13.6.19

Izbori za EU parlament - Zašto populisti “nikada ne gube izbore”?



Autor:  Muhamed Jusić (Preporod)
Deveti izbori za Evropski parlament nakon prvih direktnih izbora održanih 1979. godine su iza nas. Ovo su još jedni izbori na kojima je ključno pitanje bilo hoće li populisti odnijeti prevagu. I iako se nije desilo ono najgore, tj. iako nismo imali najavljivani „cunami populista“ ipak smo se uvjerili da su oni i politike koje zastupaju više od samo prolazne faze ili izljeva bunta evropskih glasača. S njima Evropa, ali i mi očito moramo živjeti.
I mada se najgore nije desilo i mada populisti nisu odnijeli prevagu u Evropskom parlamentu pitanje je da li možemo reći da su time izgubili izbore i da već živimo „doba post-populizma“.
Teško. Ne samo zbog toga što su populisti ipak, naročito u Francuskoj, Britaniji, Mađarskoj i drugdje ostvarili ozbiljan rezultat, već i zbog toga što su brojni analitičari davno primijetili kako populisti nikada ne gube izbore, odnosno barem oni sebi i svojim sljedbenicima to tako predstavljaju.
Šta je problem s populistima?
Nije problem populista to što podilaze masama, što pokušavaju da se predstave kao zaštitnici njihovih interesa. Ne čini ih to populistima. To rade sve političke opcije. To u konačnici i jeste smisao demokratskog izbora vlasti; izbrati onoga ko će predstavljati narod i donositi odluke u njegovom interesu. Drugo je pitanje što različite političke opcije uvjeravaju javnost šta su njihovi interesi za koje se trebaju zalagati, odnosno šta su im prioriteti. Čitava politika se i vrti oko toga da uvjerite ljude šta im je bitnije i koje politike će im donijeti blagostanje i prosperitet. Ukoliko ljude uvjerite da su identitetska pitanja najbitnija i da su njihovi kolektivni interesi iznad individualnih onda će oni birati one opcije koje će takve politike provoditi. Ako ih uvjerite da su najbitnija njihova „klasna“, radnička ili individualna prava onda će oni birati političke opcije koje će im to osigurati. To nije problem populista.
Problem sa populistima je što oni vjeruju da samo oni mogu predstavljati narod i njegove interese, i to čak i onda kada im taj narod na izborima jasno da do znanja da ne dijele njihove prioritete ili čak vrijednosti.
Iako se može tako činiti populisti nisu posebni ni zbog svoje kritike elita. I kao što nedavno u New York Timesu piše Jan-Werner Muller u tome nema ništa loše. Odnosno nema ništa loše u tome da se kritikuju oni u poziciji moći, naprotiv, to je „zdravo“ za demokratiju. Problem je što populisti tvrde da samo oni predstavljaju „stvarni narod“. Ovo implicira da ne samo da su svi drugi koji se otimaju za vlast korumpirani i da nemaju legitimitet nego i da oni građani koji ne podržavaju populiste nisu „pravi narod“.
U Bosni i Hercegovini je ovaj modus operandi populista i nacionalista dosegao nove nivoe svoje manifestacije kroz famozni konstrukt „legitimnog predstavljanja“. Ali čini se da ove pojave postajemo svjesni i u evropskim i svjetskim kontekstima.
Ako po ovoj logici samo populisti predstavljaju tihu većinu, onda po definiciji, oni će uvijek, kada se većini da prilika da progovori, dobiti izbore. Kada populisti ne uspiju na izborima, onda je imperativ za njih da daju objašnjenje koje se ne može svesti na ono koje sve druge političke opcije najčešće nude, a što obično ide linijom argumentacije po kojoj smo mi upravu, a naši oponenti nisu, ali ćemo pokušati naredne izbore uvjeriti javnost u to. Ne. Umjesto toga, populisti svih kovova i svugdje u svijetu će obično ustvrditi da se ne radi o „tihoj većini“ (silent majority) koja ih nije izabrala nego o „ušutkanoj većini“ (silenced majority). Na ovaj način oni insinuiraju da je uvijek neko iz sjene utjecao na to na narod ne izabere svoje stvarne, istinske legitimne predstavnike. Ponekad će sebe uvjeravati i kako sam narod „ne zna“ šta je njegov interes i šta je za njega, pa ga različitim oblicima represije, diktature i neslobode u to „treba uvjeriti“. Otud je postala sve češća praksa da populisti širom svijeta osporavaju sam izborni proces i njegove rezultate ako nisu njima po volji. To postaje sve ozbiljnija prijetnja samoj demokratiji i rasadnik kako teorija zavjere tako i prakse etiketiranja neistomišljenika kao izdajica naroda i onih koji njemu više ne pripadaju.
Centar udesno
Ali ako se i desilo da populisti nisu uspjeli osvojiti onoliko glasova u Evropskom parlamentu koliko se strahovalo ostaje činjenica da su zasigurno uspjeli u nečemu drugom. Uspjeli su npr. Angelu Merkel dovesti na skup retuđmaniziranog HDZa- susjedne Hrvatske da sluša Thompsona kako veliča udruženi zločinački poduhvat tzv. Herceg Bosne, iako su nastupi ovog pjevača u Njemačkoj ne tako davno zabranjivani. Odnosno već su uspjeli dominantni centar pomjeriti udesno.
Tako je još 2017. godine Muller, inače jedan od boljih poznavalaca fenomena populizma, tada za Project Syndicate napisao, i to nakon što ni tada populisti nisu ostvarili očekivani rezultat, da oni koji tvrde da je rezultatima izbora u Holandiji i Francuskoj oglašen prelazak u „doba post-populizma“ očigledno ne uočavaju razliku između populizma kao polaganja prava na moralni monopol na predstavljanje biračkog tijela, s jedne, i državnih politika – naprimjer ograničavanja imigracije – koje populisti promovišu u okviru svoje diskriminatorne identitetske politike, s druge strane. Na primer Geert Wilders, koji svakako jeste populista, na izborima u martu (2017.) prošao je slabije nego što se očekivalo. Ali njegov tadašnji glavni protukandidat, premijer Mark Rutte, predstavnik desnog centra, usvojio je retoriku sličnu Wildersovoj i poručivao je imigrantima da mogu da napuste zemlju ako odbiju da se ponašaju „normalno“.
Rutte nije postao populista, on ne tvrdi da je jedini legitimni predstavnik autentičnog holandskog naroda. Ali čitava politička kultura se pomjerila udesno, iako birači nisu dali propisno demokratsko odobrenje za takvo pomjeranje. Izgleda da populisti pobjeđuju čak i kada formalno gube, jer konzervativci prepisuju njihove recepte.