Izazovi turskoj vanjskoj politici

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH)

Turska republika je jedna od rijetkih zemalja svijeta koja još uvijek uspijeva odoljeti globalnoj recesiji i kojoj ne samo da ne prijeti bankrot ili rigidne mjere štednje koje pogađaju najsiromašnije i radničku klasu, nego čija ekonomija bilježi i stabilan rast.  Pravdi na volju, većina ekonomskih stručnjaka smatra kako će, potraje li globalna recesija, i Turska u manjoj ili većoj mjeri platiti cijenu globalnog zastoja ekonomije. U međuvremenu, vladajuća Stranka prava i pravde –AKP, nakon što je nedavno izvojevala pobjedu, u kojoj joj mnogi nisu davali velike šanse, nad vojnim establišmentom, de facto vladarima Turske, i stavila ih u ustavne okvire, te se razmahala svojom regionalnom diplomatijom pretvarajući se u ključnog regionalnog faktora, samo u nekoliko posljednjih dana je suočena sa problemima koje je teško mogla predvidjeti. Prvo su kurdski pobunjenici iz terorističke Radničke partije Kurdistana (PKK) koji se kriju u pograničnom području u sjevernom Iraku ubili dvadeset četiri turska vojnika i gurnuli Tursku u još jedan rat na svojoj teritoriji, ali i teritoriji susjednog Iraka. Onda je u razornom zemljotresu koji je pogodio jugoistočnu Tursku poginulo 432 osobe, a više od hiljadu građana je povrijeđeno.

Ova dva događaja su još jednom pokazala kako se Turska nalazi još uvijek na trusnom tlu, doslovno onom seizmološkom, ali i onom političkom. Pridodaju li se tome i zategnuti odnosi sa Izraelom i prijetnje mogućim sukobom sa ovom regionalnom silom i Kiprom oko prava na eksploataciju plina u Mediteranu,  postaje očito da vladajuća AKP partija sa svojim „islamističkim korijenima“  u novi mandat ulazi sa brojnim izazovima koji nadilaze ustaljenu paradigmu sukoba između njih i onih koje nazivaju radikalnim kemalistima ili sekularistima iz turske političke i vojne elite.

Ustvari, već neko vrijeme turska vanjska politika nailazi na ozbiljnije izazove. Istrajavanje režima Bešara Eseda u nasilnom gušenju demonstracija u Siriji dovelo je Tursku u otvoren sukob sa režimom s kojim su ne tako davno pravili prve korake ka rješavanju desetljećima starih otvorenih pitanja i normalizaciji odnosa koji nikada nisu bili na zavidnom nivou. Zamjeranje režimu u Damasku je zamjeranje i Iranu kao njihovom jedinom savezniku. Iran je, vidjelo se to i iz nedavne izjave vojnog savjetnika vrhovnog lidera Irana ajatolaha Hamneija, general-majora Jahja Rahim Shfavija, ljut na Tursku i zbog njihove podrške demokratskim promjenama u drugim arapskim državama i poziva nove vlasti da prihvate turski sekularni model umjesto iranskog kojeg  oni nazivaju islamskim. Naime, general-major Shfavi je u izjavi iranskoj novinskoj agenciji Mehr okarakterisao poziv turskog premijera Tajipa Erdogana arapskom svijetu da prihvati turski sekularni ststem demokratije kao "neočekivan i nezamisliv“.
"Ponašanje turskih državnika prema Siriji i Iranu je pogrešno i ja verujem da oni rade u skladu sa ciljevima Amerike", istakao je tom prilikom Rahim-Shfavi, ali i otvoreno zamjerio Ankari što je "okrenula leđa" sadašnjem režimu u Siriji. "Ukoliko se Turska ne distancira od ovakvog ponašanja (premijera Erdogana) to će učiniti narod te zemlje, dok će susjedne zemlje Sirija, Irak i Iran preispitati njihove političke veze sa Ankarom", rekao je tom prilikom vojni savjetnik Hamneija. U Teheranu takođe kritikuju odluku Ankare da na svojoj teritoriji primi i instalira dijelove radarskog NATO sistema, jer se na to gleda kao na američku igru s ciljem zaštite Izraela.

Mnogi analitičari kako u svijetu tako i u Turskoj vide posljednje događaje kao ozbiljan udar, ako ne i fijasko, pokušaja implementacije doktrine i strategije koju je kreirao tvorac trenutne turske vanjske politike, univerzitetski profesor i ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu nazvane „nula problema“ sa susjedima.

I ranije su turski kritičari AKP partije isticali kako je nemoguće postati regionalnom silom a u isto vrijeme ne zamjeriti se bilo kome od susjeda te preko noći riješiti sve probleme u jednom od najkomleksnijih geostrateških područja. Tako je kolumnist turskog dnevnog lista Daily News Burak Bekdil još u avgustu ove godine napisao kako se startegija  „nula problema“ sa susjednim Iranom i Sirijom ne može ostvariti ni  u snovima. On je kritikujući takav pristup napisao kako je Davutoglou svoju doktrinu i strategiju trebao ustvari nazvati doktrinom „prividno-nula-problema, a u stvari „stotinu problema- gurnutih-ispod postekije“

„Politika konstantnog napada na Izrael svaki put kada izraelska država disproporcijalno odgovori na terorizam i ubije nekoliko, ili više od nekoliko, ponekad nevinih, muslimana, a nereagovanja u slučajevima kada muslimanske države ubijaju većinom nevine muslimane u hiljadama, od početka je trebala biti neodrživa da je Turska moderna demokratija. Kada imaš problematične komšije onda imaš problematične granice i ne možeš imati `nulu problema` sa njima samo zato što pripadate istoj vjeri“-tvrdi Bekdil.

Zašto napadi baš sada?

Uz komplikovanje odnosa sa Iranom i Sirijom, ponovno uvlačenje Turske u sukob sa kurdskim pobunjenicima bi se moglo pokazati ne samo kao najveći izazov politici „nule problema“ nego i kao najveći izazov cjelokupnoj turskoj vanjskoj politici.

Ubistvo dvadeset i četiri vojnika je prema mišljenju brojnih analitičara udarac prije svega na inicijativu vladajuće AKP partije da se otvoreno i u skladu sa demokratskim normama i na principima poštivanja ljudskih prava i prava manjina počne baviti „kurdskim pitanjem“, ali sa potencijalno daleko složenijim implikacijama. Još prije izbora je turski premijer Recep Tayyip Erdogan najavio kako „Turska priprema veliku akciju usmjerenu na rješavanje kurdskih pitanja i okončavanje višedecenijske napetosti i nasilja. Njome se za cilj ima proširenje kulturnih prava etničkih Kurda u zemlji i osiguranje kraja terorističke Radničke partije Kurdistana (PKK)“.  Sličnu inicijativu je predlagao i osuđeni bivši lider PKK Abdullah Öcalan, koji se već deset godina nalazi u turskom zatvoru na otoku Imrali kod Istanbula, a koji je preko svog advokata predložio početak pregovora između Kurda i Turske republike. 

Već tada su mnogi bili skeptični da će se tako lako pronaći rješenje za ovaj dugogodišnji problem. Vidjelo se to i po tome što su se ovoj inicijativi od početka usprotivili ne samo radikalni elementi iz  PKK-a, nego i turski nacionalisti koji nisu spremni činiti bilo kakve „ustupke Kurdima“ ili razgovarati o ponovnom definisanju pojma turske nacije i idejama građanstva.

Samo Bog zna kome još od regionalnih, svjetskih, ali i lokalnih centara moći odgovara nastavak tursko-kurdskog rata baš u ovom trenutku, ali je jedno izvjesno: to sigurno nije interes ni Turaka ni Kurda.  Već dugo vremena je svima u tom dijelu svijeta jasno da se problemi u kurdskim pokrajinama ne mogu riješiti silom i da će se prije ili kasnije stvari morati rješavati iskrenim razgovorom o svim otvorenim pitanjima.

O tome kome bi eskalacija sukoba mogla ići u prilog se uveliko spekuliše. Neki su već primijetili kako se novi val napada PKK-a na tursku vojsku poklopio sa pogoršanjem tursko-sirijskih odnosa i pritisaka Istanbula na režim Bešara Eseda da prestane sa krvavim gušenjem demonstracija, što oni ne smatraju slučajnošću. Ne treba zaboraviti da je ne tako davno ministar vanjskih poslova Izraela Avigdor Lieberman za izraelski dnevnik Yediot Aharonot izjavio kako, kao odgovor na to što je Turska udaljila izraelskog ambasadora iz Ankare nakon što se Izrael odbio izvinuti zbog ubistva turskih humanitaraca na brodu Mari Marmara 2010. godine, "Turska mora biti kažnjena zbog svojih postupaka". Tada je nabrajajući osvetničke mjere koje Izrael može i treba poduzeti spomenuo i „jačanje kooperacije s kurdskim pobunjenicima u Turskoj i njihovom terorističkom PKK organizacijom , napomenuvši kako to podrazumijeva i opskrbu oružjem, kao i jačanje veza s Armencima, tradicionalnim turskim rivalima. Lista onih kojima destabilizacija prilika u Turskoj ide u prilog je duga i ovih dana se u Istanbulu i Ankari prst upire u brojnim pravcima. Ipak, većina smatra kako ni turska strana i vladajuća AKP ne bi trebali krivca tražiti nigdje oko sebe nego se podsjetiti na brojne propuste nakon što su prije izbora bombastično najavili kampanju „otvaranja prema Kurdima“. Tada su najavljivali strategiju rješavanja zahtjeva Kurda za kulturnom autonomijom koja bi se sastojala od davanja nekih prava i unaprjeđenja ekonomije u njihovim područjima, s istovremenim gušenjem kurdskih stranaka. Većina dobronamjernih je tada sa nadom slušala vijesti o tome kako su se neki pripadnici zabranjene PKK vratili u zemlju. I dok su jedni slavili, Erdoganovi protivnici su uzvratili optužbama da podržava teroriste. Oni koji za novi val nasilja krive upravo AKP partiju tvrde da je Erdogan tada, s obzirom da se radilo o predizbornoj kampanji, kalkulisao i jednostavno shvatio da mu takva inicijativa odnosi više glasova nego što donosi. Prema njima on  je odustao bojeći se političkih rizika, zbog čega je izgubio kurdske glasove na jugoistoku zemlje, koje je kasnije nadoknađivao nacionalističkom retorikom kako bi pridobio glasove MHP-a. Odnosi su se ponovno zaoštrili, a u brutalnoj kampanji uhapšeno je oko 2000 kurdskih lokalnih političara. Sukobi su kulminirali nakon izbora, kada je izborno vijeće oduzelo mandat neovisnom kurdskom kandidatu, advokatu Hatipu Dicleu, nakon što je on izgubio žalbu na presudu da je 2007. širio terorističku propagandu izjavom da se “PKK ima pravo braniti od napada turske vojske”. Iako je isto to vijeće ranije dozvolilo njegovu kandidaturu, Dicleov mandat dodijeljen je AKP-u. Uslijedile su masovne demonstracije i teroristički napadi PKK-a u kojima je poginulo četvero ljudi, a 36 BDP-ovih zastupnika odlučilo je bojkotirati rad parlamenta.

Kakogod, prije ili kasnije neko će morati preuzeti politički rizik i postaviti pitanje odnosa Turske prema svojim građanima kurdske nacionalnosti i stvarne spremnosti da se kao država i društvo uhvate ukoštac sa tim izazovom. Zato će „kurdsko pitanje“ i način na koji će se AKP partija nositi s njim definisati ne samo stabilnost Turske i Bliskog istoka, nego i ulogu koju će Turska igrati u tom dijelu svijeta, a koju bi brojni protivnici jačanja turskog utjecaja u arapskom svijetu, rado na ovaj način kompromitovali.