Ovih dana je izdavačka kuća El-Kelimeh iz
Novog Pazara štampala moj tekst koji sam priredio još kao student o velikanu
islamske duhovnosti, Abdullahu bin Mubareku, anegdotama iz njegovog života,
mudrostima i prijevodu njegove hikemi poezije kao zasebnu knjigu. Drago
mi je da će ovaj tekst i na ovaj naći doći do naših čitalaca.
Ovdje donosim dio knjige u kojem govorim o
biografiji Abdullaha Bin el-Mubareka:
Biografija Abdullaha bin el-Mubareka
Puno ime mu je Abdullah bin el-Mubarek
el-Marvezi el-Huresani, oslobođenik plemena El-Hanzala zvani Ebu Abdurrahman.
Bio je jedan od najučenijih «posttabi'ina» iz Horasana.
Pripisuje se plemenu El-Hanzala zbog toga što
mu je otac bio rob jednog od trgovaca tog plemena iz grada Hemezana, koji ga je
oslobodio. Za ovo pleme se vjeruje da je jedan od ogranaka plemena Et-Temimija.
Rodio se u gradu Mervu godine 118. po Hidžri,
mada postoje predaje koje govore da se rodio 119. h.god.
Za njegovog oca se sa sigurnošću zna da je
porijeklom od Turaka, a majka od Havarizma. Većina onih koji su pisali njegovu
biografiju mišljenja je da mu je majka bila Perzijanka, dok Ibn el-Dževzij
smatra da je bila Turkinja, od onih Turaka koji su se nastanili u regiji Havarizma.
O tome kako je Mubarek oženio Abdullahovu
majku postoji jedna anegdota koja je zabilježena u skoro svim njegovim
biografijama.
Naime, Mubarek je radio kod svoga vlasnika u
bašči, pa mu je ovaj jednom prilikom rekao da mu donese jedan slatki nar. Ovaj
mu je to i učinio, ali je nar, kojeg je donio, bio kisel. Vlasnik bašče ga je
podsjetio da je tražio sladak a ne kiseo nar. Mubarek se još jednom vratio u
bašču, ali mu je i ovaj put donio kiseo, a ne sladak nar. Vlasnik ga je napokon
upitao: «Zar ti ne znaš koji su slatki a koji kiseli narovi u bašči?»
Rekao je: «Ne, ne znam!»
Vlasnik je upitao: «Kako to?»
«Nikada nisam probao niti jedan od tih narova
da bih znao»- odgovorio je Abdullahov otac.
Vlasnik je upitao: «A zašto nisi nikada
probao?»
«Zato što mi ti nisi nikada dao dozvolu da to
učinim»- odgovorio je on.
Ovaj Mubarekov postupak se jako dopao vlasniku
bašče te ga je, nakon što se još nekoliko puta uvjerio u njegovu iskrenost i
poštenje, upitao o tome šta on misli za koga treba udati svoju kćerku koju su
mnogi već prosili. Mubarek je odgovorio: «Arapi su u džahilijetu, kada se žene,
gledali na plemenitost roda, židovi gledaju na novac, kršćani na ljepotu, a
ovaj ummet (muslimani) gleda na vjeru.»
Njegova oštroumnost je još više zadivila
njegovog poslodavca pa mu je ovaj dao ruku svoje kćerke.
Abdullah bin el-Mubarek je odrastao u teškim
vremenima posebno za njegov rodni kraj Horasan. Vrijeme u kojem je on odrastao
bio je period širenja abasijskog pokreta koji će nekoliko godina kasnije
svrgnuti emevijsku dinastiju. Horasan će u tim godinama biti poprište
mnogobrojnih bitki i unutrašnjih nemira.
Učio je kod Sulejmana et-Tejmija, Asima
el-Ehvala, Humejda et-Tavila, Er-Rabi'a bin Enesa, El-Evz'aija, Hišama bin
'Urve, El-Džerira i nekih drugih velikana svoga vremena.
Zufer ga spominje kao jednog od Ebu Hanifinih
učenika. Ovome u prilog govore i riječi Es-Sujutija koji je zabilježio da se od
Ibn el-Mubareka prenose predaje o pravnim rješenjima hanefijskog mezheba. Svi
hanefijski učenjaci koji su pisali o velikanima (tabekat el-hanefije) ovog
mezheba spomenuli su Ibn el-Mubareka kao jednog od njih. Također, El-Mizzi ga
svrstava među Ebu Hanifine učenike i one koji su od njega prenosili.
Pored
Imama Ebu Hanife fikh je učio i od Sufijana Es-Sevrija i Imama Malika.
O svome odnosu sa ovim velikanima islamske
misli najbolje govori sam Ibn el-Mubarek kada kaže: «Da me Allah nije pomogao
sa Ebu-Hanifom i Sufjanom es-Sevrijem, bio bih kao i ostali ljudi (u znanju)!»
Neki historijski izvori mu pripisuju da je bio
prvi koji je u islamskoj pisanoj
tradiciji napisao zasebnu knjigu o džihadu.
Poznato je da je napisao osam knjiga. Danas se
u muslimanskim bibliotekama najčešće nailazi na njegovu knjigu Ez-Zuhd.
Međutim, treba napomenuti da su te knjige ustvari samo zbirke hadisa i predaja
o temi kojom su naslovljene i da sadrže jako malo zasebnih stavova autora. Iz
ovog razloga nije moguć potpun uvid u cjelinu njegove misli, što malom broju
anegdota iz života, izrekama i poeziji koju smo pokušali skupiti u ovoj knjizi
daje poseban značaj u rekonstrukciji idejnog sistema kojeg je Abdullah bio
izgradio.
Ibn el-Mubarek je jedinstven primjer muslimana
koji je uvijek mogao naći sredinu u svome životnom putu. Iako je trgovinom
zarađivao znatnu svotu, živio je skromno trošeći najveći dio tih prihoda na one
koji su bili potrebni.
O kakvoj se višestranoj osobi radilo najbolje
govori činjenica da se u svojoj misiji afirmisanja islamske naobrazbe i opće
obrazovanosti islamskih masa nije, kao većina druge uleme, ograničavao samo na
retoričko podsticanje na sticanje znanja, već je znatan dio svog bogatstva
trošio na potpomaganje (jedan oblik stipendiranja) onih koji su odlučili
krenuti tim putem. I ne samo da je potpomagao one koji su kretali stazama nauke
već je financijski pomagao i već
renomiranu ulemu svoga vremena poput Sufjana es-Sevrija i Fudajla bin 'Ijada.
Hatib El-Bagdadi je zabilježio kako je
Abdullah rekao: «Da nije peterice, ne bi se bavio trgovinom.» Kada je bio
upitan ko su oni, rekao je: «Da mi nije Sufijana es-Sevrija, Fudajla bin
'Ijada, Muhameda bin es-Semaka i Ibn 'Uleje.» Na ovo je Bagdadi dodao kako je
Ibn el-Mubarek od svake karavane koju bi rasprodao izdvajao troškove porodice i
onoliko koliko mu je dovoljno da obavi hadž dok bi sve ostalo dijelio svojim
prijateljima koji su se bavili naukom.
Kada su mu jednom prilikom njegovi
sunarodnjaci zamjerili što puno više udjeljuje učenicima koji dolaze iz
udaljenih krajeva islamskog svijeta nego onima iz Horasana, Abdullah je pokazao
svu dubinu svoga poimanja prosvjetiteljskog rada kazavši da to za posljedicu
ima širenje znanja i interakciju među islamskim naučnim krugovima, te je to
samim time proces koji zaslužuje da se pomogne.
Bitno je napomenuti da je ekonomska
neovisnost, koju je Ibn el-Mubarek uživao, odigrala ključnu ulogu u izgradnji
njegove neovisne ličnosti koja mu je omogućila da se kritički osvrće na
tadašnju svakodnevnicu kritikujući kako vladare tako i intelektualne i
ulemanske krugove koji su se neupitno stavljali na raspolaganje vladajućoj
eliti.
Iz riječi osude koje je izrekao i njegovih
stavova (što se jasno može vidjeti iz nekih anegdota koje ćemo spomenuti) koje
je imao prema vladarima možemo primjetiti da je Abdullah imao izrazito kritički
stav spram ovog staleža. Ovo nas ne treba navesti na to da zaključimo kako je
on bio utopista koji je zagovarao uređenje društva bez vladajuće klase.
Naprotiv, on je u više navrata, čak i u svojoj poeziji, podsjećao na
neophodnost uspostavljanja vlade koja upravlja društvenom sferom života i brine
se o zaštiti vjere i vjernika. Međutim njegovo suprotstavljanje nepravdi (ar.
zulum) inspirisano snagom njegove moralne ličnosti, neminovno ga je dovodilo u
sukob sa različitim nivoima vlasti koji su, u odsustvu sistema nadzora i
polaganja odgovornosti te neizgrađenosti vjerske ličnosti, bili najpodložniji
činjenju nepravde i neislamskim ponašanjima svih vrsta.
***
Abdullahova odmjerenost u svemu, kao životna
odrednica, se ogledala i u srazmjernom izvršavanju vjerskih dužnosti. Prava
rijetkost je naći osobu poput njega koja je bila u stanju da u isto vrijeme
bude jedan od najvećih naučnih autoriteta svoga vremena, ali i vojnik koji
lično učestvuje u borbama sa muslimanskom vojskom. Abdullah ibn el-Mubarek
skoro da nije ostavio niti jedna «vrata dobra» a da na njih nije pokucao.
Njegovo poimanje skromnosti i asketskog života
je posebno bitno zato što oslikava izvorno poimanje ovog duhovnog bivstvovanja
prvih generacija muslimana. Njegova vremenska bliskost s vremenom u kojem je
živio Allahov Poslanik, s.a.v.s., bila je garancijom dosljednosti u poimanju «zuhda»
koji u njegovoj misli nije značio potpuno odricanje i žrtvovanje ovosvjetskog
života na račun duhovne nadgradnje. Naprotiv, bio je to srednji put kakvom je
podučavao Allahov Poslanik, s.a.v.s., koji od čovjeka traži da ovosvjetska
uživanja ne učini jedinim smislom života, već da bude «istinskim namjesnikom
Božijim na Zemlji» živeći i privređujući u skladu s uputama Sveznajućeg.
Štaviše, ovakvo njegovo poimanje zuhda je bilo
argumentom mnogima poput dr. Abdul-Medžida el-Muhtesiba da poreknu tvrdnje prema kojima je rani «islamski zuhd»
(potenciranje skromnosti) bilo pod izravnim uticajem kršćanskog i hinduskog
asketizma. Možda je to kasnije bio slučaj sa nekim segmentima sufijske
duhovnosti ali ne i sa zuhdom kako ga je poimao Ibn el-Mubarek koji se u nekim krugovima islamske misli
smatra pretečom sufizma.
Ako se njegovo insistiranje na skromnosti i
duhovnom odgoju može dovesti u vezu sa bilo kakvim historijsko-kulturnim
okolnostima, onda je to slučaj sa pojavom pokreta «zenadika», koji je baš u
tome periodu počeo uzimati sve više maha i postajati sve otvorenijim u
plasiranju svojih stavova. Naime, ovaj
ideološki pokret, iako nije imao jasno preciziranu organizacionu
strukturu, pokušao je ponovno oživjeti anarhistička učenja kasne perzijske
misli. Neki historičari su ovo tumačili kao posljednji pokušaj poražene
perzijske civilizaije da se suprotstavi islamskim osvajačima, ovaj put ne
oružjem već širenjem svjetonazora i učenja koja su bila u suprotnosti sa
zvaničnim tumačenjem islama. S obzirom da su sljedbenici ovog pokreta, s kojima
će se abasijske halife ( a posebno El-Hadi) djelotvorno obračunati, zagovarale
anarhizam i neograničeno uživanje u ovozemaljskim blagodatima, može se
pretpostaviti da je Ibn el-Mubarekovo insistiranje na skromnosti i moralnom
životu bilo neki oblik revolta u cilju sputavanja širenja ovih, prema islamu,
nastranih shvatanja.
Drugi razlog koji bi smo mogli spomenuti veže
se za opće razloge nastanaka i širenja ranog sufizma o čemu dr. Jusuf el-Kardavi
kaže:
«Međutim, sufije se pojavljuju u vremenu kada
je kod muslimana preovladavalo materijalno i intelektualno. Okretanje
materijalnom proisteklo je iz raskoši i izobilja u kojima su živjele neke
generacije. To se desilo nakon briljantnih pobjeda i perioda velikog širenja
islama koji je muslimanima donio velika materijalna dobra i ogroman ekonomski
prosperitet. To je uzrokovalo pretjeranu odanost materiji, što je opet vodilo
ka pretjerivanju na intelektualnom planu tako da je pojam iman (vjerovanje) postao
termin za filozofiju, teologiju i dijalektiku, koje čovjeku nisu osiguravale
duhovnu sitost. Čak se i fikh bavio samo vanjskim aspektima vjere, a ne i
unutrašnjim...
U takvoj atmosferi dolazi do pojave sufija
koji su nastojali ispuniti prazninu koju nisu pokrili teolozi (el-mutekellimun),
niti pravnici (el-fukaha)...
Naravno da sve ove okolnosti o kojima govori
El-Kardavi nisu bile prisutne, ne bar ovako izražene, u Ibn el-Mubarekovom
vremenu ali se slične tendencije mogle
primjetiti još tada. tj. u vremenu post tabi'ina, što nas navodi na to da, ako
već tražimo vanjske okolnosti koje su dovele do formiranja ličnosti kakva je
bio Ibn el-Mubarek ne spomenemo ovo polariziranje islamske misli kao
potencijalni razlog.
***
O direktnom povodu njegovog kretanja putem zuhda Ibn Ebi el-Vefa
el-Kureši el-Hanefi je spomenuo ne posebno poznatu predaju prema kojoj je imam
Ebu Hanife upitao Ibn el-Mubareka o prekretnici koja se desila u njegovom
životu i koja je od njega učinila alima i zahida (odricatelja od ovoga svijeta,
skromnika) kakav jeste na šta mu je on ispričao svoju životnu priču prema kojoj
je jednu večer sjedio sa društvom u bašči veseleći se. Zajedno su jeli i pili,
a Ibn el-Mubarek je, kao što mu je to bio običaj, svirao na lutnji sve do kasno
u noć kada se društvo razišlo a on ostao da spava. U snu je vidio pticu na
drvetu iznad sebe kako uči kur'anski ajet: «Zar nije vrijeme da se vjernicima
srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene..» Nakon ovog
čudnog sna probudio se, slupao lutnju i odlučio krenuti putem skromnosti.
Nerasprostranjenost ove predaje u Ibn
el-Mubarekovim biografijama, te njezina sličnost sa predajom o prekretnici koja
se desila sa Fudajl bin 'Ijadom navela je mnoge da posumnjaju u njezinu
autentičnost. Međutim, sama predaja nema neku značajnu praktičnu vrijednost
tako da poznavanje njezine autentičnosti nema neke posebne važnosti.
***
Ne možemo a da ne primjetimo kako neke od
predaja koje se prenose (a dobar dio njih smo spomenuli u poglavlju o
anegdotama iz života u nastavku knjige) o njegovoj skromnosti skoro da više
liče na legende nego na stvarne osobine jednog čovjeka.
Tačno je da pretjerivanja od strane prenosioca
predaje uvijek postoji kao objektivna mogućnost, ali i pored toga cjelokupna
slika, koja se dobiva kompletiranjem sitnih fragmenata iz različitih
historijskih izvora a koji govore o ovom velikanu daje predstavu o kakvoj se
moralnoj veličini radilo.
Ono što niko ne može osporiti jeste da slika
koju danas imamo o Ibn el-Mubareku jeste slika kakvom su ga doživljavali oni
koji su o njemu govorili.
Uz to, teško da bi zauzeo mjesto u historiji
koje mu danas pripada a da nije bio «nadnaravan» u svome praktikovanju islama
čineći djela koja su i po tadašnjim mjerilima bila dostojna divljenja.
To što nam Ibn el-Mubarekova djela i postupci
danas izgledaju tako «nestvarno» ne
treba da bude razlog sumnje u njihovu autentičnost već povod da se zapitamo o
tome kako se čovječanstvo izopačilo do te mjere da nam činjenje dobra i
potpomaganje drugih na način na koji je on to činio izgleda prosto nemogućim.
***
Iako se pisana riječ, kao medij prenošenja
učenosti, pojavila u krugu islamske civilizacije još u prvom stoljeću islama
(zapisivanjem prije svega Kur'ana, a zatim i sunneta) usmena predaja je još
dugo ostala ključnom alatkom znanosti. Ovo je bilo uzrokom da snaga pamćenja i
iskazivanja naučnih činjenica ili mudrosti u stihovima (koji se lahko pamte i
samim time šire među masama) budu osnovnim predispozicijama svakoga onoga ko
želi uzeti učešće u naučnim tokovima.
Abdullah bin el-Mubarek je imao sreću da ga
Uzvišeni obdari s obje ove osobine.
Imam Ne`im bin Hammad (jedan od učitelja
Buharije) je rekao: «Čuo sam Ibn el-Mubareka da kaže: «Rekao mi je moj otac:
`Kada bih našao tvoje knjige spalio bi ih` Odgovorio sam mu: `Sve što se nalazi
u njima nalazi se i u mojoj glavi.`«
Jedan od njegovih prijatelja koji je odrastao
sa njim je kasnije pričao kako su Ibn el-Mubarek i on, još kao dječaci, slušali
nekog čovjeka kako drži hutbu a zatim mu je Ibn el-Mubarek rekao kako je naučio
hutbu napamet. Neko od prisutnih je to čuo i zatražio od njega da je ponovi što
je ovaj i učinio ponovivši hutbu od riječi do riječi.
***
El-Jafi'i u svome djelu Miraetu-l-Džinnan i
Ibn el-'Imad el-Hanbeli u djelu Šezeratu-z-Zeheb spomenuli su da je Ibn
el-Mubarek pred samu smrt krenuo putem izrazitog asketizma...
Međutim, ovo se ne može naći kod ranijih
autora koji su pisali njegovu biografiju, kao što su: Ibn-Sa'id, Ibn-Hibban,
El-Hatib el-Bagdadi, Halife bin Hajjat, Ebu Abdullah el-Halim en-Nejsaburi, što
je navelo mnoge da posumnjaju u autentičnost ove predaje.
Posebno ako znamo da je nešto takvo bilo
suprotno cjelokupnom sistemu življenja koji je Ibn el-Mubarek bio izgradio i
koji je zagovarao, radeći za ovaj svijet kao da nikada neće umrijeti i
pripremajući se za onaj kao da će sutra umrijeti.
Ne treba zanemariti da su kasniji zagovornici
ekstremnog asketizma tražili uporište u prvim generacijama muslimana pozivajući
se na skromnost Ibn el-Mubareka i njemu sličnih autoriteta a koji se nije u
potpunosti slagao sa njihovom vizijom zuhda. Što će reći da bi jedna ovakva
predaja o prekretnici u Ibn el-Mubarekovom životu na neki način legalizovala
kasniji ekstremni asketizam.
Na ahiret je preselio 181. godine po Hidžri.
Ostalo je zabilježeno da je u smrtnom času
pogledao prema nebu i nasmijao se, a onda proučio: «Za ovako nešto neka se
trude trudbenici» (prijevod značenja
ajeta Saffat, 61.)
