Većina ugovora o miru, da ne kažemo svi, kroz historiju su
bili ili kapitulacije, ili proizvodi nemoralnih i nedosljednih kompromisa.
 |
| U Siriji su pregovori došli u vrijeme kada su svi digli ruke od opozicije i kada je imperijalna sila Rusija u povratku [EPA] |
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Kada se u maju prošle godine na Al Jazeerinom forumu u Dohi
govorilo o sličnostima i razlikama između bosanske i sirijske krize, moj stav
je bio da se Sirijci mogu svemu nadati osim pravednom miru. Iako su tada svi
svjetski moćnici, osim Irana i Rusije, govorili da "nema mjesta za
predsjednika Bashara al-Assada u budućnosti Sirije", moje skromno
mišljenje koja sam iznio i javno i privatno u razgovoru sa sagovornikom na
panelu profesorom Louayom Safijem, nekadašnjim glasnogovornikom opozicije, bilo
je da se ne trebaju iznenaditi ako ih sa Zapada počnu pritiskati da sa Basharom
postignu dogovor.
Ne trebamo zaboraviti da je "Balkanski kasapin"
kako su Slobodana Miloševića nazvali prvo u The New York Timesu, a kasnije i u
svim zapadnim medijima, od tih istih bio pretvoren u čovjeka mira, koji je
potpisao Dejtonski sporazum.
I danas mislim, a to su ovih dana potvrdili i stavovi i
Amerike i drugih zapadnih sila s kojima su istupali prije i tokom propalih
mirovnih pregovora u Ženevi, da će se, zarad političkog pragmatizma i
realpolitike, Assadu progledati kroz prste i od njega napraviti čovjeka mira, s
kojim se, uz izvještačene osmijehe, slikaju svjetski moćnici, ti "anđeli
mira", koji su tokom čitavih sukoba vodili ratove za vlastite interese,
trgujući ljudskom patnjom kao sredstvom pritiska.
Naravno, s namjerom da ga, kao i Miloševića, prvom prilikom
maknu sa političke scene, ili pošalju na kakav međunarodni sud kako bi pokušali
saprati svoju savjest.
Većina ugovora o miru, da ne kažemo svi, kroz historiju su
bili ili kapitulacije, ili proizvodi nemoralnih i nedosljednih kompromisa.
Zašto bi sirijski mir, ako se ikada i postigne, bio drugačiji?
'Truhli kompromis velikih sila'
Posljednji propali mirovni pregovori o sirijskoj krizi u
Ženevi su pokazali da se krenulo u tom pravcu, pa nije ni čudo što su propali.
Kad smo već kod poređenja Bosne i Sirije, u međuvremenu se
pojavila još jedna razlika između bosanskih mirovnih pregovora i ovih trenutnih
oko Sirije. Ni Dejtonski sporazum, koji je legitimirao etničko čišćenje,
genocid i sve ostale zločine sa duge liste zločina protiv čovječnosti, ne bi
kao truhli kompromis velikih sila, koje uvijek idu linijom manjeg otpora, ni
bio postignut da nije bilo promjene situacije na terenu. Naime, bez pada
samozvane republike srpske krajine u Hrvatskoj i ozbiljnih vojnih poraza
identičnih paradržavnih tvorevina na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine
ne bi bilo dejtonskog mira.
U Siriji su pregovori došli u vrijeme kada su svi digli ruke
od opozicije i kada je imperijalna sila u povratku, Rusija, odlučila zaigrati
drugo poluvrijeme hladnoratovske utakmice. Pregovori su prekinuti kada je
postalo jasno da ih režim u Damasku koristi samo kako bi nastavio s vojnom
opcijom. Ofanziva i napadi na sela oko Halepa su pokazali da za njih mirovna
opcija nikada nije bila na umu. Za njih je to bilo samo kupovanje vremena, jer
se napokon osjećaju dovoljno jakim da, uz pomoć Rusije i Irana, završe posao.
Svijet su uvjerili da je sukob u Siriji između "bezumnih terorista, koji
su prijetnja čitavom svijetu, i jedne sekularne republike, koja će od terorista
zaštititi manjine". Da je Assadov režim htio mirne reforme, do rata ne bi
ni došlo. Mjesecima su Sirijci na mirnim demonstracijama zahtijevali ne odlazak
režima, nego minimum slobode i dostojanstva za one koji ne pripadaju vladajućoj
eliti i klanovima iz jedne sekte i partije. Znamo kakvom je brutalnošću na te
zahtjeve odgovoreno.
Ali, to što režimu u Damasku nije stalo do mira, nego bi silom
da ostvari svoju viziju Sirije, jasno je od prvog dana. Međutim, ni opozicija,
a pogotovo oni koji je podržavaju, ne bi trebali biti amnestirani od
odgovornosti zbog obustavljanja pregovora u Ženevi, ali iz sasvim drugačijih
razloga.
Bilo je očito i prije nego su pregovori počeli da su prvo
potrebni pregovori opozicije s opozicijom, kako bi se oni dogovorili oko minimuma zajedničkih
zahtjeva. Oni koji po hotelima svjetskih metropola predstavljaju opoziciju nemaju
utjecaj na vojne formacije na terenu. Tek u zadnji čas je Rusija pristala da u
pregovorima učestvuju politički predstavnici dvije najutjecajnije vojne
frakcije, Jaysh al-Islam i Ahraru-Shama. Kada se prate stavovi onih koji
pregovaraju u ime opozicije na terenu i onoga što su stavovi ljudi pod oružjem,
vidi se da tu ne postoji jedinstven stav, pa čak ni zajednička vizija buduće
Sirije.
Prije ulaska Rusije u sukob, tokom ranijih pregovora u
Ženevi, opozicija nije htjela pregovarati dok god se ne zagarantira odlazak
Assada. Tada nisu htjeli pristati na prestanak vatre koji je režim nudio. Danas
oni zahtijevaju prekid vatre i dostavljanje pomoći opkoljenim civilima kao
preduslov da sjednu za sto. To govori ne samo o tome koliko se situacija na
terenu pogoršala na štetu opozicije, nego i o slaboj pregovaračkoj strategiji
tih snaga, koje raniju vojnu inicijativu na terenu nisu znali kapitalizirati.
Ne treba zapostaviti ni njihovo neslaganje oko jedinstvenog stava o tome za
kakvu se Siriju bore, onu po viziji ideologa Al-Kaide iz redova Fronta al-Nusre
ili moderne građanske države za kakvu se u početku zalagala Slobodna sirijska
vojska. Sada je sve to došlo na naplatu.
Odluka u rukama 'velikih'
Propali pregovori u Ženevi su, nažalost, otkrili još jednu
gorku činjenicu - Sirijci se više ne pitaju o svojoj budućnosti. Odluka je sada
u rukama globalnih igrača, koji jednu ili drugu stranu pritišću prema vlastitim
vizijama i odnosima moći. Kada bi režim u Damasku odlučio odustati od svoje
dosadašnje politike i nekim čudom krenuti putem postizanja istinskog mira u
Siriji, pitanje da li bi imao slobodu da takvu stratešku odluku donesu ako na
to ne pristanu Rusi ili Iranci i ako njihovi interesi ne budu zagarantirani.
Razjedinjena opozicija se mora povinovati volji donatora i onih koji ih
politički i vojno podržavaju. Volji sirijskog naroda sa početka revolucije tu
nema više ni traga.
Od sve te halabuke i headlinea, iz Ženeve će ostati samo
činjenica da će posljednja napredovanja vojske režima u Damasku, potpomognuta
ruskom avijacijom i savjetnicima na terenu te prošiitskim milicijama iz Irana,
Libana, Iraka i Afganistana, pokrenuti novi izbjeglički val preko turske
granice i vjerovatno prema Evropi. Možda su zato u Londonu Prijatelji Sirije
organizirali konferenciju na kojoj bi trebali skupiti novac za, kako rekoše,
obnovu ove razrušene zemlje. Koju obnovu i čega? To je kao da gurate konjska
kola ispred konja, kako to kažu Arapi u jednoj njihovoj narodnoj uzrečici. Svi
znaju da će taj novac trebati da se te nove izbjeglice zadrže u Turskoj, Libanu
i Jordanu, daleko od granica civilizirane Evrope, dok Assad ne završi posao. Na
kraju, njegov otac je izvršio masakr u Hami i nastavio vladati do svoje smrti.
Možda, kakav je vakat, nešto slično pođe za rukom i Assadu mlađem.
Odavno je slogan koji promovira vladajuća Bas partija u
Siriji onaj da "domovina ne pripada onima koji su u njoj rođeni, nego
onima koji je brane (naravno, na strani režima)". Drugima koji se ne slažu
ostaje da preskaču žice na evropskim granicama, ili umru pod ruševinama
burad-bombi, iznevjereni od onih koji su ih ohrabrivali da se bore za svoju
slobodu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
