Muhamed Jusić- Preporod 1278 / 04 •15. FEBRUAR 2025.
Pod sloganom “Make America Gre at
Again – MAGA” (Učinimo Ameriku velikom ponovo), predsjednik Donald Trump je
osigurao svoj prvi mandat u Bijeloj kući, nakon kojeg je uslijedio poraz od
demokrata i njegovo odbijanje da prihvati rezultat i mirnu primopredaju vlasti.
I kada se učinilo da su četiri godine Trumpovog mandata tek incident u političkom
životu SAD-a, MAGA pokret je prerastao u ozbiljan, ne samo politički nego i
ideološki pokret koji ima intencije da oblikuje svijet po svom naumu, daleko od
granica Sjedinjenih Američkih Država. Neuspjesi administracije predsjednika
Josepha Bidena, kontroverze s njegovom starošću i kasnim provlačenjem iz utrke,
kao i koketiranje s radikalnim lijevim i liberalnim idejama i pojedincima iz
“woke” pokreta, te u konačnici nedosljednost i neprincipijelnost u slučaju
svega što se dešavalo u Gazi, pomogli su da se stekne dojam kako predsjednik
Trump, kao i pokret MAGA, imaju široku podršku i mandat od američkog naroda.
MAGA pokret – potpomognut kontroverznim
milijarderom i odnedavnim Trumpovoim bliskim saradnikom Elonom Muskom i
njegovom platformom X te mrežom donatora, medija i instituta – pokušava izvesti
svoje ideje, prije svega, u Evropu. Zato u posljednjim sedmicama vidimo
pokušaje Muska da se uplete u izbore u više evropskim država, sada pod sloganom
“Make Europe Great Again – MEGA”.
Kako su drugi prestali biti moćni?
Budući da se stiče dojam da dominanta
politika onoga što se naziva Zapadni svijet postaje MAGA i MEGA, možda bi bilo
korisno podsjetiti kako je drugi dio svijeta – druga civilizacija, pa i njegovi
politički projketi – na vlastite nagomilane probleme i nesposobnost da budu
lideri globalnih projekata, odgovorio zatvaranjem u sebe, militantizmom, generisanjem
domaćih i stranih neprijatelja i sanjanjem o povratku u zlatno doba kroz puko
ponavljanje rješenja iz prošlosti koja su “nas nekada napravila velikim”.
Naravno da mislim na iskustvo arapskog,
pa i velikog dijela muslimanskog svijeta u kojem su kreatori javnog mnijenja –
shvativši da su njihova društva i države izgubili primat u nauci, tehnologiji,
ekonomiji i modelu političkog uređenja države i društva, kada su iz svoje prošlosti
prestali crpiti inspiraciju za nove vizije bolje budućnosti – počeli stvarati predstavu o sebi kao
poraženom, ugroženom i obespravljenom svijetu za čije probleme su uvijek krivi
drugi.
Taj svijet nije htio vidjeti da je
izvor njegove snage bio u otvorenosti, vrijednostima pravičnosti, vladavine
prava, slobode, tolerancije i inkluzivnosti na kojima su gradili društva koja
su, u tom vremenu, bila superiornija od svog okruženja. To ih je činilo moćnim.
Njihov utjecaj se širio daleko od granica koje su kontrolisali vojnom silom.
Brojni narodi, čak i drugih vjera i civilizacijskih svjetonazora, su osjećali
da će bolje prosperirati i čak biti slobodniji pod okriljem muslimanske
civilizacije nego pod vladarima koji su iste vjere kao i oni. Naučnici su
bježali u Bagdad i Toledo, jer su tamo nalazili slobodu i priliku da se
ostvare. Arapski je bio jezik nauke, ne zato što je nametnut vojnom silom nego
zato što su naučnici samo preko njega mogli doći do znanja i diseminirati ga.
Nemoć starih rješenja
U vrijeme dok je većina u muslimanskom
svijetu bila sigurna u snagu vlasti te civilizacije, kadija Ebu Kasim Said bin
Ahmed el-Endalusi el-Kurtubi (1029 1070) u islamskoj Španiji piše knjigu
„Tabakat el-Umem“ u kojoj diskutuje o tome zašto su muslimani napredovali, a
drugi narodi nazadovali. Naglašava upravo ovu, više puta u historiji potvđenu
činjenicu, da se silom, represijom i zatiranjem kritičkog mišljenja ne može
ostvariti progres, da se istine i ideje ne mogu sputati i da prosperiraju oni
koji imaju hrabrosti prihvatiti ideje progresa na svim poljima, koji se ne
plaše natjecati u otvorenom svijetu s drugima, ne s pozicija sile nego
superiornosti ideja i znanja. Stoljećima kasnije, jedan od otaca pokušaja
reforme i obnove muslimanskog svijeta i njegovog jedinstva i moći Šekib Arslan
(1869–1946) piše knjigu „Zašto su muslimani nazadovali, a drugi napredovali“.
Od tada Arapi i muslimani nisu napravili baš velik iskorak u povratku na mjesto
koje su nekada imali na međunarodnoj sceni, a sve češće su, iz frustracije zbog
tog neuspjeha, počeli proizvoditi pokrete i ideje koje pukom silom pokušavaju
povratiti predstavu o nekadašnjoj moći.
Prvi znak da se neka civilizacija iscrpila
i da nema više ništa ponuditi svijetu jeste trenutak u kojem većina u njoj
prihvati da je najbolje vrijeme iza nje i da moraju potezati za starim
rješenjima, kako bi odgovorili na nove probleme. Mogla bi ovo biti dobra
lekcija Zapadu od muslimanskog svijeta.
Jer iskustva Arapa i muslimana, sa
sličnim razumijevanjem uzroka krize i vizija rješenja poput onih koji staju
ispod zastava MAGA ili MEGA, su ovaj svijet uvela u još veće probleme i dodatno
zakomplikovali stanje u kojem se već stoljećima nalaze.
Dekadenca i (ne)učenje na tuđim
greškama
Brojni su primjeri zašto bi ovakav pristup
trebao biti temeljno preispitan, a ovaj put ću se osvrnuti samo na nedosljednost
i konfuziju u utvrđivanju referentnih godina kada smo bili “veliki” i “moćni”.
Kada je bilo to zlatno doba? I u slučaju Amerike, Evrope i muslimanskog
svijeta, odgovor na ovo pitanje je pun apsurda. Prvo, teško da iko od
zagovornika “make great again” zna i slaže se u tome kada se to zlatno referentno
doba desilo. U slučaju Amerike, za neke se vrijeme kada je Amerika bila velika
podudara s periodom robovlasništva, rasne segregacije, dok je period poraza
nacista i sve ono što je uslijedilo nakon toga, period dekadence i uspon snaga
i vrijednosti koje krive za propast Amerike.
I u Evropi je isto. Za brojne ekstremno
radikalne političke opcije, koje se ovih dana mobiliziraju ispod slogana MEGA,
Evropa koja je u određenim periodima izrodila vjersku netoleranciju,
međukršćanska istrebljenja, križarske ratove, kolonijalnu dominaciju, fašizam i
komunizam, je Evropa dubokih korijena koju valja obnoviti. Agresivni suverenizam
koji je doveo do dva svjetska rata za njih je zlatno doba. Period ekonomskog
blagostanja i mira koji pamte njihovi glasači je rezultat projekata koje oni
žele uništiti jer ih optužuju da su uzrok propasti.
Ni kod muslimanskih radikalnih konzervativaca,
koji sanjaju o povratku muslimanske moći, konfuzija nije ništa manja.
Zagovornici utopijske islamske države, koja ima od Boga objavljena rješenja za
sve probleme, ne slažu se kada se ona ostvarila. Većina će ih reći da je to
period poslanstva, ali da su tada muslimani vođeni Poslanikom, a. s., i sa mom
Objavom, te se ne može smatrati mogućim za obnovu, osim na nivou vrijednosti,
što nije sporno. Sve nakon toga je, za neke od njih, problematično: od perioda
četverice halifa, kada povijest bilježi prve unutarmuslimanske sukobe i podjele
koje traju i danas, do perioda Emevija koje optužuju za oponašanja drugih
kultura i uvođenje dinastijske vlasti. Iako se većina onih koji bi obnavljali
muslimansku slavu iz prošlosti referira na vrijeme velikih muslimanskih
osvajanja Emevijske i Abasijske države, oni istovremeno jasno naglašavaju da je
to period dekadence jer su tada u muslimansku misao uvedene antičke,
istočnjačke i one ideje koje su je iskvarile. Skoro sve što je produkt islamske
Španije, od njene vjerske i političke misli do umjetnosti, nauke i kulture,
sporno je i “neislamsko”, ali se oni koji podržavaju ove tvrdnje rado
referiraju na “moć muslimana” koji su tamo vladali.
Ova ideološka sljepoća je, ne samo
muslimanski svijet dovodila do toga da se, iz želje za vraćanjem korijenima,
rješenjima i “vrijednostima” zbog kojih smo nekad bili veliki i moćni, ponavlja
ju greške iz prošlosti. Zato bi bilo dobro da zagovornici “make great again”
pokreta nauče ne što iz grešaka drugih, kako ih ne bi učili na svojoj koži.
