Jusić: Pope Leo XIV’s Visit to Turkey and Lebanon Is Symbolic, and It Is Not Good That the Messages Were Not Heard in Bosnia and Herzegovina

Foto: Anadolija - Papa Lav XIV posjetio i Sultanahmetovu džamiju tokom posjete Turskoj

The recent visit of Pope Leo XIV to Turkey and Lebanon passed almost unnoticed in Bosnia and Herzegovina. Apart from agency news reports, there were hardly any serious analyses of the significance of this apostolic journey and the messages conveyed during it.

On this occasion, Preporod interviewed Muhamed Jusić, Director of the Department of Foreign Affairs and Diaspora of the Riyasat of the Islamic Community in Bosnia and Herzegovina, a member of the Executive Board of the Interreligious Council in Bosnia and Herzegovina, and former Ambassador of Bosnia and Herzegovina to the Kingdom of Saudi Arabia, Yemen, the Sultanate of Oman, and the Organisation of Islamic Cooperation.

Riyasat member Jusić agreed with Preporod’s observation that this visit did not receive the attention it deserved in the Bosnian public, adding that it is highly significant that Pope Leo XIV chose two predominantly Muslim countries for his first foreign visit.

“The message is extremely symbolic, and it is not good that these messages were not heard in Bosnia and Herzegovina, if we are not to conclude that they may have been deliberately ignored.

The messages about the mutual interdependence of Muslims and Christians and the necessity of mutual respect, which were voiced during the Pope’s apostolic journey, are today perhaps more necessary than in some earlier periods, when the world was not globalised to the extent it is today and when Muslims and Christians did not live together in so many shared, multi-confessional societies as they do now. Messages about the importance of strengthening ties between Eastern and Western Christianity also deserve serious attention. At a time when there are clear efforts by certain circles to ensure that Islam and Christianity are less and less religions, and increasingly markers of culture and political dominance, it is crucial to have a Pope who is aware of these dangers and who equally reminds both Christians and Muslims of the risks of such an attitude toward the sacred and the meaning of faith and life,” Jusić said.

Seeking to Legitimize Exclusivism

Asked about the global context in which this visit took place, Jusić stated that the rhetoric of a “clash of civilizations,” often artificially constructed without grounding in everyday reality, is increasingly being used worldwide to target Muslims, especially in environments where they are minorities or immigrants.

“It is evident that across Europe and America an image is spreading that Christianity is under threat from an ‘Islamic danger’ and that mobilisation is necessary to defend the Christian world. This polarises and destabilises societies, leading to a general sense of insecurity, uncertainty, and mistrust. In this process, there is no hesitation in resorting to dehumanisation, violations of basic human rights, and the spread of hatred toward Muslims, developments that increasingly resemble the period preceding the rise of fascism.

For the success of these intolerant and exclusionary ideologies, the support of the Church, especially the Catholic Church as the largest in the world, would be decisive. A Church blessing for such rhetoric and for policies that claim to defend Christian values would amount to their legitimisation. That is why all eyes are on the Pope and his stance toward such interpretations of Christianity and social reality. Among other things, through this visit and the messages conveyed during it, Pope Leo XIV sent a clear message to the proponents of such ideas and policies who seek to instrumentalise religion for political goals,” Jusić explained.

Muslims and Christians Share More Values Than Differences

At the same time, Jusić pointed out that what is happening in the West has its counterparts in the East, and that the world functions according to the principle of interconnected vessels, with reciprocal radicalisation and de-radicalisation.

“The Muslim world has for some time been following a path that some Western societies are now embarking upon. Its own weaknesses were always blamed on others. In public discourse, it has become normal to blame the ‘colonial’ West, often equated with Christianity, for all problems. The fact that the empires which exported conflicts into predominantly Muslim regions and plundered their resources had long ceased to be Christian in their homelands had no effect on radical groups and ideologies ceasing to spread hatred toward minorities and undermine their own societies from within. This has led to a situation in which Christian communities throughout the Muslim world have become targets of radical groups and policies,” Jusić noted.

He reminded that some of these persecuted and discriminated Christian communities belong to denominations that survived only within multi-confessional Muslim societies.

“Even this was not enough for radical elements to stop seeing them as agents of a global conspiracy against Muslims, rather than as their neighbours and friends, often members of the same people with whom they have lived for centuries.

That is why the messages voiced by Pope Leo XIV, as well as by his Muslim hosts, are so significant, messages emphasising the need to preserve traditional Christian communities throughout the Muslim world, to guarantee their freedoms and rights, and to reaffirm the determination of Muslim and Christian believers worldwide to continue their shared historical journey.

Muslims and Christians, as genuine believers and as institutions representing them in today’s world, share more common values and challenges than differences and conflicts. This should serve as an incentive to open new horizons of cooperation, rather than to deepen divisions,” Jusić said.

We Have a Pope Who Understands the Traps

Jusić further believes that the coming century will, among other things, be shaped by the relationship of the Pope and the Catholic Church toward the phenomenon of militant and nationalist religiosity.

“The desire to protect one’s own identity, religious or national, must not become a justification for hatred and intolerance toward the Other. Neither in the East nor in the West is it a good path to mobilise collective identity by spreading distrust toward others and inventing enemies.

It is therefore encouraging that, after Pope Francis, we once again have a Pope who understands the traps of promoting the concept of a clash of civilizations. This indicates that the Catholic Church, in its mainstream, is aware of the dangers of creating new global conflicts along religious, cultural, and civilisational fault lines, and that it will continue to seek partners around the world, including among Muslims, who recognise the same challenges and are willing to stop new fascisms, genocides, holocausts, pogroms, and holy wars while there is still time.

That is why we can rightly say that we are encouraged by the Pope’s first foreign visit,” Jusić concluded.

It should be recalled that nearly seven months after his election as a Pope, Leo XIV embarked on his first international trip.

From 27 to 30 November, he visited the Republic of Turkey, followed by a visit to Lebanon until 2 December. In doing so, the head of the Catholic Church, originally from the United States of America, continued the international engagement of his predecessors and, it seems, the open policy of dialogue with Muslims pursued by Pope Francis.

(IIN Preporod)

Jusić: Posjeta pape Leona XIV Turskoj i Libanu je znakovita i nije dobro da se poruke nisu čule u Bosni i Hercegovini

Nedavna posjeta pape Leona XIV Turskoj i Libanu prošla je skoro nezapaženo u Bosni i Hercegovini. Osim agencijskih vijesti skoro da nije bilo ozbiljnijih osvrta na značaj ovog apostolskog putovanja i poruka koje su odaslane tom prilikom.

INN Preporod je ovim povodom zatražio komentar Muhameda Jusića, direktora Uprave za vanjske poslove i dijasporu Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i člana Izvršnog odbora Međureligijskog vijeća u Bosni i Hercegovini, te bivšeg ambasadora Bosne i Hercegovine u Kraljevini Saudijskoj Arabiji, Jemenu, Sultanatu Oman i Organizaciji islamske saradnje.

Član Rijaseta Jusić složio se sa zapažanjem Preporoda kako ova posjeta nije u bosanskohercegovačkoj javnosti dobila pažnju koju zaslužuje, dodavši kako je itekako značajno da je papa Leon XIV za svoje prvo putovanje u inostranstvo odabrao dvije većinski muslimanske zemlje.

Poruka je itekako znakovita i nije dobro da se poruke nisu čule u Bosni i Hercegovini, da ne ustvrdimo kako su možda svjesno prešućene.

– Poruke o upućenosti muslimana i kršćana jednih na druge i nužnosti uzajamnog poštovanja, koje su se čule tokom papinog apostolskog putovanja, danas su potrebnije nego možda u nekim ranijim periodima, kada svijet nije bio globaliziran u mjeri u kojoj je to danas i kada muslimani i kršćani nisu živjeli u toliko zajedničkih multikonfesionalnih društava kao što je to slučaj danas. Poruke o značaju jačanja veza između istočnog i zapadnog kršćanstva također zaslužuju ozbiljnu pažnju. U vremenu kada su očita nastojanja nekih krugova da islam i kršćanstvo sve manje budu vjere, pa i religije, a sve više markeri kulture i političke dominacije bitno je imati papu koji je ovih opasnosti svjestan i koji podjednako podsjeća i kršćane i muslimane na opasnost takvog odnosa prema svetom i smislu vjere i života – kazao je Jusić.

Žele legitimizirati svoju isključivost

Na pitanje u kakvom globalnom kontekstu dolazi ova posjeta, Jusić kaže kako se retorika sukoba civilizacija, koja se čak i na silu konstruiše bez utemeljenja u svakodnevnici, koristi se sve češće kako bi se širom svijeta targetirali muslimani, naročito u onim sredinama gdje su manjina ili useljenici.

– Vidno je kako se širom Evrope i Amerike širi slika o tome kako je kršćanstvo ugroženo od "islamske opasnosti" i da je nužna mobilizacija kako bi se kršćanski svijet odbranio. Na taj način se polariziraju i destabilizuju društva, što dovodi do općeg osjećaja nesigurnosti, neizvjesnosti i nepovjerenja. U tom procesu se ne preza od dehumanizacije, kršenja osnovnih ljudskih prava i širenja mržnje prema muslimanima što sve više podsjeća na vrijeme pred uspon fašizma. Za uspjeh ovih netolerantnih i isključivih ideologija presudna bi bila naklonost crkve, naročito one Katoličke kao najveće u svijetu. Blagoslov crkve za takvu retoriku i politike koje su same sebi dale u zadatak da navodno brane kršćanske vrijednosti značio bi njihovu legitimaciju. Zato su sve oči uprte u papu i njegov stav prema takvim interpretacijama kršćanstva i društvene stvarnosti. Između ostalog, ovom posjetom i svim što se moglo čuti tokom nje, papa Leon XIV poslao je poruku i nosiocima takvih ideja i politika koji bi da instrumentaliziraju religiju za svoje političke ciljeve – pojasnio je Jusić.

Muslimani i kršćani imaju više zajedničkih vrijednosti nego razlika

Istovremeno, on skreće pažnju kako ono što se dešava na Zapadu ima svoje inačice na Istoku i da svijet funkcioniše po principu spojenih posuda i recipročne radikalizacije i deradikalizacije.

– Muslimanski svijet već neko vrijeme prolazi put kojim kreću neka zapadna društva danas. Za svoje slabosti uvijek su krivili druge. U javnom diskursu je postalo normalno za sve probleme kriviti "kolonijalni" Zapad koji je poistovjećivan sa kršćanstvom. To što imperije koje su izvozile sukobe u većinski muslimanski svijet i pljačkale njihove resurse već dugo u svojim maticama nisu bile kršćanske, nije imalo nikakvog efekta na to da radikalne skupine i ideologije prestanu širiti mržnju prema manjinama i iznutra razarati ta društva. Tako se došlo u situaciju da su kršćanske sljedbe širom muslimanskog svijeta postale mete radikalnih skupina i politika – naveo je Jusić.

Podsjetio je da neke od tih progonjenih i diskriminiranih kršćanskih skupina pripadaju sljedbama koje su preživjele samo u multikonfesionalnim muslimanskim društvima.

– Ni to nije bio dovoljan argument da radikalni elementi u njima ne vide nosioce globalne zavjere protiv muslimana, nego svoje komšije i prijatelje, nerijetko i pripadnike istog naroda s kojima žive stoljećima. Zato su značajne poruke koje su se čule od pape Leona XIV, ali i njegovih domaćina među muslimanskim liderima, o potrebi očuvanja tradicionalnih kršćanskih zajednica širom muslimanskog svijeta i garantiranja njihovih sloboda i prava, te odlučnosti da vjernici muslimani i kršćani širom svijeta nastave svoj zajednički historijski hod. Muslimani i kršćani kao istinski vjernici, ali i kao institucije koje ih predstavljaju u današnjem svijetu, imaju više zajedničkih vrijednosti ali i izazova nego razlika i sukoba. To treba biti poticaj za otvaranje novih vidika saradnje, a ne produbljivanje podjela – poručio je Jusić.

Imamo papu koji razumije zamke

Nadalje, Jusić smatra da će stoljeće pred nama zasigurno između ostalog odrediti i odnos pape i Katoličke crkve prema fenomenu militantne i nacionalističke religioznosti.

– Želja da se zaštiti vlastiti identitet pa i onaj vjerski i nacionalni ne smije postati opravdanje za mržnju i netrpeljivosti prema Drugome. Nije dobar put ni na Istoku ni na Zapadu da se vlastiti kolektivni identitet mobilizira preko širenja nepovjerenja prema drugome i izmišljanja neprijatelja. Zato svakako ohrabruje kada i nakon pape Franje opet imamo papu koji razumije zamke promocije koncepata sukoba civilizacija. To govori da je Katolička crkva u svom glavnom toku svjesna opasnosti kreiranja novih globalnih sukoba na vjerskim, kulturnim i civilizacijskim polarizacijama i da će nastaviti tražiti partnere širom svijeta pa i među muslimanima koji su svjesni istih izazova i koji su spremni zaustaviti neke nove fašizme, genocide, holokauste, pogrome i svete ratove dok još nije kasno. Zato s pravom možemo reći da smo ohrabreni prvom papinom posjetom inostranstvu – kazao je Jusić.

Podsjetimo, skoro sedam mjeseci nakon što je izabran za papu, Leon - Lav XIV je krenuo na svoje prvo putovanje u inozemstvo.

Od 27. do 30. novembra boravio je u Republici Turskoj, a zatim do 2. decembra u Libanu. T

ime je poglavar Katoličke crkve, porijeklom iz Sjedinjenih Američkih Država, nastavio međunarodni angažman svojih prethodnika i, čini se, otvorenu politiku dijaloga sa muslimanima koju je vodio papa Franjo.

(IIN Preporod)

UMJESTO UVODNIKA: A šta je s “bošnjačkim pitanjem” u Bosni i Hercegovini?

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Stvorena je slika o tome da su implementacija Dejtonskog mirovnog sporazuma i reforme, provođene s ciljem formiranja funkcionalne države sposobne da se pridruži EU i NATO, činjene u interesu Bošnjaka. Posljedično, skoro je ustaljen dojam da su Bošnjaci uzurpatori prava druga dva konstitutivna naroda i da im se, na neki način, pogodovalo. Zato je bitno dekonstruisati ovaj narativ i, pod hitno, nametnuti “bošnjačko pitanje”, ne s ciljem pristajanja na nacionalne podjele i odustajanja od borbe za ravnopravnost svih naroda i građana u BiH na svakom dijelu njene teritorije, nego da pomenuta, iskrivljena, slika realnosti ne bi postala osnova za neka nova rješenja i dogovore u Bosni i Hercegovini i regionu

Gotovo je neupitna procjena da Bosna i Hercegovina prolazi najtežu ustavnu i političku krizu od Dejtona. Izlaz iz krize, koja prijeti da preraste i u sigurnosnu, se ne nazire. Na međunarodnom planu je kreirana slika o tome kako je izvor krize nerješavanje srpskog i hrvatskog “pitanja” u Bosni i Hercegovini, ali i na Balkanu. Ovim narativom stvorena je slika o tome da su implementacija Dejtonskog mirovnog sporazuma i reforme, provođene s ciljem formiranja funkcionalne države sposobne da se pridruži EU i NATO, činjene u interesu Bošnjaka. Posljedično, skoro je ustaljen dojam da su Bošnjaci uzurpatori prava druga dva konstitutivna naroda i da im se, na neki način, pogodovalo.

Zato je bitno dekonstruisati ovaj narativ i, pod hitno, nametnuti “bošnjačko pitanje”, ne s ciljem pristajanja na nacionalne podjele i odustajanja od borbe za ravnopravnost svih naroda i građana u BiH na svakom dijelu njene teritorije, nego da pomenuta, iskrivljena, slika realnosti ne bi postala osnova za neka nova rješenja i dogovore u Bosni i Hercegovini i regionu.

Dejtonski mirovni sporazum je uspostavio delikatan balans između tri konstituentna naroda, odnosno u percepciji jednog dijela tadašnjih međunarodnih političkih zvaničnika, tri zaraćene strane. Vašingtonskim sporazumom kompromisno je riješeno tzv. “hrvatsko pitanje”, jer se hrvatskom političkom faktoru izašlo ususret podjelom Bosne i Hercegovine na kantone sa širokim nadležnostima, što je od Bosne i Hercegovine stvorilo jednu od najdecentraliziranijih država na svijetu.

U Dejtonskom mirovnom sporazumu otišlo se korak dalje i dozvolilo da RS, s imenom jednog naroda, ostane kao zaseban kanton koji je uzeo još veće ovlasti u formi nikada jasno definisanog entiteta. Bošnjaci su sa drugim probosanskim opcijama, zauzvrat, dobili prestanak rata i ubijanja, jer su oni bili najveća žrtva agresije, naoružavanje tadašnje Vojske Federacije kroz program “Opremi i obuči” (što je trebao biti garant njihove sigurnosti i opstanka, te da im se u budućnosti neće moći ponoviti genocid i progoni) i „dobili“su nastavak državnosti međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine koja će od tada imati kompleksno decentralizovano uređenje. Ustvari, dobili su garanciju da će kroz ustavni okvir države Bosne i Hercegovine moći zaštititi svoja kolektivna i građanska prava na onim područjima na kojima je počinjen genocid i s kojih su protjerani. Značajan “ustupak” za Bošnjake bila je ostavljena ustavna mogućost da Bosna i Hercegovina vremenom preuzima one nadležnosti koje su neophodne za njeno funkcionisanje kao nezavisne i suverene države. I, naravno, tu je i natkrovljujuća pozicija Evropske povelje o ljudskim pravima koja je predviđena Dejtonskim mirovnim sporazumom, a koja je trebala zagarantovati da će Bosna i Hercegovina, prisustvom sudija suda iz Strazbura u njenom Ustavnom sudu i presudama ovog suda, biti uređena na evropskim vrijednostima, kao i sve druge evropske države.

Sada se sve to pokušava osporiti – i duhom i slovom. Upravo je svaka od ovih garancija i “dobitaka”, koje je bošnjačka i probosanska strana dobila kako bi pristala na Dejtonski mirovni sporazum, sistematski napadnuta od nacionalističkih politika okupljenih oko SNSD-a i HDZ-a . Zato ne postoji toliko neriješeno srpsko ili hrvatsko pitanje koliko postoji bošnjačko, a koje bošnjačke i probosanske strane ne uspijevaju artikulisati ni domaćoj ni međunarodnoj javnosti.

U trenutnoj krizi treba imati na umu da sve ukazuje na to da, ukoliko ne uspije potpuna secesija, odnosno izvođenje entiteta RS iz ustavnopravnog okvira Bosne i Hercegovine, cilj Milorada Dodika je, nekom vrstom “kompromisa” s međunarodnom zajednicom, izdejstvovati ukidanje Ureda visokog predstavnika (bilo kroz izbor novog kandidata koji bi bio izabran na određeni kraći period bez bonskih ovlasti ili kroz poništenje dosadašnjih odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta). Na ovaj način, i insistiranjem na povlačenju sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine koje imenuje Evropski sud za ljudska prava, Dodik planira ukloniti i posljednje dvije prepreke na putu “legalne” disolucije; odnosno uklanjanje mehanizama koji u budućnosti, u slučaju neke nove krize, mogu spriječiti otcjepljenje entiteta RS. Bez ove dvije institucije Dodik proizvoljno može interpretirati Dejton kako želi i za sve antidejtonske aktivnosti tvrditi da su, ustvari, odbrana izvornog Dejtonskog mirovnog sporazuma. A upravo to čini, već sada.

Nadalje, Dodik pokušava stvoriti klimu u kojoj će o Bosni i Hercegovini, a možda i Balkanu, odlučivati administracija predsjednika Trumpa i Ruske Federacije bez Evrope, odnosno država za koje Dodik smatra da nemaju razumijevanje za njegovu poziciju. Ovo je i cilj Ruske Federacije i ovo su pokušali postići i u slučaju rata u Ukrajini. S tim ciljem je i “protjerivanje” njemačke ministrice iz Banje Luke. Teško da će EU odnosno njene članice, ali i Velika Britanija i drugi, prihvatiti takav pristup i teško da on može donijeti dugoročnu stabilnost Balkanu.

U konačnici, Dodik pokušava, donošenjem zakona kojima poništava odluke Visokog predstavnika i Ustavnog suda BiH na teritoriji RS-a, i zabranom djelovanja državne policijske agencije SIPA-a (ali i najavom zabrane djelovanja državnih Oružanih snaga i Obavještajne agencije), stvoriti teritoriju u srcu Evrope koja je izvan ustavnih okvira države Bosne i Hercegovine, ali i njenih međunarodnih obaveza i postignuća na evropskom putu. To je već sada teritorija u srcu Evrope na kojoj se donose zakoni po uzore na one u Ruskoj Federaciji i Bjelorusiji, to je teritorija pod direktnom kontrolom Rusije koja ne poštuje nikakve evropske vrijednosti niti je išta od međunarodnih normi i konvencija, koje je potpisala država BiH i koje su ugrađene u njen ustav, obavezuje.

Najava novog ustava entiteta i ukidanja Vijeća naroda u entitetu RS ukazuje da će to biti političko-pravni sistem u kojem Islamska zajednica, Bošnjaci i preživjele žrtve genocida neće imati nikakve mehanizme zaštite i u potpunosti će ovisiti od volje većinskih nacionalističkih srpskih stranaka.

I na kraju, pored “bošnjačkog pitanja” u Bosni i Hercegovini je, ne samo zbog presuda Evropskog suda za ljudska prava, aktuelno i “bosanskohercegovačko pitanje”, odnosno pitanje ravnopravnosti svih građana i državljana Bosne i Hercegovine na svakom njenom dijelu.

What Can MAGA Learn from the Muslim World?

Muhamed Jusić- Preporod 1278 / 04 • February 15, 2025

Under the slogan “Make America Great Again - MAGA,” President Donald Trump secured his first term in the White House, followed by a defeat by the Democrats and his refusal to accept the result and ensure a peaceful transfer of power. Just when it seemed that Trump’s four-year mandate was merely an incident in the U.S. political life, the MAGA movement evolved into a serious political and ideological movement with intentions to shape the world according to its vision, far beyond the borders of the United States of America. Failures of President Joseph Biden’s administration, controversies surrounding his age and late withdrawal from the race, as well as his flirtation with radical leftist and liberal ideas and individuals from the “woke” movement, and ultimately, the inconsistency and lack of principle regarding the events in Gaza, have contributed to the impression that President Trump, along with the MAGA movement, enjoys broad support and a mandate from the American people.

The MAGA movement - supported by the controversial billionaire and newly close Trump associate Elon Musk, along with his platform X, as well as a network of donors, media, and institutes - is attempting to export its ideas, primarily to Europe. That is why, in recent weeks, we have seen Musk trying to interfere in elections in several European countries, now under the slogan “Make Europe Great Again - MEGA.”

How Did Others Lose Their Power?

As it appears that the dominant political force in what is called the Western world is becoming MAGA and MEGA, it might be useful to recall how another part of the world - another civilization and its political projects - responded to its own accumulated problems and inability to lead global initiatives by choosing isolation, militarism, the creation of domestic and foreign enemies, and dreams of returning to a golden age through mere repetition of past solutions that once “made us great.”

Of course, I am referring to the experience of the Arab and much of the Muslim world, where opinion-makers - realizing that their societies and states had lost primacy in science, technology, economics, and political governance, when they stopped drawing inspiration from their past to create new visions for a better future - they began to see themselves as a defeated, endangered, and disenfranchised world, blaming others for their problems.

That world failed to see that its source of strength lay in openness, the values of justice, the rule of law, freedom, tolerance, and inclusivity, which societies were built on, at the time, were superior to their surroundings. This made them powerful. Their influence extended far beyond the borders they controlled through military power. Many peoples, even those of different faiths and civilizational perspectives, felt they would prosper and even be freer under the umbrella of Muslim civilization than under rulers of their own faith. Scientists fled to Baghdad and Toledo because they found freedom and opportunities there. Arabic was the language of science, not because it was imposed by military force, but because scholars could only access and disseminate knowledge through it.

The Powerlessness of Old Solutions

At a time when the majority in the Muslim world were confident in the strength of their civilization, Qadi Abu Qasim Said ibn Ahmad al-Andalusi al-Qurtubi (1029–1070) in Islamic Spain wrote the book Tabakat al-Umam, in which he discussed why Muslims were advancing while other nations were declining. He emphasized a historical fact proven many times that progress cannot be achieved through force, repression, and the suppression of critical thinking; that truths and ideas cannot be restrained, and those who have the courage to embrace progress in all fields - who are not afraid to compete in an open world not from a position of force but intellectual and scientific superiority - are the ones who prosper. Centuries later, one of the pioneers of reform and renewal in the Muslim world, aiming for its unity and power, Shakib Arslan (1869–1946), wrote the book Why Have Muslims Fallen Behind While Others Have Advanced?. Since then, Arabs and Muslims have made little progress in regaining their former international standing. Increasingly, out of frustration over this failure, they have begun producing movements and ideas that seek to restore a perception of past power through sheer force.

The first sign that a civilization has exhausted itself and has nothing left to offer the world is when the majority within it believes that its best days are behind and resorts to old solutions to address new problems. This could be a valuable lesson for the West from the Muslim world.

For the experiences of Arabs and Muslims, who have had a similar understanding of the causes of crisis and visions of solutions as those rallying under the MAGA and MEGA banners, have led this world into even greater difficulties, further complicating a situation that has persisted for centuries.

Decadence and (Not) Learning from Others’ Mistakes

There are numerous examples of why such an approach should be fundamentally reconsidered, but for now, I will focus only on the inconsistency and confusion in determining the reference years when we were “great” and “powerful.” When was the golden age? The answer to this question is full of absurdities in the cases of America, Europe, and the Muslim world alike. First, few proponents of “make great again” actually know or agree on when this golden reference period occurred. In America’s case, for some, the time when America was great coincides with the period of slavery and racial segregation, while the defeat of the Nazis and everything that followed is seen as an era of decadence and the rise of values that they blame for America’s decline.

The same applies to Europe. For many of the extreme radical political movements mobilizing these days under the MEGA slogan, Europe that, at certain times, produced religious intolerance, inter-Christian exterminations, crusades, colonial domination, fascism, and communism is the Europe of deep roots that must be restored. The aggressive sovereignism that led to two world wars is, for them, the golden age. The period of economic prosperity and peace remembered by their voters is the result of projects they now seek to destroy, blaming them for Europe’s decline. 

Among radical conservative Muslims who dream of restoring Muslim power, the confusion is no less significant. Advocates of a utopian Islamic state, which supposedly has divinely revealed solutions for all problems, do not agree on when it actually existed. Most will claim it was during the Prophethood, but since Muslims at that time were directly guided by the Prophet (peace be upon him) and Divine Revelation, this period is not considered replicable - except at the level of values, which is undisputed. Everything afterward is problematic for some: the era of the four caliphs, during which the first intra-Muslim conflicts and divisions emerged; the Umayyad period, accused of imitating other cultures and introducing dynastic rule. Although most of those who seek to restore past Muslim glory refer to the time of great Muslim conquests during the Umayyad and Abbasid states, they simultaneously emphasize that this was a period of decadence, as ancient, Eastern, and other foreign ideas that corrupted Islamic thought were introduced. Almost everything produced by Islamic Spain, from its religious and political thought to its art, science, and culture, is considered controversial and „un-Islamic“. Yet, those who hold these views readily refer to the „power of Muslims“ who ruled there.

This ideological blindness has repeatedly led the Muslim world to repeat the mistakes of the past in an effort to return to its roots, solutions, and “values” that once made us great and powerful. That is why it would be wise for advocates of the “make great again” movement to learn from the mistakes of others - so they do not have to learn from their own.

 

Šta MAGA može naučiti od muslimanskog svijeta?

Muhamed Jusić- Preporod 1278 / 04 •15. FEBRUAR 2025.

Pod sloganom “Make America Gre at Again – MAGA” (Učinimo Ameriku velikom ponovo), predsjednik Donald Trump je osigurao svoj prvi mandat u Bijeloj kući, nakon kojeg je uslijedio poraz od demokrata i njegovo odbijanje da prihvati rezultat i mirnu primopredaju vlasti. I kada se učinilo da su četiri godine Trumpovog mandata tek incident u političkom životu SAD-a, MAGA pokret je prerastao u ozbiljan, ne samo politički nego i ideološki pokret koji ima intencije da oblikuje svijet po svom naumu, daleko od granica Sjedinjenih Američkih Država. Neuspjesi administracije predsjednika Josepha Bidena, kontroverze s njegovom starošću i kasnim provlačenjem iz utrke, kao i koketiranje s radikalnim lijevim i liberalnim idejama i pojedincima iz “woke” pokreta, te u konačnici nedosljednost i neprincipijelnost u slučaju svega što se dešavalo u Gazi, pomogli su da se stekne dojam kako predsjednik Trump, kao i pokret MAGA, imaju široku podršku i mandat od američkog naroda.

MAGA pokret – potpomognut kontroverznim milijarderom i odnedavnim Trumpovoim bliskim saradnikom Elonom Muskom i njegovom platformom X te mrežom donatora, medija i instituta – pokušava izvesti svoje ideje, prije svega, u Evropu. Zato u posljednjim sedmicama vidimo pokušaje Muska da se uplete u izbore u više evropskim država, sada pod sloganom “Make Europe Great Again – MEGA”.

Kako su drugi prestali biti moćni?

Budući da se stiče dojam da dominanta politika onoga što se naziva Zapadni svijet postaje MAGA i MEGA, možda bi bilo korisno podsjetiti kako je drugi dio svijeta – druga civilizacija, pa i njegovi politički projketi – na vlastite nagomilane probleme i nesposobnost da budu lideri globalnih projekata, odgovorio zatvaranjem u sebe, militantizmom, generisanjem domaćih i stranih neprijatelja i sanjanjem o povratku u zlatno doba kroz puko ponavljanje rješenja iz prošlosti koja su “nas nekada napravila velikim”.

Naravno da mislim na iskustvo arapskog, pa i velikog dijela muslimanskog svijeta u kojem su kreatori javnog mnijenja – shvativši da su njihova društva i države izgubili primat u nauci, tehnologiji, ekonomiji i modelu političkog uređenja države i društva, kada su iz svoje prošlosti prestali crpiti inspiraciju za nove vizije bolje budućnosti –  počeli stvarati predstavu o sebi kao poraženom, ugroženom i obespravljenom svijetu za čije probleme su uvijek krivi drugi.

Taj svijet nije htio vidjeti da je izvor njegove snage bio u otvorenosti, vrijednostima pravičnosti, vladavine prava, slobode, tolerancije i inkluzivnosti na kojima su gradili društva koja su, u tom vremenu, bila superiornija od svog okruženja. To ih je činilo moćnim. Njihov utjecaj se širio daleko od granica koje su kontrolisali vojnom silom. Brojni narodi, čak i drugih vjera i civilizacijskih svjetonazora, su osjećali da će bolje prosperirati i čak biti slobodniji pod okriljem muslimanske civilizacije nego pod vladarima koji su iste vjere kao i oni. Naučnici su bježali u Bagdad i Toledo, jer su tamo nalazili slobodu i priliku da se ostvare. Arapski je bio jezik nauke, ne zato što je nametnut vojnom silom nego zato što su naučnici samo preko njega mogli doći do znanja i diseminirati ga.

Nemoć starih rješenja

U vrijeme dok je većina u muslimanskom svijetu bila sigurna u snagu vlasti te civilizacije, kadija Ebu Kasim Said bin Ahmed el-Endalusi el-Kurtubi (1029 1070) u islamskoj Španiji piše knjigu „Tabakat el-Umem“ u kojoj diskutuje o tome zašto su muslimani napredovali, a drugi narodi nazadovali. Naglašava upravo ovu, više puta u historiji potvđenu činjenicu, da se silom, represijom i zatiranjem kritičkog mišljenja ne može ostvariti progres, da se istine i ideje ne mogu sputati i da prosperiraju oni koji imaju hrabrosti prihvatiti ideje progresa na svim poljima, koji se ne plaše natjecati u otvorenom svijetu s drugima, ne s pozicija sile nego superiornosti ideja i znanja. Stoljećima kasnije, jedan od otaca pokušaja reforme i obnove muslimanskog svijeta i njegovog jedinstva i moći Šekib Arslan (1869–1946) piše knjigu „Zašto su muslimani nazadovali, a drugi napredovali“. Od tada Arapi i muslimani nisu napravili baš velik iskorak u povratku na mjesto koje su nekada imali na međunarodnoj sceni, a sve češće su, iz frustracije zbog tog neuspjeha, počeli proizvoditi pokrete i ideje koje pukom silom pokušavaju povratiti predstavu o nekadašnjoj moći.

Prvi znak da se neka civilizacija iscrpila i da nema više ništa ponuditi svijetu jeste trenutak u kojem većina u njoj prihvati da je najbolje vrijeme iza nje i da moraju potezati za starim rješenjima, kako bi odgovorili na nove probleme. Mogla bi ovo biti dobra lekcija Zapadu od muslimanskog svijeta.

Jer iskustva Arapa i muslimana, sa sličnim razumijevanjem uzroka krize i vizija rješenja poput onih koji staju ispod zastava MAGA ili MEGA, su ovaj svijet uvela u još veće probleme i dodatno zakomplikovali stanje u kojem se već stoljećima nalaze.

Dekadenca i (ne)učenje na tuđim greškama

Brojni su primjeri zašto bi ovakav pristup trebao biti temeljno preispitan, a ovaj put ću se osvrnuti samo na nedosljednost i konfuziju u utvrđivanju referentnih godina kada smo bili “veliki” i “moćni”. Kada je bilo to zlatno doba? I u slučaju Amerike, Evrope i muslimanskog svijeta, odgovor na ovo pitanje je pun apsurda. Prvo, teško da iko od zagovornika “make great again” zna i slaže se u tome kada se to zlatno referentno doba desilo. U slučaju Amerike, za neke se vrijeme kada je Amerika bila velika podudara s periodom robovlasništva, rasne segregacije, dok je period poraza nacista i sve ono što je uslijedilo nakon toga, period dekadence i uspon snaga i vrijednosti koje krive za propast Amerike.

I u Evropi je isto. Za brojne ekstremno radikalne političke opcije, koje se ovih dana mobiliziraju ispod slogana MEGA, Evropa koja je u određenim periodima izrodila vjersku netoleranciju, međukršćanska istrebljenja, križarske ratove, kolonijalnu dominaciju, fašizam i komunizam, je Evropa dubokih korijena koju valja obnoviti. Agresivni suverenizam koji je doveo do dva svjetska rata za njih je zlatno doba. Period ekonomskog blagostanja i mira koji pamte njihovi glasači je rezultat projekata koje oni žele uništiti jer ih optužuju da su uzrok propasti.

Ni kod muslimanskih radikalnih konzervativaca, koji sanjaju o povratku muslimanske moći, konfuzija nije ništa manja. Zagovornici utopijske islamske države, koja ima od Boga objavljena rješenja za sve probleme, ne slažu se kada se ona ostvarila. Većina će ih reći da je to period poslanstva, ali da su tada muslimani vođeni Poslanikom, a. s., i sa mom Objavom, te se ne može smatrati mogućim za obnovu, osim na nivou vrijednosti, što nije sporno. Sve nakon toga je, za neke od njih, problematično: od perioda četverice halifa, kada povijest bilježi prve unutarmuslimanske sukobe i podjele koje traju i danas, do perioda Emevija koje optužuju za oponašanja drugih kultura i uvođenje dinastijske vlasti. Iako se većina onih koji bi obnavljali muslimansku slavu iz prošlosti referira na vrijeme velikih muslimanskih osvajanja Emevijske i Abasijske države, oni istovremeno jasno naglašavaju da je to period dekadence jer su tada u muslimansku misao uvedene antičke, istočnjačke i one ideje koje su je iskvarile. Skoro sve što je produkt islamske Španije, od njene vjerske i političke misli do umjetnosti, nauke i kulture, sporno je i “neislamsko”, ali se oni koji podržavaju ove tvrdnje rado referiraju na “moć muslimana” koji su tamo vladali.

Ova ideološka sljepoća je, ne samo muslimanski svijet dovodila do toga da se, iz želje za vraćanjem korijenima, rješenjima i “vrijednostima” zbog kojih smo nekad bili veliki i moćni, ponavlja ju greške iz prošlosti. Zato bi bilo dobro da zagovornici “make great again” pokreta nauče ne što iz grešaka drugih, kako ih ne bi učili na svojoj koži.