1.1.13

Tekst u novom broju magazina Start o šrijatu u savremenim društvima



Nije sve u kamenovanju
 
Piše: Muhamed Jusić (Start, 25.12.2012.)

Posljednja dešavanja u Egiptu su još jednom u prvi plan svjetske javnosti progurala pitanje uloge šerijata u javnom i privatnom životu muslimana, ali i njegove kompatibilnosti sa savremenim pravnim sistemima većinski muslimanskih zemalja. Arapsko proljeće je u nekim od najutjecajnijih arapskih zemalja na vlast dovelo islamističke stranke koje su još dok su bile društveno-vjersko-politički pokreti zagovarale uvođenje nekog oblika šerijata ili barem njegovih vrijednosti u javni život muslimanskih društava pa i zakonodavstvo njihovih država zbog čega će ovo pitanje vjerovatno još neko vrijeme biti u vrhu interesovanja bliskoistočnih društava, ali i ne samo njih.
On je tu i sada
Upravo oko pitanja mjesta šerijata i individualnih sloboda u novom ustavu sukobljavaju se demonstranti širom Egipta. Slična rasprava se vodi u Tunisu i nekim drugim većinski muslimanskim državama, a i u Turskoj se mogu čuti optužbe na račun vladajuće AKP stranke da želi islamizirati tursko društvo i stvoriti osnovu za uvođenje nekog oblika šerijata..
Ipak, rasprava je ovih dana najžustrija u Egiptu gdje novi nacrt ustava predviđa da će šerijatsko ili islamsko pravo ostati glavni izvor zakonodavstva. Ono što je zanimljivo jeste da je i do sada šerijat deklarativno bio glavni izvor egipatskog zakonodavstva, a tako je slučaj i u većini arapskih i muslimanskih zemalja, s tim do je to bila više formalna odrednica kojoj se nije pridavao poseban značaj prilikom usvajanja novih zakona. Drugim riječima, nije sporno da će šerijat imati mjesto u zakonodavstvu većine muslimanskih zemalja, on je to i do sada bio, bitnije je kakvog oblika šerijata ili njegove interpretacije će se pridržavati oni koji na osnovu njega budu vladali u tim zemljama i koji na njegovim principima budu donosili nove zakone i propise. Tako novi egipatski model predviđa da će se u svim pitanjima koja se tiču šerijata morati konsultovati najznačajnije islamsko sveučilište El-Azhar eš-Šerif.
Međutim, to pitanje nije aktuelno samo u zemljama s muslimanskom većinom nego se ono nerijetko, često i nedobronamjerno, aktuelizira i u drugim zemljama gdje žive muslimani.
Tako je u Ujedinjenom Kraljevstvu početkom 2008. izjava lidera Anglikanske crkve, canterburyjskog nadbiskupa dr. Rowana Williamsa, koji je primus inter pares među poglavarima crkava svjetske Anglikanske zajednice, o tome kako bi se islamsko pravo trebalo uvesti u pravni sistem Kraljevstva, pokrenulo buru negodovanja i otvorilo vrlo žustru raspravu. Ovaj liberalni vjerski autoritet je tada BBC Radiju 4 rekao kako je uvođenje šerijatskog prava u pravni sistemVelike Britanije "neizbježno", odnosno kako bi to pomoglo boljoj integraciji muslimanske zajednice u britansko društvo.

Britanske diskusije
On je mislio na uvođenje nekog oblika pravne autonomije samo kada su u pitanju privatna pravna pitanja muslimanskih vjernika, a ne cjelokupnog šerijatskog sitema. Međutim, to nije spriječilo njegove kritičare da takvu inicijativu sasijeku u korijenu i da ovog vjerskog velikodostojnika izvrgnu jednoj od najoštrijih kritika koja je graničila sa javnim linčom. Dio njih smatra kako je inzistiranje na multikulturalizmu po svaku cijenu dovelo do toga da se potkopaju temelji Britanije kao svjetovne države.
Uzalud je velečasni Williams na svojoj web-stranici podsjećao javnost kako su neke odredbe šerijatskog prava već ušle u britanski pravni sistem, pri čemu je mislio na institucije privatnih arbitraža u nekim poslovnim pitanjima, kao i da mu  je cilj bio pokrenuti raspravu o "pravima vjerskih zajednica u svjetovnoj državi".
I pored svega, značajan dio liberalne britanske javnosti, u koju spada i dr. Williams, u pravnoj autonomiji nekih vjerskih manjina ne vidi ništa loše, odnosno smatra da će se tako Britanija lakše transformisati u moderno multikulturno društvo. Takve ideje nalaze plodno tlo i kod britanske vlade koja je od dolaska laburista na vlast 1997. godine nastojala što je moguće više izaći u susret muslimanskoj zajednici, a posljednji takav primjer je odluka prema kojoj više od jedne supruge imigranta iz zemlje s legalnom poligamijom, u pravilu muslimanskih, ima pravo na socijalnu pomoć.


Ipak, šerijat se danas najčešće koristi skoro isključivo u negativnom kontekstu kao nešto što se u osnovi suprotstavlja principima slobode, i on se obično svodi na neke elemente tradicionalnog recipročnog kaznenong prava. Oni koji strah od rigoroznih šerijatskih kazni za neke prijestupe koriste kao instrument širenja islamofobije zaboravljaju, slučajno ili ne, da šerijat ne podrazumijeva samo kazneno pravo nego da je on sistem vrijednosti na kojem počiva islamski vjerozakon. Tako šerijat obuhvata i obredoslovlje (ibadat) ali i međuljudske odnose (muamelat). Tako je za muslimana vjernika obavljanje namaza (molitve), pomaganje siromašnih u društvu, nezakidanje prilikom trgovine, vjernost bračnom drugu, izgradnja nekog vakufa (legata) i sva druga djela koja čini nadahnut vjerom i islamskim sistemom vrijednosti također šerijat kojeg se on dužan pridržavati. Čini se da se i u Evropi sve češće čuju glasovi koji upozoravaju na banalizaciju rasprave o šerijatu.

Pravo se stvara
Tako Jan Michiel Otto, holandski profesor prava, koji je nedavno proveo studiju o 12 islamskih zemalja koje primjenjuju šerijatski zakon, upozorava na redukcionistički pristup razumijevanja šerijata i generalizaciju stavova zagovornika „političkog islama“ koji prema njemu zagovaraju različite modele implementacije šerijata u društvima i državama  u kojima su na vlasti. Tako ovaj profesor na Leiden Univerzitetu veli: ''Ako se uvede šerijatski zakon, ne znamo šta ćemo dobiti.'' Njegovo istraživanje, objavljeno u knjizi Pripojeni šerijat koju je uredio,  ukazuje na činjenicu, bez obzira, kako kaže, šta bi mogli misliti mnogi zapadni posmatrači, da više islama ne znači manje slobode.
Jasin Aktaj, turski sociolog na Univerzitetu Seldžuk u Konji, rekao je da Šerijat nije strogo definisan zakonik i nije ograničen na oštre fizičke kazne koje se mogu vidjeti u implementaciji šerijata u nekim muslimanskim društvima. On tvrdi da je takvo razumijevanje šerijata koje imaju neki muslimani „fetišizacijska verzija šerijata“ i da samo daje argumente onima koji bi šerijat sveli na kamenovanje bludnika i odsijecanje ruke lopovu.
Jedan od najboljih, ako ne i najbolji, poznavalac šerijatskog prava i historije prava kod nas, profesor dr. Fikret Karčić sa Fakulteta islamskih nauka i Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu u njegovoj knjizi Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma iz 1990. daje odlučan uvid u to šta ustvari znači šerijat.
Prema islamskom učenju, pravo je u normu pretočena Božja volja sadržana u dva glavna izvora: knjizi objave (Kur'an) i riječima i djelima Poslanika Muhameda a. s. (Sunnet). Prvenstvena uloga teksta Kur'ana i Sunneta jest da uputi pravoj vjeri i ispravnom načinu života, te u njima uz iskaze teološke prirode naporedo stoje moralne i pravne norme. Propisi islamskog prava sadržani u ova dva izvora prvobitno su se nazivali šerijat. Islamsko pravo, tako, nije dato u gotovom obliku, već na osnovu priznatih izvora treba da se stvaralački konstruiše. Taj zadatak spada u dužnost učenjaka, odnosno pravoznalaca (fukahā'). Postupak kojim se pravo saznaje iz jezika svetih tekstova naziva se idžtihad, a definiše se kao „napor pravnika radi formulisanja pravnih propisa na osnovu dokaza sadržanih u izvorima“ Učenjak koji se smatra kvalifikovanim da crpi pravo iz poznatih izvora naziva se mudžtehid (mudjtahid), a rezultat njegovog umnog napora pravno mišljenje ili fetva (fatwā)- piše profesor Karčić.
Upravo ovakvo značenje šerijata i islamskog prava uopće ostavlja prostor da se islamsko pravo reformiše i prilagodi novim izazovima a da njegovi propisi ostanu dosljedni osnovnim principima islama i šerijata. Zato je sve veći broj islamskih autoriteta koji smatra da će insistiranje na uvođenju šerijata u nekim muslimanskim zajednicama i društvima ponovo pokrenuti proces reforme i ponovo „otvoriti vrata idžtihada“ koja su nekad davno bila zatvorena i zbog čega je islamsko pravo ostalo zaleđeno u davnim vremenima.