izbijanjem agresije na BiH i u postratnom periodu kao zajednica i narod ušli smo preko noći u procese koji traju desetljećima u muslimanskom svijetu, tako smo se suočili sa čitavim spektrom različitih ideologija islamističkih pokreta u svijetu. Ne radi se samo o vehabizamu i selefizamu, rekao je Jusić.
On je naglasio veoma značajnim potrebu preciziranja granice gdje prestaje pluralizam, a nastaje anarhija. Bošnjačka tradicija nije isključiva prema različitim interpretacijama islama, ali je Hanefijski mezheb oficijelni i mora ga se pridržavati, jer je to definisano i Ustavom Islamske zajednice u BiH.
Islamska zajednico prema Jusićevim riječima ne može biti inkvizitor kako to neki od nje traže, ali ima obavezu da reaguje kada se uoči da se izlazi iz okvira učenja koja se temelje na Kur`anu, Hadisu i Šerijatu.
Analizirajući uzroke prihvatanja među mladim ideja koje se kose s bošnjačkom tradicijom on je naveo kao uzroke krizu u identitetu, osjećaju pripadnosti i potrebu za angažmanom, na čemu bi Islamska zajednica trebala više poraditi.

Učestvujući u raspravi na današnjoj tribini, reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić je pohvalio i podržao inicijativu Udruženja ilmijje na čelu s predsjednikom Muharemom Hasanbegovićem, da se pozabave ovim procesima, koji će prema njegovim riječima duže potrajati.
Podržao je program Udruženja ilmije u tom pogledu, a to je da se ovim problemima ne može prići propagandistički, već argumentima na osnovu Kur-ana i suneta, da se ta pitanja ne mogu rješavati represijom, već razgovorom i argumentima akaidske doktrine, artikuliranjem identiteta, razvijanjem osjećaja pripadnosti zajednici i većim angažmanom mladih u Islamskoj zajednici. Reisu-l-ulema je pozvao ulemu da se angažuje upravo na ovim principima.

Pojam „islamski terorizam“ je netačan i kontraproduktivan

Piše: Muhamed Jusić, Preporod- 14/928- 15. juli 2010.

Tekst je preuzeo i Rijasetov portal.

Američki predsjednik Barack Obama je naredio reviziju Američke nacionalne sigurnosne strategije s ciljem da se iz nje izbace svi termini koji povezuju islam sa terorizmom - prenose svjetske agencije.

Nakon stravičnog terorističkog napada u Bugojnu i pogibije nedužnog policajca koji je šokirao sve građane naše zemlje ovu spoznaju bi na umu trebali imati političari, mediji i javnost kako u BiH tako i u regionu kako ne bi pravili istu grešku u koju je nakon 11. septembra upala američka i svjetska javnost, a koju nova administracija sada pokušava ispraviti.

Dobro i zlo Georgea W. Busha
Prema pisanju Anwara Iqbala iz Dawn.com-a zvaničnici iz Obamine administracije su potvrdili kako će termini kao što su „islamski radikalizam“ biti izbačeni iz Nacionalne sigurnosne strategije, dokumenta kojeg je izradila ranija administracija kako bi ocrtao Bushovu doktrinu preventivnih ratova.
Inače Američka nacionalna sigurnosna strategija (The National Security Strategy of the United States of America) je dokument koji periodično za potrebe američkog Kongresa priprema izvršna vlast, a u kojem se navode glavni sigurnosni izazovi za državu i planovi kako izvršna vlast planira da ih riješi. Američki, ali i svjetski mediji obično terminologiju u svojim izvještajima crpe upravo iz ovog dokumenta.
U Bushovoj eri, zvanični dokumenti su tzv. rat protiv terorizma opisivali kao „borbu protiv militantnih islamskih (rjeđe islamističkih) radikala… veliki ideološki konflikt s početka 21. stoljeća“ i sl. Ta terminologija se dobrim dijelom uklapala u neokonzervativnu sliku svijeta u kojoj vlada sukob dobra i zla, a u kojem je Amerika, njen društveni poredak, vjera i način života jedini ispravan i model koji oslikava univerzalno dobro. Naravno, ista ta terminologija je ukorijenjena i u Samuel Phillips Huntingtonovoj teoriji o sukobu civilizacjia iz 1993, odnosno 1996. Međutim, većini je odavno bilo jasno da takav pristup tzv. „ratu protiv terorizma“stvara više problema nego što ih rješava.
Zato je ova odluka Obamine administracije dočekana, naročito u muslimanskom svijetu, ali i u akademskim krugovima širom svijeta, s oduševljenjem, te uz nadu da se neće zaustaviti samo na promjeni terminologije, nego da će je slijediti i zvanična politika koja će početi skidati stigmu terorizma sa islama i muslimana.
Ovaj potez je, čini se, samo još jedan dio šire strategije na kojoj Amerika od dolaska Obame u Bijelu kuću radi ne samo u okvirima „rata protiv terorizma“ nego i cjelokupnog odnosa prema islamu i muslimanskom svijetu.
Konkretna odluka je utemeljena na instrukcijama koje je 2008. godine izradio Američki protuteroristički centar (US National Counter-Terrorism Centre ) usvojivši dokument nazvan „Riječi koje djeluju i riječi koje ne djeluju - vodič za protuterorističku komunikaciju“( Words that Work and Words that Don’t: A Guide for Counter-Terrorism Communication) u kojem se sugeriše da se El-Kaida više ne naziva islamskom ili muslimanskom organizacijom jer to samo „nesvjesno daje legitimitet“ njihovim postupcima. Centar naglašava da njihovi zaključci nisu obavezujući za američke dužnosnike, niti da se te smjernice trebaju slijediti kada se izrađuju službeni izvještaji, analize ili stručni radovi, nego ih se treba shvatiti kao korak ka postizanju boljeg razumijevanja u duhu pravila PR-a prema kojem nije bitno šta se kaže nego šta oni kojima se govori čuju.
Je li islam sve što čine muslimani?
Unutar muslimanskih zajednica širom svijeta traje, prije svega ideološka borba, za „dušu islama“. U tom konfliktu apsolutna većina „kulturoloških“ i „vjerujućih“ muslimana želi pokazati kako nije sve što čine muslimani islam, a naročito ne ono što čine bombaši samoubice koji u ime islama ubijaju civile širom svijeta. Kada nasuprot toga imate političku i medijsku mašineriju koja čini sve da upravo te ekstremiste prikaže kao jedine predstavnike islama, onda je očito da takve institucije čine medvjeđu uslugu. Zato nije došlo kao iznenađenje što su brojne muslimanske organizacije, među kojima je i Savjet za američko-muslimanske odnose (The Council on American- Islamic Relations) pozdravio ovaj potez nazivajući ga „korakom u pravom pravcu“.
Čini se da je zvanična Amerika napokon na tragu da shvati kako nije u njenom, niti bilo čijem drugom, interesu da se stvori dojam kako je „rat protiv terorizma“ ustvari rat protiv islama. I ranije, još za vrijeme kada su neokonzervativci vodili ključnu riječ u Washingtonu, brojni intelektualci i eksperti su upozoravali kako poistovjećivanje terorizma sa islamom ide na ruku onim militantnim islamistima koji se žele prikazati kao stvarni predstavnici islama i muslimana.
Zato se u „Vodiču za protuterorističku komunikaciju“ posebno potcrtava kako administracija u Washingtonu, ali i mediji, trebaju izbjegavati da terorističke organizacije nazivaju islamskim i da ne forsiraju „sukob Amerike sa islamom“ jer to je upravo ono što El-Kaidina medijska mašina pokušava proturiti. U strategiji se podsjeća kako bi bilo pogubno izgubiti podršku tako značajnog dijela svjetske populacije koja sebe smatra muslimanima i da ni Amerika, niti bilo ko drugi, ne može sebi dopusti luksuz da protiv sebe okrene sve muslimane svijeta zato što će ih sve smatrati odgovornim zbog onoga što čini jedna mala skupina. Nadalje, dokument sugeriše kako iako El-Kaidina mreža iskorištava vjerska osjećanja i nastoji koristiti vjeru da opravda svoje postupke, ona se ipak treba tretirati kao nelegitimna politička organizacija, podjednako teroristička i kriminogena.
Kultu sklona organizacija El-Kaida
Umjesto nazivanja terorističkih organizacija islamskim ili muslimanskim, strategija predlaže da se one opisuju pojmovima kao što su totalitarne, terorističke ili nasilno ekstremističke, tj. terminima za koje se kaže da su „općepoznati termini koji na adekvatan način definišu našeg neprijatelja i istovremeno mu oduzimaju svaki oblik legitimiteta“.
Na temeljima iste teze strategija predlaže i da se „teroristi više ne nazivaju mudžahidima, niti njihove akcije džihadom“. „Mudžahid (ili mudžahedin) je sveti ratnik, odnosno pozitivna karakterizacija u islamskoj tradiciji u kontekstu pravednog rata. U arapskom jeziku džihad je „ulaganje truda na Božijem putu“ i koristi se u brojnim drugim kontekstima mimo onog ratnog. Nazivati naše neprijatelje mudžahidima, a njihov pokret globalnim džihadom znači nesvjesno legitimiziranje njihovih postupaka“- kaže se u dokumentu.
Usto, predlaže se da zvanični dužnosnici u budućnosti kada govore o El-Kaidi i njenim simpatizerima koriste pojmove kao što su „kult smrti“, „kultu sklona organizacija“, „sektaški kult“, „nasilni kultisti“. Također, se predlaže čak i odvajanje pojma islamizam i islamistički od terorističkih organizacija, kako bi se njima ubuduće opisivale organizacije koje zagovaraju politički islam, ali ne nužno i terorizam.
Iz dosadašnjeg iskustva postoje opravdani strahovi kako bi se efikasnom hvatanju ukoštac sa izazovom terorizma nekih islamističkih skupina i definiranju razumne strategije borbe protiv terorizma ponovo mogla ispriječiti čitava plejada novokomponovanih eksperata za islam i „islamski terorizam“ koji su preko noći ugrabili priliku da se domognu dobro plaćenih pozicija u sigurnosnim agencijama, medijima i naučnim institutima, ne samo u SAD-u nego i širom svijeta. Njihov cilj nije riješiti problem, nego ga konstantno držati aktuelnim, kako bi sebi osigurali materijalnu korist. Nisu rijetki slučajevi da takvi kvazi-eksperti svojim mišljenjima, kasnije pretočenim u političke odluke, samo dodatno pogoršavaju problem i stvaraju uslove za daljnju radikalizaciju muslimanskih masa, a nakon što je u Bugojnu i naša zemlja dobila svoj 11. septembar plašiti je se da se iste greške ne ponove i kod nas

«Džem'at et-Tekfir ve-l-Hidžra»- Odlomka iz knjige Islamistički pokreti

Mislim da ova tema ovih dana ponovo postaje aktuelna, pa evo donosim jedno poglavlje iz knjige Islamistički pokreti da se podsjetimo na jednu epizodu iz historije tekfira u arapskom svijetu:

«Dže'at et-Tekfir ve-l-Hidžra»

Pokret «Džem'atu el-Muslimin» (Skupina muslimana) drugi su nazivali «Džem'at et-Tekfir ve-l-Hidžra» (anatema i iseljenje) zbog njihovog insistiranja na učenju o tome kako su muslimanska društva današnjice ustvari nevjernička jer ne sude po Božijim zakonima, te učenja da se istinski vjernici moraju iseliti u zajednice koje su uređene «prema volji Božijoj» po uzoru na iseljenje Božijeg poslanika iz Meke u Medinu (ar. hidžra). Ovo je jedan od najradiklanijih i najmilitantnijih pokreta koji se pojavio u arapskim zemljama u proteklom vijeku.
Pokret je u Egiptu (najvjerovatnije 1975. god ili čak ranije) osnovao mladi inženjer agronomije Šukri Mustafa. Mustafa je prvovremeno bio član pokreta Muslimanske braće a o mogućim razlozima njegovo istupanja iz ove organizacije Dejan Lukić (dugogodišnji dopisnik sa Bliskog istoka) kaže: „Muslimanska braća koja su u nekoliko navrata okusila surovu represiju arapskih ražima, a njihovi lideri visili na konopcima ili padali pokošeni rafalima tajne policije, nisu za mladog Šukri Mustafu bili dovoljno radikalni. Njemu su bili već preko glave jalovi politički manevri Muslimanske braće. Težio je akciji bez kompromisa. Po svaku cijenu i uz sve žrtve…“ (Lukić, Dejan Islamski ekstremizam, str. 12)
Šukri je u egipatski zatvor ušao kao pripadnik Muslimanske braće ali je fizička i mentalna tortura koju je tamo pretrpio radikalizirala njegove stavove tako da je još za vrijem svoga robijanja zbog stavova koje je zastupao izbačen iz bratstva kao „suviše“ ekstreman.
Nakon što je oslobođen 1971. Šukri je odmah počeo sa okupljanjem istomišljenika a tri godine kasnije kairska štampa će početi pisati o postojanju „tajne terorističke skupine mladića koji sebe nazivaju imenom „Džem'atu el-Muslimin“ (Skupina muslimana)“.
Muslimanska braća su pokušala urazumiti Šukrija i njegove sljedbenike i vratiti ih u okvire matičnog pokreta, ali svi njihovi pokušaji nisu urodilo plodom. Čak je i sam tadašnji vrhovni vođa Muslimanske braće (ar. muršid) Hasan el-Hudejbij direktno odgovorio Šukriju i njegovim sljedbenicima u knjizi pod naslovom „Propovjednici- da, sudije- ne“ (ar. Du`at la kudat).
Šukri Mustafa je vodio Tekfir kao visoko discipliniranu organizaciju, koju je kontrolirao njen emir (vođa). Kao i pripadnici Muhamedove mladeži, i Tekfir je savremeno egipatsko društvo smatrao neislamskim, društvom nevjernika. Imajući u vidu primjer Poslanika Muhameda, koji je, suočen s nevjernicima u Meki, prešao u Medinu, Tekfir je osnovao svoje sopstvene "ispravno vođene" (to jest, Božijoj riječi odane) zajednice u kojima su ljudi radili, učili i molili se. Njihov cilj je bio da se u Egiptu stvori zasebna zajednica istinskih vjernika. Kao kod Muslimanske braće i organizacije Džema'at-i islami u Pakistanu, u njima je postojalo stepenovanje članstva. Od onih koji su bili punopravni članovi očekivalo se da se potpuno posvete radu zajednice i da napuste posao, porodicu i prijatelje. Ideal je bio mučeništvo, spremnost da se da život u borbi za islam. Emir je zahtijevao bespogovornu poslušnost. Kolebljivi članovi su ili ekskomunicirani i/ili kažnjavani. (John L. Esposito Islamska prijetnja mit ili stvarnost Selsebil- Živinice 2001. str.163)
Svu svoju brutalnost pokret je pokazao otmicom i ubistvom egipatskog ministra za vakufe (vjerska dobra) Šejha Ez-Zehebija. Ez-Zehebi je bio cijenjen i štovan širom islamskog svijeta zbog svoje naobrazbe i većeg broja dijela iz različitih oblasti islamske teologije i muslimanske svakodnevnice.
3. jula 1977. godine, Šejha su iz njegove kuće oteli pripadnici Tekfira da bi kasnije pregovarali sa egipatskim režimom o njegovom puštanju na slobodu. Kada su pregovori propali oni su ga brutalno zadavili.
Osmog jula, 1977. god, pet dana nakon kidnapovanja Zehebija, uhapšen je Šukri Mustafa, a dan kasnije i njegov zamjenik Enver Šukri. Nakon ovoga država je uz podršku javnog mijenja krenula ka slamanju Tekfira, u čemu je u dobroj mjeri uspjela. U avgustu iste godine 620 članova i simpatizera pokreta našlo se iza rešetaka u jednom od najvećih sudskih procesa islamistima u historiji.
Nakon ovoga pokret se u organizacionom smislu nikada više nije oporavio ali je duh „tekfira“, koji je duže vremena bio pokopan, ponovo probuđen nastavio da tumara islamističkim ideologijama muslimanskog svijeta.

Učenje o „tekfiru“ ili proglašavanju drugih muslimana nevjernicima i odmetnicima od vjere rodilo se jako rano u muslimanskoj teološkoj misli. Začetnici ovog učenja bili su pripadnici vjersko-političkog pokreta poznatog kao haridžiti ili haridžije.
Zanimljivo je to da u prvi mah islamistički krugovi u militantnom miljeu nisu blagonaklono gledali na ovu radilkalizaciju stavova naspram ostatka muslimanske zajednice. Tako je zabilježen pokušaj atentata na Usamu bin Ladina od strane pripadnika pokreta Džem'at et-Tekfir ve-l-Hidžra za vrijeme njegovog boravka u Sudanu. Naime, za njih Usama nije pio dovoljno militantan niti dovoljno predan idejama „svete borbe“.

Novo lice „Tekfira“ ili „vjera Ibrahimova“

Pripadnici pokreta Tekfir su kroz svoje učešće u Afganistanskom džihadu uspjeli svoje stavove nametnuti mnogim pripadnicima različitih islamističkih pokreta koji su se borili rame uz rame sa njima. Po okončanju rata u Afganistanu, „Afganski mudžahidi“ (kako su nazivali veterane tog rata) su učenja o tekfiru nerijetko u nešto izmijenjenoj formi prenijeli u svoje matične države. A tekfir je postao skoro nezaobilazna nit u mustri militantne islamističke ideologije.
Među najznamenitijim osobama koje danas promovišu ideju tekfira u nešto modifikovanom učenju jeste Palestinac nastanjen u Jordanu poznat pod nadimkom šejh Ebu Muhamed Makdisi. (U knjizi je i intervju koji sam ja obavio sa El.Makdisijem nakon njegovog puštanja iz zatvora).
Puno ime mu je Asim sin Muhameda el-Burkavi, poznatiji pod nadimkom Ebu Muhamed El-Makdisi. Rođen je u selu Burka nedaleko od Nablisa u Palestini godine 1958. god. Kada je imao tri godine njegovi roditelji su se iselili u Kuvajt gdje je El-Makdisi odrastao. Tamo je završio osnovnu i srednju školu. Slijedeći želju svoga oca studirao je prirodne nauke na Univerzitetu u Mevsilu u Sjevernom Iraku. Za vrijem svog boravka u Mevsilu, došao je u kontakt sa različitim ideologijama mnogobrojnih islamističkih pokreta koji su djelovali u studentskim krugovima.
Najveći dio svoje mladosti proveo je na relaciji Irak- Kuvajt ostvarujući kontakt sa svim značajnijim pokretima i pojedincima koji su djelovali na islamističkom polju djelovanja.
Kako je kasnije sam tvrdio za sebe; najveći utjecaj na njega ostvarila su djela Ibn Tejmije i Ibn Kajima, te osnivača selefijskog pokreta Muhameda bin Abdulvehaba. Ovo nam pojašnjava zašto se njegova retorika u potpunosti ne razlikuje od one selefijske. Čak šta više, većina analitičara smatra da je učenje o „vladavini Allahovih zakona- hakimijetu“ kako ga zagovara el-Makdisi neminovan produkt dosljednog pridržavanja selefijske metodologije (ar. Menhedža).
Za vrijem afganistanskog džihada putovao je u Afganistan i Pakistan. Iako nije uzeo značajnije učešće u oružanoj borbi niti je uspio zauzeti značajnije mjesto među liderima (emirima) džihada, el-Makdisi je još u pakistanu štampao svoju prvu knjigu u kojoj je iznio osnove svoga viđenja problematike nepraktikovanja šerijatskog prava u muslimanskim zemljama. Knjiga je nosila simboličan naslov „Zajednica Ibrahimova“ (Miletu Ibrahim) čime je aludirao na dosljedno pridržavanje načela monoteizma (tevhida) čiji je simbol bio Allahov poslanik, Ibrahim, as. Naime, kako nam autor u knjizi sugeriše, svako praktikovanje bilo kakvih zakona koji nisu utemeljeni šerijatom je suprotno učenju o tevhidu, jer je propisivanje zakona isključivo u Božijoj „ingerenciji“ ta se svako donošenje drugih zakonskih regulativa smatra uzurpacijom Božijeg prava i poistovjećivanje sa Njim što je ravno herezi. Svaki musliman koji sprovodi te zakone ukoliko je njima zadovoljan postaje nevjernikom, jer je „prihvatio da nešto od onoga što pripada samo Uzvišenom pripiše ljudima (propisivanje zakona i toga šta je dozvoljeno a šta zabranjeno) čime se poistovjetio sa mnogobošcima i idolopoklonicima“.
Ovo će ostati okosnica el-Makdisijevog učenja a čitavu doktrinu on će nazvati „Tevhid el-hakimije“ ili „monoteizam u vlasti“.
Nije trebalo dugo a da ljudi u ovim stavovima prepoznaju učenje „tekfira“ koji je, kao što smo ranije spomenuli (posebno nakon ubistva Ez-Zehebija), od širih muslimanskih masa bilo dijabolizirano. Čak su i mnogobrojni islamski autoriteti upozoravali na ovakve stavove kao na neislamske. Posebno se na tom polju isticao selefistički Šejh Nasrudin el-Albani i Muhamed Ibrahimseš-Šakra i Šejh Halebi.
Kako bi izbjegao ove kritike i sa sebe i svojih sljedbenika skinuo etiketu „tekfira“ šejh El-Makdisi je napisao jednu knjigu u kojoj je kritikova navodne „ekstremne sljedbenike tekfira“ pokušavajući time da dokaže kako se ono što on zagovara razlikuje od uobičajenog učenja o anatemi.
1992. godine nastanio se u Jordanu gdje počinje sa ustrojem pokreta koji će promovisati učenje o „tevhidu hakimije“. Većina onih koji su se počeli okupljati oko El-Makdisija i njegovih predavanja koja je držao u jednoj lokalnoj džamiji i kućama svojih simpatizera bili su veterani afganistanskog džihada.
Nije prošlo duga a skupina oko El-Makdisija je privukla pažnju jordanskih obavještajnih službi. Nakon što je Šejh izdao fetvu kojom se dozvoljava svaki oblik borbe protiv izraelske okupacije Palestina, makar to bili sa teritorija Jordana, manja skupina ljudi koji su bili bliski sa njim je uhvaćena sa većom količinom oružja i eksploziva. 1994. El-Makdisi je sa većino svojih najbližih suradnika bio osuđen na dugogodišnje kazne zatvora. Za vrijeme svoga boravka u zatvoru Šejh je nastavio sa organizovanjem svojih simpatizera među kojim je bio i Ebu Musab ez-Zarkavi. Sa ovim mladim Jordancem el-Makdisi se razišao još u zatvoru zbog, kako su tvrdili neki od odgovornih u jordanskoj obavještajnoj službi el-Muhaberat, njegovog insistiranja na liderskoj poziciji. Abu Musab je 1999. godine u Afganistanu osnovaoorganizaciju Džundu-š-Šam koja će izrasti u jednu od najaktivnijih militantnih formacija nakon američke okupacije Iraka.

Temelje zla postavio drug Staljin

U svoj ovoj frci sam zaboravio postaviti ovaj tekst o Kirgistanu dok je bio aktuelan:

Temelje zla postavio drug Staljin

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start)

Geostrateške „tektonske ploče“ se ponovo pomjeraju i na rubovima dolazi do potresa u kojima, kao i u prirodnoj nepogodi, stradaju nevini. Posljednji takav se desio u bivšoj sovjetskoj republici Kirgistan. U etničkim sukobima između većinskih Kirgiza i manjinskih Uzbeka na jugu Kirgistana ubijeno je 179 ljudi, dok je skoro 100 hiljada izbjeglo u susjedni Uzbekistan. Strahuje da će broj ubijenih biti puno veći kada se otvore brojne masovne grobnice za koje očevici tvrde da se nalaze širom zemlje. Tako predstavnici uzbekistanske manjine u Kirgistanu navode da je poginulo i do 700 osoba, a prema procjenama UNHCR-a do sada je krizno područje napustilo ukupno 275 000 ljudi.

Sukob bandi kao uvertira
Uzrok sukoba nije još utvrđen, mada ima više verzija. Prema nekim navodima sve je počelo u četvrtak (10.06.) u gradu Ošu. drugom po veličini u Kirgistanu. koji se nalazi na jugu gdje skoro pola stanovništva čine etnički Uzbeci. Inače Uzbeci čine 15 posto od 5,2 miliona stanovnika Kirgistana. Prema tom scenariju, u Ošu su se sukobile dvije bande Uzbeka i Kirgiza a nakon toga se sukob proširi čitavim jugom nakon čega su naoružane bande većinskih Kirgiza krenule u krvavi pohod protiv manjinskih Uzbeka u kojem su palili, ubijali i silovali sve stanovništvo koje nije pobjeglo ili se zabarikadiralo u većinski uzbeške dijelove grada.
Ali ljudi se ne ubijaju tek tako i etnička čišćenja se ne dešavaju spontano i niotkud. To mi u Bosni barem dobro znamo.
Korijeni ovog sukoba su u dalekoj prošlosti, međuetničkoj netrpeljivosti i, naravno, kao što je to uvijek bilo u tom dijelu svijeta, u stalnoj želji Rusije da tu dominira ili da to barem bude zona njihovog strateškog utjecaja, te želje globalne velesile SAD-a da suvereno vlada ovim strateškim područjem.
Historijske temelje današnjeg krvoprolića postavio je ni manje ni više nego sam drug Josif Visarionovič Džugašvili Staljin, inače poznat kao kreativan kartograf. Kirgistanske granice su vještačka i neprirodna tvorevina, iscrtane, kao i druge interne granice sovjetskih republika, tako da se nikada nijedna od njih ne može osamostaliti, etnički, ekonomski ili geografski zaokružiti svoj prostor i time steći suverenitet. U Centralnoj Aziji postoji samo jedna istinski vrijedna i naseljena prostorna cjelina, a to je dolina Fergana. Staljin je obode i brda iznad doline odakle dolazi sva voda u dolinu dao Kirgistanu. Uzbekistan je dobio plodnu niziju, a Tadžikistan jedini pristojan ulaz u čitavu dolinu. Na taj način su sve tri države postale ovisne jedna o drugoj, ali su tako i dovedene na ivicu stalnog konflikta. Lokalno stanovništvo je tako izmiješano da su historijska područja svake etničke zajednice ostala u granicama republike ili države u kojoj oni nisu većina. To nije dolazilo do izražaja dok se države nisu osamostalile. Tada je preko noći došlo do eskalacije međuetničkih sukoba i međudržavnih teritorijalnih sporova između skoro svih republika.

Rusko-američka igrica
Ali uzroci stravičnih događaja u Kirgistanu ne leže samo u prošlosti, nego i u geostrateškim igrama i igricama Rusije, SAD-a i lokalnih moćnika željnih vlasti. Tako u institutu Startfor (izvještaj Peter Zeihana od 25. juna 2010) podsjećaju na kompleksnu ulogu koju Rusija igra u regionu. Naime, američka zauzetost Bliskim istokom je dala Rusiji zlatnu priliku da ponovo uspostavi svoju sferu utjecaja u regionu i da postepeno širi zonu kontrole tako da je ona danas skoro pa dosegla granice bivšeg SSSR-a. Od 2005, kada je proces započeo, Rusija se uspjela ponovo nametnuti kao dominantna sila u Armeniji, Bjelorusiji, Kazahstanu, Azerbejdžanu, Kirgistanu, Tadžikistanu i Ukrajini, dok su Gruziju i Turkmenistan pretvorili u tihe posmatrače- tvrde u Stratforu.
Kirgistan je brdovita zemlja sa zabačenim i raštrkanim gradićima i selima u kojima vladaju lokalni moćnici i u kojima skoro da ne postoji centralna vlast. To ovu zemlju čini podložnom manipulacijama i stranom utjecaju, ne samo Rusije nego i brojnih drugih „stranih igrača“.
Tako su prije nešto malo više od pet godina, prozapadne nevladine organizacije (i u Stratforu tvrde sigurno značajan broj obavještajnih službi) udružile snage sa nekim od ovih lokalnih i regionalnih moćnika s ciljem da s vlasti skinu prorusku vladajuću elitu. U tome su i uspjeli, a puč je ostao poznat kao „obojena revolucija“ ili „revolucija tulipana“. Kirgistan se nakon revolucije i dolaska na vlast opozicionara Kurmanbek Bakijeva, približio zapadu, možda ne u potpunosti, ali za ruski ukus i to je bilo previše i ubrzo su pokazali da su i oni izučili zanat „smjene vlasti preko dešavanja naroda i nezavisnih nevladinih organizacija“. U aprilu ove godine uslijedila je kontrarevolucija i novi puč u kojem je Bakijev svrgnut i prognan, dok je na poziciju vršiteljice dužnosti predsjednika došla Roza Otunbajeva.


Pucnji iza zatamljenog stakla
Već u prvim danima puča došlo je do sporadičnog nasilja na jugu u gradovima Ošu i Džalalabadu u kojima je nasilje kulminiralo ovih dana, jer je svrgnuti predsjednik među tamošnjim Uzbecima imao svoju političku bazu (a od tamo je i rodom). I dok za stravični pokolj jedni krive trenutnu vladu u Biškeku koja na taj način pokušava da uspostavi kontrolu nad državom i etničkim čišćenjem ukloni svaku opoziciju, ovi za sve optužuju svrgnutog predsjednika. Tako Radio DW i drugi svjetski mediji prenose izjavu zamjenika kirgistanskih Snaga sigurnosti Kubata Baibalova koji je izjavio kako je njihova istraga pokazala da je grupa naoružanih ljudi prošle sedmice iz auta sa zatamnjenim staklima otvorila vatru na Uzbekistance i Kirgistance kako bi isprovocirala njihov međusobni obračun. „Naručitelj ove akcije je vrlo blizak porodici Bakijev,“ -kaže sa apsolutnom dozom sigurnosti Baibalov.
Istovremeno je i kirgistanska Vlada saopćila da su osumnjičeni za napad prilikom hapšenja izjavili kako su radili po nalogu pristalica bivšeg predsjednika Bakijeva s ciljem stvaranja nemira kako bi se poremetilo održavanje ustavnog referenduma zakazanog za 27. juni.
Bakijev, koji je nakon svrgnuća pobjegao u Bjelorusiju, odbacio je svaku odgovornost u ovom smislu, ali naglasio da događaji na jugu dokazuju da je trenutna vlada nesposobna da uspostavi red u državi.
Problemi ne prestaju tu, jer u jednom tako složenom području vrlo lako sve može izmaći kontroli i čitav sukob bi se mogao preliti preko granica Kirgistana. O kako ozbiljnoj situaciji se radi najbolje pokazuje oprezna reakcija Rusije koja je, svima je to jasno, jedan od bitnih igrača u zemlji. Ali Rusija nije i jedini igrač, jer u Kirgistanu svoje vojne baze imaju i Amerikanci i Rusi, i do sada su se i jedni i drugi itekako petljali u sve što se tamo dešavalo. Iako je trenutna predsjednica odmah zatražila vojnu pomoć od njoj bliske Rusije i kada je većina mislila da će Kremlj iskoristiti ovu priliku da pojačaju svoje vojno prisustvo u još jednoj bivšoj SSSR republici, kao što su nedavno uradili u Gruziji, Rusija je rekla da neće poslati svoje trupe nego su dva odreda ruskih komandosa s oko 150 pripadnika upućena u zrakoplovnu bazu Kant radi zaštite porodica ruskih vojnika.
Dok neki smatraju kako se Rusija nije smjela uplitati zbog regionalno moćnog Uzbekistana kako ne bi bila uvučena u rat koji teško može dobiti, drugi su mišljenja kako je poziv Rusiji za pomoć bio potreban samo kako bi se Uzbekistan spriječio da stane u zaštitu svojih sunarodnjaka dok posao njihovog progona ne bude završen.
Zato je pitanje svih pitanja kako će reagovati Uzbekistan i hoće li ostati po strani, tj. da li će se sukob pretvoriti u regionalni, ali i to kako će reagovati Amerika koje se sve ovo itekako tiče jer je Roza već bila najavila kako bi mogla razmisliti o zatvaranju američke zračne baze Manas koja iritira Moskvu. Lopta je sada na njihovoj strani, a ubijeni i protjerani nikada u takvim igrama nisu ni bili u prvom planu.
Zadnje vijesti koje stižu iz Kirgistana kažu kako je Roza Otunbajeva najavila kako im neće trebati ni ruske niti bilo kakve druge snage da uspostave red u zemlji. Naravno, posao etničkog čišćenja je skoro završen, a niko ne govori o povratku protjeranih Uzbeka ili procesuiranju odgovornih koji iza kulisa vuku konce zapetljane igre u brdima Tian Shana.