U svoj ovoj frci sam zaboravio postaviti ovaj tekst o Kirgistanu dok je bio aktuelan:Temelje zla postavio drug Staljin
Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start)
Geostrateške „tektonske ploče“ se ponovo pomjeraju i na rubovima dolazi do potresa u kojima, kao i u prirodnoj nepogodi, stradaju nevini. Posljednji takav se desio u bivšoj sovjetskoj republici Kirgistan. U etničkim sukobima između većinskih Kirgiza i manjinskih Uzbeka na jugu Kirgistana ubijeno je 179 ljudi, dok je skoro 100 hiljada izbjeglo u susjedni Uzbekistan. Strahuje da će broj ubijenih biti puno veći kada se otvore brojne masovne grobnice za koje očevici tvrde da se nalaze širom zemlje. Tako predstavnici uzbekistanske manjine u Kirgistanu navode da je poginulo i do 700 osoba, a prema procjenama UNHCR-a do sada je krizno područje napustilo ukupno 275 000 ljudi.
Sukob bandi kao uvertira
Uzrok sukoba nije još utvrđen, mada ima više verzija. Prema nekim navodima sve je počelo u četvrtak (10.06.) u gradu Ošu. drugom po veličini u Kirgistanu. koji se nalazi na jugu gdje skoro pola stanovništva čine etnički Uzbeci. Inače Uzbeci čine 15 posto od 5,2 miliona stanovnika Kirgistana. Prema tom scenariju, u Ošu su se sukobile dvije bande Uzbeka i Kirgiza a nakon toga se sukob proširi čitavim jugom nakon čega su naoružane bande većinskih Kirgiza krenule u krvavi pohod protiv manjinskih Uzbeka u kojem su palili, ubijali i silovali sve stanovništvo koje nije pobjeglo ili se zabarikadiralo u većinski uzbeške dijelove grada.
Ali ljudi se ne ubijaju tek tako i etnička čišćenja se ne dešavaju spontano i niotkud. To mi u Bosni barem dobro znamo.
Korijeni ovog sukoba su u dalekoj prošlosti, međuetničkoj netrpeljivosti i, naravno, kao što je to uvijek bilo u tom dijelu svijeta, u stalnoj želji Rusije da tu dominira ili da to barem bude zona njihovog strateškog utjecaja, te želje globalne velesile SAD-a da suvereno vlada ovim strateškim područjem.
Historijske temelje današnjeg krvoprolića postavio je ni manje ni više nego sam drug Josif Visarionovič Džugašvili Staljin, inače poznat kao kreativan kartograf. Kirgistanske granice su vještačka i neprirodna tvorevina, iscrtane, kao i druge interne granice sovjetskih republika, tako da se nikada nijedna od njih ne može osamostaliti, etnički, ekonomski ili geografski zaokružiti svoj prostor i time steći suverenitet. U Centralnoj Aziji postoji samo jedna istinski vrijedna i naseljena prostorna cjelina, a to je dolina Fergana. Staljin je obode i brda iznad doline odakle dolazi sva voda u dolinu dao Kirgistanu. Uzbekistan je dobio plodnu niziju, a Tadžikistan jedini pristojan ulaz u čitavu dolinu. Na taj način su sve tri države postale ovisne jedna o drugoj, ali su tako i dovedene na ivicu stalnog konflikta. Lokalno stanovništvo je tako izmiješano da su historijska područja svake etničke zajednice ostala u granicama republike ili države u kojoj oni nisu većina. To nije dolazilo do izražaja dok se države nisu osamostalile. Tada je preko noći došlo do eskalacije međuetničkih sukoba i međudržavnih teritorijalnih sporova između skoro svih republika.
Rusko-američka igrica
Ali uzroci stravičnih događaja u Kirgistanu ne leže samo u prošlosti, nego i u geostrateškim igrama i igricama Rusije, SAD-a i lokalnih moćnika željnih vlasti. Tako u institutu Startfor (izvještaj Peter Zeihana od 25. juna 2010) podsjećaju na kompleksnu ulogu koju Rusija igra u regionu. Naime, američka zauzetost Bliskim istokom je dala Rusiji zlatnu priliku da ponovo uspostavi svoju sferu utjecaja u regionu i da postepeno širi zonu kontrole tako da je ona danas skoro pa dosegla granice bivšeg SSSR-a. Od 2005, kada je proces započeo, Rusija se uspjela ponovo nametnuti kao dominantna sila u Armeniji, Bjelorusiji, Kazahstanu, Azerbejdžanu, Kirgistanu, Tadžikistanu i Ukrajini, dok su Gruziju i Turkmenistan pretvorili u tihe posmatrače- tvrde u Stratforu.
Kirgistan je brdovita zemlja sa zabačenim i raštrkanim gradićima i selima u kojima vladaju lokalni moćnici i u kojima skoro da ne postoji centralna vlast. To ovu zemlju čini podložnom manipulacijama i stranom utjecaju, ne samo Rusije nego i brojnih drugih „stranih igrača“.
Tako su prije nešto malo više od pet godina, prozapadne nevladine organizacije (i u Stratforu tvrde sigurno značajan broj obavještajnih službi) udružile snage sa nekim od ovih lokalnih i regionalnih moćnika s ciljem da s vlasti skinu prorusku vladajuću elitu. U tome su i uspjeli, a puč je ostao poznat kao „obojena revolucija“ ili „revolucija tulipana“. Kirgistan se nakon revolucije i dolaska na vlast opozicionara Kurmanbek Bakijeva, približio zapadu, možda ne u potpunosti, ali za ruski ukus i to je bilo previše i ubrzo su pokazali da su i oni izučili zanat „smjene vlasti preko dešavanja naroda i nezavisnih nevladinih organizacija“. U aprilu ove godine uslijedila je kontrarevolucija i novi puč u kojem je Bakijev svrgnut i prognan, dok je na poziciju vršiteljice dužnosti predsjednika došla Roza Otunbajeva.
Pucnji iza zatamljenog stakla
Već u prvim danima puča došlo je do sporadičnog nasilja na jugu u gradovima Ošu i Džalalabadu u kojima je nasilje kulminiralo ovih dana, jer je svrgnuti predsjednik među tamošnjim Uzbecima imao svoju političku bazu (a od tamo je i rodom). I dok za stravični pokolj jedni krive trenutnu vladu u Biškeku koja na taj način pokušava da uspostavi kontrolu nad državom i etničkim čišćenjem ukloni svaku opoziciju, ovi za sve optužuju svrgnutog predsjednika. Tako Radio DW i drugi svjetski mediji prenose izjavu zamjenika kirgistanskih Snaga sigurnosti Kubata Baibalova koji je izjavio kako je njihova istraga pokazala da je grupa naoružanih ljudi prošle sedmice iz auta sa zatamnjenim staklima otvorila vatru na Uzbekistance i Kirgistance kako bi isprovocirala njihov međusobni obračun. „Naručitelj ove akcije je vrlo blizak porodici Bakijev,“ -kaže sa apsolutnom dozom sigurnosti Baibalov.
Istovremeno je i kirgistanska Vlada saopćila da su osumnjičeni za napad prilikom hapšenja izjavili kako su radili po nalogu pristalica bivšeg predsjednika Bakijeva s ciljem stvaranja nemira kako bi se poremetilo održavanje ustavnog referenduma zakazanog za 27. juni.
Bakijev, koji je nakon svrgnuća pobjegao u Bjelorusiju, odbacio je svaku odgovornost u ovom smislu, ali naglasio da događaji na jugu dokazuju da je trenutna vlada nesposobna da uspostavi red u državi.
Problemi ne prestaju tu, jer u jednom tako složenom području vrlo lako sve može izmaći kontroli i čitav sukob bi se mogao preliti preko granica Kirgistana. O kako ozbiljnoj situaciji se radi najbolje pokazuje oprezna reakcija Rusije koja je, svima je to jasno, jedan od bitnih igrača u zemlji. Ali Rusija nije i jedini igrač, jer u Kirgistanu svoje vojne baze imaju i Amerikanci i Rusi, i do sada su se i jedni i drugi itekako petljali u sve što se tamo dešavalo. Iako je trenutna predsjednica odmah zatražila vojnu pomoć od njoj bliske Rusije i kada je većina mislila da će Kremlj iskoristiti ovu priliku da pojačaju svoje vojno prisustvo u još jednoj bivšoj SSSR republici, kao što su nedavno uradili u Gruziji, Rusija je rekla da neće poslati svoje trupe nego su dva odreda ruskih komandosa s oko 150 pripadnika upućena u zrakoplovnu bazu Kant radi zaštite porodica ruskih vojnika.
Dok neki smatraju kako se Rusija nije smjela uplitati zbog regionalno moćnog Uzbekistana kako ne bi bila uvučena u rat koji teško može dobiti, drugi su mišljenja kako je poziv Rusiji za pomoć bio potreban samo kako bi se Uzbekistan spriječio da stane u zaštitu svojih sunarodnjaka dok posao njihovog progona ne bude završen.
Zato je pitanje svih pitanja kako će reagovati Uzbekistan i hoće li ostati po strani, tj. da li će se sukob pretvoriti u regionalni, ali i to kako će reagovati Amerika koje se sve ovo itekako tiče jer je Roza već bila najavila kako bi mogla razmisliti o zatvaranju američke zračne baze Manas koja iritira Moskvu. Lopta je sada na njihovoj strani, a ubijeni i protjerani nikada u takvim igrama nisu ni bili u prvom planu.
Zadnje vijesti koje stižu iz Kirgistana kažu kako je Roza Otunbajeva najavila kako im neće trebati ni ruske niti bilo kakve druge snage da uspostave red u zemlji. Naravno, posao etničkog čišćenja je skoro završen, a niko ne govori o povratku protjeranih Uzbeka ili procesuiranju odgovornih koji iza kulisa vuku konce zapetljane igre u brdima Tian Shana.
Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start)
Geostrateške „tektonske ploče“ se ponovo pomjeraju i na rubovima dolazi do potresa u kojima, kao i u prirodnoj nepogodi, stradaju nevini. Posljednji takav se desio u bivšoj sovjetskoj republici Kirgistan. U etničkim sukobima između većinskih Kirgiza i manjinskih Uzbeka na jugu Kirgistana ubijeno je 179 ljudi, dok je skoro 100 hiljada izbjeglo u susjedni Uzbekistan. Strahuje da će broj ubijenih biti puno veći kada se otvore brojne masovne grobnice za koje očevici tvrde da se nalaze širom zemlje. Tako predstavnici uzbekistanske manjine u Kirgistanu navode da je poginulo i do 700 osoba, a prema procjenama UNHCR-a do sada je krizno područje napustilo ukupno 275 000 ljudi.
Sukob bandi kao uvertira
Uzrok sukoba nije još utvrđen, mada ima više verzija. Prema nekim navodima sve je počelo u četvrtak (10.06.) u gradu Ošu. drugom po veličini u Kirgistanu. koji se nalazi na jugu gdje skoro pola stanovništva čine etnički Uzbeci. Inače Uzbeci čine 15 posto od 5,2 miliona stanovnika Kirgistana. Prema tom scenariju, u Ošu su se sukobile dvije bande Uzbeka i Kirgiza a nakon toga se sukob proširi čitavim jugom nakon čega su naoružane bande većinskih Kirgiza krenule u krvavi pohod protiv manjinskih Uzbeka u kojem su palili, ubijali i silovali sve stanovništvo koje nije pobjeglo ili se zabarikadiralo u većinski uzbeške dijelove grada.
Ali ljudi se ne ubijaju tek tako i etnička čišćenja se ne dešavaju spontano i niotkud. To mi u Bosni barem dobro znamo.
Korijeni ovog sukoba su u dalekoj prošlosti, međuetničkoj netrpeljivosti i, naravno, kao što je to uvijek bilo u tom dijelu svijeta, u stalnoj želji Rusije da tu dominira ili da to barem bude zona njihovog strateškog utjecaja, te želje globalne velesile SAD-a da suvereno vlada ovim strateškim područjem.
Historijske temelje današnjeg krvoprolića postavio je ni manje ni više nego sam drug Josif Visarionovič Džugašvili Staljin, inače poznat kao kreativan kartograf. Kirgistanske granice su vještačka i neprirodna tvorevina, iscrtane, kao i druge interne granice sovjetskih republika, tako da se nikada nijedna od njih ne može osamostaliti, etnički, ekonomski ili geografski zaokružiti svoj prostor i time steći suverenitet. U Centralnoj Aziji postoji samo jedna istinski vrijedna i naseljena prostorna cjelina, a to je dolina Fergana. Staljin je obode i brda iznad doline odakle dolazi sva voda u dolinu dao Kirgistanu. Uzbekistan je dobio plodnu niziju, a Tadžikistan jedini pristojan ulaz u čitavu dolinu. Na taj način su sve tri države postale ovisne jedna o drugoj, ali su tako i dovedene na ivicu stalnog konflikta. Lokalno stanovništvo je tako izmiješano da su historijska područja svake etničke zajednice ostala u granicama republike ili države u kojoj oni nisu većina. To nije dolazilo do izražaja dok se države nisu osamostalile. Tada je preko noći došlo do eskalacije međuetničkih sukoba i međudržavnih teritorijalnih sporova između skoro svih republika.Rusko-američka igrica
Ali uzroci stravičnih događaja u Kirgistanu ne leže samo u prošlosti, nego i u geostrateškim igrama i igricama Rusije, SAD-a i lokalnih moćnika željnih vlasti. Tako u institutu Startfor (izvještaj Peter Zeihana od 25. juna 2010) podsjećaju na kompleksnu ulogu koju Rusija igra u regionu. Naime, američka zauzetost Bliskim istokom je dala Rusiji zlatnu priliku da ponovo uspostavi svoju sferu utjecaja u regionu i da postepeno širi zonu kontrole tako da je ona danas skoro pa dosegla granice bivšeg SSSR-a. Od 2005, kada je proces započeo, Rusija se uspjela ponovo nametnuti kao dominantna sila u Armeniji, Bjelorusiji, Kazahstanu, Azerbejdžanu, Kirgistanu, Tadžikistanu i Ukrajini, dok su Gruziju i Turkmenistan pretvorili u tihe posmatrače- tvrde u Stratforu.
Kirgistan je brdovita zemlja sa zabačenim i raštrkanim gradićima i selima u kojima vladaju lokalni moćnici i u kojima skoro da ne postoji centralna vlast. To ovu zemlju čini podložnom manipulacijama i stranom utjecaju, ne samo Rusije nego i brojnih drugih „stranih igrača“.
Tako su prije nešto malo više od pet godina, prozapadne nevladine organizacije (i u Stratforu tvrde sigurno značajan broj obavještajnih službi) udružile snage sa nekim od ovih lokalnih i regionalnih moćnika s ciljem da s vlasti skinu prorusku vladajuću elitu. U tome su i uspjeli, a puč je ostao poznat kao „obojena revolucija“ ili „revolucija tulipana“. Kirgistan se nakon revolucije i dolaska na vlast opozicionara Kurmanbek Bakijeva, približio zapadu, možda ne u potpunosti, ali za ruski ukus i to je bilo previše i ubrzo su pokazali da su i oni izučili zanat „smjene vlasti preko dešavanja naroda i nezavisnih nevladinih organizacija“. U aprilu ove godine uslijedila je kontrarevolucija i novi puč u kojem je Bakijev svrgnut i prognan, dok je na poziciju vršiteljice dužnosti predsjednika došla Roza Otunbajeva.Pucnji iza zatamljenog stakla
Već u prvim danima puča došlo je do sporadičnog nasilja na jugu u gradovima Ošu i Džalalabadu u kojima je nasilje kulminiralo ovih dana, jer je svrgnuti predsjednik među tamošnjim Uzbecima imao svoju političku bazu (a od tamo je i rodom). I dok za stravični pokolj jedni krive trenutnu vladu u Biškeku koja na taj način pokušava da uspostavi kontrolu nad državom i etničkim čišćenjem ukloni svaku opoziciju, ovi za sve optužuju svrgnutog predsjednika. Tako Radio DW i drugi svjetski mediji prenose izjavu zamjenika kirgistanskih Snaga sigurnosti Kubata Baibalova koji je izjavio kako je njihova istraga pokazala da je grupa naoružanih ljudi prošle sedmice iz auta sa zatamnjenim staklima otvorila vatru na Uzbekistance i Kirgistance kako bi isprovocirala njihov međusobni obračun. „Naručitelj ove akcije je vrlo blizak porodici Bakijev,“ -kaže sa apsolutnom dozom sigurnosti Baibalov.
Istovremeno je i kirgistanska Vlada saopćila da su osumnjičeni za napad prilikom hapšenja izjavili kako su radili po nalogu pristalica bivšeg predsjednika Bakijeva s ciljem stvaranja nemira kako bi se poremetilo održavanje ustavnog referenduma zakazanog za 27. juni.
Bakijev, koji je nakon svrgnuća pobjegao u Bjelorusiju, odbacio je svaku odgovornost u ovom smislu, ali naglasio da događaji na jugu dokazuju da je trenutna vlada nesposobna da uspostavi red u državi.
Problemi ne prestaju tu, jer u jednom tako složenom području vrlo lako sve može izmaći kontroli i čitav sukob bi se mogao preliti preko granica Kirgistana. O kako ozbiljnoj situaciji se radi najbolje pokazuje oprezna reakcija Rusije koja je, svima je to jasno, jedan od bitnih igrača u zemlji. Ali Rusija nije i jedini igrač, jer u Kirgistanu svoje vojne baze imaju i Amerikanci i Rusi, i do sada su se i jedni i drugi itekako petljali u sve što se tamo dešavalo. Iako je trenutna predsjednica odmah zatražila vojnu pomoć od njoj bliske Rusije i kada je većina mislila da će Kremlj iskoristiti ovu priliku da pojačaju svoje vojno prisustvo u još jednoj bivšoj SSSR republici, kao što su nedavno uradili u Gruziji, Rusija je rekla da neće poslati svoje trupe nego su dva odreda ruskih komandosa s oko 150 pripadnika upućena u zrakoplovnu bazu Kant radi zaštite porodica ruskih vojnika.
Dok neki smatraju kako se Rusija nije smjela uplitati zbog regionalno moćnog Uzbekistana kako ne bi bila uvučena u rat koji teško može dobiti, drugi su mišljenja kako je poziv Rusiji za pomoć bio potreban samo kako bi se Uzbekistan spriječio da stane u zaštitu svojih sunarodnjaka dok posao njihovog progona ne bude završen.
Zato je pitanje svih pitanja kako će reagovati Uzbekistan i hoće li ostati po strani, tj. da li će se sukob pretvoriti u regionalni, ali i to kako će reagovati Amerika koje se sve ovo itekako tiče jer je Roza već bila najavila kako bi mogla razmisliti o zatvaranju američke zračne baze Manas koja iritira Moskvu. Lopta je sada na njihovoj strani, a ubijeni i protjerani nikada u takvim igrama nisu ni bili u prvom planu.
Zadnje vijesti koje stižu iz Kirgistana kažu kako je Roza Otunbajeva najavila kako im neće trebati ni ruske niti bilo kakve druge snage da uspostave red u zemlji. Naravno, posao etničkog čišćenja je skoro završen, a niko ne govori o povratku protjeranih Uzbeka ili procesuiranju odgovornih koji iza kulisa vuku konce zapetljane igre u brdima Tian Shana.
