Povratak Amerike

Piše: Muhamed Jusić (Oslobođenje, 16.02.2013.)

U prvom mandatu predsjednika Baracka Obame, Sjedinjene Američke Države pogođene teškom ekonomskom krizom i finansijski iscrpljene dugim ratovima u Iraku i Afganistanu su, čini se, promijenile strategiju svog globalnog angažmana. U tom periodu smo postali svjedoci odsustva Amerike sa brojnih globalnih žarišta i njihove smanjene vojne, ekonomske i političke prisutnosti u kriznim regionima od Sjeverne Afrike do Centralne Azije. Taj smanjeni angažman SAD-a je evidentan i na Balkanu, naročito u BiH, gdje je međunarodna zajednica kroz Dejtonski mirovni dogovor i ulogu Visokog predstavnika, de facto, dio političkog sistema. Čini se da je Amerika dio svojih globalnih zadataka, onoga momenta kada se odlučila posvetiti više sebi i svojim unutrašnjim nagomilanim problemima (poput nezaposlenosti i budžetskog deficita i nagomilanog vanjskog duga), delegirala tradicionalnim saveznicima, a to u slučaju BiH znači Evropskoj Uniji u kojoj ključnu riječ ima Njemačka. Međutim, zbog odsustva bilo kakvog značajnijeg napretka BiH na putu euroatlantskih integracija sve češće se postavlja pitanje može li EU „popuniti velike američke cipele“. Slična pitanja o svijetu bez Amerike se sve češće postavljaju i u drugim regionima.

Taj vakuum koji je, ne samo na Balkanu, stvoren reduciranim angažmanom američke diplomatije, ali i onoga što se naziva meka američka snaga (soft power), danas pokušavaju popuniti drugi globalni i regionalni igrači koji u tome vide priliku za jačanje vlastite geopolitičke pozicije. To se prije svega odnosi na Kinu, Indiju, Rusiju, Tursku ali i ne samo na njih. Zračna vojna intervencija NATO saveza u Libiji i trenutna francuska intervencija u Maliju potvrđuju ovu paradigmu na najbolji način.

Sve jači igrači

U svojoj knjizi „Post-američki svijet“,  Fareed Zakaria, kolumnist magazina Newsweek, piše da je Amerika i dalje ostala političko-vojna supersila, ali da se „u svakoj drugoj dimenziji- industrijskoj, finansijskoj, obrazovnoj, društvenoj, kulturnoj- raspodjela moći mijenja u smjeru sve manje američke dominacije“. Usponom Kine, Indije i ostalih narastajućih tržišta, ekonomskim rastom koji zahvata skoro cijeli svijet i njegovom sve većom decentralizacijom i međupovezanošću, Zakaria tvrdi da „prelazimo u post-američki svijet, kojeg određuje i kojim upravlja više mjesta i više naroda.“
U tom smislu, Zakaria smatra da se trenutno nalazimo usred trećeg velikog tektonskog pomjeranja moći u posljednjih 500 godina: prvo je bilo uspon Zapada, koji je rezultirao „modernošću kakvu danas poznajemo: naukom i tehnologijom, komercijalnošću i kapitalizmom, poljoprivrednim i industrijskim revolucijama“; drugo je bilo uspon SAD-a u 20. stoljeću, a treće naziva „uspon ostalih“, u kojem Kina i Indija postaju „ sve jači igrači u svom okruženju i šire“, Rusija postaje agresivnija, a Evropa nastupa sa „beskrajnom snagom i svrhom“ kad je riječ o pitanjima ekonomije i trgovine.
Što se tiče nove uloge koju će Amerika zbog novonastale globalne realnosti od sada igrati u svijetu Zakaria tvrdi da bi ona trebala, i da će, postati neka vrsta „globalnog brokera“ koji će samo pokretati inicijative, ali više ništa neće moći završavati sama i bez pristanka novih centara moći. Od sada će se svi svjetski problemi rješavati kroz duge, komplikovane i zbog različitih interesa vjerovatno često konfliktne procese multilateralnih pregovora koji će morati zadovoljiti brojne moćnike.

Zakaria nije usamljen u ovakvim stavovima jer mnogi analitičari novi angažman Amerike u svijetu objašnjavaju ne samo činjenicom da američkom vanjskom politikom trenutno upravljaju „golubovi“ a ne „jastrebovi“, nego svjesnom odlukom Obamine administracije da američke nacionalne kapacitete ne rasteže do iznemoglosti. Ustvari, oni to tumače kao svjesnu odluku Amerike da ne ponovi greške svih imperija iz prošlosti koje su sebi presudile time što su precjenjujući svoju moć ulazile u ratove koji nisu mogle dobiti i što su ne birajući bitke u koje su ulazile iscrpile svoje nacionalne resurse.

Po ovom scenariju Amerika nema namjeru prestati biti globalnom silom nego samo mnogo pažljivije birati bitke i posvetiti se svojim unutrašnjim problemima kako bi se ojačana vratila na svjetsku pozornicu. Zato se uporedo sa glasovima koji govore o „Svijetu nakon Amerike“ sve češće čuju glasovi koji govore o „povratku Amerike“:

Tako Alfred Gusenbauer, bivši austrijski kancelar (u periodu 2007-2008.), pišući za Project Syndicate skreće pažnju na globalne projekcije koje govore o tome da će Amerika do 2020. godine postati izvoznikom energije i da će 15 godina kasnije postati energetski samodostatna, prije svega zbog početka eksploatacije jeftinog plina iz škriljca i otkrivanja masivnih zaliha nafte na brojnim lokacijama od Sjeverne Dakote do Meksičkog zaljeva. I pored protivljenja organizacija za zaštitu okoliša, ove rezerve će se lakše eksploatisati nego one u Evropi, jer se nalaze u slabo naseljenim područjima. Autor ne spominje, a to ne treba zanemariti, također bitnu strategiju koju je „progurala“ Obamina administracija a koja ima za cilj poticaj razvoja alternativnih izvora energije i povećanje energetske efikasnosti što će također doprinijeti da Amerika od jednog od najvećih uvoznika energije i ovisnika od uvoza nafte iz kriznih svjetskih područja postane izvoznikom energenata.

Business- frendly zakonodavstvo

Sve će ovo za posljedicu imati to da će u dogledno vrijeme energija u SAD-u biti znatno jeftinija nego što će biti, recimo, u Evropi i Kini. Tako će, na primjer, piše gospodin Gusenbauer, samo eksploatacija plina iz škriljca biti toliko jeftina da će ukoliko ga odluče izvoziti u Evropu njegova cijena biti 30% manja od one po kojoj ruski Gazprom danas prodaje svoj plin Evropi.

Jeftini energenti stvaraju osnovu za razvoj na energiji zasnovane industrije kao što je proizvodnja čelika, stakla, i svih drugih grana hemijske i farmaceutske proizvodnje koja će se ponovo vratiti u Ameriku nakon što je već desetljećima premještana u prekookeanske zemlje. Zapravo, smatra bivši kancelar Gusenbauer, smanjenje troškova proizvodnje u Americi, zajedno sa business-friendly zakonodavstvom, jakom vladavinom prava i političkom stabilnošću eliminisat će kompetitivnu prednost koja je gurala brzi kineski ekonomski rast u posljednjih nekoliko desetljeća.

Istovremeno, američki univerziteti još uvijek privlače najbolje i najbriljantnije umove u brojnim poljima nauke, a naročito prirodnim i tehničkim naukama, iz čitavog svijeta. Tu su i američke dugogodišnje prednosti koje su ostale netaknute kao što su fleksibilnost, potencijal za obnovu, ekonomska mobilnost, snaga međunarodnog zakonodavstva i to da je njihova valuta glavno sredstvo finansijskih rezervi u svijetu. Zbog svih ovih prednosti i predviđanja u Ameriku su se već počela vraćati radna mjesta i industrija (tzv. on-shoring) i taj trend će se vjerovatno nastaviti u godinama koje su pred nama. I dok se druge napredne ekonomije sve više zasnivaju na uslugama čini se da se Amerika reindustrijalizira i pokušava obnoviti svoje unutrašnje snage koje su je i dovele na mjesto prve svjetske sile.