Mnogi su se nadali da će 'društveni kapital'
koji će proizvesti napredno norveško 'društvo znanja' biti koristan u kontekstu
suočavanja s fenomenom terorizma i desničarskog ekstremizma.
Piše: Muhamed Jusić
Ovih dana obilježava se prva godišnjica
terorističkog napada u Norveškoj, kojeg je izveo desničarski militant Anders
Behring Breivik. Ustvari, bila su to dva napada, izvedena jedan iza drugog u
petak, 22. jula 2011. godine. Prvi je napad bio eksplozija bombe u četvrti
Regjeringskvartalet, u blizini ureda premijera Jensa Stoltenberga i drugih
državnih uredskih zgrada. Drugi, smrtonosniji napad dogodio se oko dva sata
kasnije na političkom kampu socijaldemokratske mladeži održanom na otoku Utoya,
u okrugu Buskerud.
Ne treba provesti dugo u Norveškoj u razgovoru
s njenim građanima ili prateći njihove medije kako bi se primijetilo da je za
njih teroristički napad od 22. jula, u kojem je poginulo 76 ljudi, njihov 11.
septembar. Međutim, način na koji se oni nose s ovim problemom i način na koji
su reagirali je, u prvi mah, djelovao kao sušta suprotnost reakciji
neokonzervativne administracije Georga W. Busha, a da i ne govorimo o reakciji
bh. društva na iste ili slične događaje koji su se ne tako davno desili kod
nas.
Zato su se mnogi nadali da će "društveni
kapital" koji će proizvesti napredno norveško "društvo znanja"
biti koristan i pažnje vrijedan u kontekstu suočavanja s fenomenom terorizma i
desničarskog ekstremizma, ne samo u Norveškoj nego i drugdje u svijetu.
Istovremeno, očekivalo je se, i još se očekuje, da se ovim povodom otvoreno
preispitaju stereotipi oko fenomena globalnog terorizma, a prema kojima se on
veže isključivo za jednu vjersku skupinu i da Evropa otvori svoje "desno
oko", na koje je dugo bila ćorava, ignorirajući uspon radikalne desnice i
antiimigrantskog radikalizma, pa čak i koketirajući s njim i u glavnim
političkim tokovima.
Godinu dana nakon napada teško je reći jesu li
se očekivanja ostvarila i je li se otišlo dovoljno daleko u sagledavanju
čitavog fernomena, te da li se išta pažnje vrijedno naučilo iz čitavog događaja
i suđenja koje je u toku, ili će se sve svesti tek na jedan bolesni postupak
zaluđenog, a možda čak i ludog mladića.
Drugačiji način
Ipak, ostat će, ako ništa drugo, zapamćen kao
najslikovitiji primjer drugačijeg načina suočavanja s terorizmom izjava
norveškog premijera dan nakon napada, koja posebno dobiva na značaju kada se
sagleda u poređenju s izjavom koju je dao američki predsjednik nakon napada od
11. septembra 2001. godine.
Naime, sjećamo se kako je predsjednik Bush
nakon napada od 11 septembra izjavio: "Ova djela masovnih ubistava su
imala za cilj da zastraše našu naciju i da ih gurnu u haos i povlačenje. Ali,
oni koji su to uradili u tome nisu uspjeli. Naša država je jaka. Jedan veliki
narod je sada pokrenut da krene u odbranu velike nacije."
Na konferenciji za novinare ujutro dan
nakon napada javnosti su se obratili norveški premjer Jens Stoltenberg i
ministar pravde Knut Storberget. Premijer Stoltenberg je napad nazvao
"nacionalnom tragedijom i najgorim zločinom u Norveškoj nakon Drugog
svjetskog rata". Zatim je premijer pokazao jedan potpuno drugačiji pristup
načinu rješavanja, ali i razumijevanja uzroka čitavog fenomena globalnog
terorizma. On je tom prilikom rekao da napad neće nauditi norveškoj demokratiji
i da je pravi odgovor na nasilje "više demokratije, više otvorenosti, ali
ne i naivnosti".
Premijer je u ovih nekoliko riječi pokazao da
se "rat protiv terorizma" ne može dobiti drugom vrstom terora i
gaženjem svih onih vrijednosti na koje teroristi atakiraju. On kao da je
proniknuo u krajnji cilj svih globalnih terorista, bez obzira na ideologiju ili
cilj kojim pravdaju svoje napade na civile, a to je da čitave narode, države i
civilizacije uvuku u rat svojom brutalnošću i da nas nagnaju da se odreknemo
vlastitih vrijednosti te da iz straha počnemo donositi nepromišljene odluke -
drugim riječima, da govorimo i radimo sve ono što je uradila administracija
Georga W. Busha nakon 11. septembra.
Više demokratije i otvorenosti
Iz njegove izjave se može razumjeti i to da
nedemokratija i nesloboda pogoduju terorizmu i da podrška i promoviranje takvih
ideologija, bez obzira odkuda dolazile i kakvim plemenitim ciljevima bile pravdane,
samo vode novom nasilju. Naravno, kritičari se pitaju da li bi ista reakcija
bila, a trebalo bi, da se ispostavilo da je napadač neko drugi a ne bjeloputi
Norvežanin, koji za sebe tvrdi da je patriot i dobar kršćanin. Kakogod, ostaje
pitanje da li je godinu dana kasnije u Norveškoj "više demokratije i više
otvorenosti" i da li proces sagledavanja čitavog fenomena i njegovih
korijena ide u pravcu koji će dovesti do toga da se i čitav svijet okoristi
norveškim iskustvom, kao što se očekivalo u danima nakon napada.
Iako se Norveška doima kao mirna država, u
kojoj, osim u posljednje vrijeme sve jačeg vala antiimigrantske propagande,
nema većih konflikata, ipak, kada se zagrebe ispod površine, i oni imaju svoje
duhove iz prošlosti. Norvežani su relativno mlada nacija i osjećaj nacionalnog
identiteta se možda baš zato izrazito naglašava. Tako svakom strancu u oči
padaju jarboli, ne improvizirani, nego pravi, nerijetko veći od svih koji se
mogu naći pred bilo kojom našom državnom institucijom, koji su postavljeni pred
svakom drugom privatnom kućom, a na kojima se vijori norveška zastava.
Ili se meni učinilo, ili su zastave zaista
češće kako se ide sjevernije, odnosno prema dijelovima zemlje koje
tradicionalno naseljava domorodački narod Sami, čija teritorija je danas
rasparčana između Norveške, Švedske, Finske i Rusije. Kada razgovarate s
pripadnicima Sami naroda, među kojima ima jako puno utjecajnih Norvežana, od
ministara ribarstva do akademskih radnika, oni će vam reći kako Norveška
prednjači u poštivanju prava „domorodačkih naroda“, ali da problema ima još
uvijek i da mnogi pripadnici Sami naroda "još uvijek osjećaju da je
Norveška samo njen jug".
I, uistinu, u pitanju nošenja s pitanjima
"domorodačkih naroda" Norveška je otišla najdalje. I dok brojne
zemlje svijeta odbijaju ratificirati međunarodne povelje o pravima manjina, a
još manje njih želi potpisati takve dokumente kojima se garantiraju prava
domorodačkim narodima, Norveška je takve ugovore davno potpisala i radi na
njihovoj implementaciji. Ipak, napetost se osjeti i, kao i drugdje na svijetu,
granica između nacionalizma i nacionalnog ponosa i patriotizma postaje sve
bljeđa.
'Bezopasni nacionalizam'
Pitao sam tokom svoje posjete ovoj zemlji
jednu profesoricu, jednog od mojih domaćina, koja je njemačkog porijekala, ali
dugo živi i radi u Norveškoj, o svim tim zastavama koje se nalaze na svemu - od
okovratnika konobara u restoranu do velikog broja svakodnevnih proizvoda - a
ona mi je, kao pripadnica naroda koji ima bogato iskustvo nošenja s pošasti
pomahnitalog nacionalizma, odgovorila, uz ciničan osmijeh, koji mi je
mnogo rekao: "Norvežani misle da njihov nacionalizam ne može biti
opasan."
Upravo ta sposobnost da se prepozna granica
između patriotizma i nacionalizma i razlika između nerijetko legitimnih
zahtjeva za rješavanjem nekim društvenih problema i njihove zloupotrebe za
opravdanje nasilja i mržnje prema drugima leži u osnovi sposobnosti da se osudi
ekstremizam u vlastitoj zajednici. Istovremeno, neki autori koji su željeli
dati svoj doprinos ovoj očekivanoj raspravi o korijenima pojava koje vode
napadima kakav je počinio Breivik skreću pažnju na daleko kompleksniji problem
u norveškom društvu, koji ni u kojem slučaju nije samo njihov.
Tako dr. Marko Attila Hoare u svojoj studiji u
kojoj istražuje balkanske inspiracije norveškog teroriste Breivika,
naslovljenom s "Anders Behring Breivik, Balkan i nova evropska krajnja
desnica", govori o onome što je zajedničko savremenim islamofobima - kako
konzervativcima, tako i "liberalima" - a on smatra da su to
konformizam, ksenofobija, strah od promjene, neprijateljstvo prema
raznolikosti, paranoja zbog manjina i čežnja za poretkom i sigurnosti jednog
izgubljenog, idealiziranog "zlatnog doba", koje, u nekim slučajevima,
možda i nije bilo tako davno.
Domovini zakona Jante
Ovaj historičar i profesor na Fakultetu za
umjetnost i društvene znanosti Kingston Universityja u Londonu tvrdi kako u
"nordijskim zemljama, domovini zakona Jante, gdje jedan vidljivi model
liberalizma često maskira krajnji konformizam i uskogrudost, gdje se strani
gosti i imigranti obično teško uklapaju (iskustvo koje nemaju, naprimjer, u
Londonu ili New Yorku) i gdje opasne antiimigrantske stranke, kao što su Danska
narodna stranka i Švedske demokrate, uspijevaju na izborima, to poprima
osebujnu formu. Daleko od toga da ih se treba zaštititi od veće raznolikosti,
naprotiv, ja osjećam da bi nordijski svijet imao velike koristi od nje; i, mada
Norveška nema tako hitne ekonomske razloge da se pridruži Evropskoj uniji (EU),
imala bi kulturne i duhovne dobrobiti od ulaska u zajednički evropski projekat
i učešće u njemu. Zbog svega navedenog je bolest koja je izrodila Breivika
evropska i svjetska bolest, ne samo neka nordijska bolest."
Dr. Hoare smatra kako je opasnost u tome što
je Breivik nagovještaj trenda. "Ekstremizam i šovinizam među većinama će u
konačnici uvijek biti opasniji od ekstremizma i šovinizma među manjinama.
Populisti desnog krila, kao što su Geert Wilders i Marine Le Pen, možda lično
ne podstiču nasilje i ne mogu se izjednačiti s ubicom poput Breivika. Međutim,
klima netrpeljivosti koju promoviraju prijeti da podstakne još mnogo Breivika.
U Zapadnoj Evropi, za evropsko društvo i zapadnjačke vrijednosti, unutrašnja
prijetnja broj jedan je ta islamofobična, antiimigrantska krajnja
desnica", piše dr Hoare.
Komarac i močvara
Suočavanje s fenomenom globalnog terorizma,
bio on motiviran islamskim, kršćanskim ili bilo kojim drugim radikalizmom, vidi
se to i na norveškom primjeru, zahtijeva da se svako društvo uhvati ukoštac s
mnogim svojim slabostima i problemima koji stvaraju ili kultiviraju buduće
teroriste. To zahtijeva kritički odnos i prema vlastitoj tradiciji i
izbacivanje mnogih kostura iz ormara. To je nešto na čemu su mnoga društva s
muslimanskom većinom, a koja su suočena s istim problemom, zapela.
I kao što se terorizam ne može pobijediti
ratovima i silom, jer to stvara samo nove teroriste, ne trebamo se baviti
svakim teroristom i njegovim nedjelom ponaosob, nego raditi na tome da se
iskorijeni atmosfera koja ih odgaja i da se riješe oni legitimni zahtjevi kojim
oni nerijetko pravdaju svoje postupke kako bi pridobili podršku javnosti. I kao
što kažu, ne trebamo ubijati komarce, nego isušiti močvaru.
Zato svjetska javnost, s pravom ili ne,
očekuje od naprednog norveškog društva da pokaže spremnost da se uhvati ukoštac
s ovim problemom i da pokaže drugima kako je to moguće. Ako oni to ne urade, uz
svu demokratsku tradiciju i društvene institucije, od akademske zajednice do
slobodnih medija, kako onda očekivati da se nešto slično desi u društvima koja
razara isti problem poput onih bliskoistočnih.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i
ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
