Svrgavanje Mursija: Da li
je u pitanju nastavak revolucije ili najobičniji vojni puč
Piše: Muhamed Jusić (Magazin START, broj 379, datum 09.07.2013.)
U vrijeme kada se Arapsko
proljeće u Siriji pretvorilo u Arapsku zimu i građanski rat koji prijeti da
poprimi regionalni karakter , mnogi od onih koji u čitavom procesu buđenja
arapske ulice i dalje vide nešto pozitivno ukazivali su na primjer Egipata, Tunisa, Libije i Jemena gdje su
dugogodišnji despoti skinuti s vlasti, a relativno slobodni i fer izbori organizovani
i gdje su uz sve porođajne muke počele stasavati demokratske državne institucije
i nevladin sektor.
Čekajući Snowdena
Posebno se sa velikim
očekivanjima gledalo u Egipat koji je i pored duboke ideološke, ekonomske i vjerske
podijeljenosti uspio organizovati izbore, donijeti,uz sve kontraverze, novi
ustav i, na trenutak se učinilo, dati
priliku pobjednicima iz tog procesa predvođenim političkom Strankom slobode i
pravde koja ima korijene u pokretu Muslimanske
braće, da se pokušaju do idućih izbora uhvatiti ukoštac sa nagomilanim
problemima. A onda je sve krenulo po
zlu.
Predsjednik Muhamed Mursi
i vlada premijera Hišama Kandila su presporo rješavali životne probleme građana.
Situacija na brojnim poljima od nezaposlenosti, poštivanja ljudskih prava,
borbe protiv korupcije do sistema socijalne i zdravstvene brige nije se poboljšavala,
a nerijetko je postajala i gora. Predsjednik Mursi je povlačio poteze koji se
teško mogu smatrati prioritetnim, a koji su kod velikog broja građana stvarali
strah da Muslimanska braća imaju tajnu agendu i da jednu diktaturu pokušavaju
zamjeniti drugom. Neke njegove odluke poput one da
sebi da ovlasti koje ne može osporiti ni najviša sudska vlast u državi su se
pretvarale u ubojitu municiju koju je opozicija koristila da svakodnevno podgrijava
atmosferu nepovjerenja prema prvom slobodno izabranom predsjedniku. Sekularna
opozicija je usto koristila svaki nepromišljeni Mursijev potez ili izjavu da
uvjeri egipatsku i svjetsku javnost kako je Braći bitnije da se bave pitanjima
kako će država utjecati na promociju onoga što oni smatraju da su islamske
vrijednosti i kako da država definiše šta znači biti dobar musliman nego da
rješavaju životne probleme građana kao što su nezaposlenost, redovna opskrba
pitkom vodom, strujom i plinom. Mursi očito nije prihvatio onu marksističku da
prvo ide materijalna baza pa onda duhovna nadgradnja.
Uloga koju su u svemu imale neke
svjetske sile je priča za sebe i jako je teško bilo šta staviti na papir jer je
jako malo dokaza za ono što se u egipatskim političkim kuloarima govori, ali
nerijetko i piše u nekim egipatskim novinama. Zato ćemo taj dio slagalice
morati ostaviti dok Wikileaks ili neki novi Edward Snowden ne odradi svoj dio
posla.
Nakon što se učinilo da su se nemiri
oko kontraverzne predsjedničke odluke i izmjena ustava smirili, opozicija je optužila
predsjednika da je oteo revoluciju i da su on i njegov mandatar u vladi
nesposobni, te da egipatski narod ne može čekati da njihov mandat istekne već da svoj legitimitet mora vratiti
egipatskom narodu koji ga je izabrao i dati ostavku. Rok je bio 30.6.2013. a iz
opozicije su izjavili da su ukoliko se predsjednik ne povuče spremni na sve, pa
i nasilje. Krugovi bliski Muslimanskoj braći i nekim drugim islamističkim
opcijama su uzaludno upozoravali da oni koji su izgubili na slobodnim izborima
ne mogu prijetiti nasiljem i dešavanjem naroda kako bi na ulici nadoknadili ono
što su izgubili na glasačkim mjestima. Kada su na ulice Kaira i drugih
egipatskih gradova počeli izlaziti milioni pristalica i oponenata predsjednika
i kada su počele padati mrtve glave, Abdulfetah Es-Sisi, ministar odbrane i
glavnokomandujući vojske je predsjedniku dao ultimatum da nađe rješenje za eskalaciju
nasilja ili da se povuče i otvori prostor za prijevremene izbore.
Neprikosnovneni vladari
Kada je ultimatum istekao a Mursi
odbio da odstupi, vojska je „suspendovala
predsjednika“ i imenovala Adlija Mensura vršiocem dužnosti predsjednika Egipta.
Prije nego mu je vojska
dodijelila ovu tešku ulogu Mensur je samo dva dana obnašao poziciju
predsjednika Vrhovnog ustavnog suda. Da ironija bude veća na tu ga je poziciju
imenovao sam Mursi. Ovaj šezdesetsedmogodišnji pravnik je od 1992. bio
podpredsjednik ovog vrhovnog sudskog organa. U egipatskoj javnosti nije posebno
poznat i o njemu se zna samo da se školovao na prestižnom francuskom institutu
Ecole de l`Administration i da je
godinama bio sudija za vrijeme režima svrgnutog Hosnija Mubaraka. Možda je
upravo ta njegova javna neeksponiranost i bila presudna kada je vojska tragala
za nekim ko bi se većini građana Egipta ali i poziciji i opoziciji učinio nepristranim
u vođenju procesa tranzicije. On je zatim raspustio Vladu, Šuru ili Parlament,
izabrao nove savjetnike i pokrenuo pregovore oko formiranja prijelazne vlade
dok se ne stvore uslovi da se održe prijevremeni izbori. Ali sudeći po sve
žešćim sukobima između pristalica svrgnutog predsjednika i pristalica
opozicionog pokreta Temerud (građanski neposluh), ali i vojske koja za
simpatizere Muslimanske braće više nije tako nepristrana kao što je to bilo u
prošlom prijelaznom periodu kada su u vrijeme tranzicije upravljali državom.
Danas se situacija na egipatskim
ulicama čini gorom nego u danima kada je svrgavan režim Hosnija Mubaraka. Protivnici
predsjednika Mursija sebe smatraju revolucionarima optužujući njega i
Muslimansku braću da su njihovu revoluciju pokušali preoteti za vlastitu
ideološku agendu. Muslimanska braća tvrde da je ovo klasični vojni puč i da je
njihova zadaća da sačuvaju ustavni poredak i vladavinu prava.
U toj prvoj revoluciji je situacija
bila puno jasnija: na jednoj strani je bio narod, a na drugoj mala vladajuća
oligarhija. Danas je situacija daleko kompleksnija jer su na ulicama i desetine
hiljada Mursijevih pristalica, a Egipat je podijeljen kao nikada do sada. I
jedni i drugi su se zarekli da će krvlju braniti svoje političke pozicije a to
nikad nije dobro, tu onda prostora za kompromis i dogovor nema.
Opozicija je ovaj put
iskoristila vojsku da sa vlasti skine predsjednika Mursija i vladu premijera
Kandila, ali bi se vrlo lako moglo ispostaviti da je vojska iskoristila njih. Jer
na ovaj način oni su još jendom pokazali da su jedini neprikosnoveni vladari
Egipta i da se svi moraju kretati u granicama koje oni zacrtaju.
Međutim, Egipat kao i
svaka druga država nije ni blizu demokratskog uređenja sve dok je vojska iznad
Ustava i dok može „rashodovati“ predsjednika kad god to poželi. Svakako, to je
samo jedan, možda i najveći, problem koji će egipatsko društvo i svaka vlast
koja dođe prije ili kasnije morati riješiti. Ali sigurno će još puno vode
proteći moćnim Nilom prije nego egipatska vojska postane tek oružanom silom
države uz sav neophodni parlamentarni i politički nadzor , ali tek tada moći će
se reći da je Egipat na sigurnom putu ka demokratskom i slobodnom društvu.
Anterfile:
Sukob islamista i sekularista?
Iako neki svjetski mediji pokušavaju predstaviti
da se u Egiptu danas radi o sukobu islamista i sekularista situacija na terenu
je daleko složenija. Tačno je da i sa jedne i sa druge strane ima pokušaja da
se ovaj sukob predstavi kao takav; tako bi Ihvani (Muslimanska braća) rado
željeli uvjeriti svoju bazu kako je napad na njih ustvari napad na islam, a
mnogi bi iz opozicije u zapadnim centrima moći sebe rado predstavili kao jedinu
alternativu „političkom islamu“ Muslimanske braće koji u Egipat želi uvesti Šerijat.
Ti i takvi namjerno prešućuju činjenicu da su na prijevremene izbore pozvali i
Mursijevi poliitčki saveznici iz selefističke stranke En-Nur, ali i neke
političkom krilu ultrakonzervativne El-Džemae el-islamijie. Istovremeno, ni
opozicija koju čine ljevičari, nacionalisti, pripadnici bivšeg režima,
islamisti, liberali i drugi, nije
jedinstvena i do sada su se složili samo oko toga da žele svrgnuti Mursija. Već
oko pregovora o prijelaznoj vladi se pokazalo svo njihovo nejedinstvo, isto ono
koje je i na prošlim izborima Muslimanskoj braći dalo prednost.
