29.5.13

Hezbollah u Siriji i utjecaj na regiju



Hezbollah je svojim angažmanom u Siriji mnogo toga stavio na kocku, ali od ishoda tog rata zavisit će vjerovatno i sama njihova sudbina.



Piše: Muhamed Jusić Al Jazeera
Dominantno šiitska vojna i politička organizacija Hezbollah (arapski: Božija stranka) sa juga Libana je od svoga osnivanja 1982. jedan od ključnih igrača ne samo u kompleksnim političkim i društvenim odnosima u multietničkom i multireligioznom Libanu, nego i u složenim regionalnim previranjima.
Eskalacijom nasilja u Siriji i prerastanjem mirnih protesta protiv režima predsjednika Bashara al-Assada u sveopći građanski rat Hezbollah je uvučen u jedan od najkrvavijih bliskoistočnih sukoba sa neizvjesnim ishodom za sve aktere sukoba, pa i za njih same.
Ta nova uloga Hezbollaha će imati dalekosežne posljedice na njihov imidž "jedne od rijetkih sila koja se i dalje suprotstavlja izraelskoj okupaciji" (ar. mukavama) koju su tako dugo promovisali širom Bliskog istoka i svijeta, predstavljajući se kao svearapski, sveislamski i svelibanski pokret.
Vrbovanje dobrovoljaca
Već danas uplitanje Hezbollaha u sirijski rat prijeti da, prije svega, destabilizuje njihovu domovinu Liban, ali i da sukob između pobunjenika i Vladinih snaga dodatno oboji sektaškim bojama i pretvori u unutarmuslimanski sukob čije bi posljedice mogle imati globalni karakter.
I bez toga se muslimanski svijet zbog Sirije nalazi na ivici bratoubilačkog rata po linijama davno iscrtanih mezhebskih i teoloških previranja između sunita i šiita.
Tako se širom muslimanskog svijeta raznim kanalima vrbuju sunitski dobrovoljci koji se upućuju u Siriju i bore na strani Slobodne sirijske vojske, dok se istovremeno uz šiitski Hezbollah na strani režima bore dobrovoljci iz većinski šiitskog Iraka, ali i, prema tvrdnjama zapadnih i arapskih obavještajnih službi, brojni vojni eksperti iranske Nacionalne garde i famoznog korpusa Fejlekul Kuds. I jedni i drugi svoju mobilizaciju pravdaju angažmanom i ratobornim izjavama pripadnika suprotstavljene sljedbe.
Hezbollah je u Libanu do sada djelovao na osnovu mirovnog dogovora iz Taifa, potpisanog u Saudijskoj Arabiji 1989, koji je zaustavio građanski rat u Libanu, a prema kojem su snage takozvanog otpora izraelskoj okupaciji (gdje se prvenstveno misli upravo na Hezbollah) zadržale pravo da zadrže svoje oružje kako bi nastavili borbu protiv "cionističke okupacije".
Prema tom ugovoru koji je nešto kao pandan bosanskohercegovačkom Dejtonu, pored zajedničke vojske legalizovano je djelovanje paravojnih formacija šiitske većine na jugu, pod uslovom da se oni ne mogu koristiti za unutarlibansko razračunavanje, nego samo i isključivo u borbi protiv Izraela.
Najnovijim angažmanom u Siriji Hezbollah rizikuje da se više nego ikada do sada pretvori u autokratsku šiitsku paravojnu formaciju, spremnu da svoju vojnu nadmoć upotrijebi i protiv svojih sunarodnjaka drugačijih vjerskih i političkih ubjeđenja, te da se miješa u odnose u susjednim državama.
On od simbola arapskog i muslimanskog otpora izraelskoj okupaciji, kako su ga njegovi ideolozi predstavljali, rizikuje da postane tek instrumentom onoga što sunitski vladari u regiji nazivaju iranskom hegemonijalnom politikom šiitske dominacije.
Ustvari, mnogi analitičari smatraju kako je Hezbollah svjestan da će njegovo stajanje na stranu režima Bashara al-Assada i protiv velikog dijela sirijskih građana itekako nauditi njegovom imidžu. Ali njegovi ideolozi, isto tako, znaju da je opstanak Hezbollaha kao vojne sile usko vezan za održavanje režima u Damasku na vlasti.
Naime, Hezbollah je uspio opstati i pokazati zavidnu vojnu nadmoć, naročito u posljednjem većem sukobu sa Izraelom 2006. godine. Tada je, po mišljenju mnogih, Izrael pretrpio svoj prvi vojni poraz od osnivanja, upravo zahvaljujući podršci Irana, koja je stizala preko Sirije, ali zahvaljujući i direktnoj podršci porodice Al-Assad, naročito za vrijeme sirijskog vojnog i sigurnosnog prisustva u Libanu.
Pad režima u Damasku za njih bi značio prekidanje njihovih logističkih linija, sužavanje manevarskog prostora i gubljenje strateške zaleđine, što oni, sve da se i zapostavi moguća sektaška naklonost šiitskom učenju bliskoj alevitsko-nuserijskoj porodici Al-Assad, ne smiju dozvoliti.
Naročito bi to došlo do izražaja ako bi u Damasku  na vlast došla neka od političkih opcija koja bi htjela graditi dobre odnose sa Amerikom i zaljevskim zemljama sumnjičavim prema iranskom utjecaju u regiji.
Nedavni napadi izraelskog vazduhoplovstva na mete u Siriji su bili usmjereni upravo na raketna postrojenja i skladišta i navodne pošiljke iranskih projektila koje su iz Irana bile upućene ka južnom Libanu, što dokazuje da Izrael i Iran već sada preko Hezbollaha u Siriji vode neki svoj rat.
U početku je Hezbollah negirao bilo kakvu umiješanost u sukobe u Siriji, da bi nakon otmice nekoliko grupa libanskih državljana šiitskog porijekla i navodnih napada ekstremnih elemenata unutar pobunjeničkih snaga na četrnaest sela u sirijskoj regiji Hermel, u kojima žive šiiti koji sebe smatraju Libancima, lider Hezbollaha Hasan Nasrallah javno priznao kako su njegovi vojnici raspoređeni u Siriji, ali samo u spornoj regiji nastanjenoj libanskim šiitima.
U svom predzadnjem javnom istupu Nasrallah je potvrdio prisustvo Hezbollahovih boraca i u predgrađima Damaska, gdje su, kako je on to obrazložio, raspoređeni kako bi zaštitili džamiju i turbe (mauzolej) Sejiide Zeineb, gdje se, vjeruje se, nalaze posmrtni ostaci kćerke Alije i Fatime i unuke poslanika Muhameda, koju šiiti smatraju posebno značajnom ličnošću u islamskoj historiji, a mjesto njenog groba svetim.
Međutim, u subotu je Nasrallah otišao korak dalje, pa svojim sljedbenicima i svjetskoj javnosti obećao pobjedu u Siriji.
"Poručujem časnim ljudima, mudžahedinima, herojima: Uvijek sam vam obećavao pobjedu, a sada vam obećavam još jednu", rekao je Nasrallah na proslavi 13 godina od povlačenja izraelskih vojnih snaga iz Libana.
U istom govoru je rekao još i to kako se članovi Hezbollaha u Siriji bore protiv islamskih ekstremista koji ugrožavaju i Liban, te da su desetine hiljada islamskih ekstremista iz čitavog svijeta poslate u Siriju da se bore protiv režima, a da je Hezbollah optužen za miješanje u konflikt, iako je u Siriju poslao samo "nekoliko" boraca.
Nije prošlo dugo, a tenzije su se u Libanu i pored već uzavrele situacije počele dodatno podizati. Najmanje petero ljudi je ranjeno u južnom Bejrutu u nedjelju, kada su ispaljene dvije rakete na prijestolnicu Libana.
Poziv Prijatelja Sirije
Jedna raketa pogodila je salon automobila, a druga stambenu zgradu. Al Jazeera je izvijestila o tome da je i u drugom libanskom gradu, Tripoliju, zabilježena pucnjava iz pješadijskog oružja, a čule su se i detonacije granata.
Ubrzo su sirijski pobunjenici zaprijetili da će se otvoreno i na svim frontovima suprotstaviti Hezbollahu.
Koalicija Prijatelji Sirije pozvala je nakon završetka sastanka u Ammanu Iran i njegove saveznike, prije svega Hezbollah da hitno povuku svoje vojnike sa sirijskog teritorija, upozorivši na to da je „njihova prisutnost u Siriji prijetnja regionalnoj stabilnosti“.
Sirijska opservatorija za ljudska prava je u ponedjeljak saopćila kako je "broj libanskih boraca iz Hezbollaha koji su proteklih mjeseci poginuli u predgrađima Damaska i Homsa porastao na 141". "Među njima je i 79 boraca koji su poginuli od 19. do 26 maja. Oni su stradali od mina, snajpera i razmjene vatre u Qusayru u centralnoj sirijskoj provinciji Homs i u okolini", novom frontu na kojem su pripadnici Hezbollaha angažovani.
Očito je, Hezbollah je angažmanom u Siriji mnogo toga stavio na kocku, ali od ishoda tog rata zavisit će vjerovatno i njihova sudbina. Teško da će nakon ove posljednje eskalacije neprijateljstva biti jednostavno napraviti korak nazad.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera

25.5.13

Muslim leaders' Auschwitz visit boosts Holocaust knowledge



By Adam Easton -BBC News, Auschwitz

Muslim leaders from around the world have taken part in an unprecedented trip to Germany and Poland to see and hear for themselves about the horrors of the Jewish Holocaust.
The 11 imams, sheiks and religious teachers from nine countries met a Holocaust survivor and Poles whose families risked execution to save Jews from the Nazis, in the Polish capital's Nozyk Synagogue as part of the tour.
They have been around museums, including the recently opened Museum of the History of Polish Jews on the site of the former Jewish Ghetto in Warsaw. And they also visited the Auschwitz and Dachau concentration camps.
"The main aim is to get Muslims who are leaders all over the world, particularly in the Middle East, to acknowledge the reality of what happened here and to be able to teach it to the people that they lead," said trip organiser Rabbi Jack Bemporad, who is executive director of the US-based Center for Interreligious Understanding.
He was standing underneath the red brick watchtower over the main entrance to Birkenau, the largest of more than 40 camps that made up the Auschwitz complex. This was where the Nazis installed four gas chambers and crematoria to speed up the murder and disposal of people, who were mostly Jews, from across Europe.
More understanding
Auschwitz-Birkenau, set up by the Germans in Nazi-occupied Poland, is largely intact and is now a museum. Historians estimate 1.1 million people were killed there - one million of them were Jews but there were also Poles, Roma, Soviet prisoners of war and others.
"I think that when someone wants to deny the Holocaust or think that it is exaggerated, which many of them do and certainly many of their followers do, when they come here and see it, their experience is such that they can no longer think that," Rabbi Bemporad said.
Beside the ruins of one of the gas chambers - the Germans blew them up as they retreated, in an effort to hide their crimes - the Muslim leaders paused for a moment's silence.
"You may read every book about the Holocaust but it's nothing like when you see this place where people were burned," said Mohamed Magid, president of the Islamic Society of North America.
"This is the building, the bricks. If they were to speak to you and I, they would tell you how many cries and screams they have heard."
Mr Magid, who is originally from Sudan, first visited Auschwitz-Birkenau during a trip organised for American imams in 2010. He said the experience had led him to hold an annual Seder, a Jewish ceremonial meal, at his mosque in Virginia where he invites people to listen to the story of a Holocaust survivor who was saved by a Muslim family.
"We go back more committed to human rights and more understanding of conflicts and how to resolve them, but also to be careful of a curriculum that teaches racism and hatred," he said.
Pain and injustice
Earlier, the group had taken photos as they walked around an exhibition in the red brick barrack blocks at Auschwitz, about 2 miles (3kms) from Birkenau.
They made comments such as "Can you imagine?" and "It's beyond comprehension" as they saw a great pile of hair shorn from women prisoners that was used to make rudimentary textiles. They shook their heads as they saw faded children's shoes and dolls in glass cases.
After they had seen just two of the 14 exhibition blocks, some of the group asked for a break and they knelt in prayer beside the camp's execution wall.
Barakat Hasan, a Palestinian imam and director of the Center for Studies and Islamic Media in Jerusalem, said he "didn't know many details about the Holocaust" before the trip.
"I felt my heart bleeding when I was looking at all this. I was fighting back tears," he said through an interpreter. "As a Palestinian living under occupation, I feel sympathy for the pain and injustice that was inflicted on the Jews," he added.
Mr Hasan said he did not believe there were people in the Muslim world who denied the Holocaust happened, but he said there was discussion in his community about whether the commonly quoted figure of six million Jewish victims was correct.
"Maybe now after seeing what I've seen, maybe the numbers are correct also," he said, adding that he would write articles and mention his trip on Facebook.
As he walked along the railway line and unloading ramp at Birkenau - where the trains hauling cattle cars crammed with Jews arrived - Ahmet Muharrem Atlig, a Turkish imam and secretary general of the Journalists and Writers Foundation in Istanbul, said he wept when he saw a photograph that showed children looking scared as they got off a train.
"Unfortunately the Muslim communities and congregation don't know much about the Holocaust," he said.
"Yes, we've heard something. But we have to come and see what happened here. It's not just about Jews, or Christians, this is all about human beings because the human race suffered here."

Newly Appointed US Ambassador Joins Unprecedented Global Muslim Delegation at Auschwitz


Source: Center for Interreligious Understanding

May 18-24, 2013: As his first act as President Obama's newly appointed Special Envoy to Monitor and Combat Anti-Semitism, Ira Foreman hopped on a plane Monday night to join the CIU's "Imams to Auschwitz from the Middle East and Developing World©," now in progress. These influential Muslim leaders in the world are on an historic journey - from Dachau to Auschwitz - to see for themselves one of the great tragedies of the 20th century.

Among the participants will be Imams, Sheikhs, Islamic educators and leaders from Saudi Arabia, Jordan, Bosnia, Palestine, Indonesia, Nigeria, and Turkey. Ambassador Foreman will join them in Warsaw, alongside the current Special Envoy Ambassador Michael Kozak and Rashid Hussein, U.S. Special Representative to the Organization of the Islamic Conference.

The delegation will tour the Jewish Ghetto and make a daylong visit to the infamous Auschwitz-Birkenau camps. Among other events, they will meet with survivors, Righteous Among Nations and Rabbi Michael Schudrich, Chief Rabbi of Poland, will host an interfaith dinner in Warsaw with Warsaw's chief Imams.

Rabbi Jack Bemporad, Executive Director of the New Jersey-based Center for Interreligious Understanding (CIU), is leading this landmark mission of learning and compassion. The rabbi, who escaped Italy in 1938 at age five, has dedicated his life to interreligious dialogue in ways too few leaders are willing to engage.

"This is a truly unique journey with an unprecedented group of global Muslim leaders," says Bemporad. "First and foremost, we thank them for their willingness to come. Our task is to encourage proper understanding between our faiths in ways that stress our common humanity. Understanding our particular histories will help us better understand each other so that we can unite in combatting prejudice against all religions."

Rabbi Bemporad and the trip's organizer, Catholic University of America Law Professor Marshall Breger, an Orthodox Jew and former Reagan White House liaison to the Jewish community, led a similar, highly successful trip for American Imams in 2010. "The U.S. Imams told us that their trip was transformative and they shared their experiences with their American Muslim communities. We thought a trip with an international group of Imams and religious leaders to be of vital importance."

These Muslim leaders are important to us all, note the organizers. Misuse of the Holocaust is a leading propaganda tool that foments a deadly anti-Semitism and anti-Western sentiment. This in turn distorts Islam and leads many in the West to see in it something inherently evil, which could not be further from the truth.

"Increasing compassion and preserving man's humanity starts with unveiling falsehoods that shore up bigotry. Unfortunately, one of those is Holocaust Denial. Muslims and millions of others also suffered and Holocaust Denial denies them, too, not just Jews who perished," says Prof. Breger.

This CIU-sponsored trip is funded with grants and support from the Polish Ministry of Foreign Affairs, the U.S. State Department, and supporters of the CIU

15.5.13

Ujedinjene arapske zemlje



Piše: Muhamed Jusić-Al Jazeera
Svi oni koji putuju u  zemlje Arapskog/ Perzijskog zaljeva na aerodromu mogu vidjeti posebne pasoške prijelaze na kojima je istaknuta ploča s natpisom GCC, kroz koje prolaze građani naftom bogatih arapskih zemlja Zaljeva.
Za mnoge je to i jedino mjesto gdje su se mogli osvjedočiti postojanju ove organizacije. Na globalnom planu o GCC-u se jako malo zna i ta organizacija ja za većinu građana „globalnog sela“ samo još jedna regionalna organizacija za saradnju poput brojnih drugih čije osnivanje nerijetko ima samo politički značaj bez istinskog utjecaja na živote građana zemalja članica ili na međunarodne odnose.
Međutim, u posljednje vrijeme se sve glasnije čuju glasovi koji zagovaraju kako bi se Vijeće za saradnju arapskih zemalja Perzijskog zaljeva (eng. Cooperation Council for the Arab States of the Persian Gulf  - CCASG), poznato kao Vijeće za saradnju u Zaljevu (eng. Gulf Cooperation Council - GCC) i osnovano još 25. maja 1981, a kojeg čine države Perzijskog zaljeva: Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, trebalo postepeno transformisati u istinsku uniju, po uzoru na onu evropsku.
U decembru prošle godine saudijski kralj Abdullah bin Abdulaziz al-Saud je predložio na samitu u Rijadu da članice „GCC-a iz faze saradnje pređu u fazu ujedinjenja“. Većina lidera je tada načelno podržala ideju, ali se na tom planu od tada nije puno uradilo.
I kada se učinilo da će ova ideja kao i toliko puta do sada zamrijeti, saudijski mediji su u prošloj sedmici ponovo oživjeli priču, špekulišući kako bi neka vrsta dogovora o uniji mogla biti postignuta do kraja godine.
Proces ujedinjenja
Ni u svojih prethodnih trideset godina GCC nije uradio previše na procesu potpunog ujedinjenja, a glavni razlozi su tada, kao i sada, nespremnost vladajućih monarha da odustanu makar od dijela suvereniteta, ali i, kako zapadni mediji pišu, strah od dominacije najjače članice Vijeća - Saudijske Arabije.
Sporost u dogovaranju i provođenju dogovorenog je bila zaštitni znak Vijeća od njegovog osnivanja. Ekonomski sporazum između zemalja članica, sklopljen 11. novembra 1981. u Abu Dabiju, trebao je biti tek platforma na kojoj bi se prvo na ekonomskoj, a kasnije i na vojnoj i političkoj osnovi radilo na ujedinjenju arapskih zemalja.
Od tada nije da se ništa nije uradilo, ali je to i dalje jako daleko od onoga što su građani ovih zemalja očekivali, ali i od onoga što su njihovi lideri godinama na svojim zajedničkim susretima obećavali. Tako je u decembru 2001. potpisan ekonomski ugovor kojem je cilj bio jačanje trgovačkih, investicijskih i drugih poslovnih veza.
Ugovor o nekom obliku zajedničke carinske politike je postignut 2003, a cilj mu je bio uklanjanje unutrašnjih barijera u trgovini i uvođenje jedinstvene carinske politike. Također, 2008. je potpisan ugovor o temeljima za uspostavu zajedničkog tržišta, koji je, između ostalog, trebao zagarantovati ista prava i privilegije za sve građane zemalja članica u svakoj od njih.
Načelni dogovori
Mnogi od ovih ugovora su tek načelni dogovori o efikasnijoj saradnji, a usto se pokazalo kako je njihova implementacija išla jako teško. Odluka o uspostavljanju zajedničke valute do 2010. je odgođena i mnogi su, naročito nakon krize eura, sve skeptičniji u vezi sa samom idejom.
I ne samo o pitanju zajedničke valute, koju su već bili prozvali Khaleeji (Halidži ili zaljevski), zaljevski eksperti sve češće pokušavaju izvući pouke iz problema kroz koje prolazi ili je prolazila EU, a jedna od najvrednijih lekcija je da monetarna unija nije moguća bez one fiskalne.
Zato će, ako ni zbog čega drugog, članice GCC-a morati ubrzo donijeti odluku o tome da li će definitivno krenuti u pravcu osnivanja istinske unije ili će stvari ostati po starom, sa puno velikih skupova na kojima će se govoriti o "bratskoj ljubavi" i saradnji, dok će robna razmjena među članicama biti manja nego sa većinom evropskih zemalja.
Pravdi na volju, od početka se na ovaj proces gledalo sa skepticizmom, kao na klub bogatih arapskih monarha koji su se udružili samo kako bi zaštitili vlastite interese, a ne kako bi činili jezgru svearapske unije koja bi jednog dana ujedinila sve Arape i ostvarila dugo sanjani san arapskih masa o ujedinjenju.
Skepsa prema Vijeću je jačala i zbog činjenice da njene članice nisu bile sve zaljevske zemlje poput perzijskog Irana i tada Sadamovog Iraka, kao ni siromašni Jemen, koji vječito pregovara u vezi s ulaskom u Vijeće i nada se da bi mogao postati njegovom članicom 2016. godine.
Zato se mnogi pitaju zašto bi danas bilo drugačije.
Iranski utjecaj
E, danas su te članice suočene sa strahom od jačanja iranskog utjecaja u regionu, naročito nakon američkog rata u Iraku i dolaska šiitskih Iranu bliskih političkih snaga na vlast u ovoj zemlji, koja je za vrijeme vladavine Sadama Huseina okupirala Kuvajt i objavila rat Saudiji.
Zato brojni analitičari vjeruju kako je glavni pokretač veće saradnje među članicama GCC-a koji ih gura u pravcu integracije upravo strah od Irana, iako nisu rijetki ni oni koji kao drugi razlog naglog oživljavanja diplomatije među zaljevskim zemljama, koje su trideset godina na putu ujedinjenja išle puževim koracima, vide strah od širenja Arapskog proljeća.
I upravo zbog ovih razloga analitičari danas s više pažnje osluškuju priče o arapskom jedinstvu, pa makar samo na obalama Arapskog zaljeva. Ne treba izgubiti iz vida da se kao razlog koji je osamdesetih pogurao zemlje Zaljeva ka ideji osnivanja bilo kakve unije i bližoj saradnji navodi strah od "Islamske revolucije" u Iranu, dolaska Homeinija na vlast i pokušaj "izvoza revolucije" u druge muslimanske zemlje.
Nuklearni Iran, jačanje sektaških sukoba širom muslimanskog svijeta na relaciji suniti-šiiti i dokazana sposobnost Irana da preko svojih proxy političkih, vojnih i vjerskih institucija destabilizuje brojne zemlje arapskog svijeta, pa i one u Zaljevu, dovoljni su razlozi da naftom bogate monarhije pokušaju uspostaviti neku vrstu geostrateškog balansa u regionu.
Osnov unije
I zato se, pored kulturne i ekonomske saradnje koja bi trebala biti osnov buduće unije, najčešće spominje zajednička sigurnosna saradnja. Za prekretnicu u odnosima među članicama uzima se raspoređivanje hiljadu saudijskih vojnika u martu 2011, upravo na osnovama jednog od sigurnosnih dogovora postignutog u okvirima GCC-a u Bahreinu, koji su pritekli u pomoć sunitskom vladaru Hamad Ben Isi al-Kalifi, kako bi mu pomogli da pod kontrolu stavi pobunjene većinske šiite.
Na tom slučaju se najbolje vidjela potreba za jednom ne samo kulturnom i ekonomskom unijom, nego i onom vojnom i političkom, naročito u svjetlu novih geostrateških promjena i sve teže održivosti američke strategije „nafta za sigurnost“, na kojoj je počivala stabilnost regiona.
Hoće li strah od Irana i Arapskog proljeća biti dovoljan razlog da zaljevski monarsi krenu putem ujedinjenja i hoće li to biti dovoljno da prevaziđu međusobna neslaganja pa i animozitete, ostaje da se vidi.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera