Na H-Alteru sam objavio prvi komentar na zabranu izgradnje minareta u Švicarskoj. O ovome će se vjerovatno još pisati, a teško je sada sagledati sve posljedice ove odluke većine švicarskih građana koji su izašli na referendum. Ovo su prva razmišljanja koja je objavilo i sarajevsko Oslobođenje, rijaset.ba i brojni drugi online mediji i radio stanice:Za 400.000 muslimana koliko se procjenjuje da ih živi u Švicarskoj, argumenti o tome kako su minareti simboli „islamizacije zemlje" i kako oni vode „uvođenju šerijata" su apsurdni, naročito ako znamo da većina švicarskih muslimana dolazi iz Turske, Bosne i Hercegovine i drugih balkanskih zemalja koji se nikada nisu susreli sa šerijatskim pravom.
Treći dan najvećeg muslimanskog blagdana Kurban Bajrama (u nedjelju 29.11.2009.) u Švicarskoj je održan referendum na kojem su se stanovnici ove tradicionalno tolerantne države izjašnjavali o ustavnoj zabrani izgradnje novih minareta.
Referendum je organizovan nakon što je grupa političara iz desničarske Narodne stranke, najveće stranke u zemlji, i Federalne demokratske unije, skupila dovoljno potpisa za referendum o ovoj inicijativi za koju tvrde da ima cilj spriječiti „islamizaciju Švicarske“. Prvi preliminarni rezultati koji su saopšteni istog dana pokazali su kako je 57 procenata onih koji su izašli da se izjasne o referendumskom pitanju dalo svoj glas za zabranu. Prijedlog o zabrani gradnje minareta nije prošao samo u četiri kantona od njih 26 što je stvorilo osnov za izmjenu Ustava.
Švicarska vlada i parlament su još ranije odbacili inicijativu uz obrazloženje da krši ustav, vjerske slobode i tradiciju tolerancije po kojoj je zemlja poznata. Sad je nepoznanica kako će vlada koja je prije referenduma pozivala građane da glasaju protiv izmjena ustava postupiti. Analitičari tvrde kako se švicarski zvaničnici plaše ekonomskih posljedica ovakve odluke jer, očekivati je, kao što je to pokazao primjer danskih karikatura poslanika Muhameda, burnu reakciju muslimanskog svijeta i najvjerovatnije bojkot švicarskih proizvoda na jednom od najvećih tržišta svijeta.
Zabrinutost su izrazili i Ujedinjeni narodi, a većina međunarodnih organizacija smatra kako će se ovim poslati pogrešna poruka ne samo onim muslimanima koji žive u Švicarskoj i susjednim državama Evropske Unije, nego i širom svijeta.
Međutim, to mišljenje ne dijele i organizatori referenduma. Tako parlamentarni zastupnik Ulrich Schluer smatra kako „su minareti prvi korak prema islamskoj državi“. On je svjetskim medijima izjavio kako: "Minareti nisu religijski simbol, već simbol politike koja Švicarskoj želi nametnuti šerijatsko pravo koje je u potpunoj suprotnosti s tradicionalno demokratskim švicarskim zakonima. U tome je srž problema."
Za 400.000 muslimana koliko se procjenjuje da ih živi u Švicarskoj gdje je islam druga religija po brojnosti, ovi argumenti o tome kako su minareti simboli „islamizacije zemlje“ i kako oni vode „uvođenju šerijata“ su apsurdni naročito ako znamo da većina švicarskih muslimana dolazi iz Turske, Bosne i Hercegovine i drugih balkanskih zemalja koji se nikada nisu susreli sa šerijatskim pravom (barem u smislu kako se on doživljava na Zapadu danas). Bosanski muslimani koji žive u Švicarskoj posebno teško doživljavaju ove stavove o tome kako minaretima nije mjesto u Evropi s obzirom na iskustvo urbicida i genocida koje su preživjeli devedesetih i od kojeg su pobjegli u Švicarsku. I kao što mi je jedan od njih napisao nakon što su rezultati referenduma saopšteni „ispade da sistematsko rušenje 614 džamija s munarama u Bosni i nije bio baš tako `nevropski čin“.
Bez obzira na sve, iako je evidentno da postoje brojna otvorena pitanja kada je riječ o integraciji sve većeg broja muslimana u Evropi, i kada se ne može zanemariti postojanje radikalnih elemenata (ma kako malobrojni bili) koji zagovaraju netolerantnu i isključivu viziju islama i uređenja svijeta, teško je objasniti kako će kršenje osnovnih ljudskih prava i ograničavanje vjerskih sloboda pomoći tom procesu. Naprotiv, oni elementi među muslimanima koji zagovaraju nespojivost islama sa zapadnim vrijednostima koriste ovakve i slične nepromišljene poteze kako bi potvrdili svoju sliku svijeta u kojem dominiraju sukobljene civilizacije i rat do istrebljenja. Svi oni koji sve muslimane i simbole islama poistovjećuju sa malom skupinom ekstremista i koji neće ili ne žele napraviti razliku između islama kao religije i civilizacije i male skupine ekstremista, čine uslugu ekstremistima, jer ih predstavljaju kao legitimne predstavnike islama, a upravo ekstremisti stalno ponavljaju kako zapadna civilizacija i „kršćanska Evropa“ nisu u ratu sa njima, nego sa islamom i svim muslimanima.
Zato su teološko- historijske rasprave o tome da li su minareti izvorno islamski vjerski simbol ili nešto drugo krajnje irelevantne za ovu raspravu, jer, iako je tačno da su minareti kao dio muslimanske sakralne arhitekture razvijeni u određenom kulturno-historijskom kontekstu, to važi i za mnoge druge simbole ne samo islama, nego i drugih religija. Teško je govoriti o slobodi religije ako bi neko sa strane morao određivati šta je religija, i koji elementi čovjekove religioznosti su prihvatljivi za druge (osim ako se njima ne krše zakoni i prava drugih, što je priča za sebe).
Apsurdno je da u današnjoj Evropi na pragu 21. stoljeća vrijede zakoni koji su nekada vladali u srednjem vijeku u nekim državama. Apsurdno je da su restrikcije koje je Osmansko carstvo imalo nad izgradnjom vjerskih objekata kršćanskih crkvi na Balkanu bili „liberalniji“ od nekih evropskih zakona glede muslimanskih sakralnih objekata.
Iako je Švicarska po mnogo čemu specifična država pitanja koja su aktuelizirana švicarskim referendumom o zabrani minareta su ista pitanja sa kojima se susreću brojne druge evropske države članice EU-a. Zato se mnogi plaše da bi Švicarska inicijativa, ako zaživi, mogla biti samo probni balon, prvi korak, i da bi uskoro mogla uslijediti slična rješenja nekih drugih otvorenih pitanja, ne samo u Švicarskoj, nego i u nekim od članica EU, a možda i u samom Briselu. Jer kako sada stvari stoje, trenutne članice EU-a nisu našle djelotvorna rješenja na pitanje muslimanske integracije i prisustva islama na javnoj sceni buduće Evrope. Tome u prilog govori i to što su u odsustvu boljih rješenja neke EU zemlje već pribjegle mjerama ograničavanja javnog manifestovanja vjere kao jedinom načinu u rješavanju „muslimanskog pitanja“. Tako se već danas u Grčkoj, koja je članica EU, za svaki minaret viši od 7.5 metara treba osigurati dozvola ministra, a ako se ta saglasnost i dobije onda on ne može biti viši od 16 m. Po istom modelu su tretirana i neka druga slična pitanja u nekim drugim državama EU, kao što je ograničavanje dimenzija džamije u Kelnu kako ne bi zasjenila tamošnju katedralu, zabrana hidžaba u francuskim školama itd.
Teško je vjerovati da će se zabranama išta riješiti, pa tako i pitanje muslimanskog prisustva u Evropi iza kojeg se, ustvari, kriju puno krupnija pitanja kao što su položaj i uloga imigranata (uopće, a ne samo muslimana) u društvu, pitanje evropskog identiteta i navikavanja Evrope na multikulturalnost, suzbijanja ekspanzije neofašizma i rasizma i brojna druga pitanja o kojima se nema hrabrosti raspravljati nego se ona politiziraju kroz populistički pristup nove evropske desnice.
