Ko stoji iza napada u Norveškoj

Terorizam nema predznak

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Cijeli svijet još jednom su šokirale stravične posljedice terorizma, jedne od najgorih pošasti savremenih društava. Ovaj put teroristički napad se desio u Norveškoj, jednoj od najmirnijih zemalja svijeta. U bombaškom napadu (petak, 22.7.2011.) na vladine institucije u centru Osla i pucnjavi na ostrvu Utoja gdje se okupljao podmladak vladajuće Laburističke stranke ubijeno je najmanje 92 ljudi, a 97 je povrijeđeno (u vrijeme kada je tekst nastajao iz policije su saopštili da ima još nestalih za koje se vjeruje da su mrtvi). Norveški mediji su napad opisali kao najgori napad počinjen u ovoj zemlji od Drugog svjetskog rata. U prvi mah neki mediji su, kao i obično, za napad okrivili islamističke ekstremiste nakon što je slabo poznata organizacija Ensarul el-Džihad el-Alemij (Pomoćnici globalnog džihada) na svom portalu navodno preuzela odgovornost. Ubrzo će se ispostaviti da se radi ili o lažnom saopštenju kojim su ljudi koji uređuju tu stranicu htjeli skrenuti pažnju na sebe ili o smišljenoj provokaciji koja je za cilj imala obmanu javnosti i svaljivanje krivice za još jedan stravični napad na muslimane. Na svu sreću počinitelj je uhapšen odmah nakon napada i ispostavilo se da se radi o 32-godišnjem Norvežaninu Anders Behring Breiviku za kojeg su tamošnji mediji saopštili kako je bio blizak “desničarskim krugovima” i kršćanskim fundamentalistima.
To da su muslimani ad hock teroristi za brojne medije koji su napad odmah povezali sa norveškim učešćem u NATO operacijama u Afganistanu i Libiji dobro je poznata pojava i tema za sebe. Ono što više brine svjetsku javnost je to što se i iz prvih izjava, prije nego što je Breivik priznao odgovornost za napad, čak i nekih od političara najmoćnijih zemalja svijeta moglo osjetiti da su i oni na umu imali iste krivce. Ovaj nemili događaj je možda dobra prilika da svi shvatimo da nema dobrih i loših, „naših“ i „njihovih“ ekstremista i zagovornika nasilja i netolerancije i da je svako nasilje i isključivost od koga god dolazili i prema kome god bili upućeni nešto protiv čega se treba boriti. Naravno, bitno je naglasiti da ovo nije kršćanski terorizam, jer kao što ne postoji islamski terorizam tako ne postoji ni njegova kršćanska inačica. I ako nam išta govori monstruozni napad u Norveškoj to je da terorizam nema vjeru, naciju, niti kulturu i da svaka vjera, ideja i cilj kada se pretvore u radikalizam mogu poslužiti kao opravdanje za terorizam.

Ko je monstrum
Međutim, šta se stvarno desilo u Norveškoj u kojoj se godišnje u prosijeku desi 40 ubistava i o kojoj se to novoj terorističkoj opasnosti radi, počeli smo da doznajemo tek dva dana nakon napada. Tada je Breivikov advokat izjavio kako je on priznao odgovornost za pokolj, te da tvrdi da nije imao pomagača. "On priznaje djela", rekao je tada njegov advokat Geir Lippestad norveškoj televiziji NRK. On je objasnio kako napadač zna da je to okrutno i da su njegovi postupci monstruozni, ali da je morao „dovršiti svoju borbu“.
A o kakvoj borbi se radi i koji su motivi ovog monstruoznog napada i o kakvoj se ideologiji radi javnost je tek počela da shvata na osnovu uvida u tragove koje je ostavio u virtualnom svijetu Interneta koji je za ekstremiste svih desničarskog kovova, čini se, postao glavno bojno polje i alternativna realnost. Naime, visoki plavokosi i plavooki Breivik je na svojoj Facebook stranici naveo da je kršćanin i konzervativac, samac, zainteresovan za lov i igrice poput "World of Warcraft" (Svijet rata) i "Modern Warfare 2" (Moderni ratovi). Ali detaljniji uvid u ono što je on pisao na brojnim forumima i u postovima koje je ostavljao na YouTubeu i drugim internet platformama tek će otkriti o kakvom pomućenom umu se radi i o kakvoj opasnoj ideologiji koja zavodi mlade ljude širom Evrope, a temelji se prije svega na mržnji prema islamu, imigrantima i liberalnim evropskim političkim idejama, je riječ.
Prvi uvid u ideologiju koja je inspirisala ovog mladog Norvežanina da nasrne na svoje sunarodnjake imali smo nakon što je policija otkrila i to da je monstrum najavio svoj pokolj nekoliko sati ranije u videu na YouTubeu. U videu, koji traje 12 minuta, Anders je u ronilačkom odijelu i s automatskom puškom. Da se radi o njegovom postu ustanovilo se nakon što je norveška policija izvijestila kako je koristio pseudonim veoma sličan svom pravom imenu. Koristio je navodno i ime Justicia Knight Commander. Prema objavljenim transkriptima, muškarac je 80 dana detaljno smišljao napad, dok je na ideju došao još prije devet godina. Sav materijal je objavio u petak 22. jula oko 12.30 sati. Video su uklonili sa stranice, no ponovno se pojavio a u njemu se na jednom od klipova može pročitati: "Prije nego što počnemo naš Krstaški rat, moramo da ispunimo našu dužnost desetkovanjem kulturnog marksizma“, a na istom snimku islam je opisan kao "glavna genocidna ideologija".
Na internetu je nekoliko sati prije napada objavio i manifesto svoje borbe naslovljen sa 2083. Evropska dekleracija nezavisnosti ('2083: A European Declaration of Independence') u kojem se između ostalog može pročitati i dnevnik u kojem je zapisivao aktivnosti svaki dan u mjesecima prije napada. Na 1500 stranica Breivik tvrdi da je bio član skupine koja je planirala da preuzme političku i vojnu kontrolu u zapadnoevropskim državama i nametne vlastitu kulturnu i političku konzervativnu agendu. Iz ove izjave se može naslutiti, a istraga će pokazati je li to tačno, da se ne radi samo o luđačkom činu jednog fanatika, nego o pokretu koji ima više sljedbenika. Tome u prilog govori i to da je u manifestu još zapisao i to kako on i njegovi istomišljenici smatraju kako će, da bi postigli svoj cilj, više od milion ljudi biti ubijeno. Nakon ove monstruozne izjave on dodaje: „Vrijeme dijaloga je prošlo. Mi smo miru dali priliku. Došlo je vrijeme oružanog otpora.”
U dokumentu se također govori o tajnom sastanku koji je održan u Londonu u aprilu 2002. na kojem je ponovo osnovan red Vitezova Templara, na kojem su bili prisutni predstavnici devet različitih evropskih zemalja, među kojima je bio i on. Trojica članova su bili odsutni, među kojima je i jedan Evro-Amerikanac. Naravno, u dokumentu se ne govori ko su oni, ali će biti interesantno vidjeti da li će istraga pokazati o kakvom se pokretu uistinu radi i koje su njegove stvarne razmjere.
Pored mnoštva monstruoznih ideja nalazi se i ona u kojoj on tvrdi kako postoje situacije u kojima je “okrutnost neophodna i u kojima je bolje ubiti previše nego nedovoljno”.
Također je napisao da je tekst i dvanaestominutni video u kojem napada multikulturalizam i muslimanske imigrante poslao preko Facebooka svojim “7000 patriotskih prijatelja” što dodatno ostavlja razlog za zabrinutost da se ne radi o izolovanom stavu. Ono što je najočitije u čitavom ovom izrazito uznemirujućem tekstu jeste izrazita islamofobija i mržnja prema islamu i muslimanima. Na više mjesta on ističe kako je njegov glavni cilj, kao i njegovih istomišljenika, da Evropu „očiste“ od islama i marksizma. U tom kontekstu on ponovo ponavlja raniju tezu dajući instrukcije svima onima koji planiraju krenuti njegovim putem nasilnog nametanja desničarske ideologije: „Postoje situacije kada je okrutnost neophodna i odbijanje da se poduzme neophodna okrutnost je izdaja naroda kojeg želiš zaštiti. Najbolji metod je da se napada nasilnim i varljivim formama (šok- napadi). Bolje ubiti previše nego nedovoljno ili ćete rizikovati da ne postignete ideološki efekat napada. Na kraju on sugeriše svojim sljedbenicima da se nikada ne izvinjavaju, da se ne pravdaju i ne tvrde da su napad izveli iz samoodbrane.
Kao posebno interesantna tvrdnja može se izdvojiti njegov dio manifesta u kojem je napisao kako ga je iznerviralo uplitanje norveške vlade u NATO-ovo bombardiranje Srbije tokom "Kosovske kampanje“ te da su tamo "pogrešno napadana naša srpska braća, koja su htjela istjerati islam, vraćanjem albanskih muslimana u Albaniju". Ni druge teze ne idu daleko od ove i svaka je stravičnija od prethodne, a norveški mediji su već primjetili kako je dio manifesta koji je Breivik objavio zapravo kopija manifesta poznatog terorista Tea Kaczynskog poznatog pod nazivom Unabomber, što također ukazuje na to da se ne radi o usamljenim stavovima samo jednog pojedinca.
Nadati se da će nakon ovoga i sigurnosne, medijske i državne agencije u Evropi i svijetu početi posvećivati više pažnje desničarskim ideologijama i antiislamskoj i antiimigrantskoj retorici koja se do sada tolerirala i sa kojom je zvanična politika nerijetko koketirala.
U međuvremenu, teroristi su, nažalost, ponovo svojom brutalnošću postigli svoj cilj, a to je da okrutnim ubistvima nevinih skrenu pažnju na sebe, zastraše milione širom svijeta i nastave sijati strah i nepovjerenje među onima za koje oni smatraju da nikada ne mogu i ne trebaju živjeti zajedno i u miru. Tako smo samo nekoliko dana nakon napada mogli pročitati kako je lider britanskih muslimana Mohammed Shafiq saopćio da su preduzete dodatne mjere sigurnosti u i oko džamija u Velikoj Britaniji zbog krvavog napada u Norveškoj.
Šef Fondacije Ramazan, jedne od najvećih muslimanskih grupa u Velikoj Britaniji, objasnio je da su džamije pod posebnom prismotrom od kada je osumnjičeni za masovno ubistvo u Norveškoj rekao da je izveo napad zbog imigracije muslimana u Evropu, javio je AP.
Shafiq je kazao da je razgovarao sa šefovima drugih muslimanskih zajednica u Evropi o potrebi povećanja sigurnosti, kao i da je o dodatnoj zaštiti razgovarao i s britanskom policijom. Iako kada je riječ o terorizmu nikada nije na odmet biti oprezan i biti siguran da sigurnosne agencije rade svoj posao, ne treba zaboraviti da je najbolji odgovor na terorizam ne dozvoliti da se bude zastrašen i ne prihvatiti njihovu vizije svijeta o ratu do istrebljenja.

Obama 2.0 i „ekonomski armargedon“

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH)

Američki predsjednik Barack Obama najavio je da će se ponovo kandidovati za tu poziciju i na predstojećim izborima 2012. pokušati još jednom osigurati podršku duboko politički i ideološki podijeljenih američkih birača.

Na rubu recesije

Međutim, analitičari vjeruju kako mu to neće biti nimalo lak poduhvat s obzirom na veliko nezadovoljstvo i tešku ekonomsku situaciju u kojoj se Amerika i većina njenih građana nalazi. Njegova pobjeda prije tri godine došla je na krilima priče o nadi, vjeri u obnovu američkog sna (vidi se to i iz naslova jedne od Obaminih knjiga koja je iz štampe izašla baš tih dana, naslovljene sa „Smjelost nade: promišljanja o povratku američkog sna“) i bure nezadovoljstva prema neuspješnoj politici Busha Mlađeg, te neuspjelih ratova koje je u Iraku i Afganistanu vodila njegova administracija. Međutim, danas je ostalo malo onih koji vjeruju u Obamine lijepe riječi i povode se samo za njegovom karizmom, kao i onih koji utjehu i nadu nalaze u njegovim inspirativnim govorima. Oni danas gledaju u njegove rezultate i svoje prazne novčanike, i zato ih tek 45 odsto smatra da on „radi dobar posao“. Nakon ubistva Osame bin Ladina njegova popularnost je značajno porasla, ali samo nakratko i kako vrijeme odmiče ona se ponovo obrušava. Većina ljudi u Americi, ali i svijetu, od Obame je očekivala puno više, možda i previše. Danas se Amerika nalazi na rubu još jedne recesije.
Naime, proračunski deficit SAD - a mogao bi dosegnuti 14,3 biliona dolara što je i zakonski limit. Ukoliko američke vlasti ne povećaju limit zaduživanja, SAD neće biti u stanju podmirivati svoje obveze, a to će onemogućiti pristup tržištu obveznica. Zakonodavci tvrde da neće odobriti daljnje povećanje limita zaduživanja bez konkretnih koraka i prijedloga kako držati dug pod kontrolom. Iz Ministarstva finansija upozoravaju na katastrofalne posljedice ako Kongres ne odobri povećanje limita, a niko ne smije ni pomisliti šta bi se u tom slučaju moglo dogoditi. Istovremeno, nekoliko kongresmena je tužilo Obamu pred Ustavnim sudom zbog toga što je bez saglasnosti zakonodavne vlasti Ameriku, poput Bushove administracije u Iraku i Afganistanu, uveo u još jedan rat, ovaj put u Libiji, bez jasnih ciljeva i izlazne strategije.

Aprilski skoro pa kolaps

Ni pozicija Amerike na međunarodnoj sceni nije se nešto dramatično popravila. Od mirovnih pregovora između Izraela i Palestine nema ništa, a mnogi kritikuju i njegovu neodlučnost da principijelno podrži promjenu režima u svim arapskim zemljama, a ne kao što je to slučaj bio do sada, samo onih koji su se pokazali kao nekooperativni prema Washingtonu ili u kojima su građani bez ičije podrške svrgnuli režime koji su od Amerike godinama dobijali razne oblike podrške.
Ipak, kako sada stvari stoje ključno pitanje oko kojeg će se lomiti koplja u predizbornoj godini biće ipak ekonomija. Tako će vjerovatno pitanje smanjenja deficita te obima savezne vlade ostati pri vrhu debata tokom kampanje za predsjedničke izbore 2012. godine i upravo će ono odlučivati o novom ili novom-starom stanovniku Bijele kuće. A o kakvom se teškom političkom pitanju radi najbolje govori činjenica da se u aprilu savezna američka državna administracija našla pred samim kolapsom, jer su republikanci nakon što su preuzeli kontrolu nad Kongresom odlučno stali na put Obaminoj administraciji.
Naime, još od preuzimanja nadzora nad Kongresom u januaru, republikanci su obećali smanjenje državne potrošnje i obuzdavanje deficita. Demokrati su također izrazili spremnost za rezanje rashoda, ali su se usprotivili republikanskim prijedlozima ušteda na račun ključnih državnih službi i socijalnih programa, kao "ideološki" obojenima. Republikanci su pak optuživali demokrate i predsjednika da predlažu samo prividne uštede. Čelnici američkog Kongresa i predsjednik Barack Obama postigli su dogovor o budžetu samo nešto više od sat vremena prije isteka krajnjeg roka izbjegavši u posljednjem trenutku djelimičnu, a možda čak i potpunu, obustavu rada državne uprave. U nekoliko navrata je izgledalo kako se dogovor neće postići i da će napori za osiguravanje finansiranja vlade za ostatak fiskalne godine, odnosno do kraja septembra, propasti prije svega zbog duboko ukorijenjenih ideoloških razilaženja oko toga kako smanjiti bilion dolara vladinog proračunskog deficita te nacionalni dug u iznosu od preko14 biliona dolara.
Obama je pozdravio teško postignuti sporazum kao "najveće godišnje rezanje potrošnje u historiji" SAD-a, dok je predsjednik Predstavničkog doma Kongresa, republikanac John Boehner kazao da će sporazum smanjiti državnu potrošnju u idućih 10 godina za 500 milijardi dolara.
Analize Rusije i Brazila
Američki astronomski deficit ne brine samo Obamu i građane Sjedinjenih država koji su već sada i svoje praunuke do guše zadužili, već i čitav svijet. Najbolje se to moglo primijetiti na proljetnom zasjedanju MMF-a i Svjetske banke kada su se na udaru kritike našle razvijene industrijske zemlje. Tada su svjetski mediji saopštili kako su predstavnici Brazila i Rusije ustvrdili kako budžetski deficiti mnogih industrijskih zemalja, prije svega SAD-a, predstavljaju ozbiljnu opasnost za stabilnost i razvoj svjetske ekonomije, a ne samo tih zemalja. Oni su tada optužili najveće industrijske zemlje da ubrzano povećavaju svoj javni dug, te da novi ekonomski “armagedon” svijet može zadesiti već tokom ove godine. Ako se to desi, brojni svjetski mediji prenose mišljenja stručnjaka kako bismo “vrlo brzo zaboravili na krizu iz 2008“. Naime, tadašnja kriza je izazvana pretjeranom kupovinom kuća na kredit u SAD koje veliki broj građana nije mogao da vraća. Sada, umjesto pretjeranog zaduživanja građana, imamo pretjerano zaduživanje država i glad koja najstrašnije prijeti najnerazvijenijim zemljama- smatraju stručnjaci.

Ove strahove je ubrzo opovrgao Timothy Geithner, sekretar za finansije SAD, i Wolfgang Schäuble, njemački ministar finansija, koji su, komentarišući tvrdnje koje su se mogle čuti na skupu MMF-a i Svjetske banke, izjavili kako ti strahovi Brazila i Rusije nisu opravdani. Geithner čak tvrdi da će administracija predsjednika Baracka Obame nedavno najavljenim programom štednje znatno smanjiti ogroman državni dug najveće privredne sile na svetu koji sada iznosi 11 odsto ukupnog bruto domaćeg proizvoda. Međutim, šta će se desiti ako Obamin plan ne uspije, kao što u potpunosti nisu uspjeli i raniji planovi njegove administracije o ubrzanom izlasku iz recesije i kao što je kroz iglene uši provukao svoj nacrt budžeta za ovu godinu, Geithner nije rekao, zbog čega se i dalje brojni pribojavaju „ekonomskog armagedona“.

Sjećanje na genocid u Srebrenici

Noseći "Srebrenički cvijet" svi se sjećamo i pamtimo kako se nikome ne bi ponovio genocid bilo gdje u svijjetu!

U Oslobođenju radovi sa kolokvija "Islamska scena u BiH"

U danjašnjem Oslobođenju u prilogu Pogledi nožete pročitati izlaganja Mustafe ef. Spahića, prof. dr. Enesa Karića i prof. dr. Fikreta Karčića sa kolokvija "Islamska scena u BiH". Organizatori bi uskoro trebali štampati i zbornik sa svim radovima pa će i to biti dostupno.

Različiti medijski izvještaji o kolokviju u Sarajevu

Reis Cerić na naučnom skupu "Islamska scena u BiH": Tražimo iste aršine za sve!
Autor F. KARALIĆ – Dnevni Avaz, 2011-07-06 06:12:00

Ako se u Gornju Maoču šalje 600 policajaca, zašto se isto to ne uradi 12. jula u Srebrenici, kada se usred čaršije vrijeđaju žrtve, rekao reis Cerić

Prvi dan naučnog skupa „Islamska scena u BiH“ koji je jučer počeo na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, a na kojem, osim kompetentnih stručnjaka, učestvuju i državni službenici, novinari i diplomati, obilježila je debata o pojavama alternativnih islamskih učenja u BiH. Kolokvij su organizirali Fondacija „Konrad Adenauer“ i Udruženje ilmijje Islamske zajednice (IZ) u BiH.
Sigurnost građana
Reisu-l-ulema IZ u BiH Mustafa ef. Cerić podsjetio je na pojave koje su danas na sceni, a dovode se u vezu s islamom. On je kazao da je teroristički napad na Policijsku stanicu u Bugojnu prošle godine uznemirio sve, a posebno IZ. Također, poručio je da nedjela koje pojedinci čine u ime islama ne čine štetu IZ, jer to nema veze s ovom vjerom.
On je podsjetio da se u BiH svake godine okupljaju pripadnici Ravnogorskog pokreta, koji javno govore o tome da se sprema rat. Baš zbog toga, reis Cerić smatra da država mora biti objektivna i neutralna, te svi pokreti i grupe koji ugrožavaju mir i sigurnost građana moraju biti tretirani po istim kriterijima.
- Ne možete poslati 600 policajaca u Gornju Maoču, a istovremeno gledati kako se 12. jula u Srebrenici usred čaršije vrijeđaju žrtve genocida, koje su dan ranije ukopavali svoje najmilije. Zašto tamo nisu poslati policajci. Mi tražimo da se prema svima primjenjuju isti aršini - kazao je reis Cerić te izrazio nadu da će sljedeći sličan simpozij okupiti i pripadnike drugih vjerskih zajednica i organizacija.
Predstavnik IZ u BiH i učesnik kolokvija prof. Muhamed Jusić kazao je da pitanje islamskog učenja u BiH i svijetu podliježe trendu globalizacije.
Otvoreno govoriti
- Javljaju se različite interpretacije islama, što nužno ne znači da su sva ta učenja negativna. Ipak, postoje neke tendencije koje zabrinjavaju veći dio bh. javnosti. Predstavnici IZ u BiH žele otvoreno razgovarati o tim temama kako bismo napravili mjeru između pluralizma misli, ideja i stavova - rekao je Jusić.
Sekularizam u Turskoj
Reis Cerić je tokom diskusije kazao da je najidealniji oblik sekularizma onaj zastupljen u Turskoj.
- Turski sekularizam je uporediv samo sam sa sobom i ne bi se mogao svugdje primijeniti, čak ni u svim muslimanskim državama. Nadam se da će Turci staviti patent na svoj sekularizam - rekao je reis Cerić.
Brojni stručnjaci
Za dvodnevni skup planirano je sedam tema koje će obraditi kompetentni stručnjaci, a učestvuju Mensur ef. Pašalić, prof. dr. Enes Karić, prof. Mustafa Spahić, prof. dr. Fikret Karčić, doc. dr. Dževad Hodžić, mr. Ahmet Alibašić, prof. Ekrem Tucaković i brojni drugi intelektualci i stručnjaci iz ove oblasti

Islamska scena u BiH: Opasno pretvaranje vjere u ideologiju
Detalj sa dvodnevnog kolokvija; foto: Senad Gubelić
Piše: Edina Kamenica -Oslobođenje
06/07/11 01:57
Turska, Malezija i Indonezija na djelu pokazuju pozitivni sekularizam, istakao prof. dr. Enes Karić • Musliman koji ne priznaje šerijat izlazi iz islama, izjavio reis Cerić • Šerijat se primjenjuje samo na muslimane, objasnio Mustafa Spahić

Kako pomiriti razliku između onoga što pripada državi i onoga što je Božije, upitala je na jučerašnjem, prvom danu kolokvija „Islamska scena u BiH" Sabina Wolkner, direktorica bh. Fondacije „Konrad Adenaur", uz Udruženje ilmijje u BiH, suorganizatora ovog skupa, čiji je cilj da se državnim službenicima, diplomatama, medijskim radnicima pruži što cjelovitija i preciznija informacija o pojavama alternativnih islamskih učenja i islamske prakse.
Odgovorio je prvi prof. dr. Enes Karić, koji je prije toga napravio kratak pregled alternativnih učenja i trvenja, koja su se pojavila odmah nakon smrti Poslanika Muhammeda a. s. Citirajući mišljenje da je „muslimanska povijest uvijek ispod nogu muslimana", dr. Karić je podsjetio na činjenicu da su ti sukobi prvenstveno nastajali iz političkih, kulturološko-civilizacijskih, a tek onda iz teoloških naravi. Za vrijeme prvog halife Ebu Bekra, umro prirodnom smrću 634. godine, dolazi do pobune beduinskih plemena, koja su prihvatila islam, ali ne i zekjat (porez): "Oni su tada bili pobijeđeni, ali su se reintegrirali kada je halifa prešao u Damask", kazao je dr. Karić, istakavši da je 644. g. ubijen h. Omer. Iako se islam širio i država cvjetala, opet je bilo nezadovoljnih. Da ne bi došlo do centralizacije vlasti, h. Omer je zabranio ashabima, najboljim prijateljma Poslanikovim, da sele iz Medine. I halifa Osman je ubijen 656. godine, a uzrok tome je bio rivalitet plemena kojeg je predstavljao, Kurejšija i poklonika Hazreti Alija, koji potom postaje halifa. No, i on je ubijen 661. godine, kao posljedica sukoba mekanskih, aristokratskih i narodnih elemenata. Dakle, istakao je dr. Karić, „trojica halifa su ubijena, a bili su izabrani na demokratski način". Upravo za četvrtog halifu, zeta Poslanikovog, muža njegove kćerke Fatime, od kojeg je, prema shvatanju šija (pristaša, zagovornika) nastupio imamet, dolazi do raskola islamske zajednice, (velike kušnje). Dr. Karić je naglasio da su tri sljedbe ranog islama: sunizam, šiizam, haridžitizam, ali unutar svake od njih je mnoštvo raznih sekti, pravaca, pokreta, „gdje vlada gipka tolerancija": može se biti hanefija po obredu, i mevlevija po uvjerenju, ali haridžija i šija nikad ne može biti ista osoba.
Stara i nova Vijećnica
Dr. Karić je zapitao: "Možemo li se mi izvorno negdje vratiti? Evo, Vijećnica se obnavlja, ali to nikada neće biti ona Vijećnica, nego djelo sadašnjih majstora... Postoji uvijek napetost između reformatora i onog - čime se reformirati", ustvrdio je dr. Karić, a odgovarajući na pitanje, rekao je: "Nije antivjerski, antireligijski da građanska država osigura prostor za različite diskurse, ali postoji i sklonost gledanja da svi muslimani na ovom svijetu ne prihvataju državu, što nije tačno... Šerijat je samo jedan od izvora zakonodavstva... Turska, Malezija i Indonezija na djelu pokazuju pozitivni sekularizam... Naravno, ima sekulara i sekulara. I komunizam je bio sekularan, i fašizam je bio sekularan... Muslimani nisu an block protiv pozitivnog sekularizma", naglasio je prof. dr. Karić, a u diskusiju se uključio i reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić, koji je, inače, pozdravivši učesnike, naglasio da „znanje o činjenicama nije i znanje o vrijednostima", te dodao da „čovjek neće biti lojalan ni zajednici ni društvu u kojem nema mogućnost iskazivanja sposobnosti. A prihvatanje zakona je dokaz čovjekove slobode..."
Za reisa Cerića je dilema da li su muslimani za ili protiv sekularizma istrošena... Podsjetivši na razne njegove modele, francuski, američki, komunistički („kada je država silom htjela ukloniti religiju"), reisu-l-ulema je upozorio i na to da se postavljanjem tog pitanja nekada misli da se muslimani žele odreći islama i šerijata: "To se nikada neće dogoditi. Musliman koji ne priznaje šerijat izlazi iz islama... Državu treba praviti na principu demokratije i ljudskih prava, da ljudi odlučuju koliko će biti šerijata i da u sredinama u kojima su nemuslimani manjina njima budu osigurana sva prava. Bez toga nema konstruktivnog dijaloga", kazao je reis Cerić, pomenuvši i sam Tursku „koja je prošla kroz sekularizam i sada su tamo najbolji muslimani. Ali, turski sekularizam je uporediv samo sa sobom, i ja se nadam da će Turci staviti patent na njega". Da li je nepoštivanje zakona države vrsta anarhije, zapitao je predstavnik federalnog MUP-a profesora dr. Muhameda Jusića, koji je, govoreći o islamističkim pokretima u 20. stoljeću i u BiH, istakao da ti pokreti nisu nikad bili monolitni: "Zašto oni hoće da se vrate na izvor, da naprave McDonalds religiju, što se može konzumirati svugdje, kao što su i McDonaldsi svugdje", zapitao je prof. Jusić, zaključivši da je to uvijek odgovor na aktuelno stanje muslimana.

REIS CERIĆ NA KOLOKVIJU 'ISLAMSKA SCENA U BIH':

Turska ima najidealniji sekularizam, nadam se da će ga patentirati
Utorak 05.07.2011.
Na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu danas je počeo dvodnevni kolokvij o temi 'Islamska scena u Bosni i Hercegovini', čiji je inicijator reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić, koji je održao i uvodnu riječ. Skup su zajednički organizirali Udruženje ilmije Islamske zajednice BiH i Fondacija Konrad Adenauer
Cilj kolokvija je da se službenici u državnim službama sigurnosti, pravosuđu i tužilaštvu, medijski djelatnici kao i diplomate u BiH informiraju o pojavama alternativnih islamskih učenja i islamske prakse koje se posljednjih godina sreću u BiH, tako da je skup počeo predavanjem prof. dr. Enesa Karića s FIN-a o reformatorskim pokretima i radikalnim grupama u muslimanskoj povijesti, a prof. Muhamed Jusić iz IZ BiH nastavio je predavanjem o temi "Islamistički pokreti u XX stoljeću i njihovo prisustvo u BiH".
Nakon ovoga uslijedila je diskusija u radikalnim muslimanskim grupama u BiH, a reis Cerić se dodirnuo i sekularnosti modernih država, iako je tema "Religija i politika u sekularnom društvu" na dnevnom redu tek sutra:
"Bili smo svjedoci agresivnog ateizma, kada je država pokušavala da zatre sva prava vjernika", rekao je Cerić za vrijeme diskusije, dodavši da je najidealniji oblik sekularizma onakav kakav je zastupljen u Turskoj: "Sad su napredna zemlja, zato što su rušili sekularizam. Turski sekularizam je uporediv samo sam sa sobom i ne bi se mogao svugdje primijeniti, ne bi se mogao primijeniti ni u svim muslimanskim državama. Nadam se da će Turci staviti patent na svoj sekularizam".

Cerić je govorio i o šerijatskom pravu, rekavši da se nijedan musliman, bez obzira da li je liberalan ili konzervativan, nikad ne može odreći šerijata, jer bi to ujedno značilo da izlazi iz vjere.
U tom kontekstu, predstavnik Federalnog MUP-a koji je učestvovao u radu kolokvija je pitao koji je onda način da se policija i sigurnosne službe bore protiv terorizma u BiH, kada pripadnici radikalnog islamskog pokreta - kakav je recimo Naser Palislamović, jedan od osumnjičenih za počinjeni teroristički napad na Policijsku stanicu u Bugojnu 2010. godine - ne priznaju zakone države BiH, nego samo Božije zakone.

Na to je prof. Mustafa Spahić sa Gazi Husrev-begove medrese rekao da se šerijat "izričito primijenjuje samo posebno": "Primjena šerijata na univerzalne ljude je nemoguća, jer bi to predstavljalo negaciju slobode. Šerijat se primijenjuje samo na one koji hoće da budu muslimani".
Prof. Spahić je još rekao i da se ljudi moraju boriti i suprotstaviti nasilju i teroru, čak i ako on dolazi od naših najbližih.
"Nije dozvoljeno skrivanje terorista i ratnih zločinaca, kao što je to Srbija radila kad je riječ o Mladiću, a sada će još za to biti i nagrađena", dodao je prof. Spahić.
Profesor FIN-a koji je svojim predavanjem otvorio današnji kolikvij, prof, dr. Enes Karić iskoristio je ovu priliku da kaže da je "veoma važno razvijati kulturu o tome šta je doista Božije kod svećenstva i imama, a šta je ljudsko. Moramo znati da je ophođenje s Kur'anom ljudsko, i zato svako mora imati ljudsku odgovornost kako tumači vjeru".
Prisutne je pozdravila i direktorica Fondacije Konrad Adenauer u BiH Sabine Wolkner koja je rekla da vjerske zajednice, posebno u multietničkim društvima kao što je to slučaj u BiH, treba da se otvore za razgovor da bi doprinijele razumijevanju.
Ipak, da od razgovora nema ništa, postalo je jasno vrlo brzo kada smo zamolili reisu-l-ulemu Mustafu ef. Cerića za intervju za DEPO PORTAL.
Nakon njegovog mlakog stiska ruke i našeg upita, reis je kratko rekao da nema vremena. Na naše insistiranje da intervju možemo dogovoriti i za narednu sedmicu ili nekad kad njemu odgovara, čovjek koji je prethodno slatkorječivo pred kamerama u izjavi govorio da u Islamskoj zajednici BiH "hoće da čuju sve glasove, i one koji nam se ne dopadaju", uputio nas je na Ekrema Tucakovića, glasnogovornika IZ BiH, koji ga prati u stopu. Rekao je da će se brzo vratiti, pa smo ga sačekali da isprati reisa Cerića do svog auta, međutim on se ni nakon 15 minuta čekanja nije vratio na FIN. Tako smo, uprkos dobroj namjeri, ostali bez intervjua sa vrhovnim poglavarom IZ u BiH.
(DEPO/md)

Islam između tradicije i ekstremizma
SRNA - 05.07.2011 14:12
SARAJEVO - Neke od alternativnih islamskih grupa koje djeluju u BiH nisu u skladu sa zapadnim shvatanjem demokratije ili ravnopravnosti polova, izjavila je danas u Sarajevu Sabina Volkner, direktor Fondacije "Konrad Adenauer" u BiH.
"Nepotpune informacije o alternativnim islamskim pokretima često dovode do njihovog precjenjivanja ili potcjenjivanja, kao i osjećaja nesigurnosti", ocijenila je Volknerova na početku dvodnevnog skupa o temi "Islamska scena u BiH".
Muhamed Jusić iz Islamske zajednice u BiH je konstatovao da različite interpretacije islama koje su nekada bile strane na prostorima BiH "zapljuskuju obale tradicionalnog islama".
Prema njegovim riječima, to ne znači da su svi ti novi trendovi, novi pravci i učenja, po automatizmu negativni, ali Jusić upozorava da postoje tendencije koje na neki način zabrinjavaju veći dio javnosti u BiH, pa i Islamsku zajednicu.
"Islamska zajednica je otvorena za različite stavove i učenja, ali ima moralnu obavezu da sačuva tradicionalno učenje i da garantuje da se u tom otvaranju prema muslimanskom svijetu čitav proces ne odvede u pogrešnom pravcu, da ne skrene u nekom pravcu radikalizma, ekstremizma, što bi bilo kontraproduktivno", zaključio je Jusić.
Poglavar Islamske zajednice u BiH reis Mustafa Cerić rekao je na otvaranju skupa u Sarajevu da "slobodna zajednica znači toleranciju različitih uvjerenja.
Skup koji je organizovala Fondacija "Konrad Adenauer" u saradnji sa Udruženjem ilmije, okupio je službenike iz oblasti bezbjednosti, pravosuđa i medija, kao i diplomate, a za cilj ima informisanje o pojavama alternativnih islamskih učenja i islamske prakse posljednjih godina u BiH

Saopćenje MINA:
Sarajevo, 5. juli 2011. (MINA) - „Islamska scena u BiH", naziv je dvodnevnog kolokvija koji je u organizaciji Udruženja ilmijje IZ u BiH i saradnji s Fondacijom Konrad Adenauer danas počeo na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.
Cilj kolokvija je da se službenici u državnim službama sigurnosti, pravosuđa i tužilaštva, medijski radnici, kao i diplomate u BiH, informiraju o pojavama alternativnih islamskih učenja i islamske prakse koje se posljednjih godina sreću u BiH.
Nakon pozdravnih govora Mensura Pašalića, predsjednika Udruženja ilmije i Sabine Volkner, direktorice Fondacije Konrad Adenaur, kolokvij je zvanično otvorio reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić uvodnim referatom u kojem je dao presjek islamskih pogleda na život i društvo i aktuelne pojave koje su danas na sceni, a dovode se u vezu s islamom.
Danas prvog dana rada Kolokvija referate su imali prof. dr Enes Karić: Reformatorski pokreti i radikalne grupe u muslimanskoj povijesti, prof. Muhamed Jusić: Islamistički pokreti u XX stoljeću i njihovo prisustvo u BiH prof. Mustafa Spahić: Sociološko-politička analiza pojave radikalizma, prof. Dr Fikret Karčić: Alternativne muslimanske grupe između šerijata i sekularnog prava.
Sutra, drugog dana izlaganja će imati doc. dr Dževad Hodžić: Religija i politika u sekularnom društvu, mr. Ahmet Alibašić: Islamski spektar - terminološko razgraničenje i prof. Ekrem Tucaković: Uloga IZ, medija i državnih institucija u pronalaženju rješenja. (Rijaset.ba)

Tarik Ramadan u Sarajevu

Radikalna reforma i islamska misao za 21. stoljeće

Priredio: Muhamed Jusić (Preporod)
Foto: Nahla

U Sarajevu je u multimedijalnoj sali Centra za edukaciju i istraživanje „Nahla“ na Otoci održan cjelodnevni seminar „Radikalna reforma: islamska misao za 21. stoljeće“ na kojem je dr. Tarik Ramadan prisutnima predstavio svoje ideje o potrebi sistematske reforme islamske misli te vlastitu viziju tog zahtjevnog procesa. Ovaj dobro posjećeni seminar su organizovali Nahla, Centar za napredne studije i Centar za lično i profesionalno usavršavanje iz Sarajeva. Moderator seminara je bio direktor CNS-a prof. Ahmet Alibašić.
Dr. Ramadan je našoj javnosti dobro poznat autor koji je već u nekoliko navrata boravio u našoj zemlji, a znatan broj njegovih knjiga je već preveden na bosanski jezik. Profesor je savremenih islamskih studija na Fakultetu orijentalnih studija Oksfordskog univerziteta i viši saradnik- istraživač na St. Anthony koledžu na istom univerzitetu kao i na Univerzitetu Doshisha u Kyotu. Osim toga je i predsjednik Evropske muslimanske mreže (EMN) sa sjedištem u Briselu, a u evropskim muslimanskim krugovima važi za jednog od najistaknutijih glasova reformističkog islama, najprije zbog toga što, kako stoji u pozivnom pismu organizatora seminara, svoje suvjernike muslimane u zapadnim društvima bodri da više učestvuju u društvenom životu. Ramadan hrabro poziva sva muslimanska društva i zajednice na radikalnu reformu i suprotstavlja se svima koji se zaklanjaju iza tvrdnji da je reforma opasna, tuđinska izopačenost i izdaja vjere.

Transformacijska umjesto adaptacijske reforme
I u njegovom izlaganju na sarajevskom seminaru se moglo vidjeti da je za njega autentična reforma uvijek utemeljena u islamskim tekstualnim izvorima, duhovnim ciljevima i naučnoj tradiciji. Međutim, oni reformistički pokreti koji su zasnovani na novom tumačenju tekstualnih izvora, a koji pri tom koriste tradicionalne metodologije i strategije, odgovore mogu naći samo u adaptaciji na krizu sa kojom se suočava svijet u globalizaciji. Takva tumačenja, tvrdi Ramadan, dosegla su limite upotrebljivosti.
Ustvari, ako bi se Ramadanova „radikalna reforma“ mogla sažeti u jednu misao, onda bi to upravo bilo insistiranje na „transformacijskoj“ umjesto „adaptacijske“ reforme.
Prema njegovom objašnjenu, adaptacijska reforma“ sadrži i ključni problem za savremenu vjerujuću svijest, jer `adaptiranje` svjetskom poretku i naukama implicitno ima dvostruki stav prema stvarnosti. S jedne strane, priznaje se da se svijet mijenja i pristaje se na promjenu, `skupa sa svijetom`. Ali, s druge strane, `adaptacija` na ono što svijet postaje doživljava se kao neminovnost, sudbina.“ Zato postaje važno zaštititi etiku, suočenu sa razvojem, razvojem koji se prihvata, a da se niko i ne zapita kakva je njegova priroda.
„Transformacijska reforma“ koju Ramadan zagovara je zahtjevnija, po tome što pravi novi korak, dodaje novi uvjet cijelom procesu. Njen je cilj promjena poretka stvari u ime etike kojoj pokušava biti vjerna. Drugim riječima, transformacijska reforma pravi novi korak od Teksta do konteksta – da se na kontekst djeluje i da ga se popravlja, a ne da se njegovi nedostaci i nepravda prihvate kao stvar sudbine (kojoj bi se jednostavno moralo prilagoditi). Taj dalji korak zahtijeva da se ispuni jedan temeljni uvjet: stjecanje obimnog znanja o kontekstu, potpuno ovladavanje svim naučnim područjima, uključujući humanističke i egzaktne nauke. Jedino tako će biti moguće valjano djelovati na svijet i na njegov poredak. Dalji korak, u kasnijem toku procesa, otkrit će, vjeruje Dr. Ramadan, jedan osnovni uvjet iz ranijeg toka procesa: reforma kojoj je cilj da promijeni svijet - kao i da osigura novo čitanje Tekstova - ne može se osloniti samo na stručnu analizu Teksta, već zahtijeva punu i jednakopravnu integraciju sveg raspoloživog ljudskog znanja.
On tvrdi da je upravo ovo ono „radikalno“ u njegovoj reformi, tj. njegovo insistiranje na okretanju ka „transformaciji“ modernog svijeta, umjesto samo ka „adaptaciji“ na njegove uvjete, što demonstrira jedan jasan i zahtjevan stav.
Nadalje, Ramadan smatra kako su neki muslimanski mislioci prihvatili takvu pretpostavku, pa neprekidno pokušavaju pokazati da oni jesu „napredni“. To čine kroz stalno „adaptiranje“, koje se na kraju pretvara u potpunu „intelektualnu asimilaciju“ na uvjete debate kako ih je postavila zapadnjačka elita. Na taj način miješaju potrebnu samokritiku sa podčinjavanjem razuma zakonu vladajućeg sistema.
Između samoizolacije učenjaka prava (fukaha’), koji se fetvom, bez prinude, adaptiraju na postojeći poredak i time ga, logično, potvrđuju, i rastakanja misli kroz samokritički pristup koji nekad ide do samoporicanja i poricanja vlastitih sposobnosti da se nađu alternative, postoji još jedan put kojeg je dr Ramadan pokušao predstaviti na sarajevskom seminaru i kojeg je sažeo u svojoj knjizi „Radikalna reforma“ koja je ovih dana objavljena u Sarajevu na bosanskom jeziku u prijevodu Azre Mulović. Knjigu su izdali El-Kalem i Centar za napredne studije. Svi oni koji su zainteresovani za detaljnu razradu Ramadanove argumentacije moći će je naći u ovom zanimljivom štivu. Tako će svi oni koji budu čitali ovo štivo između ostalog moći vidjeti da se na tom putu prekida sa tradicijom koja je, zbog straha, postala tako sklerotična i okoštala, i da se u njoj kritikuje potpuna predaja, koju često motivira isti strah, isti nedostatak samopouzdanja. U njoj dr. Ramadan poziva muslimane na novu, sigurniju ravnotežu, kao i novu, stimulativniju energiju, kako bi mogli dati svoj doprinos i predložiti svoja rješenja u svijetu današnjice i sutrašnjice.
Ovakvo Ramadanovo promišljanje reforme islamskog prava i jurisprudencije je prirodnim slijedom zaključivanja dovelo do kritike ne samo konzervativnih pravnih autoriteta, sklonih slijepom oponašanju klasičnih pravnih rješenja (ar. taklid), nego i onih koji se smatraju reformistički nastrojenim, umjerenim, popustljivim (mutesahil) ili čak, liberalnim.
Zato i ne čudi da se njegova vizija reforme odmah našla u konfliktu, između ostalih, i sa idejom u usponu o tzv. Fikhu manjina (fikhul-akalijat) za koje dr. Ramadan smatra da samo više guraju muslimane u izolacionizam i da ih obeshrabruju da traže svoje mjesto u zapadnim društvima, dajući svoj puni doprinos njihovom napretku.

Tekst i kontekst
U prvom dijelu svoga izlaganja u Sarajevu dr. Ramadan je propitivao historijski
etablirane izvore, kategorije, više ciljeve, instrumente i metodologije islamskog prava i jurisprudencije, te autoritet koji je tradicionalna islamska geografija znanja pripisala
učenjacima teksta ('ulemaun-nusus), a za razliku od učenjaka konteksta ('ulemaul-vaki'), odnosno društvenim i prirodnim naučnicima. Govorio je i o terminologiji bitnoj za sam proces reforme kao i utemeljenosti samog pojma „reforme“, „obnove“ i „transformacije“ u muslimanskoj tradiciji.
U ovom djelu razrade teorije posebno je bitno zapažanje prema kojem pobliže istraživanje otkriva da su učenjaci bliži vremenu Poslanika i ashaba manje brinuli o potencijalnim prekršajima svojih savremenika, a da su više vjerovali u svoje sposobnosti da shvate značenja i modalitete primjene Tekstova u vlastitim sredinama. Ono što najviše određuje pristup ashaba i prve uleme jeste njihovo savršeno poznavanje društva „iznutra“. Njihov prirodan stav prema Tekstovima implicitno pretpostavlja takvo poznavanje sredine i omogućuje im da ustanove veze, da osmisle adaptacije, da „čitaju“ Tekst drugačije.
Ovo znanje o društvu bilo je endogeno, uzimalo se previše zdravo za gotovo, te se nije moglo
porediti sa egzogenim znanjem, onim koje se željelo steći (tj. znanju o tekstualnim izvorima). Iz tog vremena se ne može naći neka razgovijetna referenca na znanje o okruženju, osim kao
dodatak znanju Tekstova. Međutim, bilo koja ozbiljna studija djela pravnih učenjaka, posebno
ranijih, poput Malika ili Ebu Hanife, pokazuje njihovu kompetentnost kako u pogledu Tekstova, tako i sekundarnih izvora (istihsan, istislah, ‘urf, itd.) na koje su se oslanjali. Ta kompetentnost prvenstveno proishodi iz jednog implicitnog elementa u bavljenju Tekstovima, a to je njihovo poznavanje vlastitih društava ili područja u kojem su sami prakticirali pravo. Škola viših ciljeva čiji je najznačajniji predstavnik imam Eš-Šatibi a koju dr Ramadan koristi kao bitnu osnovu za razradu vlastite vizije reforme i idžtihada, ne bi predstavljala tako originalan doprinos, da u opisu sâme metodologije nije obuhvatala svijest o ljudskom i društvenom kontekstu. Pitanje koje dr. Ramadan nameće je da li su učenjaci išli dovoljno daleko u integriranju konteksta u elaboraciju prava i jurisprudencije. Odnosno, treba li znanje o kontekstu, koje je prvo bilo prirodno (za ashabe i prve učenjake), a potom implicitna ili sekundarna referenca u metodologiji osnova prava i jurisprudencije, dakle, treba li znanje o kontekstu steći novi status, budući je postalo tako složeno i sada zahtijeva da se u obzir uzimaju brojni, „teški“ parametri? Ako je tako, ne bismo li trebali preispitati položaj ljudskog i društvenog okruženja u geografiji izvora islamskog prava i jurisprudencije?
Stoga, dr. Ramadan predlaže novu metodologiju islamskoga prava, usuli fikha, po kojoj će učenjaci teksta i konteksta ravnopravno raditi na izvođenju viših ciljeva i normi Šerijata.
S obzirom da je tokom čitavog sarajevskog seminara trajala i zanimljiva debata i diskusija među prisutnim o brojnim segmentima Ramadanove vizije reforme, jedno od pitanja koje je posebno aktuelizirano bilo je ono o tome šta je novo u Ramadanovom pristupu već duže vremena prisutnom konceptu „kolektivnog idžtihada“ u kojem učenjaci teksta konsultuju učenjake konteksta i traže njihovo mišljenje o složenim životnim realnostima koje zahtijevaju šerijatski stav.
Naime, Ramadan smatra kako učenjaci Teksta (‘ulema’ an-nusus) i učenjaci konteksta (‘ulema’ el-vaki‘) odsada moraju raditi zajedno i, što je najbitnije, ravnopravno, kako bi se dali na posao radikalne reforme koju zagovara. U knjizi „Radikalna reforma“ on ove svoje stavove detaljnije razrađuje podsjećajući nas da učenjaci teksta koji praktikuju „idžtihad“ (mudžtehidun, fukaha) u različitim nacionalnim ili međunarodnim krugovima širom svijeta (u Saudijskoj Arabiji, Kairu, Damsku, Teheranu, Komu, Kuvajtu, Ammanu, Džakarti, ali, također i u Vašingtonu, Dablinu i drugim gradovima- a koliko je autor ovog osvrta mogao dokučiti, slična je situacija i sa Vijećem za fetve kod nas u BiH) uvijek su iskazivali potrebu da im se u radu priključe oni naučnici koji bi mogli ponuditi precizne informacije o stupnju znanja u određenoj oblasti ili mogućim posljedicama neke tehnike ili naučne prakse. Međutim, dr. Ramadan primjećuje, kako ono što se prihvata u eksperimentalnim i medicinskim naukama, zbog njihove egzaktnosti ili preciznih ekspertiza, ne prihvata se u društvenim naukama gdje takvih konsultacija, smatra dr. Tarik, skoro da i nema.
Ramadan smatra kako s reformom treba početi tako što ćemo učenjake konteksta priznati za ulemu, a ne kao što je to do sada bio slučaj, da se oni smatraju samo „intelektualcima“, „misliocima“ i ponekad „specijalistima“. Zatim se on zalaže za hitno formiranje specijaliziranih komisija za istraživanje i fetve u kojima bi „podjednako“ i „ravnopravno“ bili zastupljeni učenjaci konteksta u koje bi mogle zadovoljiti tri suštinska uvjeta: opće razumijevanje ciljeva dviju Knjiga, svijesti o višim ciljevima u određenom polju istraživanja (tekstova ili djela iz konkretnog naučnog područja) i specijalizirano znanje o datom predmetu iz prve ruke... Nadalje, oni se ne bi više samo konsultirali sa ovim stručnjacima, već radili skupa, sa jednakim kompetencijama i legitimnošću, kako bi se, u ime viših ciljeva, opskrbili sredstvima razumijevanja stvarnosti u svoj njenoj kompleksnosti i kako bi tu stvarnost uspjeli promijeniti nabolje.
Nakon razrade teoretskog dijela vizije „radikalne reforme“ dr. Ramadan je na konkretnim primjerima pokazao šta bi primjena ove nove metode mogla praktično značiti za preporod islamske misli u nekim od ključnih segmenata svakodnevnog modernog života, ne samo muslimanskih društava. Na seminaru je profesor izdvojio samo nekoliko tzv. „studija slučaja“, a u knjizi su obrađeni i drugi kojima se do sada bavio (iako je najavio da će se u narednim danima baviti i nekim drugim, poput principa halal-hrane). Tako on principe nove radikalne reforme primjenjuje na nekoliko „studijskih slučajeva“ kako bi se, kako kaže, istim moglo pristupiti sa novog ili barem sa kritičkog gledišta, te kako bi se otvorili novi putevi istraživanja u poljima gdje je islamska misao zastala, postala bojažljiva, defanzivna i stidljiva. Te oblasti kojima se knjiga bavi su: islamska etika i muslimanske nauke, kultura i umjetnost, žena: tradicija i oslobođenje, ekologija i ekonomija, društvo, obrazovanje i moć, etika i univerzalije.
Ramadanova vizija „radikalne reforme“ će vjerovatno uzburkati brojne duhove kod muslimanske intelektualne elite. Mnogi se vjerovatno neće složiti sa svim što pročitaju u knjizi istoimenog naslova; za neke će to biti previše smiono, za druge vjerovatno premalo. Ako nakon ovih ideja ipak ne dođe do „radikalne reforme“ muslimanske savremene misli i metodologije prava, do radikalne diskusije sigurno hoće, a i to je uspjeh.

Više o samoj ideji radikalne reforme pročitajte u sažetku knjige Radikalna reforma: islamska etika i oslobođenje (prevela Azra Mulović, Sarajevo, El-Kalem i CNS, 2011) na bosanskom jeziku koji je priredio Mirza Sarajkić: Radikalna reforma (sažetak).
Više o Ramadanovoj posjeti Balkanu možete naći na stranici CNS-a

Reizbor Ban Ki-moona za generalnog sekretara UN-a

Reizbor Ban Ki-moona za generalnog sekretara UN-a

U UN-u ništa novo

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH, 28.06.2011.)

Južnokorejac Ban Ki-moon (67) u utorak, 21.6.2011., u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija izabran je na drugi petogodišnji mandat na položaju generalnog sekretara. Njegov izbor bio je gotovo siguran jer nije imao predloženog suparnika, a osim toga već ranije je dobio podršku 15 zemalja Vijeća sigurnosti UN-a, među kojima su najvažniji svjetski igrači te najveći UN-ov donator - Sjedinjene Američke Države, bez kojih se u ovoj globalnoj organizaciji ništa ne dešava.

Šta su temelji budućnoati
Ki-moonov će drugi mandat trajati od 1. januara 2012. do 31. decembra 2016. što većina analitičara tumači kao siguran znak da se u UN ništa značajno neće mijenjati i da će se, prema mišljenju njenih kritičara, nastaviti dugogodišnja politika neefikasnosti, ispraznih debata o svemu i svačemu bez efektivnih politika i sa tonama rezolucija koje se provode samo kada se poklope sa interesima globalnih velesila. Odgovor na pitanje kako je ovaj bivši ministar vanjskih poslova Južne Koreje dobio jednoglasnu podršku u instituciji koja je poznata po tome da se teško oko bilo čega može usaglasitih mnogi vide upravo u njegovom dosadašnjem angažmanu i, iznad svega, pragmatičnom načinu vođenja UN-a.
Naime, u svojoj kampanji za drugi mandat Ban Ki-moon se nije mogao pohvaliti nekim velikim uspjesima u periodu u kojem je vodio „svjetsku vladu“. Vjerovatno i sam svjestan ove činjenice tokom kandidature i nakon pobjede konstantno je isticao kako je u svom prvom mandatu samo postavljao „čvrste temelje“ te da bi tek u godinama koje su pred nama trebali pristizati prvi konkretni rezultati. Tako smo u njegovom prvom obraćanju nakon reizbora mogli čuti kako su „zajedničkim radom postavljeni čvrsti temelji budućnosti“ te je podsjetio na napredak postignut na poljima kao što su borba protiv klimatskih promjena, nuklearno razoružanje, globalno zdravlje, održivi razvoj, obrazovanje, demokratija, prava žena...
Kako će očekivana druga faza izgradnje na „čvrstim temeljima“ izgledati, nikome još nije jasno, a čini se ni samom Banu koji je najavio da će tek u septembru, na redovnom godišnjem zasjedanju Generalne skupštine UN-a, ponuditi " širu dugoročnu viziju".
Za razliku od kritičara koji zagovaraju jačanje UN-a (ne treba zaboraviti da postoje i one političke i ideološke struje koje UN kritikuju sa potpuno drugih osnova zagovarajući manju ulogu ove „svjetske vlade“ i više unitarizma svjetskih velesila) Joseph Deiss, predsjednik Generalne skupštine je pohvalio novog/starog generalnog sekretara zbog njegovog „istaknutog vodstva“ i zbog „jačanja uloge i prisutnosti UN-a na svjetskoj sceni“.
„U kompleksnom i teškom međunarodnom okruženju on je ojačao ulogu i prisutstvo UN-a usvajajući refomske mjere, pokrećući uzbudljive i inovativne inicijative te vjerno i konstantno pozivajući na poštivanje ljudskih prava, vladavinu prava i druge vrijednosti utemeljene u UN- ovoj povelji.“- rekao je Deiss pred Skupštinom. Konkretnih velikih rezultata ili dugo najavljivanih reformi nije bilo i onda se postavlja pitanje, ako značajni rezultati nisu Banu osigurali drugi mandat, šta onda jeste?

Jedna od najvećih vrlina Bana je to što na poziciji generalnog sekretara nije stvarao mnogo kontraverzi i što se nije previše petljao u krupna politička pitanja kao što je američki rat u Iraku, ruska intervencija u Gruziji, nastavak okupacije Palestine i izgradnje jevrejskih doseljeničkih nastambi i druga vruća pitanja u kojima velike sile imaju svoj interes, već pitanjima od općeg interesa za čovječanstvo kao što su globalno zagrijavanje i humanitarni i razvojni projekti u zemljama Trećeg svijeta.
Doveo sunarodnjake
Tom politikom on nije stvarao mnogo neprijatelja među svjetskim moćnicima, a naročito ne u Washingtonu. Upravo se možda u tome i krije razlog njegove neupitne podrške koju je dobio i ovaj put. Tako je CBS NEWS voditelj večernjih vijesti Banov reizbor nazvao pobjedom Washingtona koji ni u jednom od sedam prethodnih lidera na ovoj poziciji nije ima nekoga s kim su bolje sarađivali. Kao jednu od najvećih vrlina novinar je izdvojio njegovu javnu podršku UN i NATO-u u nastojanju da intervencijama zaštite civile širom svijeta.
Da će nezamjeranje „velikima“ i goli politički pragmatizam biti bit njegove politike bilo je jasno još prvog dana njegovog prvog mandata. Tako je ostalo zabilježeno kako je odmah nakon što je potvrđen njegovi izbor na poziciju generalnog sekretara u prvom obraćanju medijima (2.1.2007) odbio da osudi pogubljenje Saddama Husejna. Tada je na upit novinara o stavu UN-a samo izjavio kako svaka država ima pravo da zauzme vlastiti stav prema pitanju izricanja smrtnih kazni za svoje građane. Naravno, njemu je dobro bio poznat dugogodišnji stav UN-a koji se protiv smrtnoj kazni zbog „česte pojave da se na taj način krše ljudska prava“. Kada je procijenio da politički pritisak iz Washingtonom neće biti toliko jak kao u slučaju pogubljenja Saddama, on se korigovao i već za nekoliko dana, 6.januara 2007. preko svoga glasnogovornika pozvao iračke vlasti da ne izvrše pogubljenja onih koji su osuđeni na smrt u toj zemlji aludirajući prije svega na izvršenje smrtnih presuda koje su očekivali dvojica visoko pozicioniranih Saddamovih saradnika- Barzan al-Tikriti i Awad al-Bandar osuđeni na smrt zbog ubistva 148 šiita u iračkom selu Dudžejl 1980.
Jedna od rijetkih kontraverzi koja se veže za Ban Ki-moona je ona o kojoj je pisao The Washington Post a prema kojoj su se brojni uposlenici i delegati u UN-u žalili na to kako Ban na ključnim pozicijama ove organizacije favorizuje svoje sunarodnjake. List je tada tvrdio kako su i raniji šefovi u UN-u, poput Kurt Waldheima (Austria), Javier Pérez de Cuéllara (Peru) i Boutros Boutros-Ghalija (Egipat) dovodili svoje sunarodnjake i najbliže saradnike na ključne pozicije, ali nikada u obimu u kojem je to uradio sadašnji generalni sekretar. Tako ovaj američki list tvrdi kako je samo u prvoj godini svoga mandata Ban na ključne pozicije UN-a doveo dvadeset posto svojih sunarodnjaka. On se pak branio kako su svi oni kompetentni i visoko kvalifikovani za funkcije koje obavljaju, a da su kritičari „puki rasisti“.

Oni koji ga hvale pak kažu da njegova strategija „tihe diplomatije“ donosi više koristi UN-u nego otvorene kritike i osude njegovih prethodnika. Oni ističu kako je UN pod njegovim vodstvom odradio odličan posao u obnovi Haitija i pomoći nastradalim nakon stravičnog zemljotresa. Spominju se i neki drugi projekti poput onog koji daje podršku ženama liderima, ali i njegova spremnost da putuje po svijetu i susreće se sa svim akterima svjetskih kriza. Naročito mu odaju priznaje što je akcent UN-ova djelovanja stavio na barem deklarativnu promociju i zaštitu ljudskih prava te jasno podvukao razliku između nepristranosti i neutralnosti. Tako je u više navrata u svojim javnim nastupima izjavio kako Ujedinjeni narodi moraju biti nepristrani, ali ne i neutralni u slučajevima u kojima se krše ljudska prava i u sličnim situacijama. U jednom razgovoru za francusku agenciju France Presse prije nego je objavio svoju drugu kandidaturu izjavio je: "Često sam nailazio na iskrivljenu tezu da UN mora biti u svemu neutralan. Ja smatram da mora biti nepristran“.
"Kad je riječ o priznatim međunarodnim načelima poput ljudskih prava, Ujedinjeni narodi ne mogu ostati neutralni. Smatram da je nužno prokazati kao krivca svakog ko krši ljudska prava, svakog ko krši međunarodne humanitarne zakone", dodao je.
"Ne možemo ostati neutralni u takvim slučajevima, moramo poduzeti nužne mjere kako bi krivci bili proglašeni odgovornima. Mora se jasno napraviti razlika između neutralnosti i nepristranosti. Ujedinjeni narodi zadržavaju načelo nepristranosti, ali kad je riječ o vrijednostima i načelima priznatim u cijelom svijetu, Povelja UN-a nam daje mandat da ta načela sačuvamo i zaštitimo", dodao je u razgovoru kojeg su prenijeli i brojni mediji u regionu.
Iako je teško ustvrditi kako UN kojeg gospodin Ban predvodi istinski postupa po ovom njegovom principu, dobro je da se o tome barem govori i da je najodgovornijim ljudima UN-a postalo jasno sve licemjerstvo i apsurdnost „neutralnosti UN-a“ kojoj smo se mi u BiH osvjedočili tokom proteklog rata, pa makar još uvijek ne bili spremni poduzeti konkretne mjere kao bi se uloga UN i njihovi kapaciteti u tom smislu promijenili.