Nenasilne metode rušenja režima su
efikasnije od onih nasilnih
Piše: Muhamed Jusić (Magazin StartBiH, 18.2.2014. br. 395.)
Uzdanje u nasilna sredstva (u rušenju
režima) znači opredjeljivanje upravo za onu vrstu borbe u kojoj je tlačitelj
gotovo uvijek nadmoćan. -Gene Sharp
U prvim danima bosanskog socijalnog
bunta zbilo se ono najgore što se moglo desiti tom tako dugo najavljivanom,
prizivanom, ali i sa strahom očekivanom Bosanskom proljeću. Naime, legitimni
zahtjevi obespravljenih građana su vrlo brzo eskalirali i prerasli u
nekotrolisani rušilački pohod protiv državnih institucija u brojnim gradovima
BiH.
Ne možemo se oteti dojmu kako su
građani u bh entitetu Republika Srpska gdje dosada nije bilo masovnijih
okupljanja odlučili ne suprotstaviti se neefikasnoj vlasti kako ne bi naudili
entitetu kojeg doživljavaju kao državu, dok građani Federacije u naletu na od
naroda otuđenu vlast nisu uspjeli napraviti razliku između nesposobnih
političara i simbola države i njenih institucija. Naravno, ne zna se šta je
gore. U danima koji su uslijedili ionako podijeljeno bh. društvo se dodatno
podijelilo na one koji su mišljenja da se bez eskalacije nasilja ništa ne bi
desilo i one koji su osudili vandalizam manjih skupina. Kakogod, masovni
protesti su dobro uzdrmani činjenicom da značajan broj građana nije želio da se
poistovijeti sa tim rušilačkim pohodima iako su i dalje podržavali pravedne
zahtjeve protestanata.
Ono što ne bi bilo naodmet da građani
BiH i novopečeni mladi revolucionari na ulicama znaju jeste da iskustva
slamanja brutalnih režima širom svijeta u desetljećima iz nas ukazuju na to da
mirnim, dobro isplaniranim i osmišljenim „političkim neposluhom“ mogu srušiti i
najokrutniji diktatorski režim, a kamoli nesposobne političke elite prisiliti
na efikasniji rad.
S toga svima onima koji izlaze na ulice, a naročito onima koji preuzimaju
ulogu lidera nezadovoljnika koji bi da jašu na valu nezadovoljstva najiskrenije
preporučujemo knjigu Dr Gene Sharpa „Od
diktature do demokratije“.
Ova famozna i kontraverzna knjiga je
vodič za nenasilno rušenje diktatura, a prevedena je na više od 30 jezika. To
djelo je na prvi pogled skromno: ima samo 93 stranice u originalu a 84 u
prijevodu na srpski kojeg je izdalo Udruženje građana za demokratiju i civilno
obrazovanje iz Beograda.
Centralna poruka knjige je da snaga
diktature proizlazi iz poslušnosti podanika te da se režim ruši razvojem
tehnika za suzdržavanje od poslušnosti te da nasilne metode neće ubrzati njen
pad nego u većini slučajeva mogu samo pogoršati stanje obespravljenih. Već u
uvodu knjige on uvjerava čitaoce kako je stara predrasuda da nasilna sredstva
uvijek djeluju brže dok nenasilna uvijek iziskuju ogromno vrijeme, očito
pogrešna. Premda može biti potrebno mnogo vremena da se izmijeni osnovna
situacija u društvu, nenasilna borba ponekad relativno brzo preraste u odlučnu
bitku protiv diktature- piše dr. Sharp kojeg nazivaju „Makijavelijem nenasilnog
otpora”. Mirni protesti su, kaže, najbolja metoda jer izazivaju slom autokrata.
“Ako se borite nasiljem”, kaže Sharp, “borite se najboljim oružjem svoga
neprijatelja”. Umjesto posezanja za nasiljem Sharpova teorija promoviše ideju „nesaradnje“ i „političkog prkosa“ koju je Sharp sveo na
rečenicu „If people cannot obey, rulers cannot rule“ – „Ako se narod ne
pokorava, vladar ne može da vlada“.
Gene Sharp je ovaj sada već bestseler
na kojem nije zaradio ni marke napisao 1993. godine nakon što je posjetio
Mijanmar, odnosno bivšu Burmu. Tamo je u ilegali pomagao u organizaciji mirnog
otpora. Tokom tog angažmana prikupio je 198 metoda onoga što naziva „političkim
prkosom“: od bojkotiranja izbora preko štrajka glađu pa sve do namjernog
odbijanja svake saradnje s vladom. On tvrdi da svaka diktatura, pa i one
moderne, imaju svoje slabosti i da se u svakom pojedinačnom slučaju mora
utvrditi koje su snage a koje slabosti svakog režima koji se želi srušiti.
Istovremeno, on je uvjeren u to da ljudi bez oružja nisu bespomoćni ako se žele
suprotstaviti režimu.
Ta njegova poruka već je obišla
svijet. Njegovu knjigu koristili su brojni politički pokreti koji su rušili
despotske režime. Nerijetko sa značajnim uspjehom. Metode koje počivaju na
Sharpovoj filozofiji danas se podučavaju širom svijeta.
Kad se egipatski Pokret mladih 6.
april oporavljao od neuspjelog pokušaja puča 2005. godine, naišli su na Sharpa
dok su proučavali srpski pokret Otpor na koji je on utjecao, kaže vodeći
strateg organizacije Ahmed Maher- prema pisanju The New York Times-a . Isti
američki list piše da je neovisni Međunarodni centar za nenasilne sukobe prije
nekoliko godina u Kairu vodio radionicu, a među radovima koje su dijelili našlo
se Sharpovih “198 metoda za nenasilno djelovanje” (198 Methods of Nonviolent
Action). Dalia Ziada, egipatska blogerica koja je kasnije i sama organizirala
slične tečajeve, kaže da su sudionici radionice učestvovali u protestima u
Tunisu i Egiptu. Kaže da su neki aktivisti prevodili Sharpova djela na arapski
te da im se njegova poruka o “napadu na slabost diktatora” urezala u pamćenje.
No, Sharp, realist i ujedno jako
sramežljiv čovjek, s oprezom odbija preuzeti zasluge. Kaže da je mislilac a ne revolucionar, iako je kao mladić protestovao
protiv segregacije na jugu Sjedinjenih Američkih Država i proveo devet mjeseci
u zatvoru jer kao pacifist nije htio sudjelovati u Korejskom ratu. Nije, kaže,
stupao u kontakt s demonstrantima u Egiptu, ali je nedavno saznao da je
Muslimansko bratstvo na svojoj internetskoj stranici objavilo njegovo djelo “Od
diktature do demokracije”. Iako svrgavanje Hosnija Mubaraka smatra znakom
“ohrabrenja”, kaže: “To su Egipćani postigli, a ne ja.” Događaje u Kairu pratio
je putem CNN-a u svom skromnom domu, koji je inače sjedište Institucije Albert
Einstein koju je Sharp osnovao 1983. godine dok je vodio seminare na
Sveučilištu Harvard i predavao političke znanosti na Sveučilištu Massachusetts
u Dartmouthu. Unatoč činjenici da živi u doba Twitter revolucija, internet
Sharpa gotovo da i ne zanima. Nema profil na Facebooku, a ne prati čak ni šta
se događa na internetskoj stranici Institucije- piše Times.
Sharp privatno cijeli život ima finansijskih
problema, bio je nominiran za Nobela, kao i optužen da radi za CIA-u. Naime,
zbog toga što su njegove ideje primjenjivane širom svijeta u rušenju režima od
Srbije i Ukrajine pa do Egipta i drugih zemalja zahvaćenih Arapskim proljećem,
brojni svjetski centri moći su ovo koristili kao dokaz da iza većine „dešavanja
naroda“ širom svijeta stoji Amerika ili barem neki krugovi u njoj.
Politički čelnici u Venecueli, Iranu
ili Mijanmaru doslovce proklinju Genea Sharpa. Oni tvrde, kako izvještava radio
DW, da je riječ o američkom tajnom agentu čiji je glavni cilj izazivanje nemira
u drugim zemljama. No, on se na te optužbe samo smješka i ističe da nikada neće
sarađivati s bilo kojom vladom, pa ni sa svojom vlastitom. I to premda bi mu
novac dobro došao. Umjesto toga, radi na novoj knjizi i uzgaja orhideje u
svojoj maloj kućici na istoku Bostona.
Anterfile
Basna o „Gospodaru majmuna“
Centralna poruka Sharpove knjige je da
snaga diktature proizlazi iz poslušnosti podanika a kao ilustraciju on navodi
kinesku parabolu iz XIV vijeka, čiji je autor Lju Đi koja prema njemu sasvim
lijepo ocrtava nerazmijevanje političke moći.
Prema toj predaji u feudalnoj državi
Ču jedan starac je uspijevao da preživi zahvaljujući tome što su za njega
radili majmuni. Narod Čua zvao ga je „đu gong“ (gospodar majmuna).
Svakog jutra starac bi skupio majmune
u dvorištu i naredio najstarijem da povede ostale u planine da beru polodove s
grmlja i drveća. Važilo je pravilo da svaki majmun od onoga što ubere deseti
dio mora da preda starcu. Oni koji bi propustili da to učine bivali su surovo
išibani. Svi majmuni mučno su živjeli, ali nisu smjeli da se žale.
Jednoga dana jedno majmunče upita
ostale majmune: „Da li je starac posadio sve voćke i grmlje?“ Ostali rekoše:
„Ne, sami su izrasli.“ Majmunče je i dalje pitalo: „Zar ne možemo da uzmemo plodove
i bez starčeve dozvole?“ Ostali odgovoriše: „Da, možemo.“ „Zašto bismo, onda,
zavisili od starca; zašto moramo da mu služimo?“
I prije nego što je majmunče dovršilo
šta je zaustilo svim majmunima svanu pred očima i oni živnuše.
Još iste noći, kad starac čvrsto
zaspa, majmuni iščupaše sve kolje utvrde u koju su bili zatvoreni te i utvrdu
sravniše sa zemljom. Takođe, uzeše sve
plodove iz starčeva skladišta i ponesoše ih sa sobom u šumu iz koje se
više nikad nisu vratili. Starac na kraju umrije od gladi.“
Ju Li Ci kaže: „Neki ljudi u svijetu
vladaju svojim narodom zahvaljujući trikovima a ne pravednim načelima. Nisu li
oni kao gospodar majmuna? Nisu ni svjesni svoje pometenosti. Čim njihov narod
progleda, njihovi trikovi više ne djeluju.“
