Je li na pomolu prekretnica u tursko-kurdskim odnosima?

Mirovna inicijativa stigla iz zatvora
Piše: Muhamed Jusić (Objavljeno u magazinu Start)
Kada su nakon Velike arapske pobune protiv Osmanlija (1916.) i konačne propasti islamskog Osmanskog hilafeta na području Bliskog istoka počele nicati nacionalne države po nikad razjašnjenim kriterijima, jedan narod ili nacija se u čitavom procesu nije baš najbolje snašao. Bili su to Kurdi, koji su imali svoj zaseban nacionalni identitet, jezik i kulturu, ali nisu dobili zasebnu državnu nego su se preko noći našli kao manjina u četiri nezavisne države, Turskoj Kemala Ataturka u kojoj dominira turski nacionalizam, Siriji i Iraku koje će se kasnije ustrojiti na temeljima arapskog nacionalizma, te šiitskom Iranu. Od tada pa do danas traju napori Kurda da se izbore za svoju nezavisnu domovinu i da sačuvaju svoj identitet i kulturu priklješteni između dva nacionalizma.

Socijalistički Kurdistan
Sve to vrijeme oni na svim stranama granica vode borbu za nezavisnost ili barem autonomiju. Nijedan od tih kurdskih pokreta, poput onog kojeg je u Iraku predvodio Mullah Mustafa Barzani iz Kurdistanske demokratske partije ili onog u Iranu koji je rezultirao kratkotrajnim proglašenjem nezavisnosti u Mahabadu, nije dao željene rezultate, a iza sebe je ostavio desetine hiljada ubijenih i još više protjeranih Kurda.
Danas u regiji živi oko 26 miliona Kurda od čega u Turskoj oko četrnaest, i upravo je u Turska već desetljećima najznačajnije poprište kurdske borbe za nezavisnost. Turska je desetljećima svoj odnos prema kurdskoj zajednici temeljila na sporazumu iz Laussane, koji je cjelokupno muslimansko stanovništvo Turske smatrao jedinstvenim narodom. Ankara je poticala migracije Kurda iz ruralnih područja sa istoka zemlje u gradove na zapadu Turske, a sve s ciljem njihove asimilacije. Ovo je za rezultat imalo da danas na domicilnom kurdskom području na jugoistoku živi tek trećina turskih Kurda, ali i stvaranje neprijateljstva i nepovjerenja Kurda prema turskoj državi. Kao reakcija na ovu politiku 1978. godine je osnovana prokomunistička Kurdska radnička partija (PKK). Nakon što je početkom osamdesetih godina vodstvo organizacije preuzeo karizmatični Abdullah Öcalan, PKK je djelomično redefinirala svoju političku zadaću s ideološkog ka nacionalnom oslobođenju, da bi nestankom Sovjetskog Saveza početkom devedesetih gotovo u potpunosti odbacila marksističku ideologiju te čak prihvatila vjerske elemente.
Stranka je 1984. počela oružani sukob na jugoistoku Turske s ciljem osnivanja socijalističke države Kurdistan. Zbog svojih separatističkih težnji Turci su ih smatrali prijetnjom teritorijalnom integritetu države, a turski saveznici u NATO-u su se plašili širenja socijalističkih ideja tako da je odgovor turske vojske bio nemilosrdan. Pretpostavlja se kako je do 2007. godine u sukobima između turske vojske i PKK-a poginulo oko 40.000 osoba.
Nesposobna da se nosi sa vojno nadmoćnijim neprijateljem PKK se okrenula gerilskom stilu ratovanja, a vremenom je sve više prerastala u terorističku organizaciju koja se sve češće služila terorizmom, pa i samoubilačkim napadima, kako bi skrenula pažnju na svoje ciljeve postavljajući bombe širom Turske ubijajući stotine nevinih.

Stigao je i taj dan
Propašću SSSR-a i žestokim udarcem kojeg je kurdskim pobunjenicima u Iraku zadao režim Sadama Huseina PKK se našla još u težoj poziciji. Kada je 1998. Sirija popustila pod pritiskom Ankare i zabranila PKK-u da na njenoj teritoriji ima svoje baze, Öcalan je bio prisiljen krenuti svijetom u potrazi za azilom stalno bježeći od turskih sigurnosnih agencija. Međutim, taj bijeg je okončan nakon što je u februaru 1999. turska obavještajna služba, uz pomoć izraelskog MOSADA u glavnom gradu Kenije uhapsila Öcalana. Öcalan je 1999. godine osuđen na smrtnu kaznu, što je kasnije promijenjeno za kaznu doživotnog zatvora. Tada se činilo da je zadat posljednji udarac kurdskom snu o vlastitoj državi. Onda je uslijedio američki napad na Irak, nakon kojeg je irački dio Kurdistana dobio značajnu autonomiju i relativnu ekonomsku stabilnost što je ponovo osnažilo ne samo kurdski nacionalni identitet u regionu, nego je ponovo vratilo PKK na vojnu i političku scenu. Od tada je već nekoliko puta turska vojska prelazila granicu sa Irakom poduzimajući operacije protiv kurdskih pobunjenika koji od tamo izvode akcije u dubini turske teritorije. Međutim, svima je već duže vremena jasno kako čitav konflikt ne može imati vojno rješenje, te da će morati doći dan kada će svi morati sjesti za pregovarački sto. Kako sada stvari stoje, moglo bi biti da je, ako ne taj dan, onda prvi dan jednog dugog procesa napokon stigao.
Dvadeset pet godina od početka pobune Kurda na jugoistoku Turske iz ovog dijela svijeta dolaze rijetke dobre vijesti o mogućem početku mirovnog procesa. Prijedlog je, ni manje ni više, došao, barem tako pišu turski i svjetski mediji, od Abdullaha Öcalana, koji se već deset godina nalazi u turskom zatvoru na otoku Imrali kod Istanbula.

Erdoganova akcija
Mnogi analitičari smatraju kako je Öcalan u javnost izašao sa ovom inicijativom kako bi i dalje ostao politički relevantan, znajući da sadašnja turska vlada sa islamskim korijenima već neko vrijeme nastoji na principima zajedničke vjere Kurda i Turaka odlediti odnose. I uistinu u međuvremenu iz turske vlade premijera Recepa Tayyipa Erdogana je saopšteno kako „Turska priprema veliku akciju usmjerenu na rješavanje kurdskih pitanja i okončavanje višedecenijske napetosti i nasilja. Njome se za cilj ima proširenje kulturnih prava etničkih Kurda u zemlji i osiguranje kraja terorističke Radničke partije Kurdistana (PKK)“.
Öcalanov advokat Irfan Dundar je za radio DW izjavio „kako vođa Kurda ispituje može li igrati ulogu posrednika, ali i kako ne očekuje da ga se u pregovorima prihvati kao partnera“.
Bez obzira od koga inicijativa dolazila, i koju će ulogu u tom procesu igrati Öcalan, ona je dobrodošla za sve i nadati je se da će dati željene rezultate.
Ali kako sada stvari stoje, čitav proces neće ići baš tako lako, ne samo zbog tvrdolinijaša u kurdskom korpusu koji ne žele ništa ispod pune nezavisnosti za čitav Kurdistan, nego i zbog opozicije u Turskoj, prije svega nacionalističkih snaga, koje odbacuju svaku pomisao na projekt „nacionalnog jedinstva“, pogotovo ne na temeljima vjerskog jedinstva. Dvije vodeće opozicione stranke, Republikanska narodna stranka i Stranka nacionalističke akcije već su unaprijed odbile sudjelovati na sastanku s vladom (najavljenom za 10. august) na kojem je se trebalo razgovarati o mogućnosti pružanja većih prava kurdskoj manjini. Turski list Zaman je prenio izjave lidera ove dvije stranke koji su ustvrdili da se vlada priprema pružiti ustupke Kurdima, za koje kažu da bi mogli rezultirati daljnjom etničkom podjelom.

Izrael skreće udesno gazeći svaku šansu za mir

O izraelskim naseljima na okupiranim palestinskim teritorijama

Izrael skreće udesno gazeći svaku šansu za mir

Piše: Muhamed Jusić

Najveću prepreku dugo očekivanom miru u izraelsko-palestinskom konfliktu, to je sada već svima jasno, čak i novoj administraciji u Washingtonu, predstavlja nastavak izraelske okupacije arapskih teritorija i nastavak gradnje izraelskih nastambi na okupiranoj teritoriji. Čini se da su jevrejski „vjerski fanatici“ u cionističkim nastambinama na okupiranoj palestinskoj zemlji veća prepreka miru od „vjerskih fanatika“ iz Hamasa koji se u zapadnim medijima predstavljaju kao jedina prepreka miru.
Upravo se zbog planova širenja izraelskih nastambi na okupiranoj Zapadnoj obali novi izraelski premijer Benjamin Netanyahu našao u jako teško poziciji. Po prvi put Izrael se našao pod ozbiljnim pritiskom svoga najvećeg saveznika i zaštitnika, Sjedinjenih Američkih Država da zaustavi ilegalnu gradnju novih i širenje već postojećih naselja. U isto vrijeme, on je na vlast došao uz podršku ekstremne izraelske vjerske desnice koja na njega vrši pritisak da ne popusti pred pritiscima Obamine administracije bez obzira na cijenu. I dok se Netanyahu nalazi između čekića i nakovnja, sve više Palestinaca ostaje bez svoje vjekovne zemlje, a izgledi za postizanje trajnog mira postaju sve manji. Svima koji poznaju stanje na terenu je jasno da čak i da Amerika uspije izvršiti pritisak na Izrael da zaustavi širenje naselja, problem neće biti riješen i da ta divlja naselja ostaju, uz status Jerusalema i pravo palestinskih izbjeglica na povratak, najveća prepreka konačnom miru.

Izraelski useljenici, naročito oni ultra- ortodoksni, ne namjeravaju napustiti svoje nove domove bez borbe i prijete svakoj izraelskoj vladi koja ih planira iseliti, jasno dajući do znanja svima da oni nikada neće napustiti niti jedan pedalj okupirane zemlje za koju smatraju da im je od Boga dodijeljena kao sveta zemlja sinova Izraelovih. Nedavni izvještaj Krizne grupe od 20. jula 2009. (Israel’s Religious Right and The Question of Settlements) upozorava upravo na ovu promjenu unutar izraelskog društva o kojoj se do sada rijetko govorilo. Oni primjećuju kako je došlo do bitne promjene u strukturi useljenika u korist religiozne i nacionalističke desnice.
Nastojanje da se izraelskim doseljenicima nastane okupirane teritorije su godinama predvodili sekularni cionisti. Kako primjećuje Krizna grupa, to više nije slučaj. Danas taj proces sve više vodi religiozna desnica. Desetine hiljada „nacionalno i vjerski osviještenih“ Izraelaca sada nastanjuju te gradove i sela. Oni uživaju političku, logističku i svaku drugu podršku stotina hiljada Izraelaca sa onog dijela teritorije na kojoj je 1948. proglašen Izrael, ali i svijeta. Postepeno im se počeo u naseljeničkim aktivnostima pridruživati sve veći broj ultra-ortodoksnih Jevreja koji u početku nisu dijelili viziju nacional-religioznih
Jevreja o potrebi širenja izraelske države na susjedne arapske teritorije. Čak štaviše, među ortodoksnim Jevrejima bio je značajan broj onih koji su se otvoreno suprotstavljali cionističkom projektu stvaranja jevrejske države u Palestini smatrajući to „suprotstavljanjem volji Božijoj, jer Bog je raselio narod Izraela i vraćanje u obećanu zemlju bilo bi suprotstavljanje Njegovoj volji“.
Danas, zajedno „nacionalno i vjerski osvješteni Jevreji“ i oni ultra-ortodoksni čine većinu useljenika u okupiranim teritorijama i sa snažnom mrežom podrške u matičnom Izraelu predstavljaju snagu koju niko ne može ignorisati i bez koje će se teško postići održiv mir. Prema istraživanju Krizne grupe, oni danas osim svoje brojnosti drže i sve ključne pozicije u vojsci, vladi, obrazovnom sektoru i pravosuđu, te u različitim birokratskim nivoima. Ova radikalizacija i skretanje Izraela udesno prošla je skoro neprimjećeno, ali sada prijeti da za sva vremena osujeti palestinski san o vlastitoj državi, makar i na dijelu teritorije. Nova generacija useljenika nije spremna na kompromis i ne razmišlja o tome da se povuče sa okupiranih teritorija i da Palestincima vrati barem dio otete zemlje na kojima su napravili nove gradove, i kako sada stvari stoje, oni imaju mehanizme da to učine zvaničnim stavom Izraela, pa makar se trenutna američka administracija s tim ne slagala.
Kako bolno može biti iseljavanje useljenika iz njihovih kolonija pokazalo je iskustvo iz 2005. kada je Tel Aviv donio odluku da se povuče iz Gaze i da iseli nekoliko židovskih naselja koja su u međuvremenu bila tamo sagrađena. Svi se još uvijek sjećaju snimaka zabarikadiranih izraelskih porodica kojima su se pridružili istomišljenici iz čitavog Izraela kako silom pokušavaju spriječiti deložaciju i deportaciju. Naselja su ipak tada ispražnjena, ali u međuvremenu useljenici su naučili lekciju. Puno bolje su se organizovali i postigli prije svega bolju poziciju u strukturama vlasti, ali i na proteklim izborima, kako bi prije svega osigurali da se u Tel Avivu više nikada ne donese odluka o iseljavanju bilo kojeg naselja. A prema pisanju izraelskih medija i da u budućnosti dođe do pokušaja da se bilo koja od kolonija iseli, nova generacija desničarskih useljenika je spremna da se tome suprotstavi na efikasniji način od onoga u Gazi. Naime, useljenicima je, prema izraelskim zakonima, dozvoljeno da nose oružje i da se vojno organizuju kako bi se zaštitili od navodnih napada nezadovoljnih Palestinaca na čijoj zemlji i nerijetko u samoj njihovoj blizini grade svoje kolonije. Ovi su to iskoristili i stvorili prave paravojne formacije koje, ne samo da sve češće napadaju nedužne palestinske komšije, nego postaju prijetnja pravnom poretku samog Izraela.
Uz to desničari u Izraelu vjeruju kako je vrijeme na njihovoj strani, jer između ostalog demografski pokazatelji to i potvrđuju. Dok sekularni Izraelci imaju u prosjeku 2.5 djece po porodici, ultra-ortodoksne porodice imaju preko šestero djece. Procjenjuje se kako sada 300 000 Izraelaca živi u naseljima na Zapadnoj obali, dok još oko 180 000 njih živi u jevrejskim kvartovima u istočnom arapskom Jerusalemu. To je broj koji se više ne može zanemariti i bez čijeg pristanka teško da se može riješiti bliskoistočna jednačina. Zbog toga je sve veći broj sigurnosnih stručnjaka u Izraelu koji upozoravaju da bi svaki pokušaj iseljavanja kolonija sa okupiranih teritorija mogao dovesti do eskalacije dosad neviđenog nasilja ne samo između desničarskih Izeaelaca i Palestinaca, nego i među samim Jevrejima.
Kada je u petak 14. maja 1948, u 16 sati je u Gradskom muzeju u Tel Avivu David Ben Gurion proglasio nezavisnost Izraela vjerovatno nije mogao ni sanjati da će prijetnja cionističkoj tvorevini koju je stvorio u srcu arapskog svijeta postati useljenici koje su se sami mobilisali da nasele okupirane teritorije.
I pored svega, Krizna grupa smatra kako bi Izrael, barem onaj sekularni dio njegovog stanovništva koji želi vidjeti da Izrael napokon počne živjeti u miru sa svojim komšijama, a koji je do sada prećutno tolerisao i poticao aktivnosti desničarskih useljeničkih organizacija, trebao napokon postati svjestan opasnosti koju po budućnost imaju ta naselja, ali i nova generacija ljudi koja se na useljeničkoj ideologiji odgaja. Oni smatraju kako je za mnoge mjere već sada kasno i da se stvari ne mogu vratiti na početnu poziciju. Predugo je Izrael davao podršku kolonizatorima okupiranih teritorija i sada je vrijeme, tvrdi se u preporukama Krizne grupe, da se ti izvori podrške, barem oni zvanični, zavrnu. Iako se znalo desiti da vlasti reaguju u slučajevima kada su religiozni militanti pravili određene incidente, češće su izraelske strukture ignorisale nasrtaje militanata na Palestince stavljajući se uvijek na stranu useljenika. Rabini koji su javno pozivali vojnike da odbiju naređenja da isele neke od izraelskih kolonija i koji su otvoreno opravdavali korištenje sile za ostvarenje svojih ciljeva i dalje primaju državnu platu. Vjerske škole za koje je dokazano da podučavaju militantizam i dalje nesmetano djeluju širom Izraela. Huškački materijali se nesmetano dijele unutar vojnih kasarni. Krizna grupa smatra kako sve ovo treba prestati odmah, radi budućnosti Izraela i ako se želi sačuvati perspektiva za mir.
U međuvremenu situacija postaje sve teža na obje sukobljene strane. Jer nije samo da Izrael skreće udesno, i među Palestincima je malo izvjesno da će Hamas, barem iz Gaze, biti potisnut sa političke scene. Pedeset godina sukoba je dovelo do onoga čega su se svi plašili- dodatne radikalizacije koja ne ostavlja mnogo prostora za mir. Ono što bi trebala biti pouka jest da, što se duže oteže sa postizanjem mira, to će on biti teže ostvariv. U ovakvim okolnostima teško je vjerovati da će i pritisak Obamine administracije i stvarna želja Washingtona da se postigne mir biti dovoljne. Možda je i za to već kasno.

Još jedna bitka za Kuds
Problem sa agresivnim izraelskim imigrantima nove generacije je naročito izražen u najosjetljivijoj tački na svijetu, u Jerusalemu. U ovom 5 000 godina starom „gradu molitvi“ Izraelci pokušavaju preuzeti svaki pedalj teritorije. Nastojanja da se čitav Jerusalem judaizira i pretvori u glavni grad jevrejske države traju još od kad su anektirali istočni Jerusalem 1967. godine, nakon što su ga okupirali u Bliskoistočnom ratu u junu iste godine. Od tada su međunarodne i lokalne organizacije za zaštitu ljudskih prava konstantno upozoravale na etnički inžinjering kojim se Jerusalem otima njegovim vjekovnim stanovnicima uz brojna kršenja ljudskih prava i imovinskih zakona. Svi napori da se takva praksa zaustavi nisu urodili plodom. Već sada je čitav istočni Jerusalem duboko u teritoriju Zapadne obale opasan izraelskim kolonijalnim naseljima kako bi se ubio san o nezavisnoj palestinskoj državi sa Jerusalemom kao glavnim gradom. Od propalih pregovora u Annapolisu iz 2007. do danas skoro da nije bilo dana da arapski i svjetski mediji nisu izvijestili o nekom imovinskom sporu u i oko Jerusalema. Rat za najsvetiji grad na svijetu se i dalje nastavlja, ali ovaj put bez moćnih vojni na njegovim zidinama.

Izašla knjiga "Yearbook of Muslims in Europe"

Drago mi je da vas mogu obavijestiti da se napokon može poručiti dugo očekivana knjiga Yearbook of Muslims in Europe. To je projekat na kojem je CNS- Sarajevo, odnosno ISEEF, bio jedan od partnera. U nastavku je više informacija o samom projektu kao i podaci o tome kako se knjiga može nabaviti.

Yearbook of Muslims in Europe

Edited by Jørgen S. Nielsen, Samim Akgönül, Ahmet Alibašić, Brigitte Maréchal, Christian Moe
• October 2009
• ISBN 978 90 04 17505 1
• List price EUR 129.- / US$ 189.
• Yearbook of Muslims in Europe, 1
The presence of Muslims in Europe has attracted increasing attention over the last two, three decades. Researchers started devoting attention to the subject during the mid- and late 1980s. In the last two decades it has also attracted growing political attention and public debate.

The events of 11 September 2001 in New York and Washington DC, followed by a number of other terrorist attacks, dramatically increased the general interest in Islam and Muslims, now often driven not only by security considerations, but also by social apprehension. It has become clear from these events that there is a serious lack of reliable and up-to-date information about the situation of Muslims in individual European countries. Answers to simple questions, such as “How do (other) countries deal with Muslim burial?”, “Which countries have Islamic schools, and how do these function?”, or “Do other European countries make space for Islamic family law?” are not easily found. Things are changing rapidly and published data is quickly becoming outdated.

The Yearbook of Muslims in Europe will provide an up-to-date account of the situation of Muslims in Europe. Covering 37 countries of western, central and south-eastern Europe, the Yearbook will consist of three sections and will be supported by additional material on a website.

The first section presents a country-by-country summary of essential data with basic statistics with evaluations of their reliability, surveys of legal status and arrangements, organizations, etc. providing an annually updated reference source. The second section will contain analysis and research articles on issues and themes of current relevance written by experts in the field. The final section will provide reviews of recently published books of significance.

The Yearbook of Muslims in Europe will be an important source of reference for government and NGO officials, journalists, policy makers as well as researchers.

Editor-in-Chief
Jørgen S. Nielsen, Ph.D. (1978) in Arab history, American University of Beirut, has researched and published extensively on Islam in Europe, including Muslims in western Europe (3rd ed., Edinburgh University Press, 2004). He is currently Professor of Islamic Studies at the University of Copenhagen.

Editors
Samim Akgönül, historian and political scientist, is Associate Professor at Strasbourg University and researcher at the French National Center for Scientific Research (CNRS). He studies the evolution of minority concepts as well as religious minorities in Eastern and Western Europe.
Ahmet Alibašić, M.A., is a lecturer at the Faculty of Islamic Studies, University of Sarajevo, and director of the Center for Advanced Studies in Sarajevo. He was educated in Kuala Lumpur (Islamic studies, political sciences, and islamic civilization). He also served as the first director of the Interreligious Institute in Sarajevo (2007-2008).
Brigitte Maréchal, Ph.D. (2006) in sociology, graduated in political sciences and islamology, is Professor at the Université Catholique de Louvain. She is director of Cismoc (Centre Interdisciplinaire d’Etudes de l’Islam dans le Monde Contemporain) and has published extensively on European Islam.
Christian Moe, Ph.D. candidate, history of religion, University of Oslo, is a freelance writer and researcher in Slovenia, focusing on Balkan Muslims, human rights, and religious reform. He is co-editor of New Directions in Islamic Thought (I.B. Tauris, 2009).

Editorial AssistantNadia Jeldtoft is a Ph.D. Fellow at the Centre for European Islamic Thought at the University of Copenhagen. She works on minority issues and religious identity of Muslim minorities in Europe and is currently focusing on everyday forms of Islam with non-organized Muslim minorities in Germany, England and Denmark. She has recently published “Other Muslim Identities - a study of non-organized Muslim minorities” (Andre Muslimske identiteter - et studie af ikke-organiserede muslimer) in Islamforskning 1:2008.

W h e r e t o O r d e r

- Book Orders Outside the Americas -
BRILL c/o
Turpin Distribution
Stratton Business Park
Pegasus Drive
Biggleswade
Bedfordshire SG1 8 8TQ
United Kingdom
T +44 (0) 1767 604-954
F +44 (0) 1767 601-64 0
brill@turpin-distribution.com

- Book Orders In the Americas -
BRILL
P.O. Box 605
Herndon, VA 2017 2-0605
USA
T (800) 337 -9255 (toll free, US & Canada only)
T +1 (703) 661 -15 85
F +1 (703) 661 -15 01
brillmail@presswarehouse.com
For our General Ordering Information and Conditions of Sale please see brill.nl
Download complete review in PDF format: DOWNLOAD

U BiH pokrenut Islamic Arts Magazine

Za pokretanje bilo kakvog časopisa, pa makar on bio samo u online izdanju, u ovoj recesivnoj godini i u ovakvoj zemlji treba puno više od puke hrabrosti. Ako se taj magazin usto bavi jednom „društveno nepopularnom“ oblašću kakva je kultura i to jednom njenom specijalističkom tematikom kakva je „islamska umjetnost“, onda ljudi koji su se upustili u takvu avanturu moraju biti jedni od onih rijetkih entuzijasta koji su još uvijek spremni nešto raditi iz ličnog uvjerenja, a ne puke želje za brzim profitom. U ovom slučaju radi se o jednom takvom mladom bračnom paru, Elviri Bojadžić i Kenanu Šurkoviću koji su zahvaljujući nevjerovatnom entuzijazmu i ljubavi prema umjetnosti pokrenuli e- magazin Islamic Arts.

Prvi broj je ovih dana dostupan na stranici http://www.islamicartsmagazine.com/.