23.3.16

Muslimani između institucionalnog predstavljanja i pluralizma misli


Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Rasprava o zatvaranju tzv. paradžemata ili njihove integracije u strukturu Islamske zajednice otvorila je brojna pitanja o institucionalnom predstavljanju islama. U medijskom prostoru, ali i virtuelnom svijetu društvenih mreža, te nekim istupima aktera ovih procesa mogli su  se čuti stavovi koji ukazuju na postojanje mnogih nedoumica oko institucionalnog življenja islama i pluralizma među muslimanima.

Model organizacije vjerskog
Ta pitanja koja bi se trebala jasno razraditi i osvijetliti su brojna, ali nekoliko njih se nametnulo kao posebno bitno. Prije svega tu je pitanje muslimanskog jedinstva, ali ne kao floskule koja zagovara jedinstvo oko vlastite vizije i stavova nego kao modela razvijenog nakon smrti Poslanika, a.s, kroz instituciju hilafeta i "ulu-l-emra" (pretpostavljenog).
Poznato je da su ashabi odmah nakon smrti Poslanika, a.s, izabrali halifu „ nasljednika ili namjesnika“ da bude taj simbol jedinstva i temelj institucionalnog organizovanja muslimanske zajednice. Rekli su tada da nisu ni dana htjeli biti bez te institucije.
Iako treba imati na umu da je model institucionalnog življenja islama razvijan nakon smrti Poslanika, a.s, na temeljima  idžtihada, historijskih, političkih i društvenih okolnosti on je koncenzusom muslimana prihvaćen kao legalan i legitiman (i šiiti su za institucionalno življenje islama, ali po nekim drugim principima).
Možda se jedan od presudnih momenata koji je definisao taj model organizacije vjerskog, ali i političkog i društvenog  života muslimanskog društva desio upravo u prvim danima namjesništva prvog halife Ebu Bekra. Naime, svima je poznato da je jedna od većih odluka na početku njegovog mandata bila da se silom obračuna sa onim arapskim plemenima koja su odbila davati zekat u centralnu blagajnu muslimana (bejtu-l-mal) jer su razumjeli da to jedinstvo i institucionalno organizovanje islama ne postoji nakon smrti Poslanika, a.s. To su  poznati Ratovi protiv odmetnika (hurubu-ridde). Odmetnuta arapska plemena su i dalje bila spremna izdvajati zekat, obavljati druge vjerske obaveze i smatrati sebe muslimanima, ali bez neke centralizovane institucije. Ebu Bekrova, r.a, odluka da se s njima obračuna je bila historijska prekretnica nakon koje će uz sve krize institucija hilafeta nastaviti predstavljati simbol institucionalnog jedinstva islama.
Naravno, već prvi govor koji je Ebu Bekr održao nakon što je izabran na tu poziciju je ukazivao na to da se u tom modelu neće raditi o apsolutističkoj vjerskoj niti političkoj vlasti nego uspostavi sistema koji će garantovati pluralizam misli i pravo razilaženja, ali koja će u konačnici izlaziti sa jedinstvenim stavom koji je obavezujući za sve.
Tradicija prvih generacija
I uistinu, svakome ko poznaje historiju prvih stoljeća islama ne treba ponavljati primjere iz kojih se ovakav pristup vidi. Brojni su slučajevi u kojma su ashabi imali drugačije mišljenje od halife, po pitanjima vjere, ali i drugih društvenih i političkih tema, i oni su takva mišljenja javno iznosili, ali nikada nisu pozivali da se po njihovom mišljenju postupa dok ne bi uvjerili halifu da to iznese kao zvaničan stav. Upravo smo takve oprečne stavove imali oko spomenutih ratova protiv odmetnika ali i brojnih drugih. Sjetimo se samo procesa sabiranja Kur`ana u jednu knjigu. Historičari islama su zabilježili kako je „u početku Ebu Bekr, r.a., iskazivao određenu rezerviranost spram Omerove ideje (da se Kur`an sabere u jednu knjigu), bojeći se da bi takav potez mogao značiti vjersku novotariju, ali je nakon izvjesnog vremena, shvatio da se radi o historijski značajnoj odluci za islam i muslimane pa je pozvao prvog pisara Objave Zejda b. Sabita i naložio mu da Kur'an objedini u jednu zbirku“.
U međuvremenu Omer, r.a., nije, iako je mislio da je to ispravno i imao svoje argumente, ni pokušao „djelovati vaninstitucionalno“ . Revnosno je zastupao svoj stav, iznosio argumente i čekao da zajednica kroz instituciju šure predvođena halifom zauzme svoj stav. Danas se baš oni koji se pozivaju na tradiciju prvih geracija kao normativnu, pa čak i obavezujuću, ne osvrću na ovakva iskustva već svojim razumijevanjem pluralizma prijete institucionalnom modelu. Zato što, naprimjer, neko ima mišljenje o takvimu, o tome kada se treba učiti ezan za neki vakat ili početi postiti, takav stav treba iznositi, naučno i utemeljeno braniti, ali nikako pozivati i na njegovo slijeđenje od, kako su to klasici nazivali avama (običnog svijeta) jer to vodi razdoru. Vjerovanje kako institucionalni predstavnici Ummeta znaju najbolje i kako je samo njihovo razumijevanje jedino valjano vodi jednoumlju i muslimani su kroz historiju znali naći mjeru. Sačuvali su i institucionalno življenje vjere i pluralizam misli.
Kada se u nekoliko slučajeva desilo da su neki muslimani postupali drugačije od ove ustaljene prakse dobili smo period fitne (sumnje) i to je izuzetak od pravila iz kojeg bi muslimani trebali uzeti pouku za sva vremena.
Mezhebi
Takva praksa će se nastaviti kroz historiju. Naročito će ulema biti kritična prema halifama, naročito onima koji će se udaljavati od principa islama, ali će pozivati protiv hurudža (pobune) i razbijanja jedinstva. Po tom iskustvenom modelu uvijek će jedan mezheb u državi (ili pokrajini) biti zvaničan. To je čisto iz praktičnih razloga, jer bi se u suprotnom dešavalo da jedan sudija sudi po jednom, a drugi po drugom pravnom sistemu što bi stvorilo pravnu nesigurnost. Zna se npr. da mezhebi po nekim pitanjima imaju različite stavove pa bi svaka strana u sporu htjela da joj se sudi po mezhebu koji će presuditi njemu u korist. Također, jedan mezheb dozvoljava obnovu postupka, drugi ne.
Zato je uvijek u jednoj pokrajini, a u nekim slučajevima i u čitavom Hilafetu, oficijelan mezheb bio jedan od priznatih. To, međutim, nije značilo da su drugi mezhebi bili zabranjeni niti potisnuti. Svako je bio slobodan da bira vlastiti stav, da ga naučava i zagovara, ali to nije vodilo institucionalnom razjedinjavanju. To kako će neko klanjati za imamom, kako će živjeti svoju vjeru i šta će misliti njegovo je suvereno pravo i on će za njega odgovarati pred Uzvišenim, to pravo mu garantuju i svjetovni zakoni, ali takvi stavovi se ne mogu nametati kao zvanični sve dok ne prođu proceduru institucionalnog autoriteta.
U nekim sredinama kakvi su sjedišta Hilafeta ili u Mekki i Medini zabilježeni su slučajevi praktikovanja sva četiri mezheba u džamijama zato što je tu dolazilo do veće interakcije sljedbenika različitih mezheba. Iz tog vremena su i četiri mihraba kod Kabe, ali i u nekim drugim većim džamijama, ali i tada je zvaničan mezheb carstva ili pokrajine bio jedan.
Menšura
I u moru drugih nejasnoća koje su isplivale opiranjem paradžemata da se integrišu u strukture IZ je i ona kojom se IZ pokušava predstaviti samo kao udruženje građana i da kao takva nema pravo drugima ograničavati pravo da se bave organizacijom temeljnih vjerskih institucija kakve su džuma, zekat, takvim i sl. Ovdje treba naglasiti da ne samo što Zakon o crkvama i vjerskim zajednicama Islamskoj zajednici garantira pravo institucionalnog predstavljanja islama (isto pravo se garantuje i dvjema crkvama u BiH), već u kontekstu ove priče možda i bitnije, ona taj legalitet crpi iz menšure ili saglasnosti šejhu-l-islama, a samim time i halife, da u njegovom odsustvu vodi vjerska pitanja muslimana. Nije država svojim zakonom dala IZ to pravo već nasljednici halifa prije nego je ova institucija ukinuta u muslimanskom svijetu.

Življenje islama na ovim prostorima ne počinje od 1992, niti teobe ijednog pojedinca, zato bi i o ovim bitnim pitanjima trebali imati istinsku debatu koja neće počivati na šturim saopštenjima i vlastitim hirovima nego na „znanju“.
Izvor: Preporod