Predizborna kampanja za predsjednika SAD-a ulazi u sami finiš. Obama vodi i ima sve izglede za pobjedu. Ali ništa još nije gotovo. Kako sada stvari stoje rasa će ipak igrati ključnu ulogu u izboru novog američkog predsjednika.
Ovo je prilika da se podsjetimo kako je Obamino porijeklo od samog početka bilo izvor kontraverzi. Evo kako je sve počelo:
Piše. Muhamed Jusić
I dok se zahuktava kampanja za preliminarne izbore demokratskog i republikanskog kandidata za predsjednika SAD-a, sve očitije postaje da Amerika ima ozbiljne izglede da za predsjednika po prvi put dobije crnca ili ženu. Ova mogućnost je u američkoj javnosti pokrenula čitav val natpisa naslovljenih sa: Je li Amerika spremna za svog prvog crnog predsjednika. Sa ženom bi se valjda nekako mogli i pomiriti. Ti naslovi koji se ovih dana sve češće sreću čak i u respektabilnim medijskim glasilima ako nam govore išta, onda je to da je rasno pitanje u Americi još uvijek neprevaziđen problem, te da rasna pripadnost u „najrazvijenijoj demokratiji na svijetu“ još uvijek igra bitnu ulogu.
Američka i svjetska javnost računa da nakon dva mandata republikanskog predsjednika Georga Busha koji se primiču kraju sa najnižom stopom zadovoljstva javnosti njegovim radom (samo su bili nezadovoljniji sa Nixonom kojeg su opozvali), demokrate imaju više nego dobre šanse da ponovo zagospodare Bijelom kućom. Takve prognoze su ojačane i činjenicom da su u nedavnim izborima za američki Kongres demokrate ponovo povratile svoju kontrolu nad ovom zakonodavnom institucijom. Sudeći prema dosadašnjem raspoloženju članova demokratske stranke, oni su se skoro odlučili da će izbor za njihovog kandidata za predsjednika, iako ih ima više, pasti ili na Obamu H.Baracka ili bivšu stanovnicu Bijele kuće Hillary Clinton. Dok je Hillary Clinton dobro poznata američkoj ali i svjetskoj javnosti, mladi senator iz države Illinois među nacionalne političke zvijezde vinuo se munjevito, tek nakon svog nadahnjujućeg govora na Konvenciji demokratske stranke 2004.godine. O njemu se zna još i to da je diplomirao pravo na Harvardu, a potom je svoju profesionalnu karijeru nastavio u problematičnom američkom gradu Čikagu kao socijalni radnik u jednom od njegovih najgorih geta. Ubrzo nakon političkog angažmana izabran je za lokalnog senatora u Kongresu države Illinois. Međutim, najčešće raspravljana karakteristika mladog i konfliktima nesklonog političara, pored njegovog navodnog neiskustva u političkim vodama Washingtona, ostala je boja njegove kože. Iako Obama nije čisti Afroamerikanac, jer mu je majka bjelkinja iz Kanzasa, njegova tamna put postala je simbol mogućeg iskoraka američke demokratije u pravcu potpunog ostavljanja rasne segregacije iza sebe.
Predsjednik Amerike musliman!?
Ispostavilo se, međutim, da će desničarskim krugovima u Americi daleko teže od Obamine rasne pripadnosti pasti vjersko porijeklo jednog njegovog roditelja. Ovo je pokazalo da je u SAD-u danas od tihe rasne diskriminacije jedino jači islamofobičan odnos prema svemu što jeste ili bi moglo biti muslimansko. Kao rijetko kada jedno misteriozno H u Obaminom imenu (Barack H.Obama) postalo je predmetom javne rasprave. Naime, kada su mediji doznali da se radi o srednjem imenu koje je prvo slovo imena Obaminog oca Husseina, nastala je prava pometnja. Ratoborni američki urednici web stranica su se već poigrali s njegovim imenom koje je sad postalo Osama. Nisu izostale ni slikovite ilustracije u kojima se mladi predsjednički kandidat prikazuje kao Osama bin Ladin. Tako je Obamin otac, musliman iz Kenije, postao za neke nepremostiva prepreka u njegovom pohodu na Bijelu kuću, daleko veća od njegove boje kože. U metrima dugim esejima o njegovom porijeklu doznali smo vrlo brzo i to kako mu se majka preudala za jednog Indonežanina, za kojeg se također pretpostavlja da je bio musliman. Fox News je čak napravio i reportažu o tome kako je Obama jedno vrijeme živio u Indoneziji, gdje je kao šestogodišnjak čak pohađao i islamsku školu- medresu (Fox News 19.01.2007.). U prilogu se moglo čuti i to kako zbog toga što se školovao u „vehabijskoj medresi“ Obama ne vidi da su „teroristi neprijatelji Amerike“, te kao takav predstavlja opasnost za Ameriku. Nisu pomogle ni podcrtane napomene u njegovoj biografiji koje su dolazile iz njegovog tima za kampanje u kojima se naglašava da je Barack aktivni član čikaške Trinity United Church of Christ. Sama pomisao da bi predsjednik Amerike mogao u sebi imati muslimanske krvi, makar se i sam tako ne osjećao, čini se, ledila je krv u žilama ratobornim južnjacima.
I pored toga, čini se da će Obama imati daleko veće probleme, barem kada je riječ o većini Amerikanaca, da ih uvjeri kako nije politički žutokljunac sa nedostatkom državničkog iskustva, nego što će ikada uspjeti uvjeriti desničarske usijane glave da njegovo porijeklo ne može biti prednost, ali ni hendikep u njegovom vođenju najveće svjetske sile. Mnogo će zavisiti od toga da li će simpatizerima demokratske stranke njegovih 45 godina životnog vijeka u kojima je bio profesor ustavnog prava, advokat koji je branio ljudska prava, te osam godina političar na nivou federalne države, biti dovoljno da ih uvjeri kako će biti sposoban izdržati intrige vašingtonskih političkih krugova. Dosad je najviše poena dobio na svom dosljednom protivljenju ratu u Iraku, jer je bio jedan od rijetkih koji je od samog početka govorio kako se radi o opasnoj pustolovini. Svima je jasno da mu neće biti lahko pobijediti svog najvećeg oponenta unutar Demokratske partije- prodornu i iskusnu Hillary, koju ovih dana svestrano podržava njen harizmatični suprug Bill Clinton. Obama se, između ostalog, nada da će dobiti podršku i onih birača koje muči pomisao da bi SAD u neprekidnom nizu od 36 godina mogle imati članove porodice Bush i Clinton u Bijeloj kući.
Američka i svjetska javnost računa da nakon dva mandata republikanskog predsjednika Georga Busha koji se primiču kraju sa najnižom stopom zadovoljstva javnosti njegovim radom (samo su bili nezadovoljniji sa Nixonom kojeg su opozvali), demokrate imaju više nego dobre šanse da ponovo zagospodare Bijelom kućom. Takve prognoze su ojačane i činjenicom da su u nedavnim izborima za američki Kongres demokrate ponovo povratile svoju kontrolu nad ovom zakonodavnom institucijom. Sudeći prema dosadašnjem raspoloženju članova demokratske stranke, oni su se skoro odlučili da će izbor za njihovog kandidata za predsjednika, iako ih ima više, pasti ili na Obamu H.Baracka ili bivšu stanovnicu Bijele kuće Hillary Clinton. Dok je Hillary Clinton dobro poznata američkoj ali i svjetskoj javnosti, mladi senator iz države Illinois među nacionalne političke zvijezde vinuo se munjevito, tek nakon svog nadahnjujućeg govora na Konvenciji demokratske stranke 2004.godine. O njemu se zna još i to da je diplomirao pravo na Harvardu, a potom je svoju profesionalnu karijeru nastavio u problematičnom američkom gradu Čikagu kao socijalni radnik u jednom od njegovih najgorih geta. Ubrzo nakon političkog angažmana izabran je za lokalnog senatora u Kongresu države Illinois. Međutim, najčešće raspravljana karakteristika mladog i konfliktima nesklonog političara, pored njegovog navodnog neiskustva u političkim vodama Washingtona, ostala je boja njegove kože. Iako Obama nije čisti Afroamerikanac, jer mu je majka bjelkinja iz Kanzasa, njegova tamna put postala je simbol mogućeg iskoraka američke demokratije u pravcu potpunog ostavljanja rasne segregacije iza sebe.
Predsjednik Amerike musliman!?
Ispostavilo se, međutim, da će desničarskim krugovima u Americi daleko teže od Obamine rasne pripadnosti pasti vjersko porijeklo jednog njegovog roditelja. Ovo je pokazalo da je u SAD-u danas od tihe rasne diskriminacije jedino jači islamofobičan odnos prema svemu što jeste ili bi moglo biti muslimansko. Kao rijetko kada jedno misteriozno H u Obaminom imenu (Barack H.Obama) postalo je predmetom javne rasprave. Naime, kada su mediji doznali da se radi o srednjem imenu koje je prvo slovo imena Obaminog oca Husseina, nastala je prava pometnja. Ratoborni američki urednici web stranica su se već poigrali s njegovim imenom koje je sad postalo Osama. Nisu izostale ni slikovite ilustracije u kojima se mladi predsjednički kandidat prikazuje kao Osama bin Ladin. Tako je Obamin otac, musliman iz Kenije, postao za neke nepremostiva prepreka u njegovom pohodu na Bijelu kuću, daleko veća od njegove boje kože. U metrima dugim esejima o njegovom porijeklu doznali smo vrlo brzo i to kako mu se majka preudala za jednog Indonežanina, za kojeg se također pretpostavlja da je bio musliman. Fox News je čak napravio i reportažu o tome kako je Obama jedno vrijeme živio u Indoneziji, gdje je kao šestogodišnjak čak pohađao i islamsku školu- medresu (Fox News 19.01.2007.). U prilogu se moglo čuti i to kako zbog toga što se školovao u „vehabijskoj medresi“ Obama ne vidi da su „teroristi neprijatelji Amerike“, te kao takav predstavlja opasnost za Ameriku. Nisu pomogle ni podcrtane napomene u njegovoj biografiji koje su dolazile iz njegovog tima za kampanje u kojima se naglašava da je Barack aktivni član čikaške Trinity United Church of Christ. Sama pomisao da bi predsjednik Amerike mogao u sebi imati muslimanske krvi, makar se i sam tako ne osjećao, čini se, ledila je krv u žilama ratobornim južnjacima.
I pored toga, čini se da će Obama imati daleko veće probleme, barem kada je riječ o većini Amerikanaca, da ih uvjeri kako nije politički žutokljunac sa nedostatkom državničkog iskustva, nego što će ikada uspjeti uvjeriti desničarske usijane glave da njegovo porijeklo ne može biti prednost, ali ni hendikep u njegovom vođenju najveće svjetske sile. Mnogo će zavisiti od toga da li će simpatizerima demokratske stranke njegovih 45 godina životnog vijeka u kojima je bio profesor ustavnog prava, advokat koji je branio ljudska prava, te osam godina političar na nivou federalne države, biti dovoljno da ih uvjeri kako će biti sposoban izdržati intrige vašingtonskih političkih krugova. Dosad je najviše poena dobio na svom dosljednom protivljenju ratu u Iraku, jer je bio jedan od rijetkih koji je od samog početka govorio kako se radi o opasnoj pustolovini. Svima je jasno da mu neće biti lahko pobijediti svog najvećeg oponenta unutar Demokratske partije- prodornu i iskusnu Hillary, koju ovih dana svestrano podržava njen harizmatični suprug Bill Clinton. Obama se, između ostalog, nada da će dobiti podršku i onih birača koje muči pomisao da bi SAD u neprekidnom nizu od 36 godina mogle imati članove porodice Bush i Clinton u Bijeloj kući.
I
Ko god da došao za novog predsjednika Amerike teško je povjerovati da će biti prave promjene, bez promjene sistema u kojem politiku diktira vojno-industrijska interesna grupa. Zato ćete čuti velik broj Amerikanaca koji su spremni ustvrditi kako je izbor između dvije dominantne političke opcije samo puka formalnost, te da se radi o „dvije strane istog hrđavog novčića“. Polazeći od te osnove, Obama ima dodatnu prednost jer njegovo neiskustvo mnogi doživljavaju ko neistrošenost u političkim krugovima Washingtona, te se samim tim nudi kao potencijalna alternativa decenijskom načinu vođenja politike, koju kreiraju poslovne korporacije i lobistički krugovi. I upravo je to karta na koju igra tim koji vodi Obaminu kampanju, nudeći svoga kandidata kao promjenu. Međutim, malo ko duboko vjeruje da će Obama ukoliko se dočepa Ovalnog ureda moći iskočiti iz ustaljenih šablona i trasirati američku politiku na principima temeljite promjene, kao što to zagovara u svojoj kampanji. Većina Amerikanaca se plaši da će se onoga momenta kada iz Bijele kuće protjeraju usijane glave Bushovih neokonzervativaca, vrlo brzo podsjetiti na sve manjkavosti demokrata, pa tako i mogućeg kandidata, pa i predsjednika Obame. Najčešći strahovi kod prosječnog američkog birača od demokratskog predsjednika, Kongresa i Senata, ogledaju se u njihovoj neodlučnosti i nespremnosti na konfrontaciju, te često utopijski liberalizam koji američkom društvu sve više postaje stran, kao i tradicionalno slabim pokazateljima rasta američke ekonomije, tipičnim za vladavinu demokrata. Brojni ugroženi narodi u svijetu i nestabilne države koje zavise od američke političke podrške dijele strahove sa američkim biračima, jer se plaše da će dolaskom demokrata ponovo biti prepušteni sami sebi i nasilnim i nesređenim odnosima u zemlji i regionu. Takvim državama i pojedinim nacionalnim zajednicama daleko više odgovara čvrsta ruka neokonzervativaca koji se ne libe upotrebe američke moći i vojne sile u igranju uloge svjetskog policajca. Deklarativno zalaganje demokrata za poštivanje ljudskih prava, kao i međunarodnog prava uz jalove mirovne inicijative, jeste ono čega se pribojavaju mnogi stanovnici Libana, Tajvana, zemalja koje su se ponovo našle pred špiljom ponovo probuđenog ruskog medvjeda, kao i mnoge druge. Ne trebamo tajiti da se takvi strahovi mogu osjetiti čak i kod nas u Bosni, posebno među nekim bošnjačkim političarima, koji se sve otvorenije plaše ruskog utjecaja u regionu i stavljanja na stranu srpske politike.
Zato, dok mnogi u Obami vide promjenu koja je toliko potrebna američkoj unutrašnjoj i vanjskoj politici, niko ne može garantovati da li bi ta promjena bila na bolje ili na gore.
II
Zato, dok mnogi u Obami vide promjenu koja je toliko potrebna američkoj unutrašnjoj i vanjskoj politici, niko ne može garantovati da li bi ta promjena bila na bolje ili na gore.
II
Kako su predsjedničke kampanje u Americi čak i u svojim prvim fazama okrutne, i koliko daleko se ide u kompromitovanju suparnika najbolje nam govori i činjenica da su protivnici Baracka Obame pokrenuli čitavu medijsku kampanju kako bi dokazali da on i nije pravi predsjednik crne Amerike, jer ne potječe od američkih crnaca, nego mu je majka bjelkinja, a otac crnac rodom iz Kenije. Ta kampanja je išla istovremeno sa kampanjom s druge strane koja je postavljala pitanje da li je Amerika spremna za crnog predsjednika i to onog muslimanske krvi. A onda je američki stručnjak za genealogiju William Addams Reitwiesner objavio vjerovatno naručenu studiju prema kojoj su Obamini preci bili robovlasnici. Ovaj stručnjak koji istražuje porodične korijene poznatih ljudi na temelju dokumenata u biblioteci američkog Kongresa, je ustvrdio kako je jedna od Obaminih pra pra pra pra pra prabaka Mary Duvall sredinom 19. stoljeća posjedovala dva crna roba, a da mu je jedan stariji predak krajem 17. stoljeća u Marylandu imao 18 robova. U Obaminom izbornom štabu nisu htjeli rizikovati, te su ove navode, kao da je to uopšte bitno i relevantno, oštro negirali. U zvaničnom saopštenju se moglo pročitati kako taj „podatak samo govori o američkoj raznolikosti“. U saopštenju je naglašeno i to kako je Obamin prapradjed Christopher Columbus Clark bio sjevernjački vojnik i u ratu se toliko isticao da je dobio nekoliko odlikovanja, što pokazuje da je “za oslobađanje američkih crnaca od ropstva stavio vlastiti život na kocku“.
