Instant demokratija u Grobnici imperija

Tekst o Afganistanu iz prošlog broja Starta

Instant demokratija u Grobnici imperija

Piše: Muhamed Jusić

Prvi preliminarni rezultati afganistanskih predsjedničkih izbora pokazuju da je sadašnji predsjednik Hamid Karzai osigurao dovoljan broj glasova da izbjegne drugi krug glasanja i sebi osigura još jedan mandat. Međutim, njegov bivši ministar vanjskih poslova i protukandidat Abdullah Abdullah osporio je te rezultate optužujući Karzaija za izbornu krađu i malverzacije. Prema djelimičnim rezultatima, koji se odnose na 95 posto glasačkih ureda, Karzai je dobio 54,3 posto glasova, a Abdullah 28,1 posto. Za Karzaija je bitno da dobije nadpolovičnu većinu kako bi izbjegao drugi krug. Međutim, ukoliko se sumnje u regularnost izbora koje su izrekli, ne samo u Abdullahovom izbornom štabu, nego i domaći i strani posmatrači pokažu tačnim, drugi krug bi se mogao organizovati tek na proljeće. BBC je prenio kako su posmatrači iz EU potvrdili kako je „većina spornih glasova među onima koji su dati dosadašnjem predsjedniku Hamidu Karzaiju“ i kako se sumnja u ispravnost oko milion i po glasova od šest miliona koliko je navodno glasalo na izborima. Karzaijev izborni štab odbacio je tvrdnje EU misije kao "neodgovorne". A i on lično se oglasio ovim povodom tvrdeći kako "čvrsto vjeruje u integritet izbora, integritet afganistanskog naroda i vlade u tom procesu“ i da su bile moguće samo manje neregularnosti, kao i svugdje u svijetu.
Javna je tajna da su svi u zapadnim metropolama svjesni da Karzai svojom dosadašnjom politikom i učinkom svoje vlade nije mogao osigurati toliku podršku. Doda li se tome etnička netrpeljivost koja je u mnogim dijelovima Afganistana ključni motiv kod većine glasača, teško je povjerovati da nije bilo ozbiljnih malverzacija prilikom čitavog procesa. Iako je Karzai sklopio savez sa brojni sumnjivim likovima iz različitih etničkih skupina sa afganistanske političke scene, od bivših „gospodara rata“ do trgovaca narkoticima, to ipak nije dovoljno da osigura podršku širokih narodnim masa koje su, uz opasnost da im talibani odrežu prst umočen u tintu na glasačkom mjestu, ipak izašli da glasaju.
Zato se vjeruje kako bi većina zapadnih diplomata rado vidjela da se rezultati ospore u tolikoj mjeri da ipak dođe do još jednog kruga u kome bi vjerovatno Karzai ponovo pobijedio, ali bi čitav proces ipak dobio na legitimnosti i možda time poboljšao povjerenje naroda u politički sistem, pa samim time i u predsjednika Hamida. U zapadnoj štampi je već procurilo kako još jedan krug izbora zagovara američki specijalni izaslanik za Afganistan i Pakistan, Richard Holbrook.
U isto vrijeme, vojni eksperti u istim tim metropolama čiji vojnici su angažovani u Afganistanu, nisu sretni zbog ideje da ponovo moraju proći kroz sigurnosnu noćnu moru organizacije još jednih izbora. Ni troškove još jednog kruga izbora niko ne želi zanemariti. Procjenjuje se kako su ovi izbori Ameriku i NATO saveznike koštali 224 miliona dolara. Ali, ako će to imalo poboljšati poziciju kompromitovane Karzaijeve vlade i njega samog u očima Afganistanaca, to je cijena koju će zemlje članice NATO rado platiti. Ostaje problem što se izbori mogu organizovati tek na proljeće, a do tada bi u Kabulu vladao „politički vakuum“ (iako ni sada situacija nije bolja) koji bi vjerovatno iskoristili talibani.
Kako god, od izbora koji su trebali proizvesti „legitimnog predsjednika" kako sada stvari stoje nema ništa. Nadmudrivanje o tome da li će biti ili neće biti drugog kruga izbora trajat će mjesecima, kao i provjera neregularnosti. Taj proces zahtjeva još vremena, a NATO savezu baš vremena nedostaje, jer sa svakom greškom ISAF-a (International Security Assistance Forces) u kojima stradaju afganistanski civili i sa sve češćim povratkom evropskih mladića u mrtvačkim kovčezima u njihove rodne krajeve opada podrška NATO-ovom angažmanu u Afganistanu.
Zato NATO, već dugo traga za izlaznom strategijom u afganistanskom ratu i u nacrtu svake od njih se nalazi prepuštanje odgovornosti za situaciju u zemlji demokratski izabranoj i efikasnoj vladi u Kabulu do koje se, čini se, jednostavno ne može doći; kako do one, pokazuju to ovi izbori, demokratske, tako i one, pokazuju to protekle godine i milijarde pronevjerenih dolara međunarodne pomoći, efikasne. A bez toga slabe su šanse da će misija NATO-a u ovoj zemlji uspjeti.
Dokaz tome je i ponovni povratak talibana u velikom dijelu Afganistana, pa čak i nedavne akcije nadomak samog Kabula, ali i u samom glavnom gradu koji je do sada bio jedini grad kojeg su vladine i međunarodne snage u potpunosti kontrolisale. Broj talibanskih napada u prvih pet mjeseci ove godine porastao je za 70 posto u odnosu na prošlu, što je rezultiralo smrću 334 pripadnika ISAF-a, što je opet 17 posto više nego u cijeloj prošloj godini. Afganistanske civilne žrtve više skoro da niko i ne broji.
Proizvodnja heroina nikada nije bila veća, čak ni u vrijeme talibana koji su pred kraj svoje vladavine pokušali zabraniti uzgoj maka. Danas se NATO plaši da ne okrene bojne uzgajivače heroina protiv sebe ako im pokuša zabraniti jedini izvor prihoda od prodaje heroina i time ih gurnu u ruke talibana.
U NATO savezu su svjesni da prema pravilima vojne taktike sve vojne akcije koje traju nepotrebno dugo daju priliku neprijatelju, makar on bio vojno daleko slabiji (što je svakako slučaj sa talibanima u Afganistanu), da razviju nove taktike i da iznađu nove metode kako da zadaju bolne udarce. Poznato je kako Amerikanci nikada nisu ostajali niti u jednom ratu toliko dugo da dozvole neprijatelju da otkrije slabosti u njihovom sistemu ratovanja. Jedini izuzetak je bio Vijetnam gdje su oni naučili lekciju i još jednom potvrdili ispravnost ove teoretske postavke. Zato se njima, ali i NATO-u, žuri da se što prije izvuku iz Afganistana. Tu želju da se što prije izvuče iz afganistanskog blata povećava i imidž „grobnice imperija“ koji ova zemlja ima. Za brojne svjetske imperije, od Velike Britanije do SSSR-a, početak kraja globalne dominacije započinjao je u vrletima Afganistana. I upravo spoznaja da su sve velike imperije- ali i svi veliki vojni pohodi od onih Aleksandra Makedonskog, preko Napoleona Bonaparte, pa do Hitlera- propadale onda kada bi političko vodstvo tvrdoglavo insistiralo na dobijanju nekog rata za kojeg je očito da se zbog udaljenosti, divljine terena, klime ili slobodarskog duha lokalnog stanovništva jednostavno ne može dobiti. Ti duhovi iz prošlosti proganjaju sve u NATO-u, a naročito Ameriku koja je NATO i povukla u rat u Afganistanu i koja je iz istih razloga požurila sa povlačenjem iz Iraka.
Ali povući se nedovršenog posla je jednostavno suviše rizično. Skoro niko ne sumnja da bi se Afganistan ukoliko bi se iz njega povukli prvenstveno Amerikanci, ili većina NATO saveznika, ubrzo skliznuo u građanski rat nikad razvlaštenih i razoružanih „gospodara rata“, što bi bez sumnje opet olakšalo talibanima povratak na vlast. Nakon toga bi El-Kaida ponovno imala slobodan prostor da nastavi sa izgradnjom svoje mreže za regrutovanje i obuku bombaša samoubica. I svi bi ponovo bili na početnim pozicijama, kao i prije američkog napada na talibanski režim nakon 11. septembra 2001.
Zato Amerikanci razmatraju i druge opcije kako bi na vlast u Afganistanu doveli bilo kakvu efikasnu vlast koja bi kontrolisala situaciju u tolikoj mjeri da njima omogući povlačenje.
Prema profesoru Ivanu Ivekoviću sa Američkog sveučilišta u Kairu „ u opticaj je puštena ideja da afganistanski parlament (do sada potpuno irelevantan) ustoliči „prijelaznu administraciju", dok bi se Karzai, čekajući raspetljavanje post-izborne krize, dobrovoljno povukao s predsjedničkoga položaja. "Nelogično" je, tvrdi se, da Karzai, kojemu je de facto istekao mandat, ali mu ga je Ustavni sud već jednom produžio, još uvijek „koncentriše u svojim rukama izvršnu vlast". Prema autoru ovoga scenarija, ta bi prijelazna administracija trebala biti „široko utemeljena„ i „uključiti sve sudionike političkog procesa koji će biti u stanju uvjeriti afganistansko stanovništvo da međunarodna zajednica ne podržava ove ili one političke lidere, već demokratiju". Time bi se Karzaiju, ukoliko bude izabran, „uputio snažan signal da mora promijeniti svoje ponašanje“ i shvati kako „podrška međunarodne zajednice nije bezuvjetna" (prema prilogu na H-alter.org-u). Ima tu i nekih drugih ništa manje kreativnih planova, ali malo koji od njih može garantovati da će novi predsjednik koji zasjedne u Kabulu imati „stvarni legitimitet“ i da će uživati ugled u čitavom Afganistanu koji nikada kroz svoju povijest nije imao jaku centralizovanu državu i u kojoj je vlast oduvijek bila organizovana prema etničkoj i plemenskoj pripadnosti. Valjda je svima do sada jasno da „instant demokratija“ jednostavno ne daje rezultate i da se ne izvozi na tenkovima. Demokratizacija jednog društva je dug proces koji mora početi iz naroda i institucija civilnog društva.
Zato će izlazna strategija NATO-a vjerovatno nastaviti da se mijenja prema do sada ustaljenom modelu. Do sada je bila ustaljena praksa da se s pogoršavanjem situacije smanjuju kriteriji za „uspjeh“ i „završetka misije“. Od nekadašnjeg cilja da se u Afganistanu stvori demokratsko društvo u kome će se poštivati sve tekovine civilnog društva, spali smo na priču o bilo kakvoj strategiji koja će osigurati da se u Afganistanu na vlast ne vrate ekstremni talibani (s onim umjerenim su već najavili da bi se moglo pregovarati) i koja će dati minimalne garancije da se sukob iz Afganistana neće proširiti na susjedne zemlje. Ili strategija koja bi trebala da „drži vodu dok majstori ne odu“.

Afganistan u brojkama:
36 milijardi dolara: godišnji troškovi američkih vojnih operacija u Afganistanu
10.4 milijardi dolara: iznos koji je Amerika obećala da će uložiti u razvoj Afganistana u periodu od 2002. do 2008. od čega je raspoređeno tek 5 milijardi, što je trećina ukupne međunarodne pomoći ovoj državi.
50 milijardi dolara: iznos koji afganistanska vlada traži od međunarodnih donatora kako bi ih utrošila za razvoj u idućih pet godina.
Preko 2 miliona: broj Afganistanaca koji nemaju redovan pristup hrani
70 posto: postotak Afganistanaca koj su nepismeni
50 posto: postotak Afganistanaca koji žive u „potpunom siromaštvu“
40 posto: postotak Afganistanaca koji su nezaposleni
Preko 14 posto: procenat Afganistanaca koji su uključeni u proizvodnju heroina i uzgoja maka. Između 2002. i 2006. Sjedinjene Američke Države su potrošile tri puta više novca na borbu protiv narkotika nego na stimulisanje poljoprivrede i razvijanje alternativnih izvora prihoda za uzgajivače maka. Kada su upitani 98% Afganistanaca koji uzgajaju mak izjavilo je da bi bili spremni prestati uzgajati mak ukoliko bi imali alternativne izvore prihoda.
90 posto: postotak s kojim strane vlade učestvuju u finansiranju budžeta afganistanske vlade. Nepostojanje privatnog sektora i rasprostranjena industrija uzgoja i proizvodnje narkotika ne ostavlja vladi bazu iz koje bi prikupljala poreze.
(Prema podacima Center for American Progress)