Piše: Muhamed Jusić (Preporod- br. 4/894)Ovaj tekst su objavile i kolege na H -Alteru Obama pružio ruku muslimanima?
Svojom odlukom da prvi službeni intervju nakon što je zvanično postao predsjednik SAD-a da jednoj arapskoj satelitskoj TV stanici Barack Hussein Obama je, kako tvrde njegovi najbliži saradnici, htio poručiti da želi uspostaviti nove odnose s arapskim i islamskim svijetom – „odnose koji se temelje na međusobnom poštovanju i obostranim interesima“. Ovaj simboličan gest dobre volje je moguća naznaka jedne nove američke politike prema tom dijelu svijeta, koju je Obama najavljivao tokom svoje predizborne kampanje, ali je još uvijek daleko od stvarne promjene. Obama je intervjuom Al-Arabiyi (u vlasništvu Saudijaca, ali sa sjedištem u Dubaiju) pokazao ono što o njemu već svi znamo. On je dobar govornik, izrazito obazriv, taktičan i neko ko zna pogoditi u srž problema. Međutim, kao i u drugim problemima s kojima je suočen na poziciji prvog crnog stanovnika Bijele kuće, to nije dovoljno da se promijeni realna situacija na terenu. Nadahnuti govori ništa ne rješavaju osim što ulijevaju nadu da bi njih, u dogledno vrijeme, mogla početi pratiti i djela. Složit ćemo se; za početak je i to dobra vijest.
Može li doći do ozbiljnog zaokreta?
Međutim, za pravi preokret potrebno je puno više od dobrih govorničkih sposobnosti. Potrebne su efikasne, dosljedne, i kreativne politike. U slučaju muslimanskog svijeta to bi značilo jedan ozbiljan preokret koji bi uzdrmao neke od temelja dosadašnje američke vanjske politike. Za početak, to bi značilo da bi se SAD-e morale postaviti kao istinski posrednik u izraelsko-arapsko/ palestinskom mirovnom procesu. Što bi značilo da Amerika prestane sa neupitnom podrškom svemu što Izrael čini. Koliki je to politički rizik za Obamu najbolje govore zadnja ispitivanja američke javnosti koja su pokazala da 75% Amerikanaca podržava nedavni izraelski napad na Gazu, dok se sa Palestincima u Gazi suosjeća samo 17% Amerikanaca. O snazi famoznog izraelskog lobija i riziku ulaska u konflikt s njim u Americi se već sve zna. Ništa manje teška i riskantna ne bi bila ni odluka da se SAD prestanu samo deklarativno zalagati za demokratizaciju Bliskog istoka, a u isto vrijeme nastave davati neupitnu podršku diktatorima i despotima sve dok izvršavaju instrukcije iz Washingtona. Praksa dvostrukih standarda prema kojima se na neke zemlje regiona vrši pritisak zbog kršenja ljudskih prava, dok se druge države koje su strateški partneri SAD-a iako imaju isti ili gori izvještaj o stanju ljudskih prava podržavaju, pa čak i potpomažu u slamanju bilo kakve ozbiljne opozicije.
Za takve odluke treba hrabrosti. Jednom riječju, jako teško će biti Americi da popravi svoje odnose sa muslimanskim svijetom sve dok se u tom dijelu svijeta ponaša kao imperija ili neka nova kolonijalna sila.
Da li će sve završiti na medijskoj kampanji?
Ono čega se svi plaše jeste da se Obamino obećanje o promjeni završi samo na medijskoj kampanji. Ako nam je osam godina administracije Georgea W. Busha išta pokazalo, onda je to da se odnosi između Amerike i muslimanskog svijeta ne mogu mijenjati samo medijskim kampanjama i propagandom, nego suštinskim zaokretom u odnosu u međunarodnoj politici. Nakon 11. septembra 2001. administracija neokonzervativnih ideologa nespremna da prizna dosadašnje pogreške u odnosu Amerike prema muslimanskom svijetu krenula je od pretpostavke kako je jedini problem to što „arapska i muslimanska ulica“ ne poznaju dovoljno američko stajalište. Zbog toga je pokrenuta medijska mašinerija koja je uz milijarde dolara finansijske podrške trebala uvjeriti muslimanske zemlje kako je Amerika prijatelj muslimanskih naroda bez da se otvoreno počne razgovarati o problemima i razlozima nezadovoljstva i nerazumijevanja među liderima, ali i narodima Amerike i muslimanskog svijeta. Osnovana je američka radio stanica na arapskom jeziku Sawa i satelitska televizija Al-Hurra. Kada je Al-Hurra koja je zamišljena da bude jedini istinski slobodni i objektivni medij u arapskom svijetu počela neovisno voditi uređivačku politiku i kada su se preko nje počeli emitovati stavovi i mišljenja koja se nisu podudarala sa zvaničnim stavovima Washingtona, uslijedile su smjene i uvođenje cenzora. U isto vrijeme u potpunosti su iskorišteni potencijali radija Glas Amerike na arapskom jeziku i jezicima drugih muslimanskih nacija, pa čak od Kongresa uređivački neovisnog radija Slobodna Evropa. Nisu bili rijetki slučajevi naručenih tekstova i kolumni koji su osvitali u arapskoj štampi, a čiji su autori kvalitetno bili nagrađeni od američke ambasade u toj zemlji. Međutim, ni svi ti napori kao ni angažman Bushovih heavyweight-a poput Charlotte Beers i Karen Hughes na tom poslu nisu dali nikakve rezultate u nastojanju da se američka politika takva kakva je “proda“ muslimanskom i arapskom svijetu.
Teško je povjerovati da će i Obama imati više uspjeha ako se ograniči samo na medijsku propagandu i ako ne bude riječi pratio odlukama i stavovima svoje administracije.
Pokazivanje pragmatičnosti
U svom intervjuu Obama je pokazao ako ništa ono pragmatičnost i iako nije najavio nikakve spektakularne promjene jeste postavio kvalitetne temelje za jedan novi pristup koji se, ako ništa drugo, sigurno razlikuje od onog dosadašnjeg.
Tako je već u početku priznao da su Sjedinjene Države u prošlosti činile greške u tom dijelu svijeta, ali da nema razloga zašto američki odnosi sa muslimanskim svijetom ne bi mogli biti obnovljeni na nivo na kojem su nekada bili. Prihvatio je i to da je jedna od dosadašnjih grešaka bila to što Amerika nije dovoljno slušala i što je kada je riječ o rješavanju bliskoistočnih pitanja, veoma često počinjala izdavanjem naredbi. Ovo je bez sumnje značajan otklon od dosadašnje Bushove politike koja se vodila pod parolom „ili ste uz nas ili protiv nas“.
Obama je tokom intervjua govorio o svojim muslimanskim korijenima, naglašavajući da zbog muslimanskih rođaka i činjenice da je živio u muslimanskim državama, među kojima je i najveća, Indonezija, ima dobru poziciju da premosti razlike između dvije kulture. Ovaj put je, za razliku od predizborne kampanje kada se u strahu da ne izgubi glasove islamofobičnih rednecka, najradije nije prisjećao svojih muslimanskih korijena¸ itekako bio spreman ukazati na taj dio svoje biografije.
Ovom prilikom je istakao i to kako je“tokom svih putovanja po muslimanskim zemljama shvatio da bez obzira na vjeru - u Americi žive muslimani, Jevreji, hrišćani i ateisti - svi ljudi imaju iste nade i snove.“
„I moj posao je da američkom narodu prenesem da je muslimanski svijet pun izvanrednih ljudi, koji jednostavno žele da žive svoj život i da im djeca bolje žive. Moj posao je i da saopštim muslimanskom svijetu da Amerikanci nisu neprijatelji.”- kazao je između ostalog Obama.
Da pred Obamom nije nimalo lahak posao pokazuje i to da je samim odabirom televizije kojoj će dati intervju protiv sebe okrenuo medijskog giganta u arapskom i muslimanskom svijetu Al-Jazeeru koja je, bijesna zbog toga što ju je Obama zaobišao i dao intervju konkurentskoj televiziji, u potpunosti ignorisala njegov intervju u svom izvještavanju tog dana. Osim toga mnogima u regionu, ali i u samim Sjedinjenim Državama, nije u interesu da Obama uspije i da dođe do normalizacije odnosa između Amerike i muslimanskih zemalja. Ali to je već druga priča.
Na kraju svog izlaganja predsjednik Obama je podvukao kako planira da ispuni svoje obećanje da se uskoro obrati muslimanskom svijetu iz jedne od njegovih prijestolnica. Obama je također ponovio da je spreman da razgovara sa Iranom i najavio da će njegov tim uskoro početi da radi na osnovama za kontakt dvije države. Obećao je da će se njegova administracija ponovo angažovati u mirovnim pregovorima o miru između Izraela i Palestinaca i u tom smislu je čak i pohvalio saudijsku inicijativu (koju je Bushova administracija sve ove godine ignorisala) za arapsko-izraelski mir kao kvalitetnu osnovu i hrabar potez. Ostaje da se vidi koliko će djela njegove administracije pratiti njegove riječi.
