Mislim da ova tema ovih dana ponovo postaje aktuelna, pa evo donosim jedno poglavlje iz knjige Islamistički pokreti da se podsjetimo na jednu epizodu iz historije tekfira u arapskom svijetu:«Dže'at et-Tekfir ve-l-Hidžra»
Pokret «Džem'atu el-Muslimin» (Skupina muslimana) drugi su nazivali «Džem'at et-Tekfir ve-l-Hidžra» (anatema i iseljenje) zbog njihovog insistiranja na učenju o tome kako su muslimanska društva današnjice ustvari nevjernička jer ne sude po Božijim zakonima, te učenja da se istinski vjernici moraju iseliti u zajednice koje su uređene «prema volji Božijoj» po uzoru na iseljenje Božijeg poslanika iz Meke u Medinu (ar. hidžra). Ovo je jedan od najradiklanijih i najmilitantnijih pokreta koji se pojavio u arapskim zemljama u proteklom vijeku.
Pokret je u Egiptu (najvjerovatnije 1975. god ili čak ranije) osnovao mladi inženjer agronomije Šukri Mustafa. Mustafa je prvovremeno bio član pokreta Muslimanske braće a o mogućim razlozima njegovo istupanja iz ove organizacije Dejan Lukić (dugogodišnji dopisnik sa Bliskog istoka) kaže: „Muslimanska braća koja su u nekoliko navrata okusila surovu represiju arapskih ražima, a njihovi lideri visili na konopcima ili padali pokošeni rafalima tajne policije, nisu za mladog Šukri Mustafu bili dovoljno radikalni. Njemu su bili već preko glave jalovi politički manevri Muslimanske braće. Težio je akciji bez kompromisa. Po svaku cijenu i uz sve žrtve…“ (Lukić, Dejan Islamski ekstremizam, str. 12)
Šukri je u egipatski zatvor ušao kao pripadnik Muslimanske braće ali je fizička i mentalna tortura koju je tamo pretrpio radikalizirala njegove stavove tako da je još za vrijem svoga robijanja zbog stavova koje je zastupao izbačen iz bratstva kao „suviše“ ekstreman.
Nakon što je oslobođen 1971. Šukri je odmah počeo sa okupljanjem istomišljenika a tri godine kasnije kairska štampa će početi pisati o postojanju „tajne terorističke skupine mladića koji sebe nazivaju imenom „Džem'atu el-Muslimin“ (Skupina muslimana)“.
Muslimanska braća su pokušala urazumiti Šukrija i njegove sljedbenike i vratiti ih u okvire matičnog pokreta, ali svi njihovi pokušaji nisu urodilo plodom. Čak je i sam tadašnji vrhovni vođa Muslimanske braće (ar. muršid) Hasan el-Hudejbij direktno odgovorio Šukriju i njegovim sljedbenicima u knjizi pod naslovom „Propovjednici- da, sudije- ne“ (ar. Du`at la kudat).
Šukri Mustafa je vodio Tekfir kao visoko discipliniranu organizaciju, koju je kontrolirao njen emir (vođa). Kao i pripadnici Muhamedove mladeži, i Tekfir je savremeno egipatsko društvo smatrao neislamskim, društvom nevjernika. Imajući u vidu primjer Poslanika Muhameda, koji je, suočen s nevjernicima u Meki, prešao u Medinu, Tekfir je osnovao svoje sopstvene "ispravno vođene" (to jest, Božijoj riječi odane) zajednice u kojima su ljudi radili, učili i molili se. Njihov cilj je bio da se u Egiptu stvori zasebna zajednica istinskih vjernika. Kao kod Muslimanske braće i organizacije Džema'at-i islami u Pakistanu, u njima je postojalo stepenovanje članstva. Od onih koji su bili punopravni članovi očekivalo se da se potpuno posvete radu zajednice i da napuste posao, porodicu i prijatelje. Ideal je bio mučeništvo, spremnost da se da život u borbi za islam. Emir je zahtijevao bespogovornu poslušnost. Kolebljivi članovi su ili ekskomunicirani i/ili kažnjavani. (John L. Esposito Islamska prijetnja mit ili stvarnost Selsebil- Živinice 2001. str.163)
Svu svoju brutalnost pokret je pokazao otmicom i ubistvom egipatskog ministra za vakufe (vjerska dobra) Šejha Ez-Zehebija. Ez-Zehebi je bio cijenjen i štovan širom islamskog svijeta zbog svoje naobrazbe i većeg broja dijela iz različitih oblasti islamske teologije i muslimanske svakodnevnice.
3. jula 1977. godine, Šejha su iz njegove kuće oteli pripadnici Tekfira da bi kasnije pregovarali sa egipatskim režimom o njegovom puštanju na slobodu. Kada su pregovori propali oni su ga brutalno zadavili.
Osmog jula, 1977. god, pet dana nakon kidnapovanja Zehebija, uhapšen je Šukri Mustafa, a dan kasnije i njegov zamjenik Enver Šukri. Nakon ovoga država je uz podršku javnog mijenja krenula ka slamanju Tekfira, u čemu je u dobroj mjeri uspjela. U avgustu iste godine 620 članova i simpatizera pokreta našlo se iza rešetaka u jednom od najvećih sudskih procesa islamistima u historiji.
Nakon ovoga pokret se u organizacionom smislu nikada više nije oporavio ali je duh „tekfira“, koji je duže vremena bio pokopan, ponovo probuđen nastavio da tumara islamističkim ideologijama muslimanskog svijeta.
Učenje o „tekfiru“ ili proglašavanju drugih muslimana nevjernicima i odmetnicima od vjere rodilo se jako rano u muslimanskoj teološkoj misli. Začetnici ovog učenja bili su pripadnici vjersko-političkog pokreta poznatog kao haridžiti ili haridžije.
Zanimljivo je to da u prvi mah islamistički krugovi u militantnom miljeu nisu blagonaklono gledali na ovu radilkalizaciju stavova naspram ostatka muslimanske zajednice. Tako je zabilježen pokušaj atentata na Usamu bin Ladina od strane pripadnika pokreta Džem'at et-Tekfir ve-l-Hidžra za vrijeme njegovog boravka u Sudanu. Naime, za njih Usama nije pio dovoljno militantan niti dovoljno predan idejama „svete borbe“.
Novo lice „Tekfira“ ili „vjera Ibrahimova“
Pripadnici pokreta Tekfir su kroz svoje učešće u Afganistanskom džihadu uspjeli svoje stavove nametnuti mnogim pripadnicima različitih islamističkih pokreta koji su se borili rame uz rame sa njima. Po okončanju rata u Afganistanu, „Afganski mudžahidi“ (kako su nazivali veterane tog rata) su učenja o tekfiru nerijetko u nešto izmijenjenoj formi prenijeli u svoje matične države. A tekfir je postao skoro nezaobilazna nit u mustri militantne islamističke ideologije.Među najznamenitijim osobama koje danas promovišu ideju tekfira u nešto modifikovanom učenju jeste Palestinac nastanjen u Jordanu poznat pod nadimkom šejh Ebu Muhamed Makdisi. (U knjizi je i intervju koji sam ja obavio sa El.Makdisijem nakon njegovog puštanja iz zatvora).
Puno ime mu je Asim sin Muhameda el-Burkavi, poznatiji pod nadimkom Ebu Muhamed El-Makdisi. Rođen je u selu Burka nedaleko od Nablisa u Palestini godine 1958. god. Kada je imao tri godine njegovi roditelji su se iselili u Kuvajt gdje je El-Makdisi odrastao. Tamo je završio osnovnu i srednju školu. Slijedeći želju svoga oca studirao je prirodne nauke na Univerzitetu u Mevsilu u Sjevernom Iraku. Za vrijem svog boravka u Mevsilu, došao je u kontakt sa različitim ideologijama mnogobrojnih islamističkih pokreta koji su djelovali u studentskim krugovima.
Najveći dio svoje mladosti proveo je na relaciji Irak- Kuvajt ostvarujući kontakt sa svim značajnijim pokretima i pojedincima koji su djelovali na islamističkom polju djelovanja.
Kako je kasnije sam tvrdio za sebe; najveći utjecaj na njega ostvarila su djela Ibn Tejmije i Ibn Kajima, te osnivača selefijskog pokreta Muhameda bin Abdulvehaba. Ovo nam pojašnjava zašto se njegova retorika u potpunosti ne razlikuje od one selefijske. Čak šta više, većina analitičara smatra da je učenje o „vladavini Allahovih zakona- hakimijetu“ kako ga zagovara el-Makdisi neminovan produkt dosljednog pridržavanja selefijske metodologije (ar. Menhedža).
Za vrijem afganistanskog džihada putovao je u Afganistan i Pakistan. Iako nije uzeo značajnije učešće u oružanoj borbi niti je uspio zauzeti značajnije mjesto među liderima (emirima) džihada, el-Makdisi je još u pakistanu štampao svoju prvu knjigu u kojoj je iznio osnove svoga viđenja problematike nepraktikovanja šerijatskog prava u muslimanskim zemljama. Knjiga je nosila simboličan naslov „Zajednica Ibrahimova“ (Miletu Ibrahim) čime je aludirao na dosljedno pridržavanje načela monoteizma (tevhida) čiji je simbol bio Allahov poslanik, Ibrahim, as. Naime, kako nam autor u knjizi sugeriše, svako praktikovanje bilo kakvih zakona koji nisu utemeljeni šerijatom je suprotno učenju o tevhidu, jer je propisivanje zakona isključivo u Božijoj „ingerenciji“ ta se svako donošenje drugih zakonskih regulativa smatra uzurpacijom Božijeg prava i poistovjećivanje sa Njim što je ravno herezi. Svaki musliman koji sprovodi te zakone ukoliko je njima zadovoljan postaje nevjernikom, jer je „prihvatio da nešto od onoga što pripada samo Uzvišenom pripiše ljudima (propisivanje zakona i toga šta je dozvoljeno a šta zabranjeno) čime se poistovjetio sa mnogobošcima i idolopoklonicima“.
Ovo će ostati okosnica el-Makdisijevog učenja a čitavu doktrinu on će nazvati „Tevhid el-hakimije“ ili „monoteizam u vlasti“.
Nije trebalo dugo a da ljudi u ovim stavovima prepoznaju učenje „tekfira“ koji je, kao što smo ranije spomenuli (posebno nakon ubistva Ez-Zehebija), od širih muslimanskih masa bilo dijabolizirano. Čak su i mnogobrojni islamski autoriteti upozoravali na ovakve stavove kao na neislamske. Posebno se na tom polju isticao selefistički Šejh Nasrudin el-Albani i Muhamed Ibrahimseš-Šakra i Šejh Halebi.
Kako bi izbjegao ove kritike i sa sebe i svojih sljedbenika skinuo etiketu „tekfira“ šejh El-Makdisi je napisao jednu knjigu u kojoj je kritikova navodne „ekstremne sljedbenike tekfira“ pokušavajući time da dokaže kako se ono što on zagovara razlikuje od uobičajenog učenja o anatemi.
1992. godine nastanio se u Jordanu gdje počinje sa ustrojem pokreta koji će promovisati učenje o „tevhidu hakimije“. Većina onih koji su se počeli okupljati oko El-Makdisija i njegovih predavanja koja je držao u jednoj lokalnoj džamiji i kućama svojih simpatizera bili su veterani afganistanskog džihada.
Nije prošlo duga a skupina oko El-Makdisija je privukla pažnju jordanskih obavještajnih službi. Nakon što je Šejh izdao fetvu kojom se dozvoljava svaki oblik borbe protiv izraelske okupacije Palestina, makar to bili sa teritorija Jordana, manja skupina ljudi koji su bili bliski sa njim je uhvaćena sa većom količinom oružja i eksploziva. 1994. El-Makdisi je sa većino svojih najbližih suradnika bio osuđen na dugogodišnje kazne zatvora. Za vrijeme svoga boravka u zatvoru Šejh je nastavio sa organizovanjem svojih simpatizera među kojim je bio i Ebu Musab ez-Zarkavi. Sa ovim mladim Jordancem el-Makdisi se razišao još u zatvoru zbog, kako su tvrdili neki od odgovornih u jordanskoj obavještajnoj službi el-Muhaberat, njegovog insistiranja na liderskoj poziciji. Abu Musab je 1999. godine u Afganistanu osnovaoorganizaciju Džundu-š-Šam koja će izrasti u jednu od najaktivnijih militantnih formacija nakon američke okupacije Iraka.
