Primirje u Gazi: Svi dobili šta im treba

Zakulisane igre oko Gaze

Piše: Muhamed Jusić (Magazin START, broj 363, datum26.11.2012.)

Izrael je ponovo, po ko zna koji put, krenuo u još jedan krvavi pohod i osvetničku misiju protiv Palestinaca u Gazi gdje se na vlasti nalazi islamistički pokret Hamas kojeg optužuje da dozvoljava različitim palestinskim vojnim frakcijama da ispaljuju improvizovane projektile i minobacačke granate na susjedna jevrejska naselja.

U prvih sedam dana napada na Gazu poginulo je 135 Palestinaca i petero Izraelaca. Izraelske oružane snage su saopštile da je u tom periodu izraelsku teritoriju iz Gaze ispaljeno ukupno 1.198 raketa, od kojih je 809 palo na izraelsku teritoriju, dok je 389 oboreno proturaketnom vatrom. Izraelske projektile ispaljene na palestinska naselja iz aviona, brodova i artiljerije niko i ne broji.

Sukob je eskalirao nakon što je Izrael u zračnom napadu ubio jednog od vojnih komadanata Hamasa, Ahmeda Džabira, a kao navodni odgovor na nekoliko minobacačkih napada koje su na izraelska naselja duž granice sa Gazom izveli pripadnici Islamskog džihada i drugih militantnih palestinskih organizacija.

U analizama instituta Startfor daje se jedna pažnje vrijedna analiza uzroka čitavog sukoba koja nije našla puno prostora u medijskim izvještajima o ratu u Gazi. Naime za ovu „privatnu obavještajnu agenciju“, kako su Stratfor nazvali tokom afere Wikileaks, bitan događaj koji je također skoro neprimijećeno prošao u našim i brojnim svjetskim medijima, a koji je bio uvertira za sve što će uslijediti, desio se u noći 28. oktobra u sudanskoj prijestolnici Kartum kada je došlo do eksplozije u tvornici Jermuk. Sudanske vlasti su optužile Izrael da stoji iza raketnog napada dok su oni to negirali. Izvori Stratfora tvrde da Izrael jeste izvršio taj napad ali da je to zato što je Iran to postrojenje koristio za skladištenje i sklapanje oružja poput protutenkovskih i protuavionskih projektila, dalekometnih raketa među kojima je i Fedžr 5 koje imaju domet da se njima može gađati Tel Aviv i Jerusalem, a koje je onda, navodno, imao namjeru dostaviti Hamasu i drugim organizacijama koje se bore protiv izraelske okupacije.

Po ovom scenariju, glavni razlog izraelskog napada na Gazu je ometanje dostave dalekometnih raketa Fedžr 3 i Fedžr 5 i uništenje onih projektila koji su moguće već u posjedu Hamasa. Sukob je trebao i isprovocirati Hamas da pokaže da li raspolaže tim kapacitetima i da li je proturaketni sistem Željezna kupola kojeg već godinama uz finansijsku podršku SAD-a razvija Izrael, djelotvoran protiv takvih napada. Ovo objašnjava i zašto je izraelska vlada čim su počeli padati prvi projektili kratkog dometa počela sa pripremom izraelske javnosti za opsežnu kopnenu akciju i gubitke koji bi mogli uslijediti. Izraelu se ne ulazi u kopnenu avanturu i zato će odluka o tome hoće li se odlučiti na taj korak najviše zavisiti od toga da li će izraelske sigurnosne agencije procijeniti da je prijetnja od dalekometnih raketnih Fedžr 5 uklonjena i da li je Hamas „ispucao“ sve svoje zalihe uvezene u Gazu prije nego što im je Izrael ušao u trag i što je razaranjem tvornice Jermuk presjekao rutu snabdijevanja. Prema ovom scenariju, ubistvo vojnog komandanta Hamasa Ahmeda Džabira u prvom danu vojnih operacija se objašnjava time što je upravo on bio ključna ličnost u realizacija programa Fedžr 5 i čovjek zadužen za saradnju sa Iranom.

Ako su ove analize tačne, Hamas je bio spreman platiti veliku cijenu da bi se domogao projektila kojima bi po prvi put mogao gađati glavne gradove Izraela. Isti analitičar smatraju kako Iran nije imao šta izgubiti jer je birao između toga da operacija uspije i da njihov saveznik Hamas, poput Hezbolaha s kojim je identičan proces naoružavanja uspješno završen, dobije dodatne vojne kapacitete ili da budu „provaljeni“ i da Izrael protiv Gaze povede još jednu osvetničku kampanju koja će skrenuti svjetsku i arapsku pažnju sa situacije u Siriji gdje Iran daje neupitnu podršku režimu Bešara Asada zbog čega gubi podršku svojih tradicionalnih saveznika među Arapima i sunnitima u regionu i svijetu. Eskalacijom nasilja u Gazi Iran bi u nezgodnu poziciju doveo egipatsko političko vodstvo iz Muslimanske braće koje se nakon dolaska na vlast počelo udaljavati od Irana i približavati Americi i EU od čije pomoći ovise. Naravno, ovakva analiza događaja je tek jedna od ponuđenih, ali pravdi na volju, ona izdržava brojne provjere. To, naravno, ni u kom slučaju ne bi trebalo skrenuti pažnju sa izraelske brutalnosti i zločina nad palestinskim civilima.

Suočen sa ovim i sličnim optužbama da podržava i naoružava Hamas Iran je po prvi put priznao da ne samo ekonomski nego i vojno podržavaju Palestince. Iran pruža finansijsku i vojnu pomoć Hamasu u Gazi kako bi pomogao grupi u borbi protiv kontinuiranih i nepopuštajućih napada jevrejske države, izjavio je u srijedu na dan kada je potpisano primirje između Hamasa i Izraela predsjedavajući iranskog parlamenta Ali Laridžani.

"Ponosni smo što branimo narod Palestine i Hamas, a naša pomoć njima je i finansijska i vojna", rekao je on bez objašnjavanja, prenio je AFP.
Iran nikada nije krio da podržava Hamas i Islamski džihad u pojasu Gaze, ali nikada nije spomenuo da im šalje vojnu pomoć. Po prvi put je Iran progovorio i o optužbama da Hamas snabdijeva raketama Fedžr 5 koje su korištene za napade na Tel Aviv, koji se nalazi oko 70 kilometara sjeverno od Gaze. Tako je šef iranske Revolucionarne garde general Muhamed Ali Džafari rekao istog dana da je Teheran odgovoran samo za dijeljenje svoje raketne tehnologije. "Iran pruža tehnološku podršku svim muslimanima koji se bore protiv svjetske arogancije", rekao je Džafari, koristeći termin iranskih zvaničnika za Zapad i Izrael. Džafari je dodao da rakete Fedžr 5 "nisu poslane iz Irana, ali je ista tehnologija upotrijebljena", dodavši da se rakete "veoma brzo proizvode" u Gazi.

Još jedno primirje

I kao što se očekivalo u srijedu je postignuto primirje, uz posredovanje Egipta koji je shvatio da bi baš njegov politički vrh mogao biti najveći gubitnik u ovoj igri nadmudrivanja između Izraela i Irana, za koje niko ne zna koliko će trajati.

Ponovno postizanje primirja između Hamasa i Izraela koje će sukob samo odgoditi do daljnjeg i u koji niko neće vjerovati odgovara većini zainteresovanih snaga. Prvo, Hamas želi da pokaže kako je izvojevao simboličnu pobjedu  time što je uspio ispaliti dalekometne projektile na Tel Aviv i Jerusalem, ali nije spreman za to platiti visoku cijenu koju bi uzrokovao nastavak sukoba i eventualni kopneni napad na njihovu infrastrukturu i rukovodstvo.

Izrael je pokazao da neće tolerisati raketne napade iz Gaze i da će za svaki takav napad Palestinci platiti skupu cijenu, te da je njihov proturaketni sistem sposoban oboriti većinu barem dalekometnih projektila. Istovremeno, Izrael ne želi rizikovati sa kopnenom operacijom koja bi izraelsku vojsku uvukla u opasni gerilski sukob u uskim ulicama izbjegličkih naselja sa neizvjesnim ishodom i velikim izgledima da izgube veći broj ljudstva ili pak da neko od njihovih vojnika bude uhapšen. Izraelska javnost je posebno osjetljiva na gubitke života svojih vojnika i u izbornoj godini to može biti problem za premijera Benjamina Netanyahua. Dovoljno je prisjetiti se kakav je udarac za Izrael bio hapšenje jednog vojnika Ilata Šalita i koliku su cijenu platili da ga oslobode da znamo da će se oni na kopneni napad odlučiti tek kad ne budu imali nijedne druge opcije.

Napokon, Egipat u kojem su sada na vlasti Muslimanska braća želi da politički profitira od deklarativne podrške Palestincima bez da rizikuje pogoršanje ionako loših odnosa sa Izraelom, a samim time i sa Sjedinjenim Američkim Državama koje mu i dalje pružaju značajnu vojnu i ekonomsku pomoć. Nekoliko američkih senatora je preko američke CNBC otvoreno poručilo da se Egipat previše ne prsi u odbrani Palestinaca ukoliko žele nastaviti primati pomoć od njih. Muslimanska braća su u vrlo teškoj poziciji s obzirom da su prije dolaska na vlast bili glavni oponenti bilo kakve normalizacije odnosa sa „cionističkom tvorevinom“ kako su nazivali Izrael, a sada moraju naći način da svojoj biračkoj bazi objasne zašto ne prekidaju svaku saradnju sa Izraelom, zašto poštuju mirovne pregovore protiv kojih su bili tako otvoreno ili drugim riječima zašto se ponašaju na isti način kao što je to činio i režim Hosnija Mubaraka.

Osim, toga egipatska vojska na čije čelo su Muslimanska braća dovela novo, njima bliže, rukovodstvo vode opsežnu vojnu akciju protiv radikalnih islamista na Sinaju koji su na tom području djelovali u graničnom području između Gaze i Egipta u djelomičnom sigurnosnom vakuumu koji je stvoren mirovnim ugovorom iz Kemp Dejvida koji ograničava sigurnosnih i vojnih snaga koje tu mogu biti raspoređene. Egipat sada tu ima daleko veće vojne trupe od dogovorenih i Izrael je u prvi mah dao saglasnost egipatskoj vojsci da se obračuna sa islamistima, ali sada traži da se trupe povuku i da se omjer snaga vrati na onaj nivo koji je dogovoren mirovnim sporazumom. Jedno je sigurno, primirje nije mir i ovim sukobom je Bliski istok samo još dalje od mira o kojem se tako dugo govori. Sve što se ovih dana dešava u Gazi, a decenijama u Palestini, samo je nastavak agresivne okupatorske politike ideologa cionizma i zakulisnih igara regionalnih i svjetskih moćnika u kojima ništa osim krvi nevinih Palestinaca na izmorenoj zemlji nije onakvo kakvim se čini.