GPS Muhamed Jusic- blog

Vesatijja- koncept islamskog srednjeg puta i traganje za mjerom

2012-01-27T14:37:00.001+01:00

Autor sa pomoćnikom ministra vakufa
države Kuvajt dr. Adilom el-Felahom

Piše: Muhamed Jusić- Uvodnik novog broja Preporoda

Imao sam čast i privilegiju da budem član delegacije Rijaseta IZ BiH koja je posjetila Međunarodni centar za promociju srednjeg islamskog puta (El-Merkez el-Alemijj lil- Vesatijje) u Kuvajtu i da učestvujem u seminaru o kur`anskom konceptu vesatijjeta ili srednjeg puta između krajnosti kojima ljudska historija, ali i historija muslimana, obiluje. Naša posjeta je rezultat dogovora reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića s Ministarstvom vakufa Kuvajta pri kojem ovaj centar i djeluje i bila je jedinstvena prilika da se muftije, profesori, novinari i drugi članovi IZ BiH upoznaju sa najnovijim tokovima misli u muslimanskom svijetu, ali i da usvoje nova znanja o prevenciji radikalizma i izopačenih interpretacija islama. Preporod u ovom broju donosi odličan i opsežan izvještaj naše novinarke i učesnice seminara Ajše Hafizović Hadžimešić i nije mi namjera ponavljati detalje sa seminara, ali bih iskoristio priliku da sa našim čitaocima podijelim dio svojih dojmova i zapažanja o ovom putovanju, ali i konceptu vesatijje koji se sve češće spominje u muslimanskim naučnim krugovima, ostavljajući neka od otvorenih pitanja i nedoumice za drugi put.

Prvo što svako onaj ko poznaje prilike u muslimanskom svijetu i tokove savremene islamske misli može primjetiti jesu promjene koje su zahvatile ovaj dio svijeta koji je dugo važio za najkonzervativniju sredinu i u poređenju sa drugim muslimanskim zemljama, čak i arapskog okruženja. Danas se promjene mogu vidjeti ne samo u modernoj arhitekturi zemalja bogatog Arapskog zaljeva i skoro u potpunosti pozapadnjačenom stilu života mladih generacija, nego i u knjižarama u kojima se mogu naći brojna djela koja tretiraju otvorena pitanja muslimanskog svijeta i njihovih društava a ne, kao ne tako davno, samo kompjuterski obrađene reprinte srednjovjekovnih djela islamskih mislilaca.

Čini se da je ovaj dio svijeta odlučan uhvatiti korak sa modernim svijetom, ali ne više samo kroz kupovinu luksuzne robe i neselektivno prihvatanje svega što globalno selo nudi, nego kroz zadržavanje tradicionalnih vrijednosti koje dobrim dijelom počivaju na islamu ili nekoj od njegovih interpretacija. I tu dolazi do izražaja ideja vesatijje, iza koje je u slučaju kuvajtskog centra čiji smo gosti bili, stala i država sa svojim institucijama, kojoj su njeni promotori namijenili ulogu procesa traganja za sredinom i mjerom između tradicionalizma i modernizma. Tako je i moto pod kojim vesatijja djeluje i pod kojim je i seminar u Kuvajtu organizovan „veza sa korijenima i kontakt sa savremenim trenutkom“. To je ustvari pokušaj ponovnog otvaranje vrata idžtihada i pokušaj da se u islamskoj tradiciji razdvoje univerzalne vrijednosti koje ne podliježu promjenama zbog promjene okolnosti u kojima ljudi žive i konkretna pravna rješenja i modeli postizanja tih viših ciljeva Šerijata koji su podložni reviziji i propitivanju. Naši domaćini su više puta naveli primjer imama Eš-Šafije koji je poznat po tome da je imao dva mezheba (dva seta pravnih rješenja), jedan u Iraku i drugi u Egiptu, između ostalog, i zbog različitih okolnosti i stanja društva u kojem je živio. Ako je imam Eš-Šafija živeći u istom vremenskom periodu i istoj državi morao posezati za različitim pravnim rješenjima kako bi praktikovao Šerijat i ako je bio spreman revidirati vlastite stavove, kako onda neko može uskratiti to pravo današnjim muslimanima čija se realnost utoliko razlikuje i obiluje brojnim posebnostima. Čak štaviše, brojni su primjeri kako su ashabi koristili idžtihad i samostalno tragali za novim rješenjima u duhu Šerijata kada bi se od Poslanika, a.s., udaljili desetine kilometara ili na neko vrijeme, a on, a.s., ih je u tome ohrabrivao.

Drugi princip na kojem ideja vesatijje počiva jeste traganje za srednjim putem između različitih razumijevanja islama, odnosno traganje za principima muslimanskog jedinstva.
Verovanje kako se jedinstvo muslimana može postići na način da se svi ujedine oko jedne vizije ili jednog tumačenja vjere je prevaziđeno. Jedino moguće je jedinstvo oko osnovnih principa i vrijednosti uz prihvatanje različitosti u onim pitanjima u kojima su se i ashabi kao i generacija nakon njih razilazili. Zato vesatijja promoviše i ideju međumuslimanskog dijaloga, promovisanja i prihvatanja svih priznatih muslimanskih mezheba i islamskog pluralizma. A to je muslimanskom svijetu koji se zbog trenutnih promjena koje se dešavaju u arapskim zemljama i koračanja prema otvorenim i slobodnim društvima koja neće počivati na jednoumlju i diktaturi više nego potrebno. Tolerantan odnos prema različitom mišljenju je neophodan ne samo zbog političkog pluralizma pred kojim se arapske zemlje nalaze nego kako bi se osigurao unutarmuslimanski vjerski pluralizam, jer smo svjedoci kako se mezhebske i unutarmuslimanske razlike sve češće politiziraju, instrumentaliziraju i koriste kako bi se došlo na vlast, ali i raspirili međumuslimanski sukobi koji svakodnevno odnose stotine života. Pluralizam je nemoguć bez tolerancije a nje nema bez dijaloga. Tek i letimično prelistavanje referenci na temu međumuslimanskog dijaloga pokazuje da takva djela jedva da postoje i da je, naprimjer, daleko više djela o muslimansko-kršćanskom (što je naravno samo po sebi poželjno) dijalogu nego onih koji bi posredovali da se, ako ne prevaziđu, a ono razumiju i prihvate sve untarmuslimanske razlike i posebnosti. Istovremeno, ispisane su čitave biblioteke međusektaške propagande kojom se svi oni koji misle drugačije optužuju za nevjerništvo, izdaju islama i promovisanje zablude. Vesatijja traga za principima koji bi na zdravim osnovama postavili temelje međumuslimanskog dijaloga, ali istovremeno osigurali da se islamsko učenje sačuva od zlonamjernog izvrtanja.

Naravno, postoje i oni koji su skeptični prema uvođenju novih pojmova pa makar se za njih tražilo uporište u kur`anskom tekstu i tradiciji. Zato treba naglasiti da se vesatijja ne razumijeva kao insistiranje na srednjem putu između istine i neistine, dobra i zla niti kao puko balansiranje između svega što nam životna realnost nudi, niti popuštanje u svemu. Vesatijja je, kao što reče jedan od predavača, hajrijje tj traganje za najboljim i najodmjerenijim rješenjima. Možda bi se zato moglo krenuti od toga da se vesatijja ne prevodi kao umjerenost (što je slučaj sa zvaničnim engleskim prijevodom) nego radije odmjerenost ili traganje za pravom mjerom stvari. Zato to ne bi trebalo od vesatijje praviti ideologiju i neku mantru gotovih riješena nego je razumjeti kao proces traganja za mjerom.

Delegacija Islamske zajednice u Kuvajtu

2012-01-18T13:08:00.003+01:00

Sarajevo, 6. januar 2017. (MINA) - Delegacija Islamske zajednice u BiH otputovala je danas u Kuvajt gdje će prisustvovati seminaru kojeg organizira Međunarodni centar za promociju srednjeg islamskog puta u Kuvajtu.

U toku sedmodnevnog boravka imat će priliku slušati na seminaru predavanja eminentnih islamskih učenjaka iz Kuvajta.

Ministarstvo vakufa Kuvajta osnovalo je pomenuti međunarodni centar s ciljem promovisanja originalnog islamskog učenja i na tom putu bilježi zapažene uspjehe. Do sada su u svijetu osnovali veliki broj ispostava, pa će delegacija IZ imati priliku da razmijeni mišljenja i o osnivanju sličnog u BiH.

Delegacija predvodi hafiz mr. Senaid Zajimović, direktor Vakufske direkcije u Sarajevu. U delegaciji su još dr. Enes Ljevaković (FIN), Edhem Čamdžić muftija banjalučki, Seid ef. Smajkić muftija mostarski, mr. Amel Duraković (IPF Bihać), Muhamed Jusić (MIZ Bugojno), hafiz Muris Mešić (Radio BIR), mr. Zehra Alispahić (FIN), Ajša Hafizović (Preporod), Azra Ibrahimović (Nahla), Enver Omerović (Mešihat IZ Sandžak), Usame Zukorlić (Mešihat IZ Sandžak), mr. Amel Sarajlić (IPF Bihać),dr. Fuad Sedić (IPF Zenica), Dženan Imamović (Muftiluk goraždanski), dr. Sead Seljubac i Halil Mehanović (Behram begova medresa).
Odlazak ove delegacije je rezultat dogovora reisu-l-uleme s ministarstvom vakufa Kuvajta.

Vjerski turizam u BiH

2012-01-18T12:49:00.002+01:00

Magazin Start BiH je pokrenuo mjesečnik za turizam i zaštitu okoliša BH Putovanja koji besplatno možete dobiti uz novi broj magazina. Ja sam napravio kratak osvrt na vjerski turizam u BiH na osnovu dostupnih materijala na netu i u turističkim priručnicima.

Svetišta privlače čak i nevjernike

Priredio: Muhamed Jusić

Iako je u BiH nakon stravičnog rata od multietničkog duha ostalo jako malo, ipak tragovi te bogate multikonfesionalne i multikulturalne prošlosti su nadživjeli sva razaranja i uz velike napore u rekonstrukciji predstavljaju značajno bogatstvo ove zemlje. Osim što je to značajan turistički potencijal koji uveliko može obogatiti kako ukupnu turističku ponudu, ne samo za domaće, nego i za inostrane turiste, ti spomenici i mjesta okupljanja su podsjetnik, kako na duboke korijene ovdašnjih naroda, tako i na njihovu duhovnu vitalnost i bogatu tradiciju suživota. Nažalost, kao i brojni drugi potencijali, ni ovaj nije u potpunosti iskorišten. Svjetska turistička organizacija je procijenila da se oko 37% svih turističkih putovanja odnosi na kulturni turizam i da se tržište povećava po stopi od 15% godišnje, a kulturni turizam i vjerski turizam u stvarnosti se često prožimaju. Stručnjaci za turizam su primjetili kako je za vjerski turizam tipična diferencijacija između dvije ciljne grupe turista. Jedni su vjernici koji putuju inspirisani istinskim vjerskim motivima, a drugi su turisti koji putuju iz želje za upoznavanjem vjerskih centara kao sastavnoga dijela svoje opšte kulture. Bosna i Hercegovina ima potencijal da privuče obje ciljne grupe, ali se puno više treba uraditi na promociji i brendiranju ukupne ponude. Naravno, ne znam treba li napomenuti da je organizovanje i promovisanje turističkih vjerskih lokacija u BiH, uz nekoliko izuzetaka, još uvijek briga uglavnom vjerskih zajednica i općina. Ovo su samo neki od spomenutih potencijala za vjerski turizam kojima bi se trebala posvetiti veća pažnja:

Međugorje

Kada govorimo o vjerskom turizmu u BiH ubjedljivo najveći broj gostiju po ovom osnovu u našu zemlju dolazi zbog mjesta koje, zanimljivo, nema neku značajnu historijsku pozadinu. Ovo malo mjesto u Hercegovini se ,nakon što se svijetom proširila priča kako je 1981. godine, grupa mladih posvjedočila o Gospinom ukazanju, pretvorilo u jedno od najpopularnijih katoličkih mjesta hodočašća koje, prema podacima Turističke zajednice FbiH, godišnje posjeti preko milion turista. Iako se u prvom redu u svim promotivnim materijalima ističe da u Međugorje dolaze hodočasnici, ipak domaći mediji izvještavaju i o tome kako ima jako puno i „nevjernika“ koji iz godine u godinu dolaze i uživaju u infrastrukturnim, gastronomskim, kulturnim i ostali sadržajima.

Osim na godišnjicu ukazanja, periodi najmasovnijih posjeta vjernika su u vrijeme Uskrsa, kada se slavi godišnjica prvog ukazanja kroz procesiju pod nazivom “Šetnja mira”, zatim za blagdan Velike Gospe (15 august/kolovoz) i za Rođenje Djevice (prva nedjejla nakon 8. septembra/rujna). Crkva Svetog Jakova, izgrađena 1969. godine, centar je raznih vjerskih događanja, a iza nje se nalazi puteljak koji vodi ka Uskrsnuću Spasitelja, statui iz koje neprestano kaplje sveta voda. Na putu do Brda Ukazanja 14 je postaja „Via Crucis“ na kojima se hodočasnici zaustavljaju u molitvi- stoji u promotivnom materijalu o ovom svetištu koje Vatikan još uvijek nije zvanično priznao.

Osim Međugorja, gdje većinu gostiju čine stranci, domaći katolici od pamtivijeka pohode i tri samostana koja su preko 700 godina središnja mjesta duhovnosti u BiH i to onaj Sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci, Sv. Katarine u Kreševu i Duha svetoga u Fojnici, te crkvu Sv. Ive u selu Podmilačje kraj Jajca, gdje se održava redovni godišnji skup na koji mnogi prema tradiciji dolaze hodajući ili čak bosi.

Ajvatovica

Ajvatovica je najveće dovište muslimana u Evropi koje svake godine privlači sve veći broj ljudi. Na dovištu (mjestu sa kojeg se upućuje dova ili molitva) iznad Prusca već se pola milenija okupljaju mještani i njihovi gosti, pješaci i konjanici, tradicionalno sedmog ponedjeljka po Jurjevu, kako bi Svemogućem uputili molitvu za mir i blagostanje. Za Ajvatovicu se veže legenda o mističnom događaju iz života Ajvaz- dede za kojeg se kaže da je u Bosnu došao sa njenim osvajačem sultanom Mehmedom el-Fatihom II 1463. godine i da se u Pruscu nastanio sa zadatkom da na području Skopaljske doline širi islam.

Nakon rata, Ajvatovica je prerasla u vjersko- kulturnu manifestaciju koja je iz godine u godinu obuhvatala sve više gradova i sve veći broj kulturnih, sportskih i vjerskih sadržaja. Istovremeno sa širenjem sadržaja išlo se i u izgradnju infrastrukture u Pruscu i njegovoj okolini. Prvo se asfaltirao put do samog Prusca iz pravca Bugojna i Donjeg Vakufa, a ovih dana se dovršava put i staza za konjanike i do same Ajvaz- dedine stijene pod planinom Šuljagom udaljene 6 km od Prusca. Prošle godine je pokrenuta inicijativa za brendiranje Prusca, a prave se i prvi planovi o tome kako iskoristiti turističke potencijale ovog kraja koji u okvirima Ajvatovice i van nje nisu do sada iskorišteni. U zadnjih nekoliko godina sve veći broj Turaka, naročito onih bosanskog porijekla, pokazuje zanimanje za dolazak na Ajvatovicu, tako da je ovaj događaj već ušao u ponudu brojnih turističkih agencija u Turskoj.

Manastir Žitomislić

Jedna od nezaobilaznih destinacija vjerskog ili kulturnog turizma je i Manastir Žitomislić koji je istovremeno i jedan od kulturno najznačajnijih pravoslavnih manastira Hercegovine iz 16. vijeka, a posvećen je Blagovještenju Presvete Bogorodice. Pored bogate historije manastir odlikuje i atraktivna lokacija na kojoj se nalazi, u kotlini na putu iz Mostara za južnu bosanskohercegovačku granicu, na krajnjoj zapadnoj liniji stare oblasti Dubrave. U staroj humskoj oblasti predstavlja najzapadniji održani pravoslavni manastir. Najveći ktitori manastira su bili iz porodice Miloradović i Hrabren. Samostan je srušen togom proteklog rata i danas je ponovo obnovljen.

Franjevački samostan u okolici Fojnice

Kao ozbiljna vjerska i kulturna destinacija u BiH izdvaja se i Franjevački samostan u Fojnici, u kojem je pohranjena Ahdnama, povelja sultana Mehmeda el-Fatiha iz 1463., a u kojem će vas lijepom riječju i izuzetnim gostoprimstvom dočekati pripadnici reda Franje Asiškog, koji u BiH obitavaju 700 godina. Franjevci su došli u Fojnicu u 14. vijeku, sagradili crkvu i samostan u sjevernom dijelu Fojnice - na Pazarnicama. Početkom 16. vijeka, crkva i samostan premješteni su na donje padine brda Križ, gdje se i danas nalaze. Ovaj samostan odigrao je značajnu ulogu u povijesti katoličke crkve u Bosni i Hercegovini. Ovdje su dugo stanovali apostolski vikari, biskupi, provincijali. Posebno je poznata knjižnica franjevačkog samostana, te muzej koji je nedavno otvoren i za posjete turista. Muzej je izuzetno bogat raznim starinama, a najznačajniji eksponat sigurno je već spomenuta ahdnama, po nekima, najstariji poznati dokument o ljudskim pravima, te plašt fra Anđela Zvizdovića, kojemu je sultan Mehmed el-Fatih i uručio.

Tekija na Buni

Tekija na vrelu Bune u Blagaju predstavlja značajan spomenik kulture iz ranog osmanskog doba u Bosni i Hercegovini. To je mjesto gdje su, posebnim ritualom, derviši obavljali – i danas obavljaju – zikr (slavljenje Boga), a koje danas mnogi željni mira rado pohode.

Tekija u Blagaju pripadala je raznim derviškim redovima, najprije bektašijama, a zatim halvetijama i kaderijama. Danas je predvodi vekil (zamjenik šejha) nakšibendijskog reda.

Tekija na vrelu Bune osnovana je ubrzo nakon pada Hercegovine pod osmansku vlast 1446. godine, a najkasnije oko 1520. godine.

Tekija je izgrađena u 16.vijeku. Unutrašnjost same tekije je urađena u klasičnom baroknom turskom stilu, po čemu je jedini takav objekat u BiH.

Tekija je otvorena za posjetioce tokom cijele godine, a u prelijepom vrtu koji gleda na izvor Bune možete popiti osvježavajuće piće, bosansku kafu ili čaj, dok su posljednjih nekoliko godina oko samog objekta izgrađeni brojni restorani sa bogatom gastronomskom ponudom.

Među posjećenijim destinacijama vjerskog turizma su Olovska Gospa, Manastir Tvrdoš kod Trebinja, Kraljeva Sutjeska, Humac Hercegovina, Kuća mira Prozor – Rama, te Djevojačka pećina i dovište u Brateljevićima kod Kladnja, te naravno glavni grad Sarajevo čiju urbanu sliku krase sakralni objekti četiri svjetske konfesije. Brojne džamije, crkve, katedrala, sinagoga, te ostali značajni vjerski objekti nalaze se u samom centru grada Sarajeva, smješteni tek stotinjak metara jedni od drugih.

Nema dileme šta je u svijetu obilježilo 2011., godinu iza nas

2011-12-31T12:24:00.002+01:00

Demonstranti svuda vraćaju moć narodu- osvrt na prošlu godinu u novorm broju Starta

Muhamed Jusić (Start BiH, 339-340)

Prestižni magazin Time je birajući ličnost godine za prošlu godinu potrefio i u liku demonstranta na svojoj naslovnici sažeo bit onoga po čemu će vjerovatno 2011. godina u historiji ostati zapamćena na međunarodnom planu.

Protesti, definitivno

Naime, oni su laskavu titulu ličnosti godine, ustanovljenu još daleke 1927. godine, odlučili dodijeliti demonstrantu ili svakom pojedincu koji je prošle godine učestvovao u demonstracijama bilo gdje u svijetu. Svojim izborom, Time je, kako kažu u uredništvu, želio da oda priznanje demonstrantima, jer su dali novo značenje snazi koju predstavlja narod.

U obrazloženju svoje odluke magazin Time ističe da su prvi i najdramatičniji protesti pokrenuti u tzv. islamskom svijetu inspirisali demonstrante širom svijeta. Demonstranti u podužoj listi zemalja, poput Izraela, Indije, Čilea, Kine, Velike Britanije, Španije i Sjedinjenih Američkih Država, otvoreno su svoje pokrete dovodili u vezu sa narodnim revolucijama koje su potresle Bliski Istok. U septembru je pokret Occupy Wall Street počeo svoj život u New Yorku, brzo se proširivši na druge američke gradove, dok se ovih dana u Rusiji širi bunt izazvan pokradenim izborima i diktaturom vladajuće partije Vladimira Putina.

Urednik magazina Time Jim Frederick pojašnjava da je u svim tim procesima najbitnije to „što je gotovo jedna cijela generacija zaboravila da se protestima mogu mijenjati politička pravila, a onda je došlo do iznenade promjene“. “Uspjeli su srušiti dva režima (ustvari tri, M.J.), potresli su Rusiju i Veliku Britaniju, a pokret Okupirajmo Wall Street pokazao je globalnu snagu u borbi protiv neosjetljivosti velikih korporacija, banaka, neoliberalnog kapitalizma”- tvrdi Frederick.

On naglašava da “ljudi koji okupiraju Wall Street imaju sasvim drugi program od onih u Egiptu i Libiji, ili onih na moskovskom Crvenom trgu.

Top novinske priče

- Ali je svima zajednički način na koji međusobno komuniciraju kako bi se nešto mijenjalo. Više puta smo vidjeli da su demonstranti u Egiptu isticali da ne bi bili na Tahriru da nisu bili inspirirani onim što se dogodilo u Tunisu. Oni su, na neki način inspirisali demonstrante na Wall Streetu. A ti su ponavljali- ne bismo bili u Zuccoti parku da nismo vidjeli ono što se događalo u Egiptu”- kaže Frederick.

Frederick podsjeća da nije isto demonstrirati u SAD, Siriji, Egiptu, Tunisu i Libiji. Za mnoge demonstrante to je veliki rizik, jer autoritarni režimi ne biraju način obračuna sa “neposlušnima”. Neki demonstranti završe u zatvorima, neki izgube život, te stoga prema njegovom mišljenju zaslužuju da budu proglašeni ličnošću godine.

Istovremeno, Kurt Andersen u Time-u objašnjavajući odluku uredništva svoga lista pojašnjava šta je to posebno u dešavanjima naroda koja su obilježili prošlu godinu i podsjeća kako se nešto slično desilo 60-tih kada se protestvovalo protiv rata u Vijetnamu, te 80-tih kada se digao glas protiv nuklearnog oružja, protiv komunističke tiranije na Tienanmenu i Istočnoj Evropi. Protesti su tada postali prirodni dio političkog procesa. A onda je uslijedilo razdoblje ekonomske renesanse. Živjelo se dobro, pa su se demonstracije kao oblik političkog nezadovoljstva događale sporadično, sve do početka 2011, kada su protesti počeli u Tunisu.

Jasno je da se lista najznačajnijih događaja koji su obilježili godinu iza nas razlikuje od zemlje do zemlje. Ipak, zbog uloge koju Sjedinjene Američke Države još uvijek igraju u svijetu njihov izbor je ipak globalno značajan, a za njih je, kako se i očekivalo, najznačajniji događaj ubistvo vođe terorističke organizacije El-Kaide Osame bin Ladena. Barem su tako odlučili urednici američkih medijskih kuća koji u organizaciji američke novinske agencije Associated Press svake godine biraju najznačajniju novinsku priču.

Akcija američkih specijalaca u kojoj je u maju u Pakistanu ubijen Bin Laden prva je na njihovoj listi 10 najznačajnijih priča, sa 128 prvih mjesta kod ukupno 247 anketiranih. Iako malo ko vjeruje da će ubistvom duhovnog vođe El-Kaide, koji prema izjavama eksperata, ionako već dugo ni u vlastitoj organizaciji nije igrao značajnu ulogu, prestati postojati opasnost od međunarodnog terorizma, za sve Amerikance ona ima simboličnu vrijednost.

Katastrofalni zemljotres, praćen cunamijem, koji je u martu pogodio Japan, našao se na drugom mjestu, sa 60 nominacija za prvo mjesto. Prema ovom rangiranju najznačajnijih događaja u prošloj godini "Arapsko proljeće" i val narodnih pobuna na Bliskom istoku i sjeveru Afrike su zauzeli tek treće mjesto Na četvrtom se našla finansijska kriza u Evropi, a na petom ekonomska situacija u SAD.

Ćoravo desno evropsko oko

U drugom dijelu tabele našli su se svrgavanje režima libijskog vođe Muammera el-Gaddafija, sporenja u američkom Kongresu oko fiskalne politike i protesti Pokreta "Okupirajmo Wall street". Ipak, trijumf naroda Libije u svojoj borbi za slobodu će ostati zamućen snimkama brutalne odmazda izvršene nad svrgnutim predsjednikom. Te snimke prijete da se urežu u krvavu podsvijest čovječanstva i obilježe, kako godinu na odlasku, tako i čitavu libijsku revoluciju.

Među događajima koji su bili blizu ulaska na listu su smrt suosnivača kompanije Apple Stevea Jobsa, uragan Irena, razorna serija tornada na srednjem zapadu i jugoistoku SAD, kao i ukidanje zabrane homoseksualcima da služe u američkoj vojsci.

Neki od ovih događaja uistinu će ostati u kolektivnom sjećanju čovječanstva svaki put kada se prisjetimo odlazeće 2011. Naravno, tu je prije svega, globalna ekonomska kriza i kriza Eurozone, koja je po prvi put od rađanja ideje ujedinjenja Evrope kao relevantno i ozbiljno pitanje nametnula spekulacije i raspravu o mogućnosti raspada EU-a.

Napad norveškog državljanina Andersa Behringa Breivika na svoje sugrađane je još jednom čovječanstvo podsjetio na svu opasnost teroirizma i to da se on može desiti bilo gdje i bilo kad. Breivik je u svom krvavom pohodu 22. jula prvo aktivirao bombu skrivenu u kombiju parkiranom ispred zgrade vlade u Oslu, gdje je od eksplozije poginulo osam ljudi, nakon čega je otišao na ostrvo Utoya i usmrtio još 69 mladih ljudi okupljenih na političkom skupu, prema njegovom mišljenju, neprijateljske političke opcije. Koliko god to morbidno zvučalo, ali ovaj njegov pohod je kao nijedno objašnjenje i pozivanje na razum čitavom svijetu, pokazao da teroristi nisu samo muslimani i da ekstremista i luđaka ima na svim stranama, te da se zlo može učiniti u ime bilo koje vjere ili ideologije. Ovaj stravični napad u Norveškoj i slučajno hapšenje grupe neonacista koji su nesmetano i uz sumnjive veze sa državnom bezbjednošću u Njemačkoj godinama ubijali imigrante pokazali su da je Evropa slijepa u desno oko, a da li će 2011. biti i godina u kojoj će Stara dama progledati na to svoje ćoravo oko tek treba vidjeti.

Evropski put vodi preko Remetinca

Kada je riječ o dešavanjima na međunarodnom planu za nas u BiH je vjerovatno najvažnija odluka o prijemu naših zapadnih susjeda u punopravno članstvo Evropske Unije. Iako taj događaj u svjetskoj, pa i evropskoj javnosti, nije privukao puno pažnje i jedva da je primijećen zbog svih drugih problema koji pritišću Evropsku Uniju, za nas u BiH je to od posebnog značaja. I dok jedni u tome vide siguran dokaz neminovnog evropskog puta čitavog regiona i nade da ako nećemo mi Evropi hoće ona nama, drugi, poput srbijanskog ministra Ivice Dačića, pak, u istom događaju vide iscrtavanje novih granica Evrope čije će se proširenje zaustaviti na nekadašnjim granicama Austro-Ugarske i Osmanskog carstva, a prema kojima je Bosna bila malo tamo malo `vamo, odnosno ni tamo ni `vamo. Ipak, u Briselu se mnogi nadaju da će ulazak Hrvatske u EU podstaći i njene susjede da krenu istim putem. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog balkanske zavidnosti koja, u ovom dijelu svijeta, može biti ključni motivirajući faktor da se uradi i nemoguće. Međutim, ako se zamislimo nad procesima koji su prethodili priključenju Hrvatske velikoj evropskoj porodici, plašiti je se da će sudski postupci poput onih koji se vode protiv bivšeg premijera Ive Sanadera i čitave plejade vojnih i državnih zvaničnika biti destimulirajući faktor za sve naše u korupciji i kriminalu ogrezle političke vođe koje sada u evropskim integracijama vide prije svega prijetnju vlastitoj budućnosti. Njima je, čini se, postalo više nego jasno da usvajanje evropskih standarda znači vezanje omče oko vlastitog vrata, jer su mnogi od njih usvajanjem svakog evropskog zakona korak bliži nekom našem Remetincu ili upadu bh inačice Uskoka, čije osnivanje se tako revnosno godinama blokira zbog „viših nacionalnih interesa“, prijenosa nadležnosti i nepostojanja političke volje. Mislim da svako pojavljivanje Sanadera pred sudom ubija i ono malo volje kod domaćih političara da zemlju povedu putem evropskih integracija.

Tekst u subotnjem broju Oslobođenja

2011-12-25T19:54:00.000+01:00

Sahva ili arapsko proljeće
Borba za dušu arapskog proljeća

Na Srednjem istoku traje sve otvoreniji konflikt dva modela koji se nude arapskim društvi ma u tranziciji, onog turskog i iranskog. Ne možemo ne primijetiti da i turski model koji pred stavlja AKP ima svo je duboke korijene u onom što se na ziva politički islam, ta ko da se ustva riradi o konfrontaciji dva, uslovno rečeno, islamska modela: onog više teokratskog iranskog i nešto sekularnijeg turskog

Piše: Muhamed Jusić (Oslobođenje- Pogledi, 24.12.2011)

Kako se komplikovani izborni proces u Egiptu približava kraju i nakon što je u Tunisu umjerena islamistička stranka En-Nahda odnijela pobjedu, po prvi put imamo naznake u kojem pravcu će promjene na političkoj i društvenoj sceni uzrokovane arapskim proljećem teći. Sada je već izvjesno da će, barem u ovoj fazi promjena, islam, tačnije ideje tzv. političkog islama, igrati ključnu ulogu. Ipak, rezultati izbora u Egiptu na kojima je ubjedljivu pobjedu odnijela umjerena stranka dugo zabranjivanog pokreta Muslimanska braća i druga dešavanja na sceni „političkog islama“, pokazuju da situacija među strankama koje svoje programe temelje na idejama islamizma, nije nimalo jednostavna.

Selefije iznenadile

Sve doskora, niko nije mogao ni slutiti da će glavni politički oponenti Muslimanskoj braći biti nešto radikalniji i više desno orijentirani članovi selefijske stranke En-Nur, a ne liberalna i sekularna egipatska kulturno-politička elita. A upravo se to desilo. Ustvari, mnogi će se složiti da su najveće iznenađenje egipatskih izbora upravo politički profilirane selefije i njihova stranka En-Nur koja je zasad druga po snazi sa osvojena 24,4 posto na izborima koji su održani u trećini okruga. To je zato što fenomen političkog selefizma u Egiptu dugo vremena nije privlačio preveliku pažnju zbog dominantne uloge Muslimanske braće i militantnih selefijskih ekstremističkih organizacija kao što su El-džema`e islamijje i El-Džihad. Osim toga, dugo vremena je zaštitni znak egipatskih selefija bila njihova naglašena apolitičnost ili čak odbojnost prema političkom aktivizmu (ar. tanzim), te insistiranje na vjerskom puritanizmu i vjerskom preodgoju masa i pročišćenju (ar. terbije i tezkije). Temelje selefijskom učenju u Egiptu postavili su brojni vjerski učenjaci i aktivisti okupljeni oko tadašnjeg pokreta Ensar es-Sunne el-Muhammedijje, te štamparije i izdavačke kuće El-Matb`a es-Selefijje koji su bili otvoreni kritičari političkog aktivizma Muslimanske braće. Međutim, s promjenom okolnosti i dolaskom nove generacije selefija ova dotada apolitična baza prije svega u Aleksandriji i univerzitetskim kampusima je skoro preko noći, zajedno sa velikim brojem militantnih selefija pokajnika, stavljena u funkciju jedne izrazito konzervativne političke opcije.

Dva modela

Dešavanja naroda u arapskom i muslimanskom svijetu iz eurocentričnih krugova koji na sve događaje u svijetu gledaju samo na osnovu vlastitog historijskog iskustva nazvana „arapskim proljećem“ prolaze ovih dana kroz različite faze zavisno od toga o kojoj se zemlji radi; dok jedni provode prve slobodne izbore, drugi se još uvijek bore za svrgavanje diktatorskih režima. Istovremeno, traje i sve otvoreniji konflikt dva modela koji se nude arapskim društvima u tranziciji, onog turskog i iranskog. Ne možemo ne primijetiti da i turski model kojeg predstavlja AKP partija ima svoje duboke korijene u onom što se naziva politički islam, tako da se ustvari radi o konfrontaciji dva uslovno rečeno „islamska modela“: onog više teokratskog iranskog i nešto sekularnijeg turskog. Iako je moderna Turska Republika kroz reforme mladoturaka i Kemala Paše Ataturka deislamizirala tursku političku scenu ostaje činjenica da je Turska država sa muslimanskom većinom u kojoj se islam živi i ispovijeda u sekularnim okvirima, što njihovom modelu daje legitimitet, a taj „islamski legitimitet“ pojačava i činjenica da vladajuća AKP partija ne krije svoje islamske i islamističke korijene.

Naprotiv, lideri i ideolozi AKP partije otvoreno nude svoj politički program srodnim islamističkim partijama u arapskom svijetu, a turski model uređenja države svim arapskim zemljama. U tome, naravno, imaju ne tako skrivenu podršku svojih zapadnih saveznika, koji su napokon, čini se, postali svjesni da promjene u arapskom svijetu ne mogu biti tek puka kopija zapadnog društvenog i državnog uređenja.

U isto vrijeme, u Iranu su vam spremni reći, barem oficijelna inteligencija tamo tako tvrdi, kako je sve što se dešava u arapskim zemljama ustvari samo prirodni nastavak islamske revolucije koju je pokrenuo Ajatollah Homeini. S ciljem da se te teze dokažu i pojasne zvanični Teheran je organizovao međunarodne konferencije i na više jezika štampao zbornike naučnih radova ali i kratkih brošura o sahvi ili islamskom buđenu arapskih masa i korijenima tog procesa u iranskoj islamskoj revoluciji.
Ova borba za dušu arapskog proljeća između Irana i Turske je dovela do ozbiljnog pogoršanja njihovih odnosa, i čak u nekoliko slučaja izrečenih prijetnji.

Iran je, vidjelo se to i iz nedavne izjave vojnog savjetnika vrhovnog lidera Irana ajatolaha Hamneija, general-majora Jahja Rahim Shfavija, ljut na Tursku i zbog njihove podrške demokratskim promjenama u drugim arapskim državama i poziva nove vlasti da prihvate turski sekularni model umjesto iranskog kojeg oni nazivaju islamskim. Naime, general-major Shfavi je u izjavi iranskoj novinskoj agenciji Mehr okarakterisao poziv turskog premijera Tajipa Erdogana arapskom svijetu da prihvati turski sekularni ststem demokratije kao "neočekivan i nezamisliv“.

"Ponašanje turskih državnika prema Siriji i Iranu je pogrešno i ja verujem da oni rade u skladu sa ciljevima Amerike", istakao je tom prilikom Rahim-Shfavi, ali i otvoreno zamjerio Ankari što je "okrenula leđa" sadašnjem režimu u Siriji. "Ukoliko se Turska ne distancira od ovakvog ponašanja (premijera Erdogana) to će učiniti narod te zemlje, dok će susjedne zemlje Sirija, Irak i Iran preispitati njihove političke veze sa Ankarom", rekao je tom prilikom vojni savjetnik Hamneija. U Teheranu takođe kritikuju odluku Ankare da na svojoj teritoriji primi i instalira dijelove radarskog NATO sistema, jer se na to gleda kao na američku igru s ciljem zaštite Izraela.

Ovaj sukob je eskalirao na primjeru Sirije gdje je očita sva kompleksnost situacije, ali i nedosljednosti Irana u promovisanju ideja sahve ili islamskog buđenja arapskih masa. U stavovima zvaničnog Teherana i iranskim medijima, to što se dešava u Siriji nije nastavak Homeinijeve islamske revolucije i pobune nezadovoljnih masa protiv diktatorskih režima, nego strana zavjera protiv jednog režima kojem se ne uzima za zlo to što je izrazito anti-vjerski raspoložen, zbog svoje basističke- nacionalsocijalističke ideologije i što provodi tiraniju nad svojim narodom, sve dok je saveznik Iranu u antiizraelskom i antiameričkom stavu i naoružavanju Hezbollaha u Libanu.

Suniti ili šiiti

Naravno, na ovom primjeru isplivava još jedan od faktora koji komplikuje islamističku političku scenu na novom Bliskom istoku, a to je odnos sunizma i šiizma. Naime, neki će u iranskoj podršci Siriji vidjeti podršku alevitskoj, šiizmu bliskoj, političkoj vladajućoj eliti koja vlada sunitskim masama. Ista paradigma nas dovodi do apsurdne situacije da se iransko prizivanje značajnijeg utjecaja islama u političkom post-revolucionarnom uređenju arapskih društava, ustvari podudara sa stavovima selefija iz političke stranke En-Nur, koji su zbog svojih vjerskih ubjeđenja izrazito anti-šiitski orijentisani.

Međutim ovi unutar-islamistički sukobi, politička i ideološka neslaganja i nedosljednosti su tek prvi izazovi koji se postavljaju pred islamističke političke partije koje kada preuzmu vlast tek trebaju da se efektivnim politikama uhvate ukoštac sa nagomilanim problemima koji su i izveli milione ljudi na ulice i doveli do promjena. Ne treba biti pesimističan niti zlonamjeran pa novim političkim snagama uskratiti priliku da se dokažu, ali znajući obim problema koji trebaju riješiti i prevelika očekivanja nezadovoljnika koji su po prvi put u svom životu osjetili dašak slobode i mogućnost da utječi na političke tokove u državi, teško da će oni koji preuzmu vlast, ma ko bili, uspjeti tu vlast dugo zadržati a da ne pribjegnu diktatorskim metodama kojima su iz istih razloga pribjegavali režimi prije njihovog

Anterfile I

Prerano ili prekasno za demokratiju

Upkos parlamentarnim izborima koji su još uvijek u toku, egipatska vojska se ne želi odreći svoje moći do predsjedničkih izbora koji bi se trebali organizirati sljedeće godine. Neka zakonska rješenja koja već sada predlažu generali koji su de facto vladari milionske države na Nilu, poput pitanja civilnog nadzora nad vojskom i njenim budžetom, sugerišu da se vojni establišment, ni tada, ne planira podrediti civilnim vlastima. To je ponovo izvelo demonstrante na Trg oslobođenja, ali je ovaj put vojska odlučna da spriječi omasovljenje protesta. Kada su počeli nemiri koji su svrgnuli Hosnija Mubaraka, vojska se držala postrani nastupajući kao nepristrani zaštitnik egipatskih viših interesa, dok su policija i druge sigurnosne agencije okrivljene za sve brutalnosti nad demonstrantima. Danas vojska više ne može sebi osigurati tu poziciju dobronamjernog zaštitnika naroda i stravične snimke nasilja nad demonstrantima sve više potkopavaju njihovu poziciju među Egipćanima koji su od svih institucija države oduvijek najviše vjerovali vojsci. Nakon odlaska Mubaraka sa vlasti oni su na sebe preuzeli upravljanje državom, organizovanje prvih slobodnih izbora i nadgledanje procesa pisanja novog ustava i samim time izgubili ovu neprikosnovenu neutralnu poziciju, čime su na sebe usmjerili narodno nezadovoljstvo. I dok demonstranti tvrde da nikada ne može doći do istinske demokratizacije njihove domovine dok vojska otvoreno, ili iz sjene, drži sve poluge vlasti bez da ikome polaže račun, vojska tvrdi da u ovoj prelaznoj fazi moraju postojati neke „zaštitne mreže“ koje će osigurati da proces tranzicije ne sklizne u potpunu anarhiju. Zato generali, ali i sve veći broj partija osuđuju demonstrante koji se na Tahriru sukobljavaju sa policijom kao anarhiste koji potkopavaju proces reforme. Ovim optužbama se sve češće pridružuju i islamisti od kojih neki optužuju one koji i dalje protestvuju na trgu da pokušavaju potkopati njihov dobar izborni rezultat. Generali pozivaju (ali i prijete hitlerovskim gasnim komorama) demonstrante da dozvole završetak izbornog procesa, formiranje nove vlast i da poštuju volju naroda koja će se iskazati kroz „biračke sanduke“, istovremeno iskazujući svoju odlučnost da slome otpor svakog ko se nađe na tom putu bez obzira na cijenu.

Demonstranti, pak, tvrde kako će, ako sada ne reaguju, posije biti kasno i da će jednu diktaturu zamijeniti drugom.
Anterfile II
Strah od gubitka sloboda

Uoči izbora, svima je bilo jasno da najveće iz glede za pobjedu imaju Muslimanska braća koja su svoju priliku kroz uporan politički, obrazovni i humanitarni rad unatoč zabranama i represijama svih režima koji su se smjenjivali čekali 90 godina. Mnogi nisu krili svoje nezadovoljstvom takvim raspletom događaja i plašili su svoju i svjetsku javnost takvim scenarijima. Kada su rezultati izbora počeli pristizati i kada su se na političkoj sceni Egipta, ali u nekim drugim arapskim državama gdje se počinje formirati politički spektar, kao bitan faktor počele pojavljivati ultradesničarske stranke predvođene prije svega ograncima selefijskog pokreta, mnogi od ranijih kritičara su počeli prizivati pobjedu Muslimanske braće u Egiptu ili En-Nahde u Tunisu, opisujući ih kao umjerene islamiste koji jedini mogu stati na put uspona onih koje nazivaju puritanskim islamistima poput stranke En-Nur u Egiptu. Isti strah od uspona selefijskih političkih pokreta pokazale su i domaće sekularne i vesternizirane kulturne i društvene elite.

U predizbornoj kampanji selefijski autoriteti nisu štedjeli krupne riječi da mobilizuju svoju bazu i pošalju jasnu poruku o tome kako oni vide Novi Egipat. Uticajni selefija i kandidat za šefa države na predsjedničkim izborima u junu iduće godine Hazam Salah Abu Ismail, požurio je da objavi kako njegova partija planira vladati zemljom u slučaju da im građani ukažu povjerenje: “Muškarci i žene ubuduće će raditi samo u odvojenim prostorijama, dok će bilo kakvo ispoljavanje ljubavnih osjećanja na javnim mjestima biti zabranjeno.

Odmah ćemo zabraniti prodaju i proizvodnju alkoholnih pića, a ženama neće biti dozvoljeno da rade na rukovodećim mjestima. Biće zabranjena svaka vrsta umjetnosti i literature koje nisu islamske. Najstrože se zabranjuju mješovite plaže, a žene će se kupati pokrivene od glave do pete”, poručio je Abu Ismail u nekim od njegovih javnih nastupa, uopće ne brinući što će time ubiti turizam u zemlji.

Međutim, Emad Abdel Ghaffour, lider partije iz Aleksandrije nije tako oštar u najavama novih politika. On je za The Financial Times izjavio da su strahovi zapadnih zemlja i egipatskih modernista neosnovani i da promjene trebaju biti postepene uzimajući u obzir stanje u kojem se država nalazi. „Mi nećemo ništa nametati ljudima. Uvođenje islamskog zakona Šerijata nam je konačan cilj kojeg želimo postići, ali nam to neće biti polazna osnova. Ljudi trebaju prvo biti ubijeđeni u njega a zatim oni trebaju zahtijevati njegovo uvođenje“- pojasnio je Ghaffour.

Poseban strah za svoju budućnost pokazuju brojni slobodni egipatski umjetnici, a naročito oni koji djeluju u nekada moćnoj, a danas još uvijek vitalnoj, egipatskoj filmskoj industriji po kojoj je ova zemlja bila poznata ne samo u arapskom svijetu.

Vrijeme će pokazati ko će koga promijeniti, da li za arapske standarde razvijeno egipatsko civilno društvo selefije ili oni Egipat. Već su sada u izjavama nekih od lidera En-Nura primjetni umjereni stavovi za koje je teško znati da li su stvarni znak „otvaranja prema demokratskim vrijednostima“ ili tek taktika preuzimanja vlasti.

Javljanje za Start BiH iz Irana:

2011-12-11T17:45:00.001+01:00

Start u Teheranu: Iran može odgovoriti
Tekst i slike: Muhamed Jusić
Magazin START, broj 336, datum 15.11.2011

Nakon što je Međunarodna agencija za nuklearnu energiju (IAEA) objavila svoj izvještaj u kojem se Iran optužuje da je tajno nastojao razviti nuklearno oružje, jastrebovi iz izraelske administracije su se ponovo počeli prizivati vojnu intervenciju kako bi se uništili do sada razvijeni nuklearni potencijali Irana. Na ulicama snijegom prekrivenog Teherana, se ne može osjetiti da su ljudi naročito zabrinuti. Većina običnih građana će vam reći da ne vjeruju da će do napada doći. Svi naročito isključuju mogućnost kopnene intervencije jer su sigurni da niti Amerika, a o Izraelu da i ne govorimo, nemaju kapacitet, a ni hrabrosti, da se upuste u kopnenu avanturu koja bi u poređenju sa Irakom, bila, kako kažu mještani, „šetnja po mjesečini“. Ipak tu samouvjerenost Iranci ne pokazuju kada je riječ o mogućnosti da Izrael izvede raketni ili zračni napad na iranska nuklearna postrojenja. Ali vjeruju da bi to bila opasna avantura koja ništa ne bi riješila, nego bi samo čitav region povukla u još veći vrtlog nasilja i dodatno ga destabilizovala

Međutim, ako bi se Izrael i odlučio upustiti u iransku avanturu, što niko u svijetu pa čak ni u Washingtonu, čini barem zasada, ne želi ostaje pitanje kako bi Iran mogao odgovoriti.

Ukoliko bismo i zanemarili konvencionalne metode ratovanja kojima bi Iran mogao odgovoriti na eventualnu američku ili izraelsku invaziju, daleko su teže za predvidjeti, ali i opasnije po regionalnu i svjetsku stabilnost, nekonvencionalne metode od kojih Iran, prema izjavama njegovih vjerskih i političkih autoriteta, ne bježi.

Islamska republika Iran je po mnogo čemu specifična zemlja, koja je kroz institucionalizaciju „izvoza revolucije“ stvorila utjecaj u mnogim većinski muslimanskim zemljama, naročito u nestabilnim kriznim područjima regiona. Radi se o utjecaju koji može destabilizovati brojne države, ali i otvoriti nova žarišta u kojima bi američki interesi bili ugroženi.

Javna je tajna da Iran direktno sponzorira militantnu i političku organizaciju Hezbollah u Iranu, kao i palestinski Hamas. Hezbollah je, ne tako davno, nanio bolan poraz dotad nepobijeđenoj izraelskoj vojsci na sjeveru cionističke države, a Hamas je na njenom jugu samo nekoliko mjeseci kasnije preuzeo potpunu kontrolu nad Gazom. Ni brutalna intervencija Izraela u Gazi nakon što je Hamas oteo jednog izraelskog vojnika nije uspjela slomiti ovu organizaciju, a nedavna razmjena hiljada palestinskih zarobljenika za tog jednog vojnika je dodatno ojačala ovu islamsističku organizaciju.

Sve to potvrđuje još jednom da se radi o dvije respektabilne regionalne sile koje se ne mogu zanemariti i koje su spremne po naređenju Irana, ako se ovaj osjeti ugroženim, otvoriti neke nove frontove sa Izraelom, ali i upotrijebiti svoje članstvo protiv američkih ciljeva u regionu.

Iran je matica šiizma, koja se ponaša kao pokrovitelj šiitskih zajednica u čitavom svijetu. Te šiitske zajednice su za razliku od sunitskih u čitavom svijetu daleko bolje organizovane i koherentnije. Dok je vjerski život u zemljama u kojima su suniti većina, organizovan isključivo pod patronatom države, kroz ministarstvo vakufa ili vjera, šiitske zajednice svugdje u svijetu uživaju autonomiju, nekad u odnosu na vladajuće zakone i nelegalnu. Na čelu tih zajednica nalaze se ajatolasi, šiitsko sveštenstvo, koji sistemom humusa- obaveznog godišnjeg izdvajanja petine imetka za zajednicu, uživaju zavidnu finansijsku neovisnost. Ta finansijska sredstva od obaveznih priloga vjernika ajatolasima i socijalnim, obrazovnim i humanitarnim institucijama, koje oni organizuju, pružaju nevjerovatnu mogućnost upravljanja šiitskim masama. S obzirom da su ajatolasi organizovani u svoju vlastitu hijerarhiju, njima se vrlo lako i efikasno može upravljati preko vjerskih autoriteta, koji su historijski imali sjedište u iračkom gradu Nedžefu.

Nakon osnivanja šiitske islamske republike Iran i pritiska Sadamove diktature u Iraku, šiitski vjerski autoriteti su se počeli okretati ka Iranu i tamošnjem oficijelnom kleru.
Eventualni američki otvoreni napad na Iran bi mogao pokrenuti šiitsku revoluciju protiv Amerike i njenih interesa u cijelom regionu. Dovoljno bi bilo da Iran preko svojih ajatolaha izda fetvu u kojoj se „džihad protiv agresora koji je napao muslimansku šiitsku zemlju“ proglašava obavezom svakog pravovjernog šiita, pa da se pokrene dosad neviđen val terorizma, koji bi zbog vjerske fanatičnosti šiita, bio neuporediv sa onim dosadašnjim sunitskim. To znači da, ukoliko bi bilo koja susjedna zemlja ustupila svoj teritorij američkim trupama za napad na Iran, sebe bi učinila legitimnom metom šiitskih svetih ratnika. To objašnjava zbog čega se nijedna zaljevska zemlja, iako se sve plaše regionalnog jačanja Irana i njegovog nuklearnog programa i iza kulisa huškaju Ameriku i Evropu da poduzmu sve kako bi se on osujetio, otvoreno ne iznose takve stavove. Izazivanje šiitske manjine koja živi u naftom bogatim zemljama zaljeva je jednostavno prevelik rizik, koji nijedna vladajuća monarhija ne želi preuzeti.
Faktor koji Amerika ne bi smjela izostaviti u svim svojim strateškim kombinacijama vojnog obračuna sa Iranom jeste militantnost i predanost šiitskog vojnika. Tu grešku je napravio Sadam Husein i skupo ga je koštala. Dobro naoružana i opremljena Sadamova vojska od milion vojnika nije uspjela savladati tek formiranu iransku islamsku vojsku, koja se nije imala vremena nakon Iranske revolucije pristojno ni postrojiti. Ni uz svestranu pomoć SAD-a i neograničena finansijska sredstva koja su pristizala iz sunitskih naftom bogatih zemalja Perzijskog zaljeva, ni Sadamova brutalnost i spremnost da žrtvuje koliko god je potrebno svojih vojnika, nisu imali nikakvih izgleda pred vjerskim fanatizmom iranskih mladića i djevojaka zadojenih šiitskim učenjem o mučeništvu. Svijet je bio šokiran njihovom spremnošću da svojim tijelima čiste minska polja i da odlaze u vojne akcije svjesni da se iz njih neće vratiti. Historija nam je toliko puta pokazala da upravo spremnost na žrtvu i predanost cilju mogu biti ključni faktori u dobijanju rata i da često mogu prevladati vojnu nadmoć u naoružanju.

Ideja mučeništva (šehadeta) u šiizmu zauzima ključnu poziciju. Historija šiitske manjine prožeta je nepravdom, progonima i prolivenom krvlju. Davno su teolozi primijetili kako od svih religija šiizam posebno potencira spremnost na žrtvovanje. Mučeništvo Poslanikovog unuka Huseina i njegovo ubistvo od strane tadašnjeg sunitskog vladara je centralni historijski događaj oko kojeg je nastala šiitska frakcija unutar islama. Svake godine na taj dan- Dan ašure šiiti čitavog svijeta ponovo proživljavaju njegovu patnju kao da se desila danas. Mnogi od njih se udaraju oštrim predmetima po glavi ili se bičuju po leđima dok im krv ne poteče, žaleći što na taj dan nisu mogli stati u odbranu svog imama, svetog vođe. U tom ritualu oni pokazuju i svoju spremnost da se bore i žrtvuju za iste ideje za koje je Husein poginuo.

Apsurdno je ali je američka intervencija u Iraku kreirala još jednu državu u regionu kojom sada vladaju šiti. I pored svih razlika, pa i etrpeljivosti, između Iranaca i arapskih šita iz Iraka utjecaj irana u ovoj većinski šitskoj državi je veća nego ikada. I svaki napad na Iran u kojem bi na bilo kakav način učestvovala Amerika bi ponovno mogla zakomplikovati situaciju i Iraku iz kojeg se Amerika ne planira još uvijek u potpunosti povući.

Javna je tajna da u Iranskoj vojsci djeluje tzv. borbena formacija zvana Korpus Jerusalem (Fejlekul Kuds- zove se tako jer je to vojna formacija koja se na globalnom planu bori za oslobađanje Jerusalema od izraelske okupacije), specijalizovana za nekonvencionalne metode ratovanja. Njeni su pripadnici obučavali brojne paravojne formacije širom svijeta, od Hezbollaha do Hamasa. Za te ljude se tvrdi kako nemaju lično ime i kako su spremni poginuti bilo gdje u svijetu, gdje to lideri islamske revolucije od njih zatraže. Oni su, prema tvrdnjama arapskih medija, naoružali i obučili i pokret Husijuna u Jemenu kojeg zajednička akcija saudijskih i jemenskih armija nije uspjela slomiti još u vrijeme kada je Ali Abdala Salih mogao vladati tom državom. Danas kada se Jemen nalazi na rubu haosa oni su postali faktor na kojeg se mora računati ne samo u unutrašnjim previranjima nego kao još jednu kartu u rukama Irana koju mogu uvijek odigrati.

U svakom slučaju, usijane glave u Tel Avivu bi morale biti svjesne da napad na Iran može lako otvoriti još jednu frontu u tzv. ratu protiv terorizma i to frontu sa vjerski inspirisanim skupinama u poređenju s kojima Al-Kaida i sunitski teroristi izgledaju kao amateri.

Tragom 3. Internacionalnog festivala duhovne muzike Bugojno 2011

2011-12-07T10:35:00.001+01:00

Piše: Bajro Perva (Preporod)

Pred velikim brojem posjetilaca u Kulturno-sportskom centru u Bugojnu nastupili su horovi Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva, Selsebil iz Rijeke (Hrvatska), Rejjan iz Sarajeva, Din iz Prijepolja, Vokalni ansambl iz Bugojna, a u muzičkom dijelu Caranegro band iz Bugojna, te specijalna gošća Hanka Paldum.

Dvadeset šestog novembra 2011., u Kulturno-sportskom centru u Bugojnu, održan je treći Internacionalni festival duhovne muzike Bugojno 2011. na kojem su učestvovali horovi Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva, Selsebil iz Rijeke (Hrvatska), Rejjan iz Sarajeva, Din iz Prijepolja (Srbija, Sandžak), Vokalni ansambl iz Bugojna. Na kraju s jednom sevdalinkom predstavio Caranegro band iz Bugojna, a specijalna gošća bila je Hanka Paldum. Pozdravni, i jedini govor ove noći održao je Muhamed Jusić, predsjednik Organizacionog odbora Festivala, a, uz ostalo, kazao je i ovo: „ ...Dugačka bi bila lista ljudi koji su doprinijeli da sve ovo oko Festivala funkcioniše kako treba. Međutim, moram izdvojiti neka imena među kojima su: Haris Mujić, predsjednik Medžlisa IZ Bugojno, Vehid ef. Arnaut, glavni imam MIZ Bugojno, Muamer Terzić, predsjednik BZK Preporod, Hasan Ajkunić, načelnik općine Bugojno, Zukan Helez, ministar u Vladi Federacije BiH. Oni su puno toga učinili da danas budemo zajedno. Kao što vidite, ovo je treći Internacionalni festival. Navikli ste već na ove sadržaje. Ništa nije novo. Ove godine smo imali sadržaje i prije ove finalne večeri. Imali smo koncert duhovnih pjesama ibrahimovskih religija koje je izveo hor Pontanima iz Sarajeva. Bio je to poklon našem gradu, jer su to bile pjesme judaističkih, kršćanskih i islamskih tradicija. Imali smo i zanimljivo druženje sa profesorima Fakulteta islamskih nauka. Organizirali smo i takmičenje za najbolji tekst ilahije i kaside. Dali smo priliku ljudima iz regiona da se jave. Dobili smo 32 teksta, a dva su nagrađena. Drago mi je da se ovogodišnji festival poklopio sa Novom hidžretskom, 1433. godinom i Danom državnosti Bosne i Hercegovine. Jer, puno je simbolike u Hidžri i Danu državnosti...Ovaj je festival poklon vama, našem gradu i državi Bosni i Hercegovini...“

U organizaciji 3. Internacionalnog festivala MIZ Bugojno značajnu potporu dali su i Muftijstvo travničko, Općina Bugojno i BZK Preporod Bugojno. Pokrovitelji su bili Federalno ministarstvo okoliša i turizma, Federalno ministarstvo kulture i sporta i Općina Bugojno. Medijski sponzori bili su: naš list Preporod, Radio Bir, BM radio, NTV Hayat i RTV Bugojno.

Duhovne pjesme ibrahimovskih religija i tribina na temu Islamska poezija u perzijskoj tradiciji

Prvo događanje u okviru trećeg Internacionalnog festivala duhovne muzike bilo je 7. novembra kada je stručni žiri u sastavu prof. dr. Džemaludin Latić, Hadžem Hajdarević i Nedžad Milanović proglasio dva najbolja teksta ilahija i kasida između 32 prispjela. Prvu nagradu dobila je Amina Fejzić iz Vratnice kod Visokog, a drugu Emin Grošić iz Bužima. Petnaestak dana kasnije, 20. 11. 2011., u Kristalnoj sali Općine Bugojno, hor Pontanima iz Sarajeva održao je koncert duhovnih pjesama ibrahimovskih religija, odnosno vjera (judaizma, kršćanstva i islama). Za tri dana, 23. 11. 2011., uslijedila je javna tribina na temu Islamska poezija u perzijskoj tradiciji na kojoj su bili gosti profesori FIN-a prof. dr. Ismet Bušatlić, prof. dr. Enes Karić i prof. dr. Džemaludin Latić, te travnički muftija mr. Nusret ef. Abdibegović.

Za sve segmente trećeg Internacionalnog festivala duhovne muzike Bugojno 2011 narod je pokazao veliko zanimanje.

Viđenja Festivala domaćina i gostiju

Zanimalo nas je kako su 3. festival vidjeli domaćini i njihovi gosti.

Glavni bugojanski imam Vehid ef. Arnaut: „Ovaj festival polahko, a sigurno dobija i svoju publiku, ljude koji žele da poslušaju i duhovne sadržaje. Ovakvi sadržaji trebaju i gradovima kao što je Bugojno. Naša je želja da ovaj festival traje. Nadam se da će tako i biti. MIZ Bugojno i ranije je pokazivao tendenciju timskog rada. Timski rad donosi rezultate. Ovo je dobar primjer ljudima kako bi trebalo raditi na ovakvim i sličnim projektima. A, kada proširite ekipu, dobijete na kvaliteti, dobijete nove ljude, novu publiku i nove ideje. Ovo je sadržaj koji prije svega treba da okuplja mlade. To je jedna od pozitivnih strana čitave ove priče. Ako smo u tom poslu uspjeli, mi smo zadovoljni. Trudit ćemo se da ubudućnosti ovaj naš rad unaprjeđujemo...“

Načelnik Hasan Ajkunić: „Ovaj festival je radost ovog naroda, općine Bugojno i čitave regije.Veoma je vrijedno da se ilahijom i kasidom podsjetimo na sve ono što je lijepo.“

Studentica iz Sarajeva Alma Poljić: „Maša-Allah. Bilo je prelijepo.“

Član Sabora Islamske zajednice BiH Muharem Kurić: „Još sam pod utiskom. Moram kazati da nam ovakvih programa fali, posebno u ovim blagdanima. Ovim putem čestitam Novu 1433. hidžretsku godinu.“

Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Donji Vakuf Esad ef. Slipac: „Organizacija na nivou. Posebno mi je drago što su se podudarili datumi: Nova hidžretska godina i Dan državnosti BiH. Narod dolazi na ovakve sohbete da odahne, da napuni akumulatore. Koristim priliku da čestitam organizatorima na uloženom trudu da ova manifestacija uspije, a svim čitaocima Preporoda čestitam Novu hidžretsku 1433. godinu.“

Profesor biologije iz Prusca Semira Dautović: „Po treći put posjećujem ovaj festival. Samim tim govorim da mi je ovdje lijepo. I ne bih nipošto propustila priliku da dođem.“

Možda je ovaj tekst najbolje završiti riječima jednog od gostiju koji je svom prijatelju, na izlaznim vratima dvorane, kazao: „Budući da se rijetko viđamo, nadam se da ćemo se makar iduće godine, na četvrtom Festivalu, ponovo vidjeti.“

Moj tekst u novom Takvimu za 2012

2011-11-28T20:54:00.001+01:00

Takvim za 2012. godinu već je u prodaji i trenutno se odvija njegova distribucija širom distributivne mreže Rijaseta Islamske zajednice. Ovo je sedamdeset i sedma sveska ove najpopularnije publikacije Islamske zajednice u BiH. Kao i ranije, i ova sveska Takvima sadrži tekstove reprezentativnih isključivo domaćih autora – njih osamnaest. Naslovi tekstova su: Neka uputstva za čitanje Kur'ana – kiraet; Sura Es-Šura/Dogovaranje; Komentar sure El-Leheb; Fikhski propisi o dženaza-namazu i ukopu umrle osobe; Pitanje stavljanja vakufske imovine pod hipoteku u savremenom kontekstu; Dova – srčika ibadeta; Donošenje salavata i selama na Poslanika, s.a.v.s.; Zadatak učenih i imućnih u podršci Vjerovjesniku, s.a.v.s.; Samo je kur'anski put sasvim ispravan; Sloboda izražavanja i vjerske slobode – unutarmuslimanska i međunarodna dilema; Pravo na privatnost s posebnim osvrtom na internet društvenu mrežu Facebook; Kućni odgoj; Vjerovanje u Allaha, dž. š.; Vremenitost i prolaznost čovjeka; Život u džamiji i oko džamije; Elementi predislamskih, staroslavenskih posmrtnih običaja u praksi bosanskohercegovačkih muslimana; Kako koristimo i čuvamo Božije blagodati; 100 godina čaršijske česme u Zenici.

Moj tekst:
Sloboda izražavanja i vjerske slobode - unutar muslimanska i međunarodna dilema
Piše: Muhamed Jusić (Takvim 2012)
Summary

Author is stressing the fact that both freedom of expression and freedom of religion are human rights that should be respected and should not be confronted. In recent past, people who where confronting these two basic human rights have been fundamentalists from “both sides”. Nevertheless, it can not be ignored that there is no clear border between the two rights.

From Muslim perspective there is no clear position about the question of restriction on freedom of speech and whether it should include blasphemy. But absolute majority of today’s Islamic authorities, among which is International Academy of Islamic Law, see that freedom of expression does not mean the right to offend. This view is not shared in the West and that disagreement can clearly be seen in UN.

Sukob fundamentalizama

Sloboda govora i sloboda vjere su dva osnovna ljudska prava i ne bi ih trebalo konfrontirati. Međutim, bilo bi ignorantski ne primijetiti kako se ona ipak sve češće kod nas, ali i u svijetu , ne samo konfrontiraju nego se nerijetko postavljaju tako da jedno pravo skoro pa da isključuje drugo. Također, ukoliko se istinski udubimo u svaki od spornih slučajeva u kojima su ova dva temeljna ljudska prava bila sukobljena u nekoliko zadnjih godina, primijetit ćemo da su akteri tih sukoba, uslovno rečeno, sa obje strane, kao po pravilu bili ekstremni zagovornici jednog ili drugog prava.

Ne možemo se oteti dojmu da se radi o sukobu fundamentalizama: jednog vjerskog koji je pravo na slobodno ispovijedanje vjere spreman nadrediti brojnim drugim ništa manje „vjerskim“ pravima (npr. pravu na život, slobodni odabir vjerskog ubjeđenja i sl.) i drugog slobodarskog fundamentalizma koji je pred oltarom „slobode izražavanja“ spreman žrtvovati, ne samo dobar ukus, nego i pravo drugoga da ne bude omalovažavan, etiketiran kao „opasnost“ samo zato što pripada nekoj religiji i sl.

Ovu je ustavri zajedničku tendenciju svih fundamentalizama da prenaglašavaju jednu od vrijednosti religije ili nekog drugog sistema vrijednosti, postavljanjem iste kao temeljne, da bi potom na račun njenog postizanja kršili brojne druge principe iz istog sistema vrijednosti primijetili su još ranije brojni istraživači „izama“. „Fundamentalisti svih rasa i ideologija obično izvuku jedan princip iz mora principa i na njemu posebno insistiraju. Onda čitavu tradiciju stavljaju u službu zaštite i implementacije tog elementa (izdvojenog iz bogatstva tradicije), kojeg nazivaju srž.“

Zato će pitanje balansa između prava na religiju i prava na slobodno izražavanje, barem u sferi humanističkih nauka, još dugo ostati u domenu „dobrog ukusa“ i lične procjene bez striktnih pravila o tome kada neki kritički osvrt na religiju, njeno učenje i aktivnosti vjerskih velikodostojnika postaje uznemiravanjem koje bi zbog načina na koji je izrečen mogao biti shvaćen kao provokacija. Iako sloboda izražavanja kako se ona (naravno ne jednoglasno) doživljava u zapadnom kulturno-civilizacijskom krugu podrazumijeva i pravo da se uvrijedi i šokira, to ne znači da se uvreda i provokacija bezuvjetno smatraju dozvoljenim. Ali to više zavisi od onoga kako je nešto rečeno, nego šta je rečeno.

Kada je pak riječ o pravnoj dilemi o tome gdje povući jasnu granicu između ova dva prava, odnosi ne mogu biti tako labilno postavljeni i tu još uvijek ne postoji pravna dosljednost. Tako je sloboda izražavanja već na neki način ograničena zabranom „govora mržnje“ i širenja netolerancije i neprijateljstva. O pravnoj dilemi koja se veže za pitanja slobode izražavanja i vjerskih sloboda, barem u evropskom kontekstu i iz perspektive pravne prakse Evropskog suda za ljudska prava i Evropske konvencije o ljudskim pravima (European Covention on Human Rights- ECHR) preporučujem rad Sloboda izražavanja i vjerska osjećanja autorice Niraj Nathwani objavljen u prvom Godišnjaku muslimana u Evropi.

Pravo da se odgovori

Vjerske zajednice moraju biti spremne da čuju kritiku na svoj račun, bez obzira da li ta zapažanja dolaze iz vlastitih redova ili, uslovno rečeno, izvana. I vjernici moraju biti spremni da budu kritikovani zbog svojih stavova i postupaka, pa makar oni za njih bili inspirisani vjerom, jer niti jedna religija, pa tako ni islam, ne amnestira svoje sljedbenike od odgovornosti za vlastite postupke samo zato što nastupaju u Božije ime. Oni muslimanski autoriteti koji naglašavaju ovu samokritičnost u odnosu vjernika prema vlastitoj religioznosti smatraju kako islam, a vjerovatno je situacija slična i sa drugim religijama, od svojih sljedbenika konstantno traži da preispituju da li, i u kojoj mjeri, je to što čine u skladu s voljom Božijom. I dok većina religija drži da su njihova učenja apsolutne istine i izrazi Božanskog savršenstva, te samim time nisu podložni kritici, ostaje da ljudsko razumijevanje tih istina, zbog ljudske nesavršenosti, nikada nije savršeno i zato ostavlja prostora za kritiku, preispitivanja i drugačije promišljanje, a sve to zahtjeva uspostavu institucije slobode govora kao preduslova da se vjera stalno i iznova preispituje.

Ako bismo zavirili u svetu knjigu muslimana Kur’an ne bismo mogli ne primijetiti kako je sveti tekst daleko „tolerantniji“ prema onome što bi danas mnogi opisali kao blasfemične stavove, nego su to vjernici koji se na njega pozivaju. Možda će zvučati grubo, ali sudeći prema do sada izrečenim stavovima po određenim spornim temama koje su isplivale u svjetskoj javnosti proteklih godina, čini se da Kur’an ne bi prošao šerijatsku recenziju određenih krugova vjerskih puritanaca koji bi u njemu sigurno našli puno „uvredljivih i blasfemičnih stavova“. Jer, u Kur’anu mi nalazimo da Uzvišeni navodi argumente svih onih koji su se Njemu ili Njegovim poslanicima kroz povijest suprotstavljali. Tako u Kur’anu balazimo da Bog prenosi riječi onih koji su govorili kako je „Božija ruka stisnuta, tj da Bog ne udjeljuje ljudima dovoljno“ (El- Maide: 64) ili onih koji su se suprotstavljali poslaniku i govorili "Zar da napustimo božanstva naša zbog jednog ludog pjesnika“. (Es-Safat: 36). A ovakvih i sličnih primjera je napretek.

U ovome su brojni liberalni islamski autori vidjeli dokaz da oni koji danas u ime islama burno reaguju na svaki oblik blasfemije teško da u Kur’anu mogu naći uporište za svoje postupke.

Međutim, ono što je evidentno iz iščitavanja svih tih kur’anskih primjera na koje se ovi liberalni autoriteti pozivaju, jeste da Bog sebi „zadržava pravo“ da na svaku od prenesenih tvrdnji neprijatelja vjere i odgovori. Tako npr. kada je riječ o gore dva spomenuta primjera čitavi ajeti glase: „Jevreji su govorili: `Allahova ruka je stisnuta!` Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore! Ne, obje ruke Njegove su otvorene, On udjeljuje koliko hoće! A to što ti objavljuje Gospodar tvoj pojačaće kod mnogih od njih zabludu i nevjerovanje...“ (El- Maide: 64).

Dok drugi ajet dolazi u slijedećem kontekstu: „ Kad im se govorilo: "Samo je Allah Bog!" – oni su se oholili i govorili: `Zar da napustimo božanstva naša zbog jednog ludog pjesnika. ` A nije tako, on Istinu donosi i tvrdi da su svi poslanici istinu donosili, a vi ćete sigurno bolnu patnju iskusiti, kako ste radili, onako ćete kažnjeni biti!“ (Es-Safat: 36-39.)

Zanimljivo je kako u istim ajetima na koje se pozivaju liberalni muslimanski autori da opravdaju neograničenu slobodu izražavanja, konzervativci nalaze svoje argumente za osudu. A ajeti uistinu daju argumente i jednim i drugim. Ali ostaje da Kur’an time što u svetoj knjizi prenosi neke od najbogohulnijih izjava sviju od Šejtana do drevnih neprijatelja poslanika, šalje poruku da svako ima pravo da iznese svoj stav, ali da takvo pravo mora biti zagarantovano vjernicima koji su pozvani da na argumentovan način brane ono što smatraju da su njihove vrijednosti i svetinje.

I kao što se pravo da se iznese suprotan stav kada je uvredljiv za nekoga osporava, tako se, sve češće osporava i pravo da se osudi uvreda i da se iznese odgovor. Tako smo za vrijeme famozne kontraverze oko danskih karikatura mogli čuti stavove kako muslimani, ako žele da žive u Evropi, moraju prihvatiti da ih neko vrijeđa i da na to ne smiju reagovati, čak i nenasilnim metodama.

Kada govorimo iz perspektive modernog uređenja društva koje podjednako slobodu govora smatra „svetom“ kao i slobodu religije, onda bi trebali biti spremni da vjerske zajednice i pojedinci koji sebe smatraju vjernicima imaju pravo da brane svoje stavove i da odgovore na javno izrečene kritike ili osude. Međutim, u našem društvu smo nerijetko svjedoci kako se reakcije vjerskih zajednica na javno izrečene stavove za koje te zajednice smatraju da su neutemeljeni ili pogrešni, kvalificiraju kako napadi na slobodu izražavanja. Tome, nerijetko doprinose i same zajednice, koje umjesto da ospore izrečene stavove i da na njih argumentovano odgovore osporavaju samo pravo kritičara da se bave temama koje se dovode u vezu sa vjerom ili njenim predstavnicima ili da imaju drugačiji stav od zvaničnog.

Ka muslimanskom koncenzusu

I pored svega, unutar zvaničnih muslimanskih vjerskih krugova još uvijek prevladava stav prema kojem, iako „islam garantuje slobodu izražavanja“ ona bi trebala biti ograničena samo na konstruktivnu i dobronamjernu kritiku, a nikako da bude sredstvom blasfemije ili vrijeđanja bilo čega svetog.

Tako nalazimo da je ovo pitanje razmatrala Internacionalna akademija islamskog prava čiji je osnivač Organizacija islamske konferencije i to na svom devetnaestom redovnom zasjedanju u emiratu Šarika (Ujedinjeni Arapski Emirati) u periodu od 26. do 30. aprila 2009. Na tom sastanku Akademija je donijela slijedeće zaključke koji s obzirom na značaj institucije predstavljaju mainstream stajališta muslimanske uleme po ovom pitanju. Ti zaključci su:

- Pod slobodom izražavanja se podrazumijeva: potpuno pravo čovjeka da javno iskaže ono što smatra da je ispravno od onog što bi moglo biti korisno za njega kao individuu ili društvo u cjelini.

- Sloboda izražavanja je pravo zagarantovano islamom, ali u okvirima šerijata.

- Neki od najbitnijih okvira, prema zaključcima Akademije, koje šerijat postavlja kada je riječ o slobodi izražavanja su:

- Nevrijeđanje drugog na način koji bi mogao povrijediti njegov život, čast, ugled ili društvenu poziciju kroz omalovažavanje, podcjenjivanje, ismijavanje, te zabrana širenja takvih stavova na bilo koji način.

- Pridržavanje principa objektivnosti, istinitosti, nepristranosti i nepodlijeganja emocijama.

- Pridržavanje principa odgovornosti i obaveze čuvanja interesa društva i njegovih vrijednosti.

- Da sredstvo prijenosa mišljenja i stava bude legalno (u skladu sa šerijatom). Nije dozvoljeno iznositi mišljenje pa makar ono bili i ispravno na način koji promoviše nered ili je u suprotnosti sa principima (islamskog) morala i društvenim vrijednostima, jer u šerijatu cilj ne opravdava sredstva.

- Da cilj iznošenja mišljenja bude Božije zadovoljstvo, te da bude u individualnom ili kolektivnom interesu muslimana ili njihove zajednice.

- Da se sagledaju posljedice koje iznošenje mišljenja može imati i da se uvijek ima na umu pravilo o odnosu štete i koristi i da se ne čini nešto što će proizvesti veću štetu negoli korist.

- Da se mišljenje temelji na pouzdanim izvorima kako se ne bi širile dezinformacije u skladu sa kur’anskom instrukcijom: „O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.“ (Kur’an, sura El-Hudžurat: 6)

- Da slobodno izražavanje ne sadrži bilo kakvu uvredu vjerskih učenja i njegovih propisa ili svetinja

- Da slobodno izražavanje ne bude razlogom narušavanja reda u naciji (ummetu ili zajednici vjernika) ili stvaranja razdora među muslimanima.

Iako ovi zaključci za cilj imaju prvenstveno da vjernicima muslimanima, koji drže do stavova ove institucije, daju smjernice kako da se odnose prema pravu na slobodu izražavanja i u kojem kapacitetu da je koriste, oni govore o tome kako bi ovi muslimanski autoriteti željeli vidjeti da se pravo na slobodu profilira i u međunarodnim odnosima. To se da zaključiti i na osnovu preporuka koje su donesene na istom zasjedanju Akademija:

- Treba osigurati garancije kako bi se zaštitile sloboda govora i izražavanja koje su u skladu sa šerijatom i koje u obzir uzimaju ličnu odgovornost za iznesene stavove i to kroz propisivanje adekvatne zakonske legislative i uspostavljanje pravednog sudstva.

- Poduzimanje svih sredstava koja su na raspolaganju da bi se spriječila zloupotreba slobode govora s ciljem skrnavljenja vjere i njenih svetinja, ili sijanja smutnje među muslimanima.

- Rad na primjeni međunarodnih konvencija kojima se zabranjuje vrijeđanje vjerskih osjećanja pojedinaca i zajednica i osudi duplih standarda međunarodne zajednice u tretiranju pitanja islama i nekih drugih identičnih pitanja

- Angažman muslimanskih zemalja na donošenju međunarodne legislative kojom se zabranjuje vrijeđanje religija i traži zaštita vjerskih osjećanja i svetinja svih religija

Ustvari, većinski muslimanske zemlje već neko vrijeme pokušavaju progurati kroz institucije UN-a neku vrstu rezolucije kojom bi se sve zemlje svijeta pozvale da blasfemiju i vrijeđanje nečijih vjerskih osjećanja osude i da sankcionisanje takvih postupaka ne smatraju nasrtajem na slobodu izražavanja.

Ali nastojanja Organizacije Islamske konferencije da kroz Ujedinjene narode nametne rezoluciju koja brani uvredljiv rječnik ili slike protiv neke religije, naišla su na protivljenje kako američke administracije, tako i nekih drugih, većinom evropskih, država. Govoreći o stanju vjerskih sloboda u 198 zemalja svijeta, državna tajnica Hillary Clinton se usprotivila pokušajima 56 islamskih zemalja da rezolucijom te svjetske organizacije difamaciju religije i bogohuljenje u najširem smislu riječi proglase krivičnim djelom.

Jamstvo vjerskih sloboda na vrhu je popisa sloboda američke Deklaracije Prava – podsjetila je gospođa Clinton – ali je naglasila da najbolji odgovor na netoleranciju nije zabrana ili kažnjavanje uvredljivog govora i difamacije, već naprotiv, kombinacija snažne pravne zaštite protiv diskriminacije i zločina iz mržnje, te energična odbrana slobode vjere i izražavanja .

Kao i američka administracija i većina od 56 zemalja Vijeća Europe protivi se zakonima protiv bogohuljenja ističući da je poticanje na vjersku mržnju krivično djelo, ali da bogohuljenje potpada pod slobodu govora.

Očito je mala vjerovatnoća da će se stavovi po ovom pitanju približiti barem među glavnim akterima ove dileme. U međuvremenu ćemo morati nastaviti sa balansiranjem između prava na slobodu izražavanja i prava na slobodu religije.

Izazovi turskoj vanjskoj politici

2011-11-08T20:11:00.000+01:00

Piše: MuhamedJusić (Magazin Start BiH)

Turska republikaje jedna od rijetkih zemalja svijeta koja još uvijek uspijeva odoljetiglobalnoj recesiji i kojoj ne samo da ne prijeti bankrot ili rigidne mjereštednje koje pogađaju najsiromašnije i radničku klasu, nego čija ekonomijabilježi i stabilan rast. Pravdi navolju, većina ekonomskih stručnjaka smatra kako će, potraje li globalnarecesija, i Turska u manjoj ili većoj mjeri platiti cijenu globalnog zastoja ekonomije.U međuvremenu, vladajuća Stranka prava i pravde –AKP, nakon što je nedavno izvojevala pobjedu, u kojoj joj mnogi nisu davalivelike šanse, nad vojnim establišmentom, de facto vladarima Turske, istavila ih u ustavne okvire, te se razmahala svojom regionalnom diplomatijompretvarajući se u ključnog regionalnog faktora, samo u nekoliko posljednjihdana je suočena sa problemima koje je teško mogla predvidjeti. Prvo su kurdskipobunjenici iz terorističke Radničke partije Kurdistana (PKK) koji se kriju upograničnom području u sjevernom Iraku ubili dvadeset četiri turska vojnika igurnuli Tursku u još jedan rat na svojoj teritoriji, ali i teritoriji susjednogIraka. Onda je u razornom zemljotresu koji je pogodio jugoistočnu Turskupoginulo 432 osobe, a više od hiljadu građana je povrijeđeno.

Ova dva događajasu još jednom pokazala kako se Turska nalazi još uvijek na trusnom tlu, doslovnoonom seizmološkom, ali i onom političkom. Pridodaju li se tome i zategnutiodnosi sa Izraelom i prijetnje mogućim sukobom sa ovom regionalnom silom iKiprom oko prava na eksploataciju plina u Mediteranu, postaje očito da vladajuća AKP partija sasvojim „islamističkim korijenima“ u novimandat ulazi sa brojnim izazovima koji nadilaze ustaljenu paradigmu sukobaizmeđu njih i onih koje nazivaju radikalnim kemalistima ilisekularistima iz turske političke i vojne elite.

Ustvari, već neko vrijeme turskavanjska politika nailazi na ozbiljnije izazove. Istrajavanje režima BešaraEseda u nasilnom gušenju demonstracija u Siriji dovelo je Tursku u otvorensukob sa režimom s kojim su ne tako davno pravili prve korake ka rješavanjudesetljećima starih otvorenih pitanja i normalizaciji odnosa koji nikada nisubili na zavidnom nivou. Zamjeranje režimu u Damasku je zamjeranje i Iranu kaonjihovom jedinom savezniku. Iran je, vidjelo se to i iz nedavne izjave vojnogsavjetnika vrhovnog lidera Irana ajatolaha Hamneija, general-majora JahjaRahim Shfavija, ljut na Tursku izbog njihove podrške demokratskim promjenama u drugim arapskim državama i pozivanove vlasti da prihvate turski sekularni model umjesto iranskog kojeg oni nazivaju islamskim. Naime, general-majorShfavi je u izjavi iranskoj novinskoj agenciji Mehr okarakterisao poziv turskogpremijera Tajipa Erdogana arapskom svijetu da prihvati turski sekularniststem demokratije kao "neočekivan i nezamisliv“.
"Ponašanje turskih državnika prema Siriji i Iranu je pogrešno i ja verujemda oni rade u skladu sa ciljevima Amerike", istakao je tom prilikom Rahim-Shfavi,ali i otvoreno zamjerio Ankari što je "okrenula leđa" sadašnjemrežimu u Siriji. "Ukoliko se Turska ne distancira od ovakvog ponašanja(premijera Erdogana) to će učiniti narod te zemlje, dok će susjedne zemljeSirija, Irak i Iran preispitati njihove političke veze sa Ankarom", rekaoje tom prilikom vojni savjetnik Hamneija. U Teheranu takođe kritikuju odlukuAnkare da na svojoj teritoriji primi i instalira dijelove radarskog NATOsistema, jer se na to gleda kao na američku igru s ciljem zaštite Izraela.

Mnogi analitičari kako u svijetu tako i u Turskoj vide posljednjedogađaje kao ozbiljan udar, ako ne i fijasko, pokušaja implementacije doktrinei strategije koju je kreirao tvorac trenutne turske vanjske politike,univerzitetski profesor i ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlunazvane „nula problema“ sa susjedima.

I ranije su turski kritičari AKP partije isticali kako jenemoguće postati regionalnom silom a u isto vrijeme ne zamjeriti se bilo komeod susjeda te preko noći riješiti sve probleme u jednom od najkomleksnijihgeostrateških područja. Tako je kolumnist turskog dnevnog lista Daily NewsBurak Bekdil još u avgustu ove godine napisao kako se startegija „nulaproblema“ sa susjednim Iranom i Sirijom ne može ostvariti ni u snovima. On je kritikujući takav pristupnapisao kako je Davutoglou svoju doktrinu i strategiju trebao ustvari nazvatidoktrinom „prividno-nula-problema, a u stvari „stotinu problema- gurnutih-ispodpostekije“

„Politikakonstantnog napada na Izrael svaki put kada izraelska država disproporcijalnoodgovori na terorizam i ubije nekoliko, ili više od nekoliko, ponekad nevinih,muslimana, a nereagovanja u slučajevima kada muslimanske države ubijaju većinomnevine muslimane u hiljadama, od početka je trebala biti neodrživa da je Turskamoderna demokratija. Kada imaš problematične komšije onda imaš problematičnegranice i ne možeš imati `nulu problema` sa njima samo zato što pripadate istojvjeri“-tvrdi Bekdil.

Zašto napadi bašsada?

Uz komplikovanjeodnosa sa Iranom i Sirijom, ponovno uvlačenje Turske u sukob sa kurdskimpobunjenicima bi se moglo pokazati ne samo kao najveći izazov politici „nuleproblema“ nego i kao najveći izazov cjelokupnoj turskoj vanjskoj politici.

Ubistvo dvadeseti četiri vojnika je prema mišljenju brojnih analitičara udarac prije svega nainicijativu vladajuće AKP partije da se otvoreno i u skladu sa demokratskimnormama i na principima poštivanja ljudskih prava i prava manjina počne baviti„kurdskim pitanjem“, ali sa potencijalno daleko složenijim implikacijama. Jošprije izbora je turski premijer Recep Tayyip Erdogan najavio kako „Turskapriprema veliku akciju usmjerenu na rješavanje kurdskih pitanja i okončavanjevišedecenijske napetosti i nasilja. Njome se za cilj ima proširenje kulturnihprava etničkih Kurda u zemlji i osiguranje kraja terorističke Radničke partijeKurdistana (PKK)“. Sličnu inicijativu jepredlagao i osuđeni bivši lider PKK Abdullah Öcalan, koji se već desetgodina nalazi u turskom zatvoru na otoku Imrali kod Istanbula, a koji je prekosvog advokata predložio početak pregovora između Kurda i Turske republike.

Već tada su mnogibili skeptični da će se tako lako pronaći rješenje za ovaj dugogodišnjiproblem. Vidjelo se to i po tome što su se ovoj inicijativi od početka usprotiviline samo radikalni elementi iz PKK-a, negoi turski nacionalisti koji nisu spremni činiti bilo kakve „ustupke Kurdima“ ilirazgovarati o ponovnom definisanju pojma turske nacije i idejama građanstva.

Samo Bog zna komejoš od regionalnih, svjetskih, ali i lokalnih centara moći odgovara nastavak tursko-kurdskograta baš u ovom trenutku, ali je jedno izvjesno: to sigurno nije interes ni Turakani Kurda. Već dugo vremena je svima utom dijelu svijeta jasno da se problemi u kurdskim pokrajinama ne mogu riješitisilom i da će se prije ili kasnije stvari morati rješavati iskrenim razgovoromo svim otvorenim pitanjima.

O tome kome bi eskalacija sukoba mogla ićiu prilog se uveliko spekuliše. Neki su već primijetili kako se novi val napadaPKK-a na tursku vojsku poklopio sa pogoršanjem tursko-sirijskih odnosa ipritisaka Istanbula na režim Bešara Eseda da prestane sa krvavim gušenjemdemonstracija, što oni ne smatraju slučajnošću. Ne treba zaboraviti da je netako davno ministar vanjskih poslova Izraela Avigdor Lieberman zaizraelski dnevnik Yediot Aharonot izjavio kako, kao odgovor na to što jeTurska udaljila izraelskog ambasadora iz Ankare nakon što se Izrael odbioizvinuti zbog ubistva turskih humanitaraca na brodu Mari Marmara 2010. godine,"Turska mora biti kažnjena zbog svojih postupaka". Tada jenabrajajući osvetničke mjere koje Izrael može i treba poduzeti spomenuo i„jačanje kooperacije s kurdskim pobunjenicima u Turskoj i njihovomterorističkom PKK organizacijom , napomenuvši kako to podrazumijeva i opskrbuoružjem, kao i jačanje veza s Armencima, tradicionalnim turskim rivalima. Listaonih kojima destabilizacija prilika u Turskoj ide u prilog je duga i ovih danase u Istanbulu i Ankari prst upire u brojnim pravcima. Ipak, većina smatra kakoni turska strana i vladajuća AKP ne bi trebali krivca tražiti nigdje oko sebenego se podsjetiti na brojne propuste nakon što su prije izbora bombastičnonajavili kampanju „otvaranja prema Kurdima“. Tada su najavljivali strategijurješavanja zahtjeva Kurda za kulturnom autonomijom koja bi se sastojala oddavanja nekih prava i unaprjeđenja ekonomije u njihovim područjima, sistovremenim gušenjem kurdskih stranaka. Većina dobronamjernih je tada sa nadomslušala vijesti o tome kako su se neki pripadnici zabranjene PKK vratili uzemlju. I dok su jedni slavili, Erdoganovi protivnici su uzvratili optužbama dapodržava teroriste. Oni koji za novi val nasilja krive upravo AKP partiju tvrdeda je Erdogan tada, s obzirom da se radilo o predizbornoj kampanji, kalkulisao ijednostavno shvatio da mu takva inicijativa odnosi više glasova nego štodonosi. Prema njima on je odustao bojećise političkih rizika, zbog čega je izgubio kurdske glasove na jugoistokuzemlje, koje je kasnije nadoknađivao nacionalističkom retorikom kako bipridobio glasove MHP-a. Odnosi su se ponovno zaoštrili, a u brutalnoj kampanjiuhapšeno je oko 2000 kurdskih lokalnih političara. Sukobi su kulminirali nakonizbora, kada je izborno vijeće oduzelo mandat neovisnom kurdskom kandidatu,advokatu Hatipu Dicleu, nakon što je on izgubio žalbu na presudu da je2007. širio terorističku propagandu izjavom da se “PKK ima pravo braniti odnapada turske vojske”. Iako je isto to vijeće ranije dozvolilo njegovukandidaturu, Dicleov mandat dodijeljen je AKP-u. Uslijedile su masovnedemonstracije i teroristički napadi PKK-a u kojima je poginulo četvero ljudi, a36 BDP-ovih zastupnika odlučilo je bojkotirati rad parlamenta.

Kakogod, prijeili kasnije neko će morati preuzeti politički rizik i postaviti pitanje odnosaTurske prema svojim građanima kurdske nacionalnosti i stvarne spremnosti da sekao država i društvo uhvate ukoštac sa tim izazovom. Zato će „kurdsko pitanje“i način na koji će se AKP partija nositi s njim definisati ne samo stabilnostTurske i Bliskog istoka, nego i ulogu koju će Turska igrati u tom dijelusvijeta, a koju bi brojni protivnici jačanja turskog utjecaja u arapskomsvijetu, rado na ovaj način kompromitovali.

Mekanska sahat-kula- odlomak iz teksta u Oslobođenju

2011-11-06T19:05:00.000+01:00

Jedna od najmarkantnijih i najkontraverznijihgrađevina koje su nikle nadomak Kabe je ogromni stambeni toranj sa satom navrhu čija gradnja se ovih dana privodi kraju. Ova građevina je najveća sahat-kulana svijetu. Sat se nalazi na visini većoj od 400 metara, a prečnik mu je 40metara. Čitav stambeni toranj sa satom i velikim alemom ima visinu od601 metar. Na projektovanju i izgradnji ove nove mekanske znamenitosti angažovanisu stručnjaci iz Njemačke, Švicarske i brojnih drugih zemalja, a jedan odglavnih inženjera je Bosanac angažovan u njemačkoj firmi. Iznad sata nalazi senekoliko levhi, a na onoj okrenutoj prema Kabi ispisana je riječAllah, sam elif, prvo slovo, jevisine 23 metra. I dok se jedni dive ovom građevinskom čudu, kritičari spominjuvrijeme prvih generacija muslimana kada halife nisu dopuštale da ijednagrađevina u Meki bude veća od Kabe iz poštovanja prema Bejtullahu. Ono što svikoji učestvuju u obredima mogu primjetiti jeste da ljudi koji obilaze oko Kabe,tj. koji čine ritualni tavaf, sve češće gledaju prema mega-građevinikoja se diže nebu u oblake, nego prema Kabi.

Wall Street kao Sahat Tahrir

2011-10-18T10:02:00.000+02:00

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start, 18.10.2011.)

Protesti protiv bankarske i korporativne pohlepe pod parolom „Okupirajmo Wall Street“ koji su počeli 17. septembra na Wall Streetu, simbolu američke globalne ekonomske moći i kapitalističke pohlepe, šire se cijelom Amerikom, ali i svijetom, pa čak i Bosnom i Hercegovinom.

U početku su svjetski mediji, politički moćnici kao i gospodari spekulativnog finansijskog carstva sa Wall Streeta na malu skupinu okupljenih pred njihovim uredima gledali sa podozrenjem i podsmijehom. Mislili su da se radi tek o maloj skupi anarhista i ekstremnih ljevičara koji su i ranije bez ikakvih efekata znali organizovati slična okupljanja i vezivanja za stubove i vrata korporativnih američkih privrednih divova. I sami demonstranti su činili mnogo da ih se ne shvata ozbiljno prije svega svojim redovnim sesijama skidanja do gola i i hipi stilom oblačenja većine prisutnih. Pridoda li se tome da u prvim danima protesta oni nisu imali vodstvo ni jasne političke ciljeve ili zahtjeve jasno je zašto je malo ko vjerovao da će ti protesti po bilo čemu biti značajni. Međutim, ovaj put se desilo nešto neočekivano. Broj onih koji su se, nakon što se za proteste pročulo u virtualnom svijetu, odazvali na pozive male jezgre „predanih aktivista“ bio je iznenađujuće velik do te mjere da je iznenadio i same organizatore.

Mnogi su u tome prepoznali nevjerovatnu sličnost između dešavanja u New Yorku i onoga što se naziva Arapskim proljećem. Tako su blogeri The New York Timesa već u prvim danima dešavanja na ulicama New Yorka usporedili sa buntom mladih na trgu Tahrir u Kairu, navodeći da su oba bunta nastala kao izraz nezadovoljstva grupe otuđenih mladih ljudi, koji su pristalice mobilisali putem socijalnih mreža.

"Apsolutno je trg Tahrir bio inspiracija. Morali smo da kažemo dosta", rekao je The New York Times Tajler Kombelik, dizajner iz Bruklina. Nekoliko sedmica kasnije identično poređenje je napravio i bivši američki predsjednik Bill Clinton.

I uistinu, i u Americi je kao i u Tunisu i Egiptu sve počelo sa nekoliko predanih pojedinaca koji su onda nezadovoljnu tihu većinu pokrenuli putem interneta i savremenih virtualnih društvenih mreža. I ovdje kao i širom arapskog svijeta malo ko od onih koji su izašli na ulice zna kako bi društvo i država trebali tačno funkcionisati i kako bi novi bolji sistem trebao izgledati, ali jedno sigurno znaju - da ovako više ne ide.

I još jedna sličnost nije za zanemariti, a to je nepromišljena reakcija policije i sigurnosnih agencija koje svojim pokušajima da zaštite poredak a ne sigurnost pojedinca u društvu (što bi trebalo da je njihova stvarna obaveza u svakom slobodnom društvu i državi) preliju čašu narodnog nezadovoljstva. Tako je po pravilu širom arapskog svijeta do omasovljenja protesta dolazilo odmah nakon što bi sigurnosne agencije ili vojska pokazale brutalnost prema demonstrantima. Isto se desilo i nakon što su se mirni protesti u New Yorku pretvorili u najveću operaciju hapšenja na tlu SAD-a u nekoliko posljednjih decenija. Američka, ali svjetska javnost, bila je šokirana kada se pročulo kako je 500 aktivista pokreta "Okupirajmo Wall Street", uhapšeno nakon što su se iz Brooklyna zaputili ka finansijskom centru Amerike. Naime, policija najvećeg američkog grada pustila je demonstrante da zauzmu dvije trake čuvenog Bruklinskog mosta i dođu na pola puta do Manhattna, da bi im zatim munjevitom akcijom presjekla odstupnicu i uhapsila stotine ljudi u već spremne marice i policijska kola.

Hapšenja su izazvala bijes među Njujorčanima, naročito nakon što su blogeri ponovo objavili do tada slabo zapaženu informaciju da je finansijska grupacija JP Morgan Chase nedavno donirala policiji najvećeg američkog grada 4,6 miliona dolara, što je protumačeno kao "kupovina zaštite".

Blogerima nije promakla ni nedosljednost globalnih korporativnih medija koji su izvještavali o ovom incidentu. Tako su mnogi od njih primijetili kako se komentar ispod slike na stranici The New York Timesa promijenio u samo 20 minuta, a sa njim i krivnja za čitav incident. Tako je, naime, uz fotografiju hapšenja na Bruklinškom mostu prvobitno pisalo „Nakon što im je dozvolila da se popnu na Bruklinški most, policija je presjekla put i uhapsila desetine demonstranata pokreta `Okupirajmo Wall Street“. Samo dvadeset minuta kasnije komentar ispod slike je glasio „Nakon intenzivnog naguravanja na East Riveru, policija je uhapsila stotine demonstranata pokreta `Okupirajmo Wall Street` nakon što su oni krenuli da marširaju preko Bruklinskog mosta“.

Zbog ovakvih i sličnih pristranosti moćnih medijskih konglomerata demonstranti i oni koji ih podržavaju ne kriju svoje nezadovoljstvo i bijes prema medijima koje smatraju bitnim stubom globalnog kapitalističkog poretka koji slijepo robuje profitu i koji je na oltaru lažnog božanstva Uspjeha spreman žrtvovati sve univerzalne vrijednosti humanizma i etike.

Nakon prvobitnog revolta zbog hapšenja i omasovljenja protesta, kad su se demonstracijama protiv ekonomske nejednakosti i moći američkih finansijskih institucija u New Yorku pridružile medicinske sestre, radnici javnog saobraćaja i drugi radnički sindikati i kada je broj demonstranata narastao na pet hiljada, organizatori su pokušali zadržati momentum. U tome su djelimično i uspjeli, ali i tu u prvi plan ponovo dolazi poređenje sa Arapskim proljećem. Naime, čini se da njujorškim demonstracijama nedostaje jedna Al-Jazeera koja bi održavala plamen narodnog nezadovoljstva da se ne ugasi. Korporativni američki i svjetski mediji su pokazali da nisu spremni igrati tu ulogu koju je Al-Jazeera dovela do savršenstva u slučajevima „dešavanja naroda“ u Tunisu, Egiptu i nekim drugim (ali ne i svim, što je priča za sebe) arapskim zemljama.

Zato organizatori koristeći blogosferu i društvene mreže pokušavaju održati zamah nezadovoljstva, te su na taj način uspjeli organizovati demonstracije podrške u još nekoliko američkih i svjetskih gradova. Oni preko svjetskih medija, kada za to dobiju priliku, šalju poruke s kojima se većina građana globalnom recesijom pogođenih država može poistovjetiti. Oni ih podsjećaju na ono što svi vide oko sebe tj kako je „u toku uništavanje srednje klase, da bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji" te ih pozivaju da se pridruže „globalnom pokretu protiv bankarske i korporativne pohlepe“. Vremenom su svojim ciljevima pridodali i neke druge globalne nepravde koje more većinu obespravljenih. Tako se već može čuti kako neki među demonstrantima tvrde da protestuju zbog „lošeg postupanja sa manjinskim zajednicama, prije svega muslimanima, visoke nezaposlenosti, oduzimanja kuća zbog hipotekarnih kredita i odluke države da izbavi velike banke, čija je pohlepa bila glavni razlog nevolje u koju su zapale 2008. godine“.

Oni, kako kažu, pozivaju svih onih „99% građana svijeta koji ne odlučuju o toku svog života, ne upravljaju svojim životima i ne žive svoj život“ da im se pridruže kako bi promijenili trenutno stanje. S tim ciljem je pokret svjetske solidarnosti „Occupy world“ 15. oktobar proglasio danom solidarnosti sa demonstrantima sa Wall Streeta koji bi se trebao obilježiti demonstracijama podrške širom svijeta. Svoje istomišljenike su našli i među 99% obespravljenih Bosanaca i Hercegovaca, samo što oni u slučaju ove zemlje ne čine 99% stanovništva nego vjerovatno i malo više iza zareza.

Anterfile

Brojne poznate svjetske ličnosti i utjecajni intelektualci izrazili svoju podršku pokretu "Occupy Wall Street". Među njima su režiser Michael Moore i glumica Suzan Sarandon, a i predsjenik Amerike Barack Obama, koji je izjavio kako ima razumijevanje za nezadovoljstvo demonstranata. Nedavno ih je podržao i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Joseph Stiglitz. Ipak, kako se i očekivalo, najglasniji su u podršci bili ljevičarski orijentisani intelektualci poput univerzitetskog profesora Noam Chomskya,kod nas u Bosni i Hercegovini ne tako omiljenog zbog čestog protivljenja zapadnom intervencionizmu na području bivše Jugoslavije, koji je poslao "snažnu poruku podrške" organizatorima protesta. U toj poruci koju je objavio magazin Reflections on a Revolution (ROAR) a prenijeli brojni drugi portali, on između ostalog kaže:

"Svako ko ima otvorene oči zna da je kriminal Wall Streeta - financijskih institucija općenito prouzročio veliku štetu ljudima u Sjedinjenim Američkim Državama (i svijetu). I također bi trebali znati da se to događa više od 30 godina, za vrijeme kojih se njihova moć u ekonomiji radikalno povećala, a uz to i politička moć. To je pokrenulo začarani krug koji je koncentrisao ogromna bogatstva, a time i političku moć, u vrlo malom dijelu stanovništva, udjela od jedan posto, dok ostatak sve više postaje ono što se ponekad naziva `prekarijatom` - u potrazi za preživljavanjem u nesigurnoj egzistenciji. Oni također obavljaju te prljave aktivnosti gotovo potpuno nekažnjeno – jer oni su ne samo preveliki da propadnu, već su i `preveliki za zatvor`. Hrabri i časni protesti koji su u toku na Wall Streetu trebali bi poslužiti da ova nesreća izazove pažnju javnosti, te dovesti do predanih napora da se ista prevlada i usmjeri društvo na zdraviji put", napisao je Chomsky u poruci podrške koju je poslao organizatorima protesta.

SAD i Izrael na pogrešnoj stranui historije?

2011-10-10T18:28:00.001+02:00

Tragom zajtjeva da Palestina u granicama iz 1968. postane članica UN-a

Piše: Muhamed Jusić (magazin Start, 4.10.2011.)

Otkada su Ujedinjeni narodi 1947. na teritoriju na kojem je živio palestinski narod osnovali državu Izrael kako bi se u njoj nastanili Jevreji koji su preživjeli holokaust, kao i prema cionističkom projektu svi drugi Jevreji koji su sanjali o povratku u Obećanu zemlju, Palestinci protjerani širom svijeta ili zbijeni u male enklave pod izraelskom okupacijom sanjaju nezavisnu palestinsku državu. Prvo su, uzdajući se u pomoć arapskih armija i podršku Istočnog bloka tokom hladnog rada, sanjali o ponovnom oslobođenju čitave Palestine ali su nakon više poraza koje su pretrpjele arapske vojske iz kojih su Palestinci, ali i druge arapske susjedne države izlazile sa sve manje teritorije, pristali da prihvate državu na dijelu teritorije koji je UN ostavio Arapima nakon formiranja Izraela, a koje je Izrael okupirao u ratu 1967. Ovih dana, a nakon godina bezuspješnih pregovora, Palestinci su se odlučili od UN-a zatražiti priznanje svoje državnosti upravo u tim granicama. Predsjednik Mahmud Abas je pretprošlog petka predao historijski zahtjev za prijem palestinske države u članstvo UN-a, na temelju granica iz 1967. godine, s istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom, a onda je kandidatura u prošlu srijedu proslijeđena Odboru za prijem Vijeća sigurnosti koji će se prvi put sastati u petak. Palestinci su u četvrtak dobili osam glasova od 15 članica Vijeća sigurnosti UN-a. Ova podrška je nedovoljna, jer je potrebno najmanje devet glasova kako bi njihov zahtjev mogao dobiti preporuku Vijeća sigurnosti i kako bi se zatim glasalo o njemu u Generalnoj skupštini UN-a. U tom glasanju bi glas Bosne i Hercegovine bio odlučujući, ali u našoj zemlji oko podrške palestinskom zahtjevu ne postoji koncenzus predsjedništva, tako da će Palestinci podršku poražiti od neke druge članice koja još javno nije iznijela svoj stav, kao što su: Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Nigerija, Gabon i Portugal. Amerika je već najavila da će uložiti veto na takvu odluku, i ako se to desi Palestinci će vjerovatno kao rezervnu varijantu, ukoliko osiguraju glasove većine u Generalnoj skupštini, tražiti priznanje Palestine kao „zemlje posmatrača“ koja nije član Organizacije. Takav status sada ima Vatikan.

Bez obzira na ishod palestinska inicijativa u Vijeću sigurnosti i Generalnoj skupštini, ako do nje stigne, sama je po sebi već uspjeh za palestinsku administraciju, jer pokazuje koliko je njihova diplomacija napredovala. Nije bilo tako davno kada ideja palestinske države nije uživala podršku ni u arapskom svijetu a kamoli u Washingtonu. Danas se skoro pa svi slažu, čak i administracija Baracka Obame, da je palestinska država u granicama iz 1967. jedino rješenje. Samo što se ne slažu oko toga da li se ona treba priznati prije postignutog mira sa Izraelom. Jedino se takvoj ideji protivi desničarska vlada Benjamina Netanyahua koja gradeći nelegalna naselja na okupiranoj teritoriji blokira sve izglede za mir i pokušava osujetiti ideju funkcionalne palestinske države sa Jerusalemom kao glavnim gradom.

Ako ništa ova inicijativa će Palestincima poslužiti kako pritisak na Izrael da zaustavi nelegalnu gradnju i da ga vrati za pregovarački sto, te da pokaže koliko su njihovi postupci na okupiranim teritorijima izolovani od međunarodne javnosti. A i Amerika koja će vjerovatno uložiti veto u Vijeću sigurnosti, mora brinuti o svome globalnom imidžu i neće moći do unedogled braniti beskompromisnu izraelsku politiku kojom dominiraju radikalni desničari poput ministra Avigdora Libermana, a suprotno volji većine članica UN-a. Ova inicijativa je dobar korak ka miru do kojeg, govori nam to dosadašnje iskustvo, neće doći bez pritiska na Izrael da počne poštivati Međunarodno pravo, rezolucije UN-a i odustane od okupacije palestinske teritorije. Dođe li pak palestinska incijativa do Generalne skupštine ona će tamo bez sumnje (vidjelo se i na posljednjem zasjedanju) dobiti podršku većine zemalja koje su javno iskazale potporu prestanku okupacije i osnivanju palestinske države.

Obraćanje izraelskog i palestinskog predsjednika pred Generalnom skupštinom UN analitičari su ocijenili kao najbolji primjer zašto većina članica ovog tijela podržava zahtjeve Palestinaca. Oni su izlaganje premijera Natanyahua ocijenili kao arognatno i silničko. Istovremeno predsjednik palestinske samouprave Mahmud Abas, zvani Ebu Mazin, govorio je o snovima njegovog naroda i željom da se oslobode okupacije i osiguraju svojoj djeci dostojanstven život, što je pobralo simpatije brojnih delegacija. Govoreći nešto prije izraelskog predsjednika on je rekao: „Došao sam danas pred vas, iz Svete zemlje, iz zemlje Palestine, da govorim u ime palestinskog naroda da nakon 63 godine patnje kažem: dosta je, dosta je!" Većina delegata ga je nakon toga kao i kada je tek ušao u salu pozdravila gromoglasnim aplauzom a neki su, naročito iz arapskih delegacija, stajali.

Nije se moglo ne primjetiti kako se atmosfera razlikovala kada se skupu trebao obratiti predsjednik Izraela. Brojne delegacije su napustile salu, a nije bilo ni burnih aplauza. I umjesto da svjetskoj javnosti objasni zašto Izrael godinama ne provodi rezolucije UN-a i ponaša se izvan svih okvira međunarodnog prava, Natanyahu je ovo najviše tijelo Ujedinjenih naroda nazvao „teatrom apsurda“. Zanimljivo je bilo primijetiti kako Natanyahu pokušava braniti izraelsku okupaciju i otimačinu palestinske zemlje. Tako je on onima koji „osuđuju Izrael za judizaciju Jerusalema“ rekao da je to kao da optužuju Ameriku za amerikanizaciju New Yorka“, jer eto on u svojoj kancelariji ima pečat svoga pretka koji je upravljao Jerusalemom hiljadama godina ranije. Tačnije je bilo da je rekao kako je optuživanje za judizaciju Jerusalema jednako zahtjevu za „indijanizaciju“ (ako koristimo pogrešan termin kojim su nazivani domorodački starosjedioci Sjeverne Amerike) New Yorka ili bilo kojeg dijela sadašnjih Sjedinjenih Američkih država. Jer pravdati progone Palestinaca i otimanje njihove zemlje, ne samo u Jerusalemu nego širom zemlje, time što je Bog u Starom zavjetu sinovima Izraelovim obećao tu zemlju i što su prije dvije hiljade godina njom vladali, podjednako je apsurdan i opasan presedan.

Ni drugi argument koji je Natanyahu iznio, a kojim opravdava zašto Izrael ne želi da se povuče sa okupiranih teritorija, nije ništa bolje prošao kod boljih poznavalaca prilika u Svetoj zemlji. Iako je on u svom izlaganju iznio dosta opravdanih strahova utemeljenih u, prije svega, sigurnosnim izazovima koje bi osnivanje palestinske države moglo predstavljati za Izrael i koji će se vjerovatno morati uzeti u obzir kada god bude postignut toliko očekivani konačni dogovor dvaju strana, ostaje da je svojom tvrdnjom o tome kako su kontrolu nad svim okupiranim područjima s kojih se Izrael povukao preuzeli radikalni elementi koji zagovaraju uništenje Izraela, „polupao lončiće“. Naime, on kao dokaz navodi primjer Južnog Libana iz kojeg se Izrael povukao nakon niza godina okupacije, a u kojem danas djeluje militantni prošiitski pokret Hizbullah i pojasa Gaze, gdje je kontrolu preuzeo islamistički pokret Hamas blizak Muslimanskoj braći koji ne želi priznati postojanje Izraela. Ali činjenice govore da se Izrael iz tih područja povukao tek nakon što su ovi pokreti toliko ojačali i dobili podršku širih masa upravo kao odgovore na rapresivne mjere i bezizlaznu situaciju uzrokovanu okupacijom i nakon što su izraelske trupe pretrpjeli brojne gubitke u gerilskim i terorističkim napadima, odnosno tek onda kada je cijena okupacije postala previsoka. Na taj način, svjesno ili ne, oni su poslali poruku da Izrael razumije samo argument sile i da je jedini način da se okonča okupacija oružana borba svim sredstvima ili kako je Palestinci nazivaju „el-mukaveme“. Odbijajući da priznaju nezavisnu Palestinu u granicama iz 1967. i da prihvate umjerenog Mahmuda Abasa i njegovu vladu kao legitimnog predstavnika palestinskog naroda čime bi pokazali da njihove mirovne metode mogu dati rezultat, Izrael gura i Zapadnu obalu u proces radikalizacije i ponavlja iste greške iz Libana i Gaze.

Trenutna vlada u Izraelu koja je suočena sa sve većim nezadovoljstvom građana ekonomskom situacijom u državi i sve očitijim jačanjem desničarskih ideologija i stremljenja i u samoj vladi, teško da su svjesni da je prije svega u interesu Izraela da se u kontekstu trenutnih previranja na Bliskom istoku pitanje mira sa Palestincima ali i drugim arapskim državama riješi čim prije. To im savjetuju i brojni svjetski stručnjaci poput Garet Evansa bivšeg australijskog šefa diplomatije i državnog tužioca, koji je u svom autorskom tekstu poručio Sjedinjenim Američkim državama i Izraelu „da ne bi trebali biti na pogrešnoj strani historije“.

U tekstu kojeg su prenijeli brojni regionalni i svjetski mediji on Izraelu sugeriše da treba shvatiti da je „apsolutno u interesu samog Izraela (s tim da se taj problem razriješi jednom za svagda) priznanje da je palestinska država neophodan uslov dugoročnog mira i njegove bezbjednosti. U stvarnosti, Izrael se prema glasanju u UN mora odnositi kao prema mogućnosti za novi početak pregovora, a ne kao prema povodu za nove konfrontacije. Takav konstruktivni rezultat postao je aktuelniji nego ikada uzimajući u obzir novu geopolitičku realnost na Bliskom Istoku poslije Arapskog proljeća.“

Teško je, smatra Evans, zamisliti da će izraelsko rukovodstvo promijeniti kurs u ovoj etapi, i možda je prekasno da Obamina administracija izbjegne politički krug kojeg se po ovom pitanju drži.

„A stajanje na pogrešnoj strani historije nikada nije ugodna pozicija. I upravo će se u tom položaju naći SAD, Izrael i najbliži prijatelji – uključujući i moju zemlju, Australiju – ako budu proturječili današnjem talasu međunarodnog raspoloženja koje se kreće u pravcu priznanja palestinske države“- piše Evans.

Mladi za mir u Srebrenici- prilog DW

2011-10-03T16:43:00.001+02:00

Srebrenica je ovih dana središte umjetnosti i kulture, međureligijskog dijaloga i tolerancije, zahvaljujući mladima iz Srebrenice, Bratunca i Vlasenice, te organizaciji CARE Int., koji provode projekat 'Mladi za mir.'

Mladi za mir je projekat gradnje mira koji se već tri godine provodi u regiji Srebrenice koja je obilježena izuzetno teškim iskustvima rata čije posljedice su i dalje prisutne u vidu podijela i teškoća u komunikaciji različitih nacionalnih grupa. Aktivnosti projekta su usmjerene na uključenost i saradnju mladih, promociju vrijednosti mira i ljudskih prava. . Finansiran je od EU a provodi ga organizacija CARE International. Menadžer projekta Cvijeta Novaković kaže da su ciljevi projekta su zapravo izgradnja kapaciteta mladih kroz podršku razvoju organizacija mladih na ovom području ali i uključivanjem mladih u aktivnosti zajednice.

Almir Salihović, jedan od mladih povratnika i podpredsjednik Savjeta mladih Srebrenice, kaže da je ovo prvi mirovni projekat koji provode sami aktivisti Omladinskih organizacija iz Srebrenice, Bratunca i Vlasenice. On kaže da je izgradnja mira dug proces koji tek slijedi ali je veoma bitno da se na ovome radi "Jer , ukoliko sve probleme, sve ono što ostaje čitave decenije nedorečeno, o čemu se ne razgovara, što nas tišti budemo gurali pod tepih, bojim se da će nas opet za nekih 20 ili 50 godina stići nesretna prošlost koja je pogodila ovaj kraj."

Upoznala pola Evrope ali ne i najbliži komšiluk: Srbiju

Mladi se druže i edukuju kroz brojne radionice, treninge ali i radne akcije kaže nam Čedomir Glavaš predsjednik omladinske organizacije Odisej iz Bratunca. "Mi smo kroz ovaj projekat pokazali da je izgradnja mira i neki međusobni razgovor ali i ispomoć lokalnim zajednicama da sami sebi napravimo ono što nemamo, znači dječija igrališta, autobuska stajališta , prostorije za mlade u selima i drugo."

Provedene su i brojne kampanje o poštovanju različitosti, ljudskim pravima, borbi protiv nasilja itd. Tako smo uvidjeli i mnoge apsurde , kaže Čedomir Glavaš. "Imali smo recimo djevojčicu iz sela Burnice koja nikada nije bila na Drini, nikada nije vidjela Srbiju, nije prešla u Srbiju. Uspjela je da ode u Francusku , Austriju i Švajcarsku, koje su hiljadama kilometara odavde ali nije bila u Srbiji koja je na samo 2 kilometra odavde."

Mladi Srbi prvi put u džamiji – Bošnjaci u crkvi

Ovih dana u toku je kampanja na unapređenju međureligijske tolerancije tokom koje su mladi iz ove tri opštine obišli i upoznali najznačajnije vjerske objekte tri religije iz ovog kraja.

Bili su u manastiru Lovnica kod Šekovića koji je po predanju zadužbina kralja Dragutina Nemanjića iz vremena (1284 - 1321), zatim u Musa pašinoj džamiji u Kasabi sagrađenoj 1642. godine. Obišli su srpski pravoslavni manastir Presvete Trojice u rudarskom naselju Sase, izgrađen 1242.godine a bili su i u spomen kapeli izgrađenoj na temeljima franjevačkog samostana i crkve Svete Marije u Srebrenici, koja datira iz 13. vijeka.

Franjevačka provincija «Bosna Srebrena» dobila je naziv po ovom prvom samostanu u Srebrenici gdje su franjevci došli 1291.godine. Mlada Srpkinja Anđela Đukić , na naše pitanje da li je nekada prije bila u džamiji, stidljivo kaže: "Pa nisam, bilo je divno stvarno , prvi puta sam ušla u džamiju i oduševila sam se kako je to sve lijepo uređeno.

Samo prostor na kojem se ljudi mole bogu

Njena drugarica Nevena Elez je pričljivija. "Dugo vremena je bilo nekih predrasuda i kada sam prvi put otišla vidjela sam da je to samo prostor na kojem se ljudi mole bogu. Tek tada sam uvidjela koliko zajedničkog a opet različitog imamo", kaže Nevena i dodaje. "Samo saznavanje o drugim vjerama i koliko su ustvari slične, samo se molitva odvija na drugi način, nekako je ostavilo najveći utisak na mene".

Bošnjakinja Sedina Muratović iz omladinske organizacije Bogumil puna je utisaka nakon prve posjete pravoslavnom manastiru.

"Bez obzira ko smo i šta smo treba da znamo o drugim vjerama.Treba da gradimo između sebe što više mostova kroz zajedničke aktivnosti a ne da se dijelimo nekim zidovima. Jer to što sam otišla u pravoslavni manastir ne mora ništa značiti mislim, jer ja imam svoju vjeru, oni svoju, lijepo je znati o svačijoj vjeri po nešto."

Baš tako, da bi o svačijoj vjeri naučili po nešto, u Srebrenici je proteklog vikenda za buduće mirovne aktiviste održano predavanje o četiri najveće religije u BiH.P redavači su bili eminentni teolozi Fra Ivo Marković, otac Danilo Boro, Muhamed Jusić i Elias Tauber. Održan je i koncert na kojem je međureligijski hor Pontanima iz Sarajeva izveo svoju Simfoniju religija koja svjedoči da sve religije imaju isti korijen.
Izvor: DW
Autor: Marinko Sekulić Kokeza
Odg. urednica Jasmina Rose

Četiri religije Bosne i Hercegovine u Srebrenici

2011-10-03T16:39:00.000+02:00

Srebrenica je danas bila središte umjetnosti i kulture, međureligijskog dijaloga i tolerancije, a sve zahvaljujući mladima iz Srebrenice, Bratunca i Vlasenice, te organizaciji CARE International.

Danas je 60 mladih sa područja regije Birač, učestvovalo na radionici o temi „Četiri religije Bosne i Hercegovine“ koju su vodili eminentni teolozi iz Bosne i Hercegovine.
Projekt pod nazivom „Mladi za mir“, realizuje se tri godine na području regije Srebrenica.
Mladi su dosad imali niz radionica na kojima je isticana potreba dijaloga u cilju stvaranja bolje budućnosti i zajedništva.
„Meni je drago što mi se danas ukazala prilika da budem u Srebrenici u ovom simbolu stradanja i patnje i da baš sa ovoga mjesta pošaljemo mladima poruku da u svojoj vjeri svako može pronaći potencijal koji mu može pomoći da se ne samo nosi sa traumatičnom prošlošću i sa svim što smo prošli, već da i u samoj vjeri može naći poticaj za obnvu zajedničkog života “, izjavio je Muhamed Jusić.
„Žrtve ne bi trebalo dijeliti na ovu ili onu stranu. Za ovu omladinu koja se ovdje iskupila mi šaljemo poruku mira i suživota kao način prevazilaženja bilo kakvih nesuglasica“, rekao je Danilo Boro, sveštenik.
Elias Tauber je naglasio da je Srebrenica posebno mjesto.
„Kad se uđe u ovaj grad, osjeti se čudna jeza. Ovo je pravo mjesto da se mladima uputi poruka“, rekao je Tauber.
„Na ovim ružnim iskustvima koja su se dešavala u ovom gradu mladi mogu da nauče jednu lekciju iz istorije, da shvate da jedino povjerenje i jedan dobar odnos prema drugom i drugačijem, dobrom odnosu prema čovjeku s kojim živiš u okolini, da samo to može da ga održi u životu, da nastavi da ide pravim putem“, istakao je Tauber.
U okviru ovog projekta, priređena je likovna kolonija, a Srebreničani će večeras moći prisustvovati koncertu hora Pontanima koji će izvesti Simfoniju religija kojom će se pokazati da sve religije polaze iz istog korijena.
„Naš je cilj da uklonimo strah od komunikacije, da ljudi otkriju da su njihovi susjedi – , katolici, muslimani da su jako bliski, da su ljudi na istom putu, da nas povezuje jedan bog i da je puno više onoga što nas spaja, da nije opasno da komuniciramo, nego da kroz komunikaciju rastemo“, rekao je fra Ivo Marković.
(Fena)

Završen još jedan edukacioni seminar za hadžije- javlja Zulhulejfa.ba

2011-09-26T16:04:00.001+02:00

Sastanak sa hadžijama Zeničkog muftijstva je upriličen u Zenici u Ensar džamiji, jučer, 25.09.2011. godine, poslije podne namaza. Sastanku ispred organizatora su prsustvovali Rasim ef. Brković, sekretar Ureda za hadž, dr. Abdulah Fazlić, Muhamed ef. Jusić, te vodiči Mensur ef. Valjevac i Fuad ef. Omerbašić, a u ime domaćina ovog skupa, Edin ef. Kavazović, te ispred prijevoznika Centrotransa - Ibrahim Kerla. Ispred naše Asocijacije sastanku je prisustvovao hadžija Sabahudin ef. Čehajić.
Skup je poselamio i hadžijama se obratio hafiz Mevludin ef. Dizdarević, imam džamije, te je proučen odlomak iz Časnog Kur'ana.
O provedenim i trenutnim aktivnostima Ureda za hadž, o obavezama hadžija, načinu pripreme i drugim važnim pitanjima govorio je Rasim ef.
Dr. Abdulah je skrenuo pažnju hadžijama na obaveze čuvanja zdravlja i potrebnih radnji za dobru pripremu za ovaj put. Prezentaciju o obredima hadža i umre, načinu obavljanja istih, uz prikaz preko projektora, vrlo kvalitetno je predstavio Muhamed ef., a prezentaciju o načinu prijevoza, kvalitetu usluge i dr. ispred prijevoznika je predstavio Ibrahim Kerla.
Značajnu pažnju prisutnih je privukla prezentacija o Tehničkoj podršci za hadž 1432/2011. koju je prestavio Sabahudin ef.
Na kraju se prisutnima obratio Edin ef., zaželio da ovaj mubarek put protekne u najboljem redu, a zatim je proučena ikrar dova za sve hadžije.
Kompletan sastanak je protekao u izuzetnoj atmosferi.
Ostali seminari će se održavati po slijedećem rasporedu:
Goraždansko muftijstvo: U Goraždu u prostorijama muftiluka, dana 28. septembar 2011. godine poslije podne namaza.
Sarajevsko muftijstvo: U Sarajevu u Istiklal džamiji, dana 01. oktobra 2011. godine sa početkom u 10:00 sati.
Tuzlansko muftijstvo: U Tuzli u džamiji Princa Abdullaha, dana 02. oktobra 2011. godine poslije podne namaza.
Mostarsko muftijstvo: U džamiji Bosanski mudžahidi - Sjeverni logor, dana 05. oktobra 2011. godine poslije podne namaza.
Bihaćko muftijstvo: U Bihaću u prostorijama muftiluka, dana 08. oktobra 2011. godine poslije podne namaza.
Banjalučko muftijstvo: U prostorijama koje muftiluk odredi, dana 09. oktobra 2011. godine poslije podne namaza.
Ured vojnog muftije: U prostorijama i mjestu koje Ured vojnog muftije odredi.
Prema: zulhulejfa.ba

Leži li plin u korijenu sukoba?

2011-09-23T20:44:00.003+02:00

Turska i Izrael

Leži li plin u korijenu sukoba?
Piše: Muhamed Jusić (Start 20.9.2011.)
Od osnivanja Republike Turske i nastanka države Izrael odnosi između ove dvije donedavno savezničke zemlje sa visokim stepenom vojne i ekonomske saradnje nikada nisu bili na nižem nivou. I ne samo to, nego je u posljednjih nekoliko sedmica došlo do razvoja događaja koji prevazilaze fazu zahlađenja odnosa i prijete eskalacijom napetosti sa nesagledivim posljedicama po taj ionako trustan region.

Iako su i ranije bili vidljivi znakovi postepenog udaljavanja na relaciji Ankara - Tel Aviv (odnosno Jerusalem) zbog toga što je nova AKP vlada, neki kažu zbog svojih islamskih korijena, prestala zatvarati oči pred zločinima koje je Izrael činio nad Palestincima i okupacijom njihove zemlje, do sloma odnosa je došlo nakon što je devet turskih državljana ubijeno na brodu Mari Marmara 2010. godine prilikom napada izraelskih vojnika na međunarodne humanitarne brodove u međunarodnim vodama, koji su krenuli da razbiju izraelsku pomorsku blokadu pojasa Gaze. Turska je već tada povukla svoga ambasadora u Izraelu i zatražila UN-ovu istragu, čemu se Izrael protivio. Ipak, UN je odlučio provesti istragu, ali se sa objavljivanjem izvještaja odugovlačilo. Postoje oni koji tvrde kako su obje strane, koje su u međuvremenu daleko od očiju javnosti vodile pregovore o prekidanju diplomatskog rata i lobirale da se izvještaj ne objavi, jer nisu bile zadovoljne njihovim sadržajem i jer su bile svjesne da će, kako bi sačuvali svoj obraz nakon što bude dostupan javnosti morati reagovati i zauzeti čvršće pozicije. Onda je američki dnevni list New York Times objavio detalje izvještaja u kojem je tzv. Palmerova komisija zaključila „da je pomorska blokada Gaze legitimna, ali da su izraelski specijalci primijenili prekomjernu silu tokom racije”. Šef turske diplomatije Ahmet Davutoglu je dan kasnije na press-konferenciji zaključio kako su "neprihvatljivi" pojedini zaključci iz izvještaja koji je prenio New York Times, istovremeno je osudivši činjenicu da je izvještaj procurio u medije prije nego što ga je predstavio generalni sekretar UN-a. Ipak, turska strana nije odmah išla na eskalaciju odnosa nego je ponudila da se Izrael izvini i isplati odštetu porodicama poginulih . Do toga nije došlo, kako smatraju bolji poznavaoci prilika, zbog pritiska desnog krila izraelske vlade na premijera Benyamina Netanyahua koji je otvoreno poručio da se njegova vlada desnog centra i krajnjih desničara nikada neće izvinuti Turskoj, jer za to nema valjanog razloga. Nakon toga Turska je uskratila gostoprimstvo izraelskom ambasadoru i objavila da prekida svu vojnu saradnju sa Izraelom, te obustavlja sve vojne sporazume koji su do tada bili na snazi. I kada su svi pomisli da će se sve završiti na zahlađenju diplomatskih odnosa obje strane su krenule u zaoštravanje odnosa koji, a vidi se to po reagovanju svjetskih moćnika od američke administracije do evropskih prijestonica pa sve do UN-a, ne sluti na dobro.

Naime, turski premijer, nakon što je postalo izvjesno da se Izrael neće izvinuti žrtvama a kamoli prekinuti opsadu Gaze, Recep Tayyip Erdogan izjavio je kako će njegova zemlja u budućnosti osigurati pratnju (ratne brodove) za brodove koji putuju u pojas Gaze. Nešto takvo bi zasigurno dvije moćne vojne sile dovelo do sukoba, ako ne i rata, jer je Izrael upozorio kako je i UN-ov izvještaj potvrdio da je njihova pomorska blokada legalna i da će oni na sve načine spriječiti svakog ko bi je pokušao probiti.

Nije trebalo dugo da iz Izraela stigne još zloslutniji odgovor i to naravno iz usta dokazanog radikala izraelske politike, ministra vanjskih poslova Avigdora Liebermana koji je za izraelski dnevnik Yediot Aharonot izjavio kako "Turska mora biti kažnjena zbog svojih postupaka". Svoju opću tezu nadopunio je nizom prijedloga i osvetničkih mjera protiv Turaka. Lieberman je svim Izraelcima sugerirao da više ne posjećuju Tursku, a najavio je i jačanje kooperacije s kurdskim pobunjenicima u Turskoj i njihovom terorističkom PKK organizacijom , napomenuvši kako to podrazumijeva i opskrbu oružjem, kao i jačanje veza s Armencima, tradicionalnim turskim rivalima. Za kraj je zaprijetio i pokretanjem lobističkog rata protiv Turske na međunarodnom nivou. Međutim, ubrzo su premijer i drugi izraelski zvaničnici požurili da se ograde od ovih teških riječi ministra Liebermana, inače dobrog prijatelja Milorada Dodika i „nezvanično“ čestog gosta u Banja Luci (ko je od koga učio zanat raspirivanja sukoba teškim riječima, teško je znati) kako ne bi dolijevali ulje na vatru. Tako su iz ureda premijera Netanyahua poručili kako Izrael želi spriječiti narušavanje veza sa Turskom i smiriti tenzije koje su nastale između zemalja. "Ne želimo ni razmišljati o eventualnoj eskalaciji sukoba. Ponašat ćemo se odgovorno, a nadamo se da će tako postupiti i Turci", stoji u izjavi.

Liebermanove riječi kritizirao je i opozicijski vođa Tzipi Livni, koji je kazao kako premijer Netanyahu mora spriječiti dolijevanje ulja na vatru. "Između izvinjenja na koje nećemo pristati i potpunog sloma odnosa postoji veliki prostor za djelovanje, koje treba biti promišljeno, praktično i balansirano. Takmičenje s Turcima u tome ko je spreman ići dalje u prijetnjama nije dobro za Izrael", kazao je Livni, a prenijeli brojni svjetski i regionalni mediji.

Sličnog je mišljenja i Netanyahuov zamjenik Dan Meridor koji je za izraelske medije izjavio: "Turski premijer Erdogan izrekao je neke teške i okrutne riječi, ali mislim da se ne bi trebalo upuštati u verbalni sukob s njim. Mislim da je najbolje da šutimo. Nadam se da će ova netrpeljivost proći".

Analitičari vjeruju kako je Izrael prvi povukao ručnu kočnicu, jer se ova, na Bliskom Istoku ionako izolovana zemlja, iz dana u dan nalazi u sve težoj poziciji, kako zbog demokratizacije susjednih arapskih zemalja u kojima glas naroda igra sve veću ulogu i koji, pokazale su to nedavne demonstracije pred izraelskom ambasadom u Kairu nakon što je Izrael ubio petoricu egipatskih graničara, neće trpiti silničko ponašanje Izraela prema Arapima, tako i zbog palestinske inicijative u UN-u za priznavanje nezavisne države u granicama iz 1968. koju Izrael, dođe li pred Generalnu skupštinu, teško može zaustaviti. Tu je i izrazito teška ekonomska situacija s kojom se Izrael susreće i opće nezadovoljstvo kvalitetom života koje je na ulice izraelskih gradova izvelo do sada neviđeni broj nezadovoljnika. Uz sve to i brojne druge izazove Izraelu ne treba i sukob sa sve moćnijom Turskom, koja je bila njihov posljednji saveznik u regionu.

Uostalom i Izraelcima, a i čitavom svijetu je jasno da otvoreni sukob dvije tako moćne sile kakve su Izrael i Turska, od koji je jedna strateški partner Amerike i EU, a druga članica NATO-a, nije nešto s čim se tek tako treba igrati. Za razliku od Hamasa, Hezbolaha i susjednih arapskih vojski s kojima je Izrael ratovao u drugoj polovini prošlog stoljeća, Turska je daleko ozbiljniji neprijatelj. Osim toga, ni Sjedinjene Američke Države u takvom sukobu ne bi mogle stati na stranu Izraela, kao što je to bio slučaj do sada, a da u pitanje ne dovedu sam NATO savez.

Ipak, treba imati na umu i one glasove koji govore da je pozadina čitavog sukoba daleko dublje prirode i da se radi o crtanju novih strateških granica utjecaja.

Naznake da čitav sukob ima jednu drugu dimenziju mogli su primjetiti svi oni koji su pažljivo slušali razgovor sa premijerom Erdoganom koji je izjavio da je Turska poduzela „korake kako bi se spriječilo da Izrael jednostrano iskorištava prirodne resurse u istočnom Mediteranu“.

O čemu se tu, ustvari, radi možda naslućuje BBC-jev dopisnik iz Istanbula koji u svom prilogu tvrdi „kako turska odluka da poveća svoje prisustvo u vodama istočnog Mediterana nije nimalo naivna“. To se, navodi dopisnik, neće dogoditi samo kako bi se zaštitili turski humanitarci, već i zbog toga što je Turska protiv istraživanja pod pokroviteljstvom Vlade Kipra u vezi s postojanjem plina na ovom području, koje Turska ne priznaje kao teritorijalne vode Kipra. Izrael, međutim, očekuje da tu pronađe izvor plina za budućnost, što bi moglo dovesti do još jednog problema uz spor koji traje 50 godina, između Turske i Grčke, u vezi s Kiprom.

Da i u korijenu ovog, kao i brojnih drugih sukoba u svijetu, počiva želja za dominacijom i kontrolom prirodnih resursa, možda potvrđuje i nastavak Erdoganove izjave u kojoj je rekao kako „Turci znaju da je Izrael počeo s izjavama da ima pravo djelovati u ekskluzivnom privrednom području u Sredozemlju. Vidjet ćete da neće imati to pravo jer je Turska, kao jamac Turske republike sjeverni Kipar, poduzela korake u tom području",

Jesu li životi civila vrijedni samo kada pod njihovim nogama teče nafta?!

2011-09-15T20:04:00.002+02:00

Piše: Muhamed Jusić (Preporod, 15.9.2011.)

Nakon Tunisa i Egipta, čini se da je na pomolu i konačan slom još jednog diktatorskog režima, ovaj put onoga u Libiji koji je pokazao nevjerovatnu brutalnost prema vlastitom narodu. I dok jedni u svemu što se u tom dijelu svijeta vide nadu u konačno oslobođenje tamošnjih naroda od dugogodišnjih despotskih vladara, drugi se s razlogom plaše onoga što bi budućnost mogla donijeti i da li bi se arapska izreka o tome kako je „jedna godina bezvlašća gora od sedamdeset godina diktature“ mogla ponovo obistiniti. Zato svi u svijetu, ali i sami građani arapskog svijeta na sve što se dešava gledaju i sa strahom i sa nadom.

Naročito je neizvjesna situacija u Libiji u kojoj još uvijek vlada haos i koja za razliku od Tunisa i Egipta nije sačuvala svoje državne, vojne niti sigurnosne institucije koje bi provele koliko-toliko mirnu transformaciju vlasti. Niko danas, pa ni sami pobunjenici među kojima već sada bjesne sukobi i ideološka trvenja, ne mogu garantovati da Libija neće skliznuti u nekontrolisani haos i bezvlašće. Ipak, većina ljudi u arapskom svijetu s kojima razgovarate će vam reći da je to rizik koji su jednom morali preuzeti i kako je u slučaju Egipta, Tunisa i Libije, najgore iza njih. Istovremeno, širom arapskog svijeta se osjeti nezadovoljstvo relativno pasivnim odnosom prema svemu što se ovih dana dešava u Siriji. Nekima se čini kao da se i arapska ulica zamorila od revolucija, a da ne govorimo o onim vladama i organizacijama iz arapskog i muslimanskog svijeta koje su zdušno podržale promjene u Libiji. Mnogi su spremni primijetiti kako se i zapadne sile ne odnose prema Siriji na način kako su se odnosili prema Libiji. Zato ne čude sve češći istupi svjetskih i arapskih kolumnista koji tvrde da se razlog duplih aršina krije u činjenici da Sirija, za razliku od Libije, nema naftu. Stradanje civila i tortura nad neistomišljenicima koju provodi režim Bešara Eseda i nesumnjivi strateški značaj koji Sirija, naročito zbog savezničkih odnosa sa Iranom i šiitskim pokretom Hizbullah na jugu Libana ima, ipak nije dovoljno da se poduzmu iste mjere kakve su poduzete u Libiji kako bi se tamošnji civili zaštitili. Čini se da životi civila vrijede spašavanja samo onda kada ispod njihovih nogu teče nafta.

Režim u Siriji je u proteklih pet mjeseci otako su počeli protesti, pokazao daleko veću brutalnost prema mirnim protestima i pozivima za promjenu nego je to slučaj u bilo kojoj drugoj arapskoj državi zahvaćenoj nemirima Arapskog proljeća, koje je, evo, već preraslo u Arapsko ljeto. Zanimljivo je da ni na medijskom planu nema značajnijih reakcija svjetske javnosti. Iako je tačno da je režim Bešara Eseda medijski skoro potpuno odsjekao Siriju od ostatka svijeta i da je stranim novinarima zabranjeno da slobodno izvještavaju o tome šta se u toj zemlji dešava, oni koji žele znati to mogu. Demonstranti konstantno zaobilazeći blokadu izvještavaju putem interneta i nekoliko privatnih satelitskih kanala sa sjedištem van Sirije o svemu što se tamo dešava, uključujući i šokantne snimke iživljavanja i mučenja nad uhapšenim demonstrantima koje provodi Bešaru odana vojska i policija. Nerijetko takve snimke postavljaju sigurnosne agencije kao još jedan oblik psihološkog rata koji za cilj ima zastrašiti građane Sirije. Naposljetku, ni u Libiji nije bila bolja situacija sa medijskim slobodama, pa je opet El-Džezira i drugi svjetski mediji priču držala u fokusu svjetske javnosti hrabreći pobunjenike da istraju. Prosto je sramotna pasivnost svjetskih političkih ali i medijskih moćnika prema stravičnim zločinima koje Bešarova vojska i njegovih 18 sigurnosnih agencija koje su zadužene za održavanje režima, provode nad svima onima koji zagovaraju veće slobode. Pa čak ni u BiH nema tolikog interesovanja i empatije prema tome šta se u Siriji dešava, ne čak ni u mjeri u kojoj je to bilo kada su se slični događaji dešavali u Libiji. Jasno je i zašto, naše firme nemaju unosne poslove na njihovom tržištu, pa i nas kao i ostatak svijeta malo brine patnja sirijskog naroda, osim ako su naši interesi ugroženi. Treba li još jednom napomenuti da je BiH trenutno članica Savjeta bezbjednosti tako da nije baš nebitno šta mi kao mala država mislimo i poduzimamo glede svega što se u Siriji dešava.

Nisam zagovornik teorije zavjere i sa skepsom sam gledao na pisanja svjetskih medija o tome kako je Gadafi sebi presudio kada je nakon što je ponovo odledio odnose sa zapadnim silama pokazao da će se u budućnosti s njim morati poslovati na drugačijim osnovama od onih na koje su globalne sile navikle da se odnose prema zemljama trećeg svijeta. Ali sada kada vidim kako se svi odnosimo prema onome šta se dešava u Siriji ponovo se počinjem pitati da li bi još jednom trebali razmisliti o stvarnim razlozima angažmana NATO-a u Libiji. Naime, Wall Street Journal je još u aprilu pisao o tome kako su svjetske naftne kompanije nezadovoljne onim što smatraju nepovoljnim uslovima za koncesiju za eksploataciju nafte koje su Libijci nametnuli. List je tad podsjetio kako je nakon ukidanja sankcija 2003. godine došlo do prave trke u obezbjeđivanju koncesija za libijsku naftu. Interesovanje je bilo tako veliko da je državna firma „Nacionalna naftna korporacija“ mogla da uspostavi strog sistem poznat kao EPSA-4. Ukratko, Libijci su uzimali 90 procenata zarade, a naftne kompanije su morale platiti milione za takse i dozvole za istraživanje nafte. Dio proizvodnje koji su mogli da zadrže je bio 11 procenata, što su oni smatrali skromnim. Možda ekonomski interes zapadnih kompanija nije bio jedini razlog zbog kojeg su Francuska i saveznici krenuli u misiju zaštite libijskih civila, ali sigurno jeste ključni jer bi u protivnom već sada isti ti avioni bombardovali Esadove trupe koje pod opsadom drže čitave gradove, uništavajući teškom artiljerijom stambena naselja i džamije, te pucajući iz snajpera na nenaoružane demonstrante.

Ramazan u Kuvajtu na + 51

2011-08-22T17:26:00.004+02:00

Putopis iz Kuvajta objavljen u magazinu Start BiH (23.08.2011.)

Piše: Muhamed Jusić
U Kuvajtu, malom arapskom emiratu u Perzijskom (Arapskom) zaljevu, već mjesecima vlada slavljenička atmosfera. Čitavu godinu se različitim manifestacijama i aktivnostima obilježava pedesetogodišnjica nezavisnosti države Kuvajta, dvadeseta godišnjica oslobođenja od iračke okupacije i petogodišnica ustoličenja sadašnjeg emira i vladara države Sabaha al-Ahmeda Sabaha.

Svakome komad naftnog bogatstva
Tim povodom je početkom godine emir obznanio da će svako od njegovih 1,12 miliona podanika s kuvajtskim državljanstvom dobiti po 1.000 kuvajtskih dinara (oko 2.700 eura). Svi Kuvajćani će, pored toga, moći besplatno tokom 14 mjeseci da uzimaju osnovne životne namirnice. Ova odluka se odnosi samo na državljane Kuvajta, a ne i na 2,4 miliona stranaca koji rade u ovoj zemlji. Dok jedni u ovome vide još jedan dokaz obilja u kojem Kuvajćani žive, drugi tvrde da se radi o pokušaju vladajuće porodice da kupi mir u vrlo nestabilnom društveno- političkom okruženju.
Kako god, ovdje se dobro živi i to se može vidjeti na svakom koraku. Prvo što se može primijetiti jeste da ovu malu arapsku zemlju, od nepunih 18.000 km2 obične pustinje, koja raspolaže desetinom svjetskih rezervi nafte (104 milijarde barela) i ima bruto društveni proizvod od 138,6 milijardi dolara, a prihod po stanovniku 55.300 dolara, za sada nisu pogodili tektonski politički poremećaji koji potresaju arapski svijet, niti globalna ekonomska kriza. Naprotiv, Kuvajt nekoliko zadnjih godina tek ulazi u neke od najobimnijih građevinskih i razvojnih projekata među kojima je i izgradnja čitavog novog gradskog poslovnog centra na kojem istovremeno niču desetine čudesnih nebodera i nekih od najljepših i najimpresivnijih građevina na svijetu.
Vrlo gostoprimljivi Kuvajćani će vam sa ponosom kazati kako nema niti jedne nacije ili državljanstva, a da njihovi radnici nisu došli po svoj komad naftnog bogatstva. To se može vidjeti na svakom koraku, od džamija na kojima se drži hutba petkom na više svjetskih jezika do hrane koja se može naći u restoranima. Ni ljudi sa naših prostora ne nedostaje. Tako je normalno u starom dijelu grada u mjenjačnicama u kojima novac drže u izlogu vidjeti špil konvertibilnih maraka, a nakon iftara u Starbucksu grupu Južnih Slavena, nedefinisane mikrolokacije, koji sigurni da ih niko oko njih ne razumije, zbijaju šale.

Aleksićeva liturgija
Inače tokom ljeta, a naročito za vrijeme mjeseca Ramazana, Kuvajćani zamjene dan za noć. Tako osim onih koji moraju otići na posao sa skraćenim radnim vremenom ne možete naći bilo koga ko se kreće tokom dana. To i ne čudi kada se uzme u obzir da je za vrijeme našeg boravka izmjereno 51. stepen Celzijusa. Grad oživi tek nakon što padne noć, nakon iftara i noćne molitve- teravije. Tada su ulice, brojnu luksuzni molovi i shopping centri puni ljudi sve do pred samo jutro. Tako je najnormalnije u tri sata ujutro vidjeti čitavu porodicu u šetnji ili pun luna park djece koja se u gluho doba noći igraju. Preko dana je čak državnim zakonom zabranjeno raditi na otvorenom suncu od 10 do 15 sati, a oni koji ipak moraju izaći onda to čine u klimatizovanim automobilima. Možda baš zbog toga, ali i visokog životnog standarda, skoro svaki član porodice ima automobil. I kao što reče jedan naš Bosanac trenutno nastanjen u Kuvajtu, ovdje i po hljeb idu autom. Zanimljivo je spomenuti da s obzirom na zabranu ženama da voze koja postoji u nekim susjednim zaljevskim zemljama, takvo nešto ovdje ne postoji. Žene vozači su ovdje zastupljene kao i muškarci i voze, ili se to nama samo učinilo, i bolje automobile od muškaraca. Inače, i neka druga ograničenja koje vrijede u nekim susjednim zaljevskim zemljama, u Kuvajtu ne važe. Tako je npr. normalno da kada uđete u taksi koji voz neki Filipinac, vidite i okačen Očenaš na retrovizoru. Ni crkve nisu rijetkost, a pravoslavna crkva egzistira još od 1975. godine.
Tako su mediji zabilježili i posjetu sveštenika valjevske eparhije Radomira Aleksića Kuvajtu gdje je na poziv pod kupolama pravoslavnog hrama Antiohijske patrijaršije u Kuvajtu predvodio liturgiju na kojoj su bili prisutni brojni Srbi koji žive u ovoj zemlji. O skupu su izvijestili i srpski mediji ističući kkao je liturgija služena dvojezično, na srpskom i arapskom jeziku, a većina prisutnih, među kojima je bilo i dosta djece, poslije službe, primila je sveto pričešće.
Ne postoji ni striktan kodeks oblačenja kakav vlada u zemljama u okruženju, te je normalno za istim stolom vidjeti mlade Kuvajćanke obučene u hidžab ili hippy ili gotik stil. Ni radnje se ne zatvaraju za vrijeme namaza, ali se ipak za jedenje i pijenje na javnom mjestu za vrijeme Ramazana može dobiti do trideset dana zatvora.

BiH privlačna Kuvajćanima
I dok mi u Bosni kada ljetujemo idemo za suncem, Kuvajćani na ljetovanju bježe od sunca. Tako u vrelim ljetnim danima kada temperatura prelazi 50 stepeni Celzijusa, Kuvajćani najradije putuju širom svijeta bježeći od nesnosnih vrućina. Oni su u svim svjetskim destinacijama rado viđeni gosti prije svega zbog svoje kupovne moći, ali i zbog toga što nerijetko ulažu u one zemlje u kojima ljetuju. Dok enormno bogati pojedinci, kojih ovdje nije malo, ljetuju na ograničenim svjetskim destinacijama, u vlastitim vilama na ekskluzivnim svjetskim odmaralištima, vlastitim hotelima ili ostrvima, prosječni Kuvajćani, koji su za nas „truhli bogataši“, biraju nešto jeftinije destinacije i egzotična mjesta.
Ono što se može čuti u Kuvajtu raduje. Naime, sve više njih se odlučuje najtoplije dane ljeta provesti upravo u Bosni i Hercegovini, a potvrda tome se može vidjeti i na sarajevskim ulicama, ali i ulicama drugih bh gradova kao što su Travnik, Jajce i Mostar.
Nedim Haračić je Bosanac koji živi i radi u Kuvajtu i prošle godine je sa kuvajtskim partnerima osnovao kompaniju u kojoj je menadžer, a koja radi na promociji turističkih potencijala BiH i organizira posjete našoj zemlji. U nekoliko mjeseci su organizovali posjetu tri velike grupe i više pojedinačnih porodičnih posjeta. Inače posebna zanimljivost organizacije turističkih posjeta iz Kuvajta je što postoji veliko interesovanje za organizaciju pojedinačnih posjeta za porodice koje imaju svog vodiča i koje žele zbog kulturoloških posebnosti imati svoju privatnost. Iako organizacija takvih putovanja košta više, to je cijena koju su gosti iz Kuvajta spremni platiti, a na cijeni su bosanski vodiči koji govore arapski jezik. Ono što, prema onome što je za Start rekao Haračić, gosti često traže, jeste vila ili veća vikendica na nekoj bosanskoj planini gdje bi proveli nekoliko dana u miru i tišini. Kaže da je većina njegovih gostiju obišla sve poznatije turističke destinacije u svijetu, ali da im je dosta vreve i ustaljenih sadržaja i da bi rado promijenili svoje poimanje odmora. Ipak, on tvrdi kako u BiH još uvijek nedostaje sadržaja koji bi privukli i veći broj gostiju. On smatra da bi država trebala uraditi više na promociji već postojećih potencijala, ali i olakšati proceduru investiranja jer većinu gostiju interesuje kako uložiti u BiH ili postati vlasnik neke nekretnine.
Primjetno je i veće interesovanje kuvajtske štampe za BiH, ali ovaj put za njene turističke potencijale. Već su tri grupe kuvajtskih novinara posjetile našu zemlju nakon čega su u kućama u kojima rade objavljivali pregršt priloga o Bosni kao „džennetu na zemlji“.
Tornjevi Kuvajta
Godinama su već najprepoznatljivije građevine u Kuvajtu njegovi azurnoplavi tornjevi poznati kao Ebradž Kuvejt ili Kuvajtski tornjevi. U gradu koji sve do prije koju godinu, kada se krenulo u izgradnju modernog poslovnog centra, jedva da je imao koji građevinu višu od deset spratova (mještani tvrde da su razlozi bili sigurnosne prirode i da je odluka važila sve dok je postojala opasnost od napada Sadamove iračke vojske) tornjevi su sa svojih 187 metara visine dominirali panoramom grada. Projektovali su ih svjetski poznati arhitekti Sune Lindström i Malene Björn, a izgradili radnici beogradskog Energoprojekta sada već davne 1979. Glavni toranj je visok 187 metara i služi kao restoran i vodotoranj, a iznad njega se nalazi vidikovac sa pokretnom platformom koja napravi puni krug svakih 30 minuta. Drugi toranj je visok 145.8 metara i služi kako rezervoar za vodu. U trećem manjem tornju je smještena oprema i sa njega se osvjetljavaju druga dva tornja. Čitav kompleks skladišti 4,500 kubnih metara vode koja snabdijeva grad Kuvajt vodom.
Objekat je tokom iračke okupacije 1991. teško oštećen a fotografije tornjeva prije obnove su danas izložene u vidikovcu kao podsjetnik na najteži period u historiji ove zaljevske zemlje.

Ko stoji iza napada u Norveškoj

2011-07-28T11:18:00.002+02:00

Terorizam nema predznak

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Cijeli svijet još jednom su šokirale stravične posljedice terorizma, jedne od najgorih pošasti savremenih društava. Ovaj put teroristički napad se desio u Norveškoj, jednoj od najmirnijih zemalja svijeta. U bombaškom napadu (petak, 22.7.2011.) na vladine institucije u centru Osla i pucnjavi na ostrvu Utoja gdje se okupljao podmladak vladajuće Laburističke stranke ubijeno je najmanje 92 ljudi, a 97 je povrijeđeno (u vrijeme kada je tekst nastajao iz policije su saopštili da ima još nestalih za koje se vjeruje da su mrtvi). Norveški mediji su napad opisali kao najgori napad počinjen u ovoj zemlji od Drugog svjetskog rata. U prvi mah neki mediji su, kao i obično, za napad okrivili islamističke ekstremiste nakon što je slabo poznata organizacija Ensarul el-Džihad el-Alemij (Pomoćnici globalnog džihada) na svom portalu navodno preuzela odgovornost. Ubrzo će se ispostaviti da se radi ili o lažnom saopštenju kojim su ljudi koji uređuju tu stranicu htjeli skrenuti pažnju na sebe ili o smišljenoj provokaciji koja je za cilj imala obmanu javnosti i svaljivanje krivice za još jedan stravični napad na muslimane. Na svu sreću počinitelj je uhapšen odmah nakon napada i ispostavilo se da se radi o 32-godišnjem Norvežaninu Anders Behring Breiviku za kojeg su tamošnji mediji saopštili kako je bio blizak “desničarskim krugovima” i kršćanskim fundamentalistima.
To da su muslimani ad hock teroristi za brojne medije koji su napad odmah povezali sa norveškim učešćem u NATO operacijama u Afganistanu i Libiji dobro je poznata pojava i tema za sebe. Ono što više brine svjetsku javnost je to što se i iz prvih izjava, prije nego što je Breivik priznao odgovornost za napad, čak i nekih od političara najmoćnijih zemalja svijeta moglo osjetiti da su i oni na umu imali iste krivce. Ovaj nemili događaj je možda dobra prilika da svi shvatimo da nema dobrih i loših, „naših“ i „njihovih“ ekstremista i zagovornika nasilja i netolerancije i da je svako nasilje i isključivost od koga god dolazili i prema kome god bili upućeni nešto protiv čega se treba boriti. Naravno, bitno je naglasiti da ovo nije kršćanski terorizam, jer kao što ne postoji islamski terorizam tako ne postoji ni njegova kršćanska inačica. I ako nam išta govori monstruozni napad u Norveškoj to je da terorizam nema vjeru, naciju, niti kulturu i da svaka vjera, ideja i cilj kada se pretvore u radikalizam mogu poslužiti kao opravdanje za terorizam.

Ko je monstrum
Međutim, šta se stvarno desilo u Norveškoj u kojoj se godišnje u prosijeku desi 40 ubistava i o kojoj se to novoj terorističkoj opasnosti radi, počeli smo da doznajemo tek dva dana nakon napada. Tada je Breivikov advokat izjavio kako je on priznao odgovornost za pokolj, te da tvrdi da nije imao pomagača. "On priznaje djela", rekao je tada njegov advokat Geir Lippestad norveškoj televiziji NRK. On je objasnio kako napadač zna da je to okrutno i da su njegovi postupci monstruozni, ali da je morao „dovršiti svoju borbu“.
A o kakvoj borbi se radi i koji su motivi ovog monstruoznog napada i o kakvoj se ideologiji radi javnost je tek počela da shvata na osnovu uvida u tragove koje je ostavio u virtualnom svijetu Interneta koji je za ekstremiste svih desničarskog kovova, čini se, postao glavno bojno polje i alternativna realnost. Naime, visoki plavokosi i plavooki Breivik je na svojoj Facebook stranici naveo da je kršćanin i konzervativac, samac, zainteresovan za lov i igrice poput "World of Warcraft" (Svijet rata) i "Modern Warfare 2" (Moderni ratovi). Ali detaljniji uvid u ono što je on pisao na brojnim forumima i u postovima koje je ostavljao na YouTubeu i drugim internet platformama tek će otkriti o kakvom pomućenom umu se radi i o kakvoj opasnoj ideologiji koja zavodi mlade ljude širom Evrope, a temelji se prije svega na mržnji prema islamu, imigrantima i liberalnim evropskim političkim idejama, je riječ.
Prvi uvid u ideologiju koja je inspirisala ovog mladog Norvežanina da nasrne na svoje sunarodnjake imali smo nakon što je policija otkrila i to da je monstrum najavio svoj pokolj nekoliko sati ranije u videu na YouTubeu. U videu, koji traje 12 minuta, Anders je u ronilačkom odijelu i s automatskom puškom. Da se radi o njegovom postu ustanovilo se nakon što je norveška policija izvijestila kako je koristio pseudonim veoma sličan svom pravom imenu. Koristio je navodno i ime Justicia Knight Commander. Prema objavljenim transkriptima, muškarac je 80 dana detaljno smišljao napad, dok je na ideju došao još prije devet godina. Sav materijal je objavio u petak 22. jula oko 12.30 sati. Video su uklonili sa stranice, no ponovno se pojavio a u njemu se na jednom od klipova može pročitati: "Prije nego što počnemo naš Krstaški rat, moramo da ispunimo našu dužnost desetkovanjem kulturnog marksizma“, a na istom snimku islam je opisan kao "glavna genocidna ideologija".
Na internetu je nekoliko sati prije napada objavio i manifesto svoje borbe naslovljen sa 2083. Evropska dekleracija nezavisnosti ('2083: A European Declaration of Independence') u kojem se između ostalog može pročitati i dnevnik u kojem je zapisivao aktivnosti svaki dan u mjesecima prije napada. Na 1500 stranica Breivik tvrdi da je bio član skupine koja je planirala da preuzme političku i vojnu kontrolu u zapadnoevropskim državama i nametne vlastitu kulturnu i političku konzervativnu agendu. Iz ove izjave se može naslutiti, a istraga će pokazati je li to tačno, da se ne radi samo o luđačkom činu jednog fanatika, nego o pokretu koji ima više sljedbenika. Tome u prilog govori i to da je u manifestu još zapisao i to kako on i njegovi istomišljenici smatraju kako će, da bi postigli svoj cilj, više od milion ljudi biti ubijeno. Nakon ove monstruozne izjave on dodaje: „Vrijeme dijaloga je prošlo. Mi smo miru dali priliku. Došlo je vrijeme oružanog otpora.”
U dokumentu se također govori o tajnom sastanku koji je održan u Londonu u aprilu 2002. na kojem je ponovo osnovan red Vitezova Templara, na kojem su bili prisutni predstavnici devet različitih evropskih zemalja, među kojima je bio i on. Trojica članova su bili odsutni, među kojima je i jedan Evro-Amerikanac. Naravno, u dokumentu se ne govori ko su oni, ali će biti interesantno vidjeti da li će istraga pokazati o kakvom se pokretu uistinu radi i koje su njegove stvarne razmjere.
Pored mnoštva monstruoznih ideja nalazi se i ona u kojoj on tvrdi kako postoje situacije u kojima je “okrutnost neophodna i u kojima je bolje ubiti previše nego nedovoljno”.
Također je napisao da je tekst i dvanaestominutni video u kojem napada multikulturalizam i muslimanske imigrante poslao preko Facebooka svojim “7000 patriotskih prijatelja” što dodatno ostavlja razlog za zabrinutost da se ne radi o izolovanom stavu. Ono što je najočitije u čitavom ovom izrazito uznemirujućem tekstu jeste izrazita islamofobija i mržnja prema islamu i muslimanima. Na više mjesta on ističe kako je njegov glavni cilj, kao i njegovih istomišljenika, da Evropu „očiste“ od islama i marksizma. U tom kontekstu on ponovo ponavlja raniju tezu dajući instrukcije svima onima koji planiraju krenuti njegovim putem nasilnog nametanja desničarske ideologije: „Postoje situacije kada je okrutnost neophodna i odbijanje da se poduzme neophodna okrutnost je izdaja naroda kojeg želiš zaštiti. Najbolji metod je da se napada nasilnim i varljivim formama (šok- napadi). Bolje ubiti previše nego nedovoljno ili ćete rizikovati da ne postignete ideološki efekat napada. Na kraju on sugeriše svojim sljedbenicima da se nikada ne izvinjavaju, da se ne pravdaju i ne tvrde da su napad izveli iz samoodbrane.
Kao posebno interesantna tvrdnja može se izdvojiti njegov dio manifesta u kojem je napisao kako ga je iznerviralo uplitanje norveške vlade u NATO-ovo bombardiranje Srbije tokom "Kosovske kampanje“ te da su tamo "pogrešno napadana naša srpska braća, koja su htjela istjerati islam, vraćanjem albanskih muslimana u Albaniju". Ni druge teze ne idu daleko od ove i svaka je stravičnija od prethodne, a norveški mediji su već primjetili kako je dio manifesta koji je Breivik objavio zapravo kopija manifesta poznatog terorista Tea Kaczynskog poznatog pod nazivom Unabomber, što također ukazuje na to da se ne radi o usamljenim stavovima samo jednog pojedinca.
Nadati se da će nakon ovoga i sigurnosne, medijske i državne agencije u Evropi i svijetu početi posvećivati više pažnje desničarskim ideologijama i antiislamskoj i antiimigrantskoj retorici koja se do sada tolerirala i sa kojom je zvanična politika nerijetko koketirala.
U međuvremenu, teroristi su, nažalost, ponovo svojom brutalnošću postigli svoj cilj, a to je da okrutnim ubistvima nevinih skrenu pažnju na sebe, zastraše milione širom svijeta i nastave sijati strah i nepovjerenje među onima za koje oni smatraju da nikada ne mogu i ne trebaju živjeti zajedno i u miru. Tako smo samo nekoliko dana nakon napada mogli pročitati kako je lider britanskih muslimana Mohammed Shafiq saopćio da su preduzete dodatne mjere sigurnosti u i oko džamija u Velikoj Britaniji zbog krvavog napada u Norveškoj.
Šef Fondacije Ramazan, jedne od najvećih muslimanskih grupa u Velikoj Britaniji, objasnio je da su džamije pod posebnom prismotrom od kada je osumnjičeni za masovno ubistvo u Norveškoj rekao da je izveo napad zbog imigracije muslimana u Evropu, javio je AP.
Shafiq je kazao da je razgovarao sa šefovima drugih muslimanskih zajednica u Evropi o potrebi povećanja sigurnosti, kao i da je o dodatnoj zaštiti razgovarao i s britanskom policijom. Iako kada je riječ o terorizmu nikada nije na odmet biti oprezan i biti siguran da sigurnosne agencije rade svoj posao, ne treba zaboraviti da je najbolji odgovor na terorizam ne dozvoliti da se bude zastrašen i ne prihvatiti njihovu vizije svijeta o ratu do istrebljenja.

Obama 2.0 i „ekonomski armargedon“

2011-07-14T13:13:00.004+02:00

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH)

Američki predsjednik Barack Obama najavio je da će se ponovo kandidovati za tu poziciju i na predstojećim izborima 2012. pokušati još jednom osigurati podršku duboko politički i ideološki podijeljenih američkih birača.

Na rubu recesije

Međutim, analitičari vjeruju kako mu to neće biti nimalo lak poduhvat s obzirom na veliko nezadovoljstvo i tešku ekonomsku situaciju u kojoj se Amerika i većina njenih građana nalazi. Njegova pobjeda prije tri godine došla je na krilima priče o nadi, vjeri u obnovu američkog sna (vidi se to i iz naslova jedne od Obaminih knjiga koja je iz štampe izašla baš tih dana, naslovljene sa „Smjelost nade: promišljanja o povratku američkog sna“) i bure nezadovoljstva prema neuspješnoj politici Busha Mlađeg, te neuspjelih ratova koje je u Iraku i Afganistanu vodila njegova administracija. Međutim, danas je ostalo malo onih koji vjeruju u Obamine lijepe riječi i povode se samo za njegovom karizmom, kao i onih koji utjehu i nadu nalaze u njegovim inspirativnim govorima. Oni danas gledaju u njegove rezultate i svoje prazne novčanike, i zato ih tek 45 odsto smatra da on „radi dobar posao“. Nakon ubistva Osame bin Ladina njegova popularnost je značajno porasla, ali samo nakratko i kako vrijeme odmiče ona se ponovo obrušava. Većina ljudi u Americi, ali i svijetu, od Obame je očekivala puno više, možda i previše. Danas se Amerika nalazi na rubu još jedne recesije.
Naime, proračunski deficit SAD - a mogao bi dosegnuti 14,3 biliona dolara što je i zakonski limit. Ukoliko američke vlasti ne povećaju limit zaduživanja, SAD neće biti u stanju podmirivati svoje obveze, a to će onemogućiti pristup tržištu obveznica. Zakonodavci tvrde da neće odobriti daljnje povećanje limita zaduživanja bez konkretnih koraka i prijedloga kako držati dug pod kontrolom. Iz Ministarstva finansija upozoravaju na katastrofalne posljedice ako Kongres ne odobri povećanje limita, a niko ne smije ni pomisliti šta bi se u tom slučaju moglo dogoditi. Istovremeno, nekoliko kongresmena je tužilo Obamu pred Ustavnim sudom zbog toga što je bez saglasnosti zakonodavne vlasti Ameriku, poput Bushove administracije u Iraku i Afganistanu, uveo u još jedan rat, ovaj put u Libiji, bez jasnih ciljeva i izlazne strategije.

Aprilski skoro pa kolaps

Ni pozicija Amerike na međunarodnoj sceni nije se nešto dramatično popravila. Od mirovnih pregovora između Izraela i Palestine nema ništa, a mnogi kritikuju i njegovu neodlučnost da principijelno podrži promjenu režima u svim arapskim zemljama, a ne kao što je to slučaj bio do sada, samo onih koji su se pokazali kao nekooperativni prema Washingtonu ili u kojima su građani bez ičije podrške svrgnuli režime koji su od Amerike godinama dobijali razne oblike podrške.
Ipak, kako sada stvari stoje ključno pitanje oko kojeg će se lomiti koplja u predizbornoj godini biće ipak ekonomija. Tako će vjerovatno pitanje smanjenja deficita te obima savezne vlade ostati pri vrhu debata tokom kampanje za predsjedničke izbore 2012. godine i upravo će ono odlučivati o novom ili novom-starom stanovniku Bijele kuće. A o kakvom se teškom političkom pitanju radi najbolje govori činjenica da se u aprilu savezna američka državna administracija našla pred samim kolapsom, jer su republikanci nakon što su preuzeli kontrolu nad Kongresom odlučno stali na put Obaminoj administraciji.
Naime, još od preuzimanja nadzora nad Kongresom u januaru, republikanci su obećali smanjenje državne potrošnje i obuzdavanje deficita. Demokrati su također izrazili spremnost za rezanje rashoda, ali su se usprotivili republikanskim prijedlozima ušteda na račun ključnih državnih službi i socijalnih programa, kao "ideološki" obojenima. Republikanci su pak optuživali demokrate i predsjednika da predlažu samo prividne uštede. Čelnici američkog Kongresa i predsjednik Barack Obama postigli su dogovor o budžetu samo nešto više od sat vremena prije isteka krajnjeg roka izbjegavši u posljednjem trenutku djelimičnu, a možda čak i potpunu, obustavu rada državne uprave. U nekoliko navrata je izgledalo kako se dogovor neće postići i da će napori za osiguravanje finansiranja vlade za ostatak fiskalne godine, odnosno do kraja septembra, propasti prije svega zbog duboko ukorijenjenih ideoloških razilaženja oko toga kako smanjiti bilion dolara vladinog proračunskog deficita te nacionalni dug u iznosu od preko14 biliona dolara.
Obama je pozdravio teško postignuti sporazum kao "najveće godišnje rezanje potrošnje u historiji" SAD-a, dok je predsjednik Predstavničkog doma Kongresa, republikanac John Boehner kazao da će sporazum smanjiti državnu potrošnju u idućih 10 godina za 500 milijardi dolara.
Analize Rusije i Brazila
Američki astronomski deficit ne brine samo Obamu i građane Sjedinjenih država koji su već sada i svoje praunuke do guše zadužili, već i čitav svijet. Najbolje se to moglo primijetiti na proljetnom zasjedanju MMF-a i Svjetske banke kada su se na udaru kritike našle razvijene industrijske zemlje. Tada su svjetski mediji saopštili kako su predstavnici Brazila i Rusije ustvrdili kako budžetski deficiti mnogih industrijskih zemalja, prije svega SAD-a, predstavljaju ozbiljnu opasnost za stabilnost i razvoj svjetske ekonomije, a ne samo tih zemalja. Oni su tada optužili najveće industrijske zemlje da ubrzano povećavaju svoj javni dug, te da novi ekonomski “armagedon” svijet može zadesiti već tokom ove godine. Ako se to desi, brojni svjetski mediji prenose mišljenja stručnjaka kako bismo “vrlo brzo zaboravili na krizu iz 2008“. Naime, tadašnja kriza je izazvana pretjeranom kupovinom kuća na kredit u SAD koje veliki broj građana nije mogao da vraća. Sada, umjesto pretjeranog zaduživanja građana, imamo pretjerano zaduživanje država i glad koja najstrašnije prijeti najnerazvijenijim zemljama- smatraju stručnjaci.

Ove strahove je ubrzo opovrgao Timothy Geithner, sekretar za finansije SAD, i Wolfgang Schäuble, njemački ministar finansija, koji su, komentarišući tvrdnje koje su se mogle čuti na skupu MMF-a i Svjetske banke, izjavili kako ti strahovi Brazila i Rusije nisu opravdani. Geithner čak tvrdi da će administracija predsjednika Baracka Obame nedavno najavljenim programom štednje znatno smanjiti ogroman državni dug najveće privredne sile na svetu koji sada iznosi 11 odsto ukupnog bruto domaćeg proizvoda. Međutim, šta će se desiti ako Obamin plan ne uspije, kao što u potpunosti nisu uspjeli i raniji planovi njegove administracije o ubrzanom izlasku iz recesije i kao što je kroz iglene uši provukao svoj nacrt budžeta za ovu godinu, Geithner nije rekao, zbog čega se i dalje brojni pribojavaju „ekonomskog armagedona“.

Sjećanje na genocid u Srebrenici

2011-07-09T14:55:00.002+02:00

Noseći "Srebrenički cvijet" svi se sjećamo i pamtimo kako se nikome ne bi ponovio genocid bilo gdje u svijjetu!

U Oslobođenju radovi sa kolokvija "Islamska scena u BiH"

2011-07-09T14:46:00.004+02:00

U danjašnjem Oslobođenju u prilogu Pogledi nožete pročitati izlaganja Mustafe ef. Spahića, prof. dr. Enesa Karića i prof. dr. Fikreta Karčića sa kolokvija "Islamska scena u BiH". Organizatori bi uskoro trebali štampati i zbornik sa svim radovima pa će i to biti dostupno.

Različiti medijski izvještaji o kolokviju u Sarajevu

2011-07-06T12:37:00.003+02:00

Reis Cerić na naučnom skupu "Islamska scena u BiH": Tražimo iste aršine za sve!
Autor F. KARALIĆ – Dnevni Avaz, 2011-07-06 06:12:00

Ako se u Gornju Maoču šalje 600 policajaca, zašto se isto to ne uradi 12. jula u Srebrenici, kada se usred čaršije vrijeđaju žrtve, rekao reis Cerić

Prvi dan naučnog skupa „Islamska scena u BiH“ koji je jučer počeo na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, a na kojem, osim kompetentnih stručnjaka, učestvuju i državni službenici, novinari i diplomati, obilježila je debata o pojavama alternativnih islamskih učenja u BiH. Kolokvij su organizirali Fondacija „Konrad Adenauer“ i Udruženje ilmijje Islamske zajednice (IZ) u BiH.
Sigurnost građana
Reisu-l-ulema IZ u BiH Mustafa ef. Cerić podsjetio je na pojave koje su danas na sceni, a dovode se u vezu s islamom. On je kazao da je teroristički napad na Policijsku stanicu u Bugojnu prošle godine uznemirio sve, a posebno IZ. Također, poručio je da nedjela koje pojedinci čine u ime islama ne čine štetu IZ, jer to nema veze s ovom vjerom.
On je podsjetio da se u BiH svake godine okupljaju pripadnici Ravnogorskog pokreta, koji javno govore o tome da se sprema rat. Baš zbog toga, reis Cerić smatra da država mora biti objektivna i neutralna, te svi pokreti i grupe koji ugrožavaju mir i sigurnost građana moraju biti tretirani po istim kriterijima.
- Ne možete poslati 600 policajaca u Gornju Maoču, a istovremeno gledati kako se 12. jula u Srebrenici usred čaršije vrijeđaju žrtve genocida, koje su dan ranije ukopavali svoje najmilije. Zašto tamo nisu poslati policajci. Mi tražimo da se prema svima primjenjuju isti aršini - kazao je reis Cerić te izrazio nadu da će sljedeći sličan simpozij okupiti i pripadnike drugih vjerskih zajednica i organizacija.
Predstavnik IZ u BiH i učesnik kolokvija prof. Muhamed Jusić kazao je da pitanje islamskog učenja u BiH i svijetu podliježe trendu globalizacije.
Otvoreno govoriti
- Javljaju se različite interpretacije islama, što nužno ne znači da su sva ta učenja negativna. Ipak, postoje neke tendencije koje zabrinjavaju veći dio bh. javnosti. Predstavnici IZ u BiH žele otvoreno razgovarati o tim temama kako bismo napravili mjeru između pluralizma misli, ideja i stavova - rekao je Jusić.
Sekularizam u Turskoj
Reis Cerić je tokom diskusije kazao da je najidealniji oblik sekularizma onaj zastupljen u Turskoj.
- Turski sekularizam je uporediv samo sam sa sobom i ne bi se mogao svugdje primijeniti, čak ni u svim muslimanskim državama. Nadam se da će Turci staviti patent na svoj sekularizam - rekao je reis Cerić.
Brojni stručnjaci
Za dvodnevni skup planirano je sedam tema koje će obraditi kompetentni stručnjaci, a učestvuju Mensur ef. Pašalić, prof. dr. Enes Karić, prof. Mustafa Spahić, prof. dr. Fikret Karčić, doc. dr. Dževad Hodžić, mr. Ahmet Alibašić, prof. Ekrem Tucaković i brojni drugi intelektualci i stručnjaci iz ove oblasti

Islamska scena u BiH: Opasno pretvaranje vjere u ideologiju
Detalj sa dvodnevnog kolokvija; foto: Senad Gubelić
Piše: Edina Kamenica -Oslobođenje
06/07/11 01:57
Turska, Malezija i Indonezija na djelu pokazuju pozitivni sekularizam, istakao prof. dr. Enes Karić • Musliman koji ne priznaje šerijat izlazi iz islama, izjavio reis Cerić • Šerijat se primjenjuje samo na muslimane, objasnio Mustafa Spahić

Kako pomiriti razliku između onoga što pripada državi i onoga što je Božije, upitala je na jučerašnjem, prvom danu kolokvija „Islamska scena u BiH" Sabina Wolkner, direktorica bh. Fondacije „Konrad Adenaur", uz Udruženje ilmijje u BiH, suorganizatora ovog skupa, čiji je cilj da se državnim službenicima, diplomatama, medijskim radnicima pruži što cjelovitija i preciznija informacija o pojavama alternativnih islamskih učenja i islamske prakse.
Odgovorio je prvi prof. dr. Enes Karić, koji je prije toga napravio kratak pregled alternativnih učenja i trvenja, koja su se pojavila odmah nakon smrti Poslanika Muhammeda a. s. Citirajući mišljenje da je „muslimanska povijest uvijek ispod nogu muslimana", dr. Karić je podsjetio na činjenicu da su ti sukobi prvenstveno nastajali iz političkih, kulturološko-civilizacijskih, a tek onda iz teoloških naravi. Za vrijeme prvog halife Ebu Bekra, umro prirodnom smrću 634. godine, dolazi do pobune beduinskih plemena, koja su prihvatila islam, ali ne i zekjat (porez): "Oni su tada bili pobijeđeni, ali su se reintegrirali kada je halifa prešao u Damask", kazao je dr. Karić, istakavši da je 644. g. ubijen h. Omer. Iako se islam širio i država cvjetala, opet je bilo nezadovoljnih. Da ne bi došlo do centralizacije vlasti, h. Omer je zabranio ashabima, najboljim prijateljma Poslanikovim, da sele iz Medine. I halifa Osman je ubijen 656. godine, a uzrok tome je bio rivalitet plemena kojeg je predstavljao, Kurejšija i poklonika Hazreti Alija, koji potom postaje halifa. No, i on je ubijen 661. godine, kao posljedica sukoba mekanskih, aristokratskih i narodnih elemenata. Dakle, istakao je dr. Karić, „trojica halifa su ubijena, a bili su izabrani na demokratski način". Upravo za četvrtog halifu, zeta Poslanikovog, muža njegove kćerke Fatime, od kojeg je, prema shvatanju šija (pristaša, zagovornika) nastupio imamet, dolazi do raskola islamske zajednice, (velike kušnje). Dr. Karić je naglasio da su tri sljedbe ranog islama: sunizam, šiizam, haridžitizam, ali unutar svake od njih je mnoštvo raznih sekti, pravaca, pokreta, „gdje vlada gipka tolerancija": može se biti hanefija po obredu, i mevlevija po uvjerenju, ali haridžija i šija nikad ne može biti ista osoba.
Stara i nova Vijećnica
Dr. Karić je zapitao: "Možemo li se mi izvorno negdje vratiti? Evo, Vijećnica se obnavlja, ali to nikada neće biti ona Vijećnica, nego djelo sadašnjih majstora... Postoji uvijek napetost između reformatora i onog - čime se reformirati", ustvrdio je dr. Karić, a odgovarajući na pitanje, rekao je: "Nije antivjerski, antireligijski da građanska država osigura prostor za različite diskurse, ali postoji i sklonost gledanja da svi muslimani na ovom svijetu ne prihvataju državu, što nije tačno... Šerijat je samo jedan od izvora zakonodavstva... Turska, Malezija i Indonezija na djelu pokazuju pozitivni sekularizam... Naravno, ima sekulara i sekulara. I komunizam je bio sekularan, i fašizam je bio sekularan... Muslimani nisu an block protiv pozitivnog sekularizma", naglasio je prof. dr. Karić, a u diskusiju se uključio i reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić, koji je, inače, pozdravivši učesnike, naglasio da „znanje o činjenicama nije i znanje o vrijednostima", te dodao da „čovjek neće biti lojalan ni zajednici ni društvu u kojem nema mogućnost iskazivanja sposobnosti. A prihvatanje zakona je dokaz čovjekove slobode..."
Za reisa Cerića je dilema da li su muslimani za ili protiv sekularizma istrošena... Podsjetivši na razne njegove modele, francuski, američki, komunistički („kada je država silom htjela ukloniti religiju"), reisu-l-ulema je upozorio i na to da se postavljanjem tog pitanja nekada misli da se muslimani žele odreći islama i šerijata: "To se nikada neće dogoditi. Musliman koji ne priznaje šerijat izlazi iz islama... Državu treba praviti na principu demokratije i ljudskih prava, da ljudi odlučuju koliko će biti šerijata i da u sredinama u kojima su nemuslimani manjina njima budu osigurana sva prava. Bez toga nema konstruktivnog dijaloga", kazao je reis Cerić, pomenuvši i sam Tursku „koja je prošla kroz sekularizam i sada su tamo najbolji muslimani. Ali, turski sekularizam je uporediv samo sa sobom, i ja se nadam da će Turci staviti patent na njega". Da li je nepoštivanje zakona države vrsta anarhije, zapitao je predstavnik federalnog MUP-a profesora dr. Muhameda Jusića, koji je, govoreći o islamističkim pokretima u 20. stoljeću i u BiH, istakao da ti pokreti nisu nikad bili monolitni: "Zašto oni hoće da se vrate na izvor, da naprave McDonalds religiju, što se može konzumirati svugdje, kao što su i McDonaldsi svugdje", zapitao je prof. Jusić, zaključivši da je to uvijek odgovor na aktuelno stanje muslimana.

REIS CERIĆ NA KOLOKVIJU 'ISLAMSKA SCENA U BIH':

Turska ima najidealniji sekularizam, nadam se da će ga patentirati
Utorak 05.07.2011.
Na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu danas je počeo dvodnevni kolokvij o temi 'Islamska scena u Bosni i Hercegovini', čiji je inicijator reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić, koji je održao i uvodnu riječ. Skup su zajednički organizirali Udruženje ilmije Islamske zajednice BiH i Fondacija Konrad Adenauer
Cilj kolokvija je da se službenici u državnim službama sigurnosti, pravosuđu i tužilaštvu, medijski djelatnici kao i diplomate u BiH informiraju o pojavama alternativnih islamskih učenja i islamske prakse koje se posljednjih godina sreću u BiH, tako da je skup počeo predavanjem prof. dr. Enesa Karića s FIN-a o reformatorskim pokretima i radikalnim grupama u muslimanskoj povijesti, a prof. Muhamed Jusić iz IZ BiH nastavio je predavanjem o temi "Islamistički pokreti u XX stoljeću i njihovo prisustvo u BiH".
Nakon ovoga uslijedila je diskusija u radikalnim muslimanskim grupama u BiH, a reis Cerić se dodirnuo i sekularnosti modernih država, iako je tema "Religija i politika u sekularnom društvu" na dnevnom redu tek sutra:
"Bili smo svjedoci agresivnog ateizma, kada je država pokušavala da zatre sva prava vjernika", rekao je Cerić za vrijeme diskusije, dodavši da je najidealniji oblik sekularizma onakav kakav je zastupljen u Turskoj: "Sad su napredna zemlja, zato što su rušili sekularizam. Turski sekularizam je uporediv samo sam sa sobom i ne bi se mogao svugdje primijeniti, ne bi se mogao primijeniti ni u svim muslimanskim državama. Nadam se da će Turci staviti patent na svoj sekularizam".

Cerić je govorio i o šerijatskom pravu, rekavši da se nijedan musliman, bez obzira da li je liberalan ili konzervativan, nikad ne može odreći šerijata, jer bi to ujedno značilo da izlazi iz vjere.
U tom kontekstu, predstavnik Federalnog MUP-a koji je učestvovao u radu kolokvija je pitao koji je onda način da se policija i sigurnosne službe bore protiv terorizma u BiH, kada pripadnici radikalnog islamskog pokreta - kakav je recimo Naser Palislamović, jedan od osumnjičenih za počinjeni teroristički napad na Policijsku stanicu u Bugojnu 2010. godine - ne priznaju zakone države BiH, nego samo Božije zakone.

Na to je prof. Mustafa Spahić sa Gazi Husrev-begove medrese rekao da se šerijat "izričito primijenjuje samo posebno": "Primjena šerijata na univerzalne ljude je nemoguća, jer bi to predstavljalo negaciju slobode. Šerijat se primijenjuje samo na one koji hoće da budu muslimani".
Prof. Spahić je još rekao i da se ljudi moraju boriti i suprotstaviti nasilju i teroru, čak i ako on dolazi od naših najbližih.
"Nije dozvoljeno skrivanje terorista i ratnih zločinaca, kao što je to Srbija radila kad je riječ o Mladiću, a sada će još za to biti i nagrađena", dodao je prof. Spahić.
Profesor FIN-a koji je svojim predavanjem otvorio današnji kolikvij, prof, dr. Enes Karić iskoristio je ovu priliku da kaže da je "veoma važno razvijati kulturu o tome šta je doista Božije kod svećenstva i imama, a šta je ljudsko. Moramo znati da je ophođenje s Kur'anom ljudsko, i zato svako mora imati ljudsku odgovornost kako tumači vjeru".
Prisutne je pozdravila i direktorica Fondacije Konrad Adenauer u BiH Sabine Wolkner koja je rekla da vjerske zajednice, posebno u multietničkim društvima kao što je to slučaj u BiH, treba da se otvore za razgovor da bi doprinijele razumijevanju.
Ipak, da od razgovora nema ništa, postalo je jasno vrlo brzo kada smo zamolili reisu-l-ulemu Mustafu ef. Cerića za intervju za DEPO PORTAL.
Nakon njegovog mlakog stiska ruke i našeg upita, reis je kratko rekao da nema vremena. Na naše insistiranje da intervju možemo dogovoriti i za narednu sedmicu ili nekad kad njemu odgovara, čovjek koji je prethodno slatkorječivo pred kamerama u izjavi govorio da u Islamskoj zajednici BiH "hoće da čuju sve glasove, i one koji nam se ne dopadaju", uputio nas je na Ekrema Tucakovića, glasnogovornika IZ BiH, koji ga prati u stopu. Rekao je da će se brzo vratiti, pa smo ga sačekali da isprati reisa Cerića do svog auta, međutim on se ni nakon 15 minuta čekanja nije vratio na FIN. Tako smo, uprkos dobroj namjeri, ostali bez intervjua sa vrhovnim poglavarom IZ u BiH.
(DEPO/md)

Islam između tradicije i ekstremizma
SRNA - 05.07.2011 14:12
SARAJEVO - Neke od alternativnih islamskih grupa koje djeluju u BiH nisu u skladu sa zapadnim shvatanjem demokratije ili ravnopravnosti polova, izjavila je danas u Sarajevu Sabina Volkner, direktor Fondacije "Konrad Adenauer" u BiH.
"Nepotpune informacije o alternativnim islamskim pokretima često dovode do njihovog precjenjivanja ili potcjenjivanja, kao i osjećaja nesigurnosti", ocijenila je Volknerova na početku dvodnevnog skupa o temi "Islamska scena u BiH".
Muhamed Jusić iz Islamske zajednice u BiH je konstatovao da različite interpretacije islama koje su nekada bile strane na prostorima BiH "zapljuskuju obale tradicionalnog islama".
Prema njegovim riječima, to ne znači da su svi ti novi trendovi, novi pravci i učenja, po automatizmu negativni, ali Jusić upozorava da postoje tendencije koje na neki način zabrinjavaju veći dio javnosti u BiH, pa i Islamsku zajednicu.
"Islamska zajednica je otvorena za različite stavove i učenja, ali ima moralnu obavezu da sačuva tradicionalno učenje i da garantuje da se u tom otvaranju prema muslimanskom svijetu čitav proces ne odvede u pogrešnom pravcu, da ne skrene u nekom pravcu radikalizma, ekstremizma, što bi bilo kontraproduktivno", zaključio je Jusić.
Poglavar Islamske zajednice u BiH reis Mustafa Cerić rekao je na otvaranju skupa u Sarajevu da "slobodna zajednica znači toleranciju različitih uvjerenja.
Skup koji je organizovala Fondacija "Konrad Adenauer" u saradnji sa Udruženjem ilmije, okupio je službenike iz oblasti bezbjednosti, pravosuđa i medija, kao i diplomate, a za cilj ima informisanje o pojavama alternativnih islamskih učenja i islamske prakse posljednjih godina u BiH

Saopćenje MINA:
Sarajevo, 5. juli 2011. (MINA) - „Islamska scena u BiH", naziv je dvodnevnog kolokvija koji je u organizaciji Udruženja ilmijje IZ u BiH i saradnji s Fondacijom Konrad Adenauer danas počeo na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.
Cilj kolokvija je da se službenici u državnim službama sigurnosti, pravosuđa i tužilaštva, medijski radnici, kao i diplomate u BiH, informiraju o pojavama alternativnih islamskih učenja i islamske prakse koje se posljednjih godina sreću u BiH.
Nakon pozdravnih govora Mensura Pašalića, predsjednika Udruženja ilmije i Sabine Volkner, direktorice Fondacije Konrad Adenaur, kolokvij je zvanično otvorio reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić uvodnim referatom u kojem je dao presjek islamskih pogleda na život i društvo i aktuelne pojave koje su danas na sceni, a dovode se u vezu s islamom.
Danas prvog dana rada Kolokvija referate su imali prof. dr Enes Karić: Reformatorski pokreti i radikalne grupe u muslimanskoj povijesti, prof. Muhamed Jusić: Islamistički pokreti u XX stoljeću i njihovo prisustvo u BiH prof. Mustafa Spahić: Sociološko-politička analiza pojave radikalizma, prof. Dr Fikret Karčić: Alternativne muslimanske grupe između šerijata i sekularnog prava.
Sutra, drugog dana izlaganja će imati doc. dr Dževad Hodžić: Religija i politika u sekularnom društvu, mr. Ahmet Alibašić: Islamski spektar - terminološko razgraničenje i prof. Ekrem Tucaković: Uloga IZ, medija i državnih institucija u pronalaženju rješenja. (Rijaset.ba)

Tarik Ramadan u Sarajevu

2011-07-04T15:47:00.002+02:00

Radikalna reforma i islamska misao za 21. stoljeće

Priredio: Muhamed Jusić (Preporod)
Foto: Nahla

U Sarajevu je u multimedijalnoj sali Centra za edukaciju i istraživanje „Nahla“ na Otoci održan cjelodnevni seminar „Radikalna reforma: islamska misao za 21. stoljeće“ na kojem je dr. Tarik Ramadan prisutnima predstavio svoje ideje o potrebi sistematske reforme islamske misli te vlastitu viziju tog zahtjevnog procesa. Ovaj dobro posjećeni seminar su organizovali Nahla, Centar za napredne studije i Centar za lično i profesionalno usavršavanje iz Sarajeva. Moderator seminara je bio direktor CNS-a prof. Ahmet Alibašić.
Dr. Ramadan je našoj javnosti dobro poznat autor koji je već u nekoliko navrata boravio u našoj zemlji, a znatan broj njegovih knjiga je već preveden na bosanski jezik. Profesor je savremenih islamskih studija na Fakultetu orijentalnih studija Oksfordskog univerziteta i viši saradnik- istraživač na St. Anthony koledžu na istom univerzitetu kao i na Univerzitetu Doshisha u Kyotu. Osim toga je i predsjednik Evropske muslimanske mreže (EMN) sa sjedištem u Briselu, a u evropskim muslimanskim krugovima važi za jednog od najistaknutijih glasova reformističkog islama, najprije zbog toga što, kako stoji u pozivnom pismu organizatora seminara, svoje suvjernike muslimane u zapadnim društvima bodri da više učestvuju u društvenom životu. Ramadan hrabro poziva sva muslimanska društva i zajednice na radikalnu reformu i suprotstavlja se svima koji se zaklanjaju iza tvrdnji da je reforma opasna, tuđinska izopačenost i izdaja vjere.

Transformacijska umjesto adaptacijske reforme
I u njegovom izlaganju na sarajevskom seminaru se moglo vidjeti da je za njega autentična reforma uvijek utemeljena u islamskim tekstualnim izvorima, duhovnim ciljevima i naučnoj tradiciji. Međutim, oni reformistički pokreti koji su zasnovani na novom tumačenju tekstualnih izvora, a koji pri tom koriste tradicionalne metodologije i strategije, odgovore mogu naći samo u adaptaciji na krizu sa kojom se suočava svijet u globalizaciji. Takva tumačenja, tvrdi Ramadan, dosegla su limite upotrebljivosti.
Ustvari, ako bi se Ramadanova „radikalna reforma“ mogla sažeti u jednu misao, onda bi to upravo bilo insistiranje na „transformacijskoj“ umjesto „adaptacijske“ reforme.
Prema njegovom objašnjenu, adaptacijska reforma“ sadrži i ključni problem za savremenu vjerujuću svijest, jer `adaptiranje` svjetskom poretku i naukama implicitno ima dvostruki stav prema stvarnosti. S jedne strane, priznaje se da se svijet mijenja i pristaje se na promjenu, `skupa sa svijetom`. Ali, s druge strane, `adaptacija` na ono što svijet postaje doživljava se kao neminovnost, sudbina.“ Zato postaje važno zaštititi etiku, suočenu sa razvojem, razvojem koji se prihvata, a da se niko i ne zapita kakva je njegova priroda.
„Transformacijska reforma“ koju Ramadan zagovara je zahtjevnija, po tome što pravi novi korak, dodaje novi uvjet cijelom procesu. Njen je cilj promjena poretka stvari u ime etike kojoj pokušava biti vjerna. Drugim riječima, transformacijska reforma pravi novi korak od Teksta do konteksta – da se na kontekst djeluje i da ga se popravlja, a ne da se njegovi nedostaci i nepravda prihvate kao stvar sudbine (kojoj bi se jednostavno moralo prilagoditi). Taj dalji korak zahtijeva da se ispuni jedan temeljni uvjet: stjecanje obimnog znanja o kontekstu, potpuno ovladavanje svim naučnim područjima, uključujući humanističke i egzaktne nauke. Jedino tako će biti moguće valjano djelovati na svijet i na njegov poredak. Dalji korak, u kasnijem toku procesa, otkrit će, vjeruje Dr. Ramadan, jedan osnovni uvjet iz ranijeg toka procesa: reforma kojoj je cilj da promijeni svijet - kao i da osigura novo čitanje Tekstova - ne može se osloniti samo na stručnu analizu Teksta, već zahtijeva punu i jednakopravnu integraciju sveg raspoloživog ljudskog znanja.
On tvrdi da je upravo ovo ono „radikalno“ u njegovoj reformi, tj. njegovo insistiranje na okretanju ka „transformaciji“ modernog svijeta, umjesto samo ka „adaptaciji“ na njegove uvjete, što demonstrira jedan jasan i zahtjevan stav.
Nadalje, Ramadan smatra kako su neki muslimanski mislioci prihvatili takvu pretpostavku, pa neprekidno pokušavaju pokazati da oni jesu „napredni“. To čine kroz stalno „adaptiranje“, koje se na kraju pretvara u potpunu „intelektualnu asimilaciju“ na uvjete debate kako ih je postavila zapadnjačka elita. Na taj način miješaju potrebnu samokritiku sa podčinjavanjem razuma zakonu vladajućeg sistema.
Između samoizolacije učenjaka prava (fukaha’), koji se fetvom, bez prinude, adaptiraju na postojeći poredak i time ga, logično, potvrđuju, i rastakanja misli kroz samokritički pristup koji nekad ide do samoporicanja i poricanja vlastitih sposobnosti da se nađu alternative, postoji još jedan put kojeg je dr Ramadan pokušao predstaviti na sarajevskom seminaru i kojeg je sažeo u svojoj knjizi „Radikalna reforma“ koja je ovih dana objavljena u Sarajevu na bosanskom jeziku u prijevodu Azre Mulović. Knjigu su izdali El-Kalem i Centar za napredne studije. Svi oni koji su zainteresovani za detaljnu razradu Ramadanove argumentacije moći će je naći u ovom zanimljivom štivu. Tako će svi oni koji budu čitali ovo štivo između ostalog moći vidjeti da se na tom putu prekida sa tradicijom koja je, zbog straha, postala tako sklerotična i okoštala, i da se u njoj kritikuje potpuna predaja, koju često motivira isti strah, isti nedostatak samopouzdanja. U njoj dr. Ramadan poziva muslimane na novu, sigurniju ravnotežu, kao i novu, stimulativniju energiju, kako bi mogli dati svoj doprinos i predložiti svoja rješenja u svijetu današnjice i sutrašnjice.
Ovakvo Ramadanovo promišljanje reforme islamskog prava i jurisprudencije je prirodnim slijedom zaključivanja dovelo do kritike ne samo konzervativnih pravnih autoriteta, sklonih slijepom oponašanju klasičnih pravnih rješenja (ar. taklid), nego i onih koji se smatraju reformistički nastrojenim, umjerenim, popustljivim (mutesahil) ili čak, liberalnim.
Zato i ne čudi da se njegova vizija reforme odmah našla u konfliktu, između ostalih, i sa idejom u usponu o tzv. Fikhu manjina (fikhul-akalijat) za koje dr. Ramadan smatra da samo više guraju muslimane u izolacionizam i da ih obeshrabruju da traže svoje mjesto u zapadnim društvima, dajući svoj puni doprinos njihovom napretku.

Tekst i kontekst
U prvom dijelu svoga izlaganja u Sarajevu dr. Ramadan je propitivao historijski
etablirane izvore, kategorije, više ciljeve, instrumente i metodologije islamskog prava i jurisprudencije, te autoritet koji je tradicionalna islamska geografija znanja pripisala
učenjacima teksta ('ulemaun-nusus), a za razliku od učenjaka konteksta ('ulemaul-vaki'), odnosno društvenim i prirodnim naučnicima. Govorio je i o terminologiji bitnoj za sam proces reforme kao i utemeljenosti samog pojma „reforme“, „obnove“ i „transformacije“ u muslimanskoj tradiciji.
U ovom djelu razrade teorije posebno je bitno zapažanje prema kojem pobliže istraživanje otkriva da su učenjaci bliži vremenu Poslanika i ashaba manje brinuli o potencijalnim prekršajima svojih savremenika, a da su više vjerovali u svoje sposobnosti da shvate značenja i modalitete primjene Tekstova u vlastitim sredinama. Ono što najviše određuje pristup ashaba i prve uleme jeste njihovo savršeno poznavanje društva „iznutra“. Njihov prirodan stav prema Tekstovima implicitno pretpostavlja takvo poznavanje sredine i omogućuje im da ustanove veze, da osmisle adaptacije, da „čitaju“ Tekst drugačije.
Ovo znanje o društvu bilo je endogeno, uzimalo se previše zdravo za gotovo, te se nije moglo
porediti sa egzogenim znanjem, onim koje se željelo steći (tj. znanju o tekstualnim izvorima). Iz tog vremena se ne može naći neka razgovijetna referenca na znanje o okruženju, osim kao
dodatak znanju Tekstova. Međutim, bilo koja ozbiljna studija djela pravnih učenjaka, posebno
ranijih, poput Malika ili Ebu Hanife, pokazuje njihovu kompetentnost kako u pogledu Tekstova, tako i sekundarnih izvora (istihsan, istislah, ‘urf, itd.) na koje su se oslanjali. Ta kompetentnost prvenstveno proishodi iz jednog implicitnog elementa u bavljenju Tekstovima, a to je njihovo poznavanje vlastitih društava ili područja u kojem su sami prakticirali pravo. Škola viših ciljeva čiji je najznačajniji predstavnik imam Eš-Šatibi a koju dr Ramadan koristi kao bitnu osnovu za razradu vlastite vizije reforme i idžtihada, ne bi predstavljala tako originalan doprinos, da u opisu sâme metodologije nije obuhvatala svijest o ljudskom i društvenom kontekstu. Pitanje koje dr. Ramadan nameće je da li su učenjaci išli dovoljno daleko u integriranju konteksta u elaboraciju prava i jurisprudencije. Odnosno, treba li znanje o kontekstu, koje je prvo bilo prirodno (za ashabe i prve učenjake), a potom implicitna ili sekundarna referenca u metodologiji osnova prava i jurisprudencije, dakle, treba li znanje o kontekstu steći novi status, budući je postalo tako složeno i sada zahtijeva da se u obzir uzimaju brojni, „teški“ parametri? Ako je tako, ne bismo li trebali preispitati položaj ljudskog i društvenog okruženja u geografiji izvora islamskog prava i jurisprudencije?
Stoga, dr. Ramadan predlaže novu metodologiju islamskoga prava, usuli fikha, po kojoj će učenjaci teksta i konteksta ravnopravno raditi na izvođenju viših ciljeva i normi Šerijata.
S obzirom da je tokom čitavog sarajevskog seminara trajala i zanimljiva debata i diskusija među prisutnim o brojnim segmentima Ramadanove vizije reforme, jedno od pitanja koje je posebno aktuelizirano bilo je ono o tome šta je novo u Ramadanovom pristupu već duže vremena prisutnom konceptu „kolektivnog idžtihada“ u kojem učenjaci teksta konsultuju učenjake konteksta i traže njihovo mišljenje o složenim životnim realnostima koje zahtijevaju šerijatski stav.
Naime, Ramadan smatra kako učenjaci Teksta (‘ulema’ an-nusus) i učenjaci konteksta (‘ulema’ el-vaki‘) odsada moraju raditi zajedno i, što je najbitnije, ravnopravno, kako bi se dali na posao radikalne reforme koju zagovara. U knjizi „Radikalna reforma“ on ove svoje stavove detaljnije razrađuje podsjećajući nas da učenjaci teksta koji praktikuju „idžtihad“ (mudžtehidun, fukaha) u različitim nacionalnim ili međunarodnim krugovima širom svijeta (u Saudijskoj Arabiji, Kairu, Damsku, Teheranu, Komu, Kuvajtu, Ammanu, Džakarti, ali, također i u Vašingtonu, Dablinu i drugim gradovima- a koliko je autor ovog osvrta mogao dokučiti, slična je situacija i sa Vijećem za fetve kod nas u BiH) uvijek su iskazivali potrebu da im se u radu priključe oni naučnici koji bi mogli ponuditi precizne informacije o stupnju znanja u određenoj oblasti ili mogućim posljedicama neke tehnike ili naučne prakse. Međutim, dr. Ramadan primjećuje, kako ono što se prihvata u eksperimentalnim i medicinskim naukama, zbog njihove egzaktnosti ili preciznih ekspertiza, ne prihvata se u društvenim naukama gdje takvih konsultacija, smatra dr. Tarik, skoro da i nema.
Ramadan smatra kako s reformom treba početi tako što ćemo učenjake konteksta priznati za ulemu, a ne kao što je to do sada bio slučaj, da se oni smatraju samo „intelektualcima“, „misliocima“ i ponekad „specijalistima“. Zatim se on zalaže za hitno formiranje specijaliziranih komisija za istraživanje i fetve u kojima bi „podjednako“ i „ravnopravno“ bili zastupljeni učenjaci konteksta u koje bi mogle zadovoljiti tri suštinska uvjeta: opće razumijevanje ciljeva dviju Knjiga, svijesti o višim ciljevima u određenom polju istraživanja (tekstova ili djela iz konkretnog naučnog područja) i specijalizirano znanje o datom predmetu iz prve ruke... Nadalje, oni se ne bi više samo konsultirali sa ovim stručnjacima, već radili skupa, sa jednakim kompetencijama i legitimnošću, kako bi se, u ime viših ciljeva, opskrbili sredstvima razumijevanja stvarnosti u svoj njenoj kompleksnosti i kako bi tu stvarnost uspjeli promijeniti nabolje.
Nakon razrade teoretskog dijela vizije „radikalne reforme“ dr. Ramadan je na konkretnim primjerima pokazao šta bi primjena ove nove metode mogla praktično značiti za preporod islamske misli u nekim od ključnih segmenata svakodnevnog modernog života, ne samo muslimanskih društava. Na seminaru je profesor izdvojio samo nekoliko tzv. „studija slučaja“, a u knjizi su obrađeni i drugi kojima se do sada bavio (iako je najavio da će se u narednim danima baviti i nekim drugim, poput principa halal-hrane). Tako on principe nove radikalne reforme primjenjuje na nekoliko „studijskih slučajeva“ kako bi se, kako kaže, istim moglo pristupiti sa novog ili barem sa kritičkog gledišta, te kako bi se otvorili novi putevi istraživanja u poljima gdje je islamska misao zastala, postala bojažljiva, defanzivna i stidljiva. Te oblasti kojima se knjiga bavi su: islamska etika i muslimanske nauke, kultura i umjetnost, žena: tradicija i oslobođenje, ekologija i ekonomija, društvo, obrazovanje i moć, etika i univerzalije.
Ramadanova vizija „radikalne reforme“ će vjerovatno uzburkati brojne duhove kod muslimanske intelektualne elite. Mnogi se vjerovatno neće složiti sa svim što pročitaju u knjizi istoimenog naslova; za neke će to biti previše smiono, za druge vjerovatno premalo. Ako nakon ovih ideja ipak ne dođe do „radikalne reforme“ muslimanske savremene misli i metodologije prava, do radikalne diskusije sigurno hoće, a i to je uspjeh.

Više o samoj ideji radikalne reforme pročitajte u sažetku knjige Radikalna reforma: islamska etika i oslobođenje (prevela Azra Mulović, Sarajevo, El-Kalem i CNS, 2011) na bosanskom jeziku koji je priredio Mirza Sarajkić: Radikalna reforma (sažetak).
Više o Ramadanovoj posjeti Balkanu možete naći na stranici CNS-a

Reizbor Ban Ki-moona za generalnog sekretara UN-a

2011-07-03T14:02:00.001+02:00

Reizbor Ban Ki-moona za generalnog sekretara UN-a

U UN-u ništa novo

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH, 28.06.2011.)

Južnokorejac Ban Ki-moon (67) u utorak, 21.6.2011., u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija izabran je na drugi petogodišnji mandat na položaju generalnog sekretara. Njegov izbor bio je gotovo siguran jer nije imao predloženog suparnika, a osim toga već ranije je dobio podršku 15 zemalja Vijeća sigurnosti UN-a, među kojima su najvažniji svjetski igrači te najveći UN-ov donator - Sjedinjene Američke Države, bez kojih se u ovoj globalnoj organizaciji ništa ne dešava.

Šta su temelji budućnoati
Ki-moonov će drugi mandat trajati od 1. januara 2012. do 31. decembra 2016. što većina analitičara tumači kao siguran znak da se u UN ništa značajno neće mijenjati i da će se, prema mišljenju njenih kritičara, nastaviti dugogodišnja politika neefikasnosti, ispraznih debata o svemu i svačemu bez efektivnih politika i sa tonama rezolucija koje se provode samo kada se poklope sa interesima globalnih velesila. Odgovor na pitanje kako je ovaj bivši ministar vanjskih poslova Južne Koreje dobio jednoglasnu podršku u instituciji koja je poznata po tome da se teško oko bilo čega može usaglasitih mnogi vide upravo u njegovom dosadašnjem angažmanu i, iznad svega, pragmatičnom načinu vođenja UN-a.
Naime, u svojoj kampanji za drugi mandat Ban Ki-moon se nije mogao pohvaliti nekim velikim uspjesima u periodu u kojem je vodio „svjetsku vladu“. Vjerovatno i sam svjestan ove činjenice tokom kandidature i nakon pobjede konstantno je isticao kako je u svom prvom mandatu samo postavljao „čvrste temelje“ te da bi tek u godinama koje su pred nama trebali pristizati prvi konkretni rezultati. Tako smo u njegovom prvom obraćanju nakon reizbora mogli čuti kako su „zajedničkim radom postavljeni čvrsti temelji budućnosti“ te je podsjetio na napredak postignut na poljima kao što su borba protiv klimatskih promjena, nuklearno razoružanje, globalno zdravlje, održivi razvoj, obrazovanje, demokratija, prava žena...
Kako će očekivana druga faza izgradnje na „čvrstim temeljima“ izgledati, nikome još nije jasno, a čini se ni samom Banu koji je najavio da će tek u septembru, na redovnom godišnjem zasjedanju Generalne skupštine UN-a, ponuditi " širu dugoročnu viziju".
Za razliku od kritičara koji zagovaraju jačanje UN-a (ne treba zaboraviti da postoje i one političke i ideološke struje koje UN kritikuju sa potpuno drugih osnova zagovarajući manju ulogu ove „svjetske vlade“ i više unitarizma svjetskih velesila) Joseph Deiss, predsjednik Generalne skupštine je pohvalio novog/starog generalnog sekretara zbog njegovog „istaknutog vodstva“ i zbog „jačanja uloge i prisutnosti UN-a na svjetskoj sceni“.
„U kompleksnom i teškom međunarodnom okruženju on je ojačao ulogu i prisutstvo UN-a usvajajući refomske mjere, pokrećući uzbudljive i inovativne inicijative te vjerno i konstantno pozivajući na poštivanje ljudskih prava, vladavinu prava i druge vrijednosti utemeljene u UN- ovoj povelji.“- rekao je Deiss pred Skupštinom. Konkretnih velikih rezultata ili dugo najavljivanih reformi nije bilo i onda se postavlja pitanje, ako značajni rezultati nisu Banu osigurali drugi mandat, šta onda jeste?

Jedna od najvećih vrlina Bana je to što na poziciji generalnog sekretara nije stvarao mnogo kontraverzi i što se nije previše petljao u krupna politička pitanja kao što je američki rat u Iraku, ruska intervencija u Gruziji, nastavak okupacije Palestine i izgradnje jevrejskih doseljeničkih nastambi i druga vruća pitanja u kojima velike sile imaju svoj interes, već pitanjima od općeg interesa za čovječanstvo kao što su globalno zagrijavanje i humanitarni i razvojni projekti u zemljama Trećeg svijeta.
Doveo sunarodnjake
Tom politikom on nije stvarao mnogo neprijatelja među svjetskim moćnicima, a naročito ne u Washingtonu. Upravo se možda u tome i krije razlog njegove neupitne podrške koju je dobio i ovaj put. Tako je CBS NEWS voditelj večernjih vijesti Banov reizbor nazvao pobjedom Washingtona koji ni u jednom od sedam prethodnih lidera na ovoj poziciji nije ima nekoga s kim su bolje sarađivali. Kao jednu od najvećih vrlina novinar je izdvojio njegovu javnu podršku UN i NATO-u u nastojanju da intervencijama zaštite civile širom svijeta.
Da će nezamjeranje „velikima“ i goli politički pragmatizam biti bit njegove politike bilo je jasno još prvog dana njegovog prvog mandata. Tako je ostalo zabilježeno kako je odmah nakon što je potvrđen njegovi izbor na poziciju generalnog sekretara u prvom obraćanju medijima (2.1.2007) odbio da osudi pogubljenje Saddama Husejna. Tada je na upit novinara o stavu UN-a samo izjavio kako svaka država ima pravo da zauzme vlastiti stav prema pitanju izricanja smrtnih kazni za svoje građane. Naravno, njemu je dobro bio poznat dugogodišnji stav UN-a koji se protiv smrtnoj kazni zbog „česte pojave da se na taj način krše ljudska prava“. Kada je procijenio da politički pritisak iz Washingtonom neće biti toliko jak kao u slučaju pogubljenja Saddama, on se korigovao i već za nekoliko dana, 6.januara 2007. preko svoga glasnogovornika pozvao iračke vlasti da ne izvrše pogubljenja onih koji su osuđeni na smrt u toj zemlji aludirajući prije svega na izvršenje smrtnih presuda koje su očekivali dvojica visoko pozicioniranih Saddamovih saradnika- Barzan al-Tikriti i Awad al-Bandar osuđeni na smrt zbog ubistva 148 šiita u iračkom selu Dudžejl 1980.
Jedna od rijetkih kontraverzi koja se veže za Ban Ki-moona je ona o kojoj je pisao The Washington Post a prema kojoj su se brojni uposlenici i delegati u UN-u žalili na to kako Ban na ključnim pozicijama ove organizacije favorizuje svoje sunarodnjake. List je tada tvrdio kako su i raniji šefovi u UN-u, poput Kurt Waldheima (Austria), Javier Pérez de Cuéllara (Peru) i Boutros Boutros-Ghalija (Egipat) dovodili svoje sunarodnjake i najbliže saradnike na ključne pozicije, ali nikada u obimu u kojem je to uradio sadašnji generalni sekretar. Tako ovaj američki list tvrdi kako je samo u prvoj godini svoga mandata Ban na ključne pozicije UN-a doveo dvadeset posto svojih sunarodnjaka. On se pak branio kako su svi oni kompetentni i visoko kvalifikovani za funkcije koje obavljaju, a da su kritičari „puki rasisti“.

Oni koji ga hvale pak kažu da njegova strategija „tihe diplomatije“ donosi više koristi UN-u nego otvorene kritike i osude njegovih prethodnika. Oni ističu kako je UN pod njegovim vodstvom odradio odličan posao u obnovi Haitija i pomoći nastradalim nakon stravičnog zemljotresa. Spominju se i neki drugi projekti poput onog koji daje podršku ženama liderima, ali i njegova spremnost da putuje po svijetu i susreće se sa svim akterima svjetskih kriza. Naročito mu odaju priznaje što je akcent UN-ova djelovanja stavio na barem deklarativnu promociju i zaštitu ljudskih prava te jasno podvukao razliku između nepristranosti i neutralnosti. Tako je u više navrata u svojim javnim nastupima izjavio kako Ujedinjeni narodi moraju biti nepristrani, ali ne i neutralni u slučajevima u kojima se krše ljudska prava i u sličnim situacijama. U jednom razgovoru za francusku agenciju France Presse prije nego je objavio svoju drugu kandidaturu izjavio je: "Često sam nailazio na iskrivljenu tezu da UN mora biti u svemu neutralan. Ja smatram da mora biti nepristran“.
"Kad je riječ o priznatim međunarodnim načelima poput ljudskih prava, Ujedinjeni narodi ne mogu ostati neutralni. Smatram da je nužno prokazati kao krivca svakog ko krši ljudska prava, svakog ko krši međunarodne humanitarne zakone", dodao je.
"Ne možemo ostati neutralni u takvim slučajevima, moramo poduzeti nužne mjere kako bi krivci bili proglašeni odgovornima. Mora se jasno napraviti razlika između neutralnosti i nepristranosti. Ujedinjeni narodi zadržavaju načelo nepristranosti, ali kad je riječ o vrijednostima i načelima priznatim u cijelom svijetu, Povelja UN-a nam daje mandat da ta načela sačuvamo i zaštitimo", dodao je u razgovoru kojeg su prenijeli i brojni mediji u regionu.
Iako je teško ustvrditi kako UN kojeg gospodin Ban predvodi istinski postupa po ovom njegovom principu, dobro je da se o tome barem govori i da je najodgovornijim ljudima UN-a postalo jasno sve licemjerstvo i apsurdnost „neutralnosti UN-a“ kojoj smo se mi u BiH osvjedočili tokom proteklog rata, pa makar još uvijek ne bili spremni poduzeti konkretne mjere kao bi se uloga UN i njihovi kapaciteti u tom smislu promijenili.

Islamska scena u BiH- stručna konferencija

2011-06-26T19:20:00.003+02:00

Udruženje ilmijje u suradnji sa Fondacijom Konrad Adenauer organizuje kolokvij o temi „Islamska scena u BiH". Cilj je da se službenici u državnim službama, novinari kao i diplomate informiraju o pojavama alternativnih islamskih učenja u BiH.

sa
dr. Mustafa ef. Cerić, Mensur ef. Pašalić, prof. dr. Enes Karić, prof. Muhamed Jusić, prof. Mustafa Spahić, prof. dr. Fikret Karčić, doc. dr. Dževad Hodžić, mr. Ahmet Alibašić, prof. Ekrem Tucaković

Vrsta
Stručna konferencija

UTORAK, 5. juli 2011.

08.30 – 09.00 sati Registracija učesnika
09.00 sati Pozdravni govor
dr. Mustafa ef. Cerić Reis ul-Ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini
Mensur ef. Pašalić Predsjednik Udruženja ilmijje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini
Sabina Wölkner Direktorica Fondacije Konrad Adenauer u Bosni i Hercegovini
09.45 sati „Reformatorski pokreti i radikalne grupe u muslimanskoj povijesti”
prof. dr. Enes Karić Fakultet islamskih nauka Sarajevo
10.00 sati „Islamistički pokreti u XX stoljeću i njihovo prisustvo u BiH” prof. Muhamed Jusić Islamska zajednica u BiH
10.15 sati Diskusija
Moderacija: Rifat Fetić Generalni sekretar Udruženja ilmijje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini
11.00 sati Kafe pauza
11.30 sati „Sociološko-politička analiza pojave radikalizma“ prof. Mustafa Spahić Gazi Husrev-begova medresa Sarajevo
11.45 sati „Alternativne muslimanske grupe između šerijata i sekularnog prava” prof. dr. Fikret Karčić Fakultet islamskih nauka Sarajevo
12.00 sati Diskusija Moderacija: Rifat Fetić Generalni sekretar Udruženja ilmijje
13.00 sati Ručak
15.00 sati Plenarna diskusija prvog radnog dana
16.00 sati Završetak rada prvog radnog dana

SRIJEDA, 6. juli 2011.

09.30 sati „Religija i politika u sekularnom društvu” doc. dr. Dževad Hodžić Fakultet islamskih nauka Sarajevo
09.45 sati „Islamski spektar – terminološko razgraničenje” mr. Ahmet Alibašić Fakultet islamskih nauka Sarajevo
10.00 sati Diskusija Moderacija: Rifat Fetić Generalni sekretar Udruženja ilmijje
10.30 sati Kafe pauza
11.00 sati „Uloga Islamske zajednice, medija i državnih institucija u pronalaženju rješenja” Ekrem Tucaković Islamska zajednica u BiH
11.15 sati Diskusija Moderacija: Rifat Fetić Generalni sekretar Udruženja ilmijje
12.00 sati Završetak rada kolokvija

Osoba za vezu
Sabina WölknerDirektorica Predstavništva fondacije Konrad Adenauer u Bosni i HercegoviniTel. +387 33 215 240
Faks +387 33 215 239
sabina.woelkner@kas.de

Promocija projekta „Godišnjak muslimana u Evropi“ u Bugojnu

2011-06-14T13:16:00.002+02:00

Poštovani/a,

Muftiluk travnički, Medžlis IZ Bugojno i Centar za napredne studije Sarajevo sa velikim zadovoljstvom, a u okviru 501. Dana Ajvatovice, pozivaju Vas na promociju projekta „Godišnjak muslimana u Evropi“ koja će biti održana u nedjelju, 19.6.2011. godine, u Kulturnom centru princeze Dževhere, sa počekom u 19 sati.
Promotori će biti:

Dr. Amir Karić
Mr. Ahmet Alibašić
Muhamed Jusić, prof.

Radujemo se Vašem dolasku.

Program 501. Dana Ajvatovice (juni 2011. godine)

2011-06-07T20:27:00.005+02:00

Program 501. Dana Ajvatovice (juni 2011. godine)

Srijeda, 8. juni 2011. god.

17:30 PRUSAC, Musala, Svečano otvaranje manifestacije '‘501. Dani Ajvatovice''

20:30 TRAVNIK, Centar za kulturu, Sarajevska filharmonija, Koncert

Četvrtak, 9. juni 2011. god.

19:00 DONJI VAKUF, Dom Kulture, Salih Smajlović, Promocija knjige „Kad bi kosti mogle
govoriti"

Petak, 10. juni 2011. god.

13:00 PRUSAC, Čaršija, Handanagina džamija, Džuma-namaz

17:30 DONJI VAKUF, Hotel Vrbas, Mirsad - Mirza Smajović, Izložba kaligrafije

19:30 TRAVNIK, Zavičajni muzej Travnik, Muhamed Muhović, Izložba slika „Netaknuta
priroda"

Subota, 11. juni 2011. god.

19:00 NOVI TRAVNIK, Plato Čaršijske džamije, Hor Ak-Saray, Vjersko-kulturni program,
„Salavat tebi dušom pojim ja resulallah"
Nedjelja, 12. juni 2011. god.

19:00 PRUSAC, Dom Hasan Kafije Pruščaka, El-Kalem, dr. Fikret Karčić, „Studije o
šerijatskom pravu i institucijama"

Ponedjeljak, 13. juni 2011. god.

19:00 BUGOJNO, Kulturni centar princeze Dževhere, dr. Ćazim Hadžimejlić, Promocija
knjige „Islamska umjetnost kaligrafije"

Utorak, 14. juni 2011. god.

19:00 PRUSAC, Dom Hasan Kafije Pruščaka, dr. Enes Kujundžić, Promocija knjige
„Humanistička baština i institucije memorije i digitalno doba"

Srijeda, 15. juni 2011. god.

19:00 PRUSAC, Dom Hasan Kafije Pruščaka, mr. Hfz. Kenan Musić, Promocija knjige
„Radost gazija"

Četvrtak, 16. juni 2011. god.

20:00 GORNJI VAKUF, Dom kulture, Dramski studio Kakanj, Drama „Smrt Omera i Merime"

Petak, 17. juni 2011. god.

13:00 BUSOVAČA, Kaćuni, „Džuma-namaz - Dan šehida"

19:00 TRAVNIK, Progress Centar, El-Kalem, Promocija El-Kalemovih i CNS izdanja

Subota, 18. juni 2011. god.

10:00 BUGOJNO, Kulturno-sportski centar, XIII Internacionalni kratate turnir „Bugojno Open"
12:00 BUGOJNO, Gornje Karadže, Kamen temeljac za mekteb i spomen sobu šehidima

Nedjelja, 19. juni 2011. god.

19:00 BUGOJNO, Kulturni centar princeze Dževhere,
Promocija projekta „Godišnjak muslimana u Evropi"

Promotori:
dr. Amir Karić
mr. Ahmet Alibašić
Muhamed Jusić, prof.

Ponedjeljak, 20. juni 2011. god.

19:00 BUGOJNO, Kulturni centar princeze Dževhere, Nedžad Ibrišimović, Promocija djela „El
Hidrova knjiga"

22:45 PRUSAC, Čaršija, Handanagina džamija, Jacija-namaz, Ajvatovački mevlud

Utorak, 21. juni 2011.god.

04:15 PLATO AJVATOVICE, Sabah-namaz

16:55 PLATO AJVATOVICE, Ikindija-namaz i podizanje zastava učesnika
501. Dana Ajvatovice

20:00 TRAVNIK, Progress centar, dr. Hasnija Muratagić-Tuna, Tribina
„Pravopisna problematika u BiH"

Srijeda, 22. juni 2011.god.

19:00 BUGOJNO, Kulturni centar princeze Dževhere, Enes Karić, Promocija romana
„Jevrejsko groblje"

Četvrtak, 23. juni 2011. god.

16:00 VITEZ, Kruščica, Ispraćaj konjanika, Hor El-Kuds, Kulturno-zabavni program

17:30 BUGOJNO, Plato KSC, X Internacionalna smotra folklora

20:00 TRAVNIK, Progress Centar, Isnam Taljić, Promocija romana za djecu i mlade
„S Kapetanom i Vidrom na Šarenoj rijeci"

Petak, 24. juni 2011. god.

13:00 DONJI VAKUF, Baš-džamija, Džuma-namaz

19:00 JAJCE, Dom kulture, Behija Zlatar, Promocija knjige „Gazi Husrev-beg"

19:00 DONJI VAKUF, Dom kulture, dr. Senad Lavić,
Tribina „Perspektive razvoja Bošnjaka u 21. stoljeću"

20:00 TRAVNIK, Karaula, Saray-Sevdah, Kulturno-zabavni program

Subota, 25. juni 2011. god.

07:00 TRAVNIK, Karaula, Plato ispred džamije, Ispraćaj konjanika

09:00 BUGOJNO, 1. Memorijalni međunarodni taekwondo turnir „Tarik Ljubuškić Tare"

10:00 DONJI VAKUF, Kopčić - D.Vakuf, Rafting regata „Ajvatovica 2011."

12:00 OBORCI, Šeherdžik; Doček konjanika

13:00 OBORCI, Šeherdžik; Podne-namaz

16:00 DONJI VAKUF, Doček i prolazak konjanika

17:30 PRUSAC, Doček konjanika

18:00 DONJI VAKUF, Gradski stadion Radnik, Revijalna utakmica SBK Travnik - Sarajevo

20:45 PRUSAC, Srt, Džamija Hasan Kafije Pruščaka, Gosti iz Turske i Irana, Akšam-namaz,
Prigodan program, predavanje i zikr

22:45 PRUSAC, Srt, Džamija Hasan Kafije Pruščaka, Jacija-namaz

Nedjelja, 26. juni 2011. god.

08:00 PRUSAC, Prolazak konjanika ispred Handanagine džamije

08:30 PRUSAC, Prozivka bajraka ispred Handanagine džamije

08:45 PRUSAC, Polazak ka Ajvatovici

09:30 HAN, Odmor na Hanu

10:30 STIJENA, Prolazak kroz stijenu i dova

11:00 PLATO AJVATOVICE, Svečani program Ajvatovice

12:15 PLATO AJVATOVICE, Obraćanje Muftije travničkog

12:30 PLATO AJVATOVICE, Obraćanje Reisu-l-uleme

13:00 PLATO AJVATOVICE, Podne-namaz i dova,

13:00 PRUSAC, Srt, Džamija Hasan Kafije Pruščaka, Podne-namaz,
Mevlud - program za žene.

Vanprogramski sadržaji

- Drama „Gazi Husrev-beg"

- dr. Vesna Miović, promocija knjige „Mudrost na razmeđu"

Unrest in the Arab world

2011-05-24T14:09:00.006+02:00

The Arab Street Has Made Its Point

For Security and Democracy in Southeastern Europe: Muhamed Jusić

Since recent demonstrations against the ruling oligarchies in Tunisia and Egypt, along with the now-interna¬tional clash in Libya as well as rising unrest in some other Middle Eastern and North African countries, it is clear to all that this part of the world is at a historic turning point. Developments in Egypt and Libya have illustrated that this process will be neither quick nor easy. In spite of significant challenges, the "Arab street" has sent its message to ruling regimes. The time of people in those countries silently enduring dictatorships is behind us. This message is also meant for those who will come to rule these countries - that they should not count on establishing their own dictatorships or repressing freedoms in the name of any ideals, even reli¬gious ones. Protestors are asking for government that is willing to accept criticism and which will be responsible to the people in whose interest it is working.

It is true that these developments are seen from different perspectives both within these countries and elsewhere in the world, and that the sudden overthrow of regimes is viewed by rightist and leftist ideologists as proof of their own theories of social processes and as an opportunity to instumentalize dissatisfaction of the people in materializing their own interests - thereby ideologizing dissatisfaction for the purpose of achieving political goals. It is interesting that leftists throughout Europe and our region see in these developments a rebellion of the proletariat against "the obnoxious bour¬geoisie" and "American imperialism", while at the same time, radical Islamists have characterized these same events on Internet sites and forums as the ultimate crush of tagut (a tyrant who is usurping Divine law in opposition to the sovereignty of Allah). Still others see these uprisings as further proof of the superiority of the neoliberal economy and democracy, which has exported "our way of life" and the values of a democratic society through open borders and free trade.

The reality on the ground and the make-up of protesters, as well as why they have gathered in the streets in the first place, hardly supports any of these three theories. Few peasants (Arab felahs) or "regular people" who came to Cairo. Alexandria, or Benghazi to dethrone "the pharaohs of the new age" know anything about the conflicting ideologies or visions of the world that Arab and global elites talk about. These people are simply tired of a lack of freedom and prospects, the presence of corruption - which has entered every pore of life -and protracted unemployment and poverty. They don't know how to solve these problems and, according to early research, they don't even know who might know; but they want more from their governments and they want for their voice to be heard when it comes to deciding their own destiny. This is the biggest step forward these societies have made in modern times, although it is hard to predict how long these processes will last, which ideological form they will take in the end, and whether somebody will try to take these revolutions hostage for their own purposes. Whatever the outcome, the people of Arab countries have finally started playing a role in political processes and are gradually taking their fate into their own hands. With every freedom comes responsibility, and with it, uncertainty.

All that has been taking place in the past few months, and continues as I write this text, proves that the people of that part of the world, and their wishes and expectations, have outgrown the ruling elites, who have proven in all of this to be very dysfunctional. Based on initial reactions in the Arab world, we can see that these leaders look with fear upon developments that are bringing hope to ordinary people, and moreover that they are not ready to draw any sure conclusions from all that has been happening in the Arab street. The ruthless fight of Colonel Muammar Gaddafi to remain in power in Libya at any cost, regardless of the body count, and the threats he has aired - personally and via his son Saif al-lslam1 - that the country will be mired in a civil war if he leaves, prove that he has learned lit¬tle from the last few months. This is also reflected by the measures numerous other countries in the region have taken in order to prevent the same from hap¬pening there. They have hurried to undertake measures to prevent prices of basic foodstuffs from increasing, for example. The exception is Jordan, where the king dismissed the government and started negotiations with the opposition, but the role of the royal family in politics has not been discussed. In Mauritania and Syria, prices of bread, sugar, rice, and light distillate oil have been reduced artificially. The Algerian and Libyan governments undertook similar measures before the overthrow of Ben Ali in Tunisia, but it was not of much use. It was only after demonstrations in Algeria and Libya that the Algerian Council of Ministers decided to recall the state of emergency that had been in force for nineteen years.2 But everyone knows this is only the tip of an iceberg and that what the Muslim world is missing is not a dinar or a dirham more in people's wallets, but freedom, fair distribution of state assets, economic stability, and governments that are accountable to their people. The ruling oligarchies have been talking about this for years, but have done almost nothing. They have used decades of absolute power to get as wealthy as possible and make their military and economic elite rich as well. Today, when they promise to implement reforms as soon as demonstrators leave streets and squares, no wonder people do not believe them.

One of the reasons the governments in these countries have been caught off guard by all these new developments, and why autocratic regimes have started falling like dominoes after so many decades of rule, is the fact that those despots have, simply, been repressing any form of organized opposition for so long that it has emerged in a spontaneous and massive outburst of dissatisfaction that they never expected to be voiced. Of course, it is precisely this spontaneity and the absence of organized opposition that worries numerous analysts, who are afraid that uncoordinated protests could result in chaos and unrest and could, if they last too long, immerse countries in the tumult of civil war and destroy the basic foundations of an already fragile economic development. This is why so many people want revolutions in Arab countries to be successful, and for them to be followed by the establishment of democratic and civil systems, because this would show that these societies have the capacity to keep pace with the rest of the free world and that democracy does not have to be brought to them on American tanks. Establishment of a free civil society would demonstrate that democracy and security are not opposing forces, but that democratization of society in fact brings stability, in opposition to the message of repressive Arab rulers, who told their citizens and their Western allies that their countries would be engulfed by instability were it not for them and their dictatorships. These rulers and their ideologists have reiterated over and over again that even a corrupt government is better than no government at all, and that "a hundred years of tyranny is better one day of anarchy." Success of Arab revolutions would discredit this once and for all.

Establishing a democratic society is toilsome and hard work. It has always been that way, in all societies. Arab nations have just begun this process and they can hardly turn back now. But it is a fact that any government that rules Egypt, Tunisia, or any other Arab country which chooses democracy in the future, will inevitably return to dictatorship to remain in power if their democratic transition fails to face and solve the real problems of citizens. The fight for a better life can start in the Arab street, but it cannot end there. After all, the true bat- tie will be fought when (or if) new political forces are be given a chance and are obliged to disclose the culture of corruption and invent adequate policies to ensure greater economic growth, increased employment opportunities, civil freedoms, and much more that unsatis¬fied people in the streets are lacking.

NEW FACES

Numerous dilemmas and challenges that these fuming Arab societies face are best exemplified by the case of one of the most important Arab countries, politically, culturally, economically, and militarily - the Arab Re¬public of Egypt, which is proudly and rightly called Umu Dunia or "The Mother ofthe World" by its inhabitants.

There is still speculation as to who could take on the responsibility of leading Egypt through the insecure and demanding process of overall reform. For now, one name is most frequently mentioned as a possible presidential candidate, that of Mohamed ElBaradei, who is not affiliated with any party but is supported by the small and influential middle-class liberal elite. In previous elections, significant power has been exerted by opposition parties in the Kefaya3 movement. Those most active during demonstrations were from al-Gab-ha al-Democrati, but leftist Hizb al Tagammo' el Vatani el Takadommi el Vahdvavi' and Hizbu el-Amel, liberal par¬ties Hizb al-Ghad and Hizbu al-Wafd-al-Gadid, as well as some older parties and some new ones only recently founded, have exhibited strong infrastructure. In total, there are twenty-four different parties in Egypt, most of which fear the results if elections take place in the next few months, because they believe that so many years of dictatorship have ruined the country to the extent that no significant results will be achieved and the most probable winner of elections held "too soon" would be the previously-banned Muslim Brotherhood.4

One of the most looming uncertainties regarding a so¬lution to the present situation in Egypt is indeed the Muslim Brotherhood movement (El-lhvanu el-Musli-mun),5 which is, despite being banned from political action, considered the best organized political actor in the country and one that has been given more legitimacy by the military government. In the first weeks of demon¬strations, they kept a low profile, because, as they said in official statements, they did not want people to get the impression that they wanted to instrumentalize and politicize the dissatisfaction of the masses.

Analysts who have been closely watching the work of the Muslim Brotherhood believe they are waiting for the Arab street to finish its work, after which they can succeed in filling a vacuum, as the best organized political opposition faction and the only one with proven infrastructure. Similar developments can be expected af¬ter regime toppling in other Arab countries where the Muslim Brotherhood or similar supporters of political Islam are active. An alternative analysis of the Muslim Brotherhood's restraint during demonstrations asserts that the Brotherhood is aware that they are the biggest reason the administrations in Washington, DC and in EU member states chose initially not to openly support protestors in the streets of Cairo, and why they did not pressure Hosni Mubarak into stepping down. This, of course, reflected fears of "the West" that Mubarak could be replaced by Islamists from the Muslim Broth¬erhood or a similar organization - elements that are not fond of what they consider "Western imperialists interfering with internal issues of Arab countries" and which are ready to openly oppose the Israeli occupation of Palestine. Of course, there are those who em¬phasize that the Muslim Brotherhood has shown it is a pragmatic political group that can hardly be perceived as radical, and this is supported by its behavior during the weeks of the Egyptian crisis.

There is another noteworthy opinion in this debate, expressed by Tariq Ramadan, a leading Muslim intellectual who lives in Europe and explores the issue of Muslim identity in the West. He is a grandson of Hasan el-Benna, founder of the Muslim Brotherhood movement. Ramadan has said that one of the reasons for the Brotherhood's indecisiveness during protests in Egypt lay in the fact that its members were conflicted within the organization, even at an ideological level.6 He claims there are two streams within the movement; a con¬servative stream which advocates the Islamization of Egyptian society, and a younger, more liberal stream that wants the Brotherhood to follow the model of political action chosen by the Turkish AKP party, i.e. operating on Islamic ethnic and moral principles in the framework of a civil, democratic, and even secular society.

George Friedman, of Stratfor, agrees. He believes it is true that the present Muslim Brotherhood in Egypt is marked by competing values and that a large part of the organization is acting from the shadows due to Mubarak's previous repression, but he, too, does not know whether this group is weaker than the protesters asking for democ¬racy. In the end, he notes that the Brotherhood's caution should not be confused with weakness.7

THE ROLE OFTHEARMY
Immediately upon President Mubarak's resignation, Egypt's Military Council took over, headed by the Su¬preme Constitutional Court, which is to rule the country for the next months until conditions are created for presidential and parliamentary elections.The Mili¬tary Council dissolved both houses of the Parliament and suspended the Constitution, but also issued an or¬der for the military to clear Liberation Square instead of police forces, removing the most stubborn protesters who lived there in an improvised tent settlement. The Military also appointed a judge, Tariq al-Bishri - a distinguished advocate of the independence of the judiciary during Mubarak's regime - as the head of a commission to propose constitutional changes. The Commission was established to alter certain constitu¬tional provisions and determine the rules for a referendum on these alterations, promised by the General to be held within two months.8
Since the first days of revolution in Egypt, it has been obvious that the military plays, and will continue to play, a key part in everything that happens in one of the most important and most influential countries in the Arab and Muslim world. We will witness an identical situation in other Arab countries in which the military plays a key role in sociopolitical developments. In this respect, nothing has really changed in Egypt. This is, in the best case scenario, only the beginning, because the military has always controlled everything in the country. President Mubarak, after all, is himself a product of the military establishment.

We should not forget that the military overthrew the much hated Egyptian monarchy in a 1952 coup, under the leadership of the charismatic Gamal Abdel Nasser and his Free Officers, who started an anti-colonial Arab revolution and, in a way, heralded a new period of modernization in Egypt. Mubarak entered Egyptian politics by advancing in the military hierarchy and climbed all the way to the position of president during the rule of Anwar Sadat. When Sadat, the third Egyptian president, was killed by his own soldiers - led by Khalid Islambouli - at a military parade in 1981, Mubarak was sitting next to him and was wounded in the arm. When he took over, nothing much changed.9 Mubarak sur¬rounded himself with people he trusted and who came from the military. Half of the ministers in the former government were military personnel, and an absolute majority of local officials were as well. The military has always been very present and played a key role in developments in Egypt; they control trade in various goods and own everything from chicken farms to edu¬cational institutions. Despite all this (or maybe because of all this), the military enjoys a great reputation among the people, and Mubarak built his own (now extinct) popularity on the role he played in one of the rare victories of Arabs against Israel.
At the moment, the military plays a crucial role in the process of stabilization and the peaceful transfer of power, but many politicians are wondering to what extent the Military Council, which consists of Mubarak's closest associates, is willing to negotiate the role of military in the long term. Analysts at the Independent state that the military must "not resort to the Mubarak regime's constitutional tricks and devices in order to disable certain parties and promote its own favorites."10

In truth, there are few who believe that the military will willingly give up its position and remain an outsider to coming developments. It is, therefore, to be expected that the true fight for the democratization of Egypt will take place when, after free elections, establishment of democratic supervision over the military and the placement of its activities within the constitutional framework become agenda items. In Arab countries which have not seen the foundations of their ruling regimes shaken as significantly as in Egypt and Tunisia, it is unlikely that these issues will ever find their place in governmental agendas without pressure and support from the public.

THE REVOLUTION RUNNETH OVER

Regardless of who comes to power in Arab countries and in what capacity this will manifest, in the face of immense influence of military structures, those people will have to be acutely aware that new realities have replaced old ones in those societies, and that they will have to cope appropriately with them. Those new realities are built on the fact that stronger civil society institutions, along with blogger communities and inde¬pendent international media, such as Al-Jazeera, have woken up individuals who cannot be ignored anymore. This new media and social reality in the countries of the Middle East and North Africa, where citizens have his¬torically been completely shut out of their government and politics but for ceremonious voting from time to time in elections that were hardly any serious challenge to ruling parties and pro-regime forces, has created a new political paradigm in which citizens have become an inevitable and undeniable force.

Demands for the voices of these excluded masses to be heard is the common denominator of the wave of demonstrations and protests that have engulfed numerous countries, from Iran to Iraqi Kurdistan, from Jordan, Bahrain, Yemen, Algeria, and Morocco to the Ivory Coast. This wave of dissatisfaction has its own specific features in each country, based on the variable social re¬alities they face. In some, Islamists are the driving force of widespread dissatisfaction; while in Iran, the masses are opposing theocratic dictatorship. In Iraq, Sunnis are using the momentum of people's dissatisfaction to point to the fact that they are being discriminated in the country, where more and more power belongs to the Shiite majority; in Bahrain, the Shiite majority is protesting against domination by the ruling Sunni minority. And in each of these countries, skeletons are staring to fall out of closets and problems that have been suppressed for decades are surfacing with only one clear message: the days of people's rage have arrived (the day when Egyptians tried to exert ultimate pressure and force Mubarak to step down was called yamul-gadab, or "the day of rage").

As analysts were guessing which Muslim country might be the next to face the wrath of the Arab street following the overthrow of Ben Ali in Tunisia and Mubarak in Egypt, almost no one could have guessed that the next arena would be a country everyone knew would put up a brutal and unmerciful fight. But, in just a few days, this was exactly what happened. Libya and Sirya have entered unpredicted chaos and, as I am writing this text, are on the verge of a civil war. Due to his well-known, to put it mildly, eccentricity, Libyan leader Gaddafi has shown incredible endurance in his autocratic rule, sending his air force to repress his own people and threatening to fight "untilthe last man, last woman, and last bullet."11

Success of the revolution against Gaddafi's four-decade rule would be the most commanding proof that Arab countries are unstoppably walking down the path of liberation and reform, and that they are capable of overthrowing even the most ingrained dictatorships. At the same time, the outbreak of a bloody and protracted civil war there could have an extremely negative effect on the process in the entire region. The days ahead will show whether freedom-thirsty Arab nations have bit off more than they can chew.

The author is a Bosnian theologian and publicist

NOTES:
1 More on Saif al-lslam Gaddafi addressing the Lybian people on February 21, 2011, at the web site of Arab satellite channel Al-Jazeera: http://www.aljazeera.net/NR/exeres/IC99E73l-BBFB-4228-BIIC-329622FF52Fl.htm (accessed February22, 2011).
2 "Algeria's Emergency Law To Be Lifted Imminently" RTTNews, February 22, 2011 http://www.rttnews.com/Content/Political-News.aspx?ld=l558875&SM=l (acessed February 23,2011).
3 More on this political organization at its official web site: http:// www.harakamasria.org/
4 According to statements given by Secretary General of the Brotherhood, Muhammed Bedi, the party will probably be called Hizbu el-Hurije velAdale (Party of Freedom and Justice) and it will, immediately after founding, be joined by all independent candi¬dates representative of the Muslim Brotherhood in legislative bodies of the Republic. The Party coordinator and person in charge of its registration is Mohamed Saad El-Katatni. See: http:// www.ikhwanonline.com/Article.aspx?artid=7948 I &secid=21 0 (accessed February 23, 2011).
5 More on history of Muslim Brotherhood, its most prominent ac¬tors, their clash with the ruling regime, and their internal conflicts, in a book authored by the author of this article: Islamist Move¬ments (Zenica, 2005) 32-46.
6 Tariq Ramadan has presented these opinions while a guest at a number of global satellite TV stations, and has reiterated some of them on Al-Jazeera's Riz Khan Show, together with Slavoje Zizek. The show was broadcast on February 3, 2011, and can be viewed at Al-Jazeera's official web site: http://english.aljazeera.net/pro-grammes/rizkhan/20ll/02/20H23884334253l.html (accessed February 23, 2011).
7 Agenda:With George Friedman on Egypt, Stratfor, January 28, 2011, http://www.stratfor.com/analysis/20IIOI28-agenda-george-fried-man-egypt(accessed February 11,2011).
8 MarwaAwad,"Egyptian army appoints head of constitution body," Reuters-Cairo, February 14, 2011, http://www.reuters.com/arti-cle/20ll/02/l4/us-egypt-constitution-committee-idUSTRE7ID-7DM20ll02l4(accessed February 16, 2011).
9 For more information on how Egypt functioned as a state, see: Nazih N. Ayubi, The State and Public Policies in Egypt since Sadat (Ithaca, NY: Ithaca Press, 1991). On Hosni Mubarak, see pages: 84, 99, 102, 226, 239-240, 260. On the role of military in Mubakar's era, see page 240.
10 "The fate of the revolution lies in the hands of the generals,"
The Independent, February 14, 2011, http://www.independent.
co.uk/opinion/leading-articles/leading-article-the-fate-of-the-rev-
olution-lies-in-the-hands-of-the-generals-22l3882.html (accessed
February 20, 2011).
11 Momir Turudic, "To the last man, woman and bullet," Vrijeme, Feb-
ruary 24, 2011.

Bin ladin je mrtav, šta sad?- Uvodnik novog broja Preporoda

2011-05-16T12:19:00.002+02:00

Piše: Muhamed Jusić- Preporod

Izvjesno je već sada da će jedan od najznačajnih događaja tekuće godine biti ubistvo najtraženijeg svjetskog bjegunca Usame bin Ladena, (nedjelja 1.5.2011.) u vili u pakistanskom ljetovalištu Abotabadu.

I dok su svjetski dužnosnici kako na Zapadu tako i u muslimanskom svijetu, sa izuzetkom malog broja ljevičarskih antiameričkih režima, pozdravljali i slavili ubistvo Usame, niko osim malog broja liberalnih organizacija i pojedinaca nije postavio pitanje legalnosti pogubljenja bez davanja prilike na pravedno suđenje. Naime, prvo je iz Bijele kuće došlo nekoliko oprečnih verzija o tome šta se uistinu dešavalo u Usaminoj vili-skrovištu. Kada se napokon ispostavilo da Usama nije davao otpor, kako je u početku saopšteno, već da je ubijen pred njegovom ženom i kćerkom pojavilo se nekoliko usamljenih glasova koji su, ne želeći da relativiziraju njegov zločin, počeli postavljati pitanje o tome koga to još teoretski Obamina administracija može pogubiti bez suđenja. Jer, tvrde oni, bez obzira što se radi o najtraženijem svjetskom teroristi, ovdje je riječ o ozbiljnom i opasnom presedanu u međunarodnom pravu.

Jedino je drugačije reagovao zvanični Vatikan čiji je glasnogovornik Federico Lombard izjavio kako ubistvo Usame bin Ladena nije povod za proslavu, već za razmišljanje. U vijesti koju je prenijela agencija CNS on je pojasnio kako je stav Katoličke crkve kako se ubistvo bilo kojeg čovjeka, čak ni kad se radi o opasnom međunarodnom teroristi, ne smije proslavljati. "Osama bin Laden je, kao što svi znamo, bio najodgovorniji za širenje podjela i mržnje među ljudima. Uzrokovao je smrt brojnih ljudi i manipulirao religijom u svoju korist", kaže Lombardi, ali ipak ističe kako se kršćani u trenutku smrti nikad ne vesele, već se osvrću na odgovornost koju svaka osoba ima pred Bogom i pred ljudima, prenosi kršćanska agencija CNS. Naravno, bilo kakvo slično reagovanje od strane nekog muslimanskog autoriteta ili zvaničnika moglo bi se protumačiti kao podrška terorizmu pa su zato vjerovatno i izostale bilo kakva ozbiljne analize samog događaja i onoga što on implicira, osim izljeva opće euforije.

Sada kada se euforija stišava pravo je vrijeme da se počnu postavljati neka ozbiljna pitanja oko toga šta će se desiti nakon što Usame više nema. Stručnjaci za međunarodni terorizam već odavno znaju da El-Kaida nije nikakva strukturirana i hijerarhijski uređena organizacija. Ona to danas sigurno nije, a veliko je pitanje koliko je ikada i bila. Ono što svjetski mediji nazivaju El-Kaidom prije je neka vrsta ideološkog kišobrana ili čak brenda ispod kojeg se okupljaju različiti pravci militantnih islamista nerijetko sa sasvim različitim ciljevima, neprijateljima i motivacijama. U tom smislu Usamina smrt neće značajno utjecati na razvoj događaja u El-Kaidi. On je već dugo u El-Kaidi samo inspirator i duhovni autoritet, a ne operativni komandant. Njegovi govori, pogledi i stavovi će ostati da žive i nakon njega samo još okrunjeni aureolom mučeništva. Zato je pravo pitanje šta će se desiti sa tom njegovom zaostavštinom, njegovim „tekovinama".

Jasno je iz prvih saopštenja simpatizera El-Kaide da će oni Usaminu smrt pokušati iskoristiti kako bi samo povećali njegovu karizmu i okrunili ga konačnim dokazom njegove požrtvovanosti za ideale, tačnije, počasnom titulom šehida. Osim toga, ako se analiziraju ta saopštenja vidi se da oni pokušavaju Usaminu smrt bez suđenja iskoristiti kao još jedan dokaz američkog zuluma i još jedan motivirajući argument za nove regrute što je, izuzmu li se ranije spomenuti problemi oko legalnosti takvog čina, sigurno značajan propust Obamine administracije u dugoročnom sukobu sa ovom ideologijom.

Međutim, prije otprilike deceniju svi oni koji su živjeli u arapskom svijetu ili su tamošnja dešavanja pratili iz prve ruke znaju da je Usama tada uživao potajnu podršku značajnog dijela arapske ulice, ali ne zbog njegovih metoda terorisanja nedužnih civila niti njegovog načina tumačenja vjere, nego prije svega zbog toga što je bio među rijetkima koji se javno uspostavljao tiranskim arapskim režimima i američkoj vanjskoj politici koja ih je neupitno podržavala. Danas, nakon što je arapska omladina pokazala da postoje i drugi načini da se suprotstave korumpiranim režimima, El-Kaida je marginalizirana. Tokom dešavanja u Egiptu, Tunisu i drugim arapskim zemljama njih nije bilo kao ni njihovih parola i povika. Tek tamo gdje stvari ne idu kako treba i gdje nada polako umire kao što je slučaj sa Libijom pojavljuju se naznake da se simpatizeri El-Kaidinih ideja pokušavaju infiltrirati u čitav proces zarad vlastitih ciljeva. Samo sloboda, pravda i nada u bolje sutra mogu iskorijeniti radikalne ideologije. Zato je bitno da Arapsko proljeće uspije i da ne krene u pogrešnom pravcu. Arapski bijes je Usamu učinio herojem kod nekih, a danas, kada ljudi vide nadu u drugima koji nude jednu drugačiju verziju svijeta, njegovo učenje postaje irelevantno.

Amerika možda jeste zadala težak udarac El-Kaidi ubistvom Usame bin Ladina, ali pravi udarac joj je ipak zadala arapska ulica koja je dala nadu mladima širom arapskog i muslimanskog svijeta da ne moraju posezati za nedozvoljenim metodama terorizma, nasilja i destrukcije kako bi skrenuli pažnju na svoje probleme i popravili stanje u kojem se njihova društva nalaze. Američki specijalci iz jedinica Foka možda jesu ubili Usamu ali samo sloboda i nada u boje sutra mogu u arapskom svijetu ubiti ideologiju i okolnosti koje su Usamu pretvorile u to što on jeste bio.

Za nas u BiH je kratkoročno skoro pa nebitno šta će se na globalnom planu uistinu dešavati sa El-Kaidom i njenom ideologijom, jer se tom pitanju kod nas nikada studiozno i ozbiljno nije pristupalo. Ono se u uzavrelom bosanskom političkom loncu koristilo u dnevnopolitičke svrhe u kojima se nije prezalo od gnusnih izmišljotina, pretjerivanja i konstrukcija, ali i minimiziranja i negiranja čitave opasnosti, a sve s ciljem postizanja zacrtanih nacionalnih ciljeva. U tom smislu nije za očekivati da oni koji su izmišljali bijelu El-Kaidu po bosanskim gradovima i koji su tvrdili kako u Srebrenici nisu pobijeni nedužni mladići nego opasni mudžahedini koji su prijetnja Evropi prestanu sa takvim konstrukcijama sve dok im to služi dnevnopolitičkim ciljevima.

I da, jedno je sigurno: najveću korist će od svega ipak imati Barack Obama kojemu je dobro poljuljana popularnost u američkoj javnosti pred nadolazeće izbore za samo jedan dan skočila za deset posto.

Delegacija Ureda za hadž IZ BiH u Saudijskoj Arabiji

2011-05-07T18:54:00.003+02:00

Pripreme za hadž 1432.H./ 2011.g.

Potpisan protokol o organizaciji hadža između Ureda za hadž IZ BiH i Ministarstva hadža Saudijske Arabije u 1432.H./2011.g.

Delegacija Rijaseta IZ BiH predvođena direktorom Ureda za hadž Nezimom ef. Halilovićem, u čijem sastavu su bili Rasim Brković, sekretar Ureda i Muhamed Jusić, bila je u periodu od 22.4. 2011.g. - 2.5.2011.g. u radnoj posjeti Kraljevini Saudijskoj Arabiji gdje su na poziv Ministarstva hadža Kraljevine Saudijske Arabije potpisali protokol o organizaciji ovogodišnjeg hadža. Na sastanku u Ministarstvu kao i u drugim institucijama u čijoj ingerenciji je organizacija najvećeg muslimanskog hodočašća, moglo se čuti kako saudijske vlasti nemaju nikakvih primjedbi na način na koji Rijaset IZ BiH organizuje hadž. Naprotiv, domaćini su u više navrata istakli kako sve relevantne saudijske institucije u svojim izvještajima ističu evidentan napredak u organizaciji hadžija iz Bosne i Hercegovine, naročito u pogledu organizacije boljih uslova smještaja, ishrane, zdravstvene njege, kvalitete prijevoza, te disciplinovanosti bosanskih hadžija. Još jedna od zajedničkih opservacija koja se mogla čuti sa obje strane u analizi prošlogodišnjih organizacija hadža jeste da se struktura bosanskih hadžija već nekoliko godina mijenja u korist sve većeg broja mladih ljudi i bračnih parova koji dolaze obaviti hadž.
Domaćini su goste iz BiH upoznali i sa novim projektima koje Vlada Kraljevine Saudijske Arabije poduzima i na kojima radi kako bi osigurala što jednostavnije obavljanje hadžskih obreda i postepeno omogućila eventualno povećanje broja hodočasnika. Tako se već ove godine očekuje da i hadžije koji iz naše zemlje u Svetu zemlju putuju kopnom budu uključeni u prijevoz novim metroom na području Mešaira; od Mine preko Muzdelife do Arefata i nazad.
I ove godine, kao i prethodnih, broj hadžija koji prema ustanovljenim kvotama (na hiljadu muslimana jedne države jedan hadžija) mogu dobiti saglasnost, odnosno vizu, iz BiH ostao je na cifri od dvije hiljade i dvjesto hadžija. Ured za hadž BiH već je pokrenuo aktivnosti na upisu novih hadžija koji ovu petu dužnost svakog imućnog i sposobnog muslimana planiraju obaviti u 1432. h.g. odnosno 2011. god. A sve one koji se planiraju priključiti ovogodišnjoj karavani bosanskih hadžija iz Ureda savjetuju da zbog ograničenog broja što ranije pokrenu predviđenu proceduru. Više informacija o prijavama, cijenama i savjetima budućim hadžijama može se naći na web stranici Rijaseta IZ BiH: http://www.rijaset.ba/

Objavljen poziv na HADŽ 2011/1432

2011-04-12T12:02:00.007+02:00

Rijaset Islamske zajednice u BiH, Ured za Hadž, objavio je, javlja Zulhulejfa, Poziv na hadž za 2011-1432 godinu.

Cijena za odlazak na hadž avionom iznosi: 6250 KM

Cijena za odlazak na hadž autobusom iznosi: 5670 KM U cijenu hadža uračunata je i hrana na bazi polupansiona (doručak i večera). Na priloženim linkovima možete preuzeti zvanični poziv na hadž sa planiranom maršrutom, terminima i cijenom, ovisno za koji se prevoz odlučite (avion ili autobus).

Maršruta, termini AVION

Maršruta, termini AUTOBUS

Potrebna dokumentacija za prijavu

Savjeti za ličnu higijenu

Roba koju hadžije ne smiju unositi u Saudijsku Arabiju

Tromjesečni kurs: Islam u javnom prostoru

2011-04-05T20:15:00.006+02:00

Centar za edukaciju i istraživanje „Nahla“ drugu godinu zaredom organizira tromjesečni kurs „Islam u javnom prostoru“. Kurs je namijenjen novinarima iz elektronskih i printanih medija koji se bave problematikom vezanom za islam i muslimane, aktivistima vjerskih organizacija i nevladinih organizacija inspiriranih vjerom, vjerskim službenicima, imamima, vjeroučiteljima, te svima onima koji imaju priliku govoriti o islamu u javnom prostoru. Cilj ovog kursa je senzibiliranje polaznika za objektivno, profesionalno i terminološki precizno prezentiranje islama i islamskih vrijednosti u javnom diskursu te analiziranje pitanja koja predstavljaju izazov za muslimane u sekularnom društvu u kojem živimo. Neke od tema o kojima će biti riječi tokom kursa su: • Islam u javnom diskursu (pozicioniranje islam-mediji-društvo) • Jezik i javna komunikacija u teoriji i praksi • Različite forme pisanog izražavanja u javnom prostoru (novinarske forme), • Priprema za javni nastup, • Javni nastup – praktične vježbe, • Terminološka preciznost u javnom nastupu, • Islam u sekularnom društvu, • Hidžab u javnom prostoru, • Ekstremizam, terorizam i radikalizacija muslimana, • Islamofobija u javnom diskursu, • Kako reagirati u kriznim situacijama - primjeri dobre i loše prakse. Predavači na kursu su stručnjaci iz oblasti lingvistike, žurnalistike, islamskih nauka, te istaknuti novinari i medijski radnici (Amir Zukić, izvršni direktor programa TVSA, prof. dr. Fikret Karčić, dr. Amir Karić, mr. Ahmet Alibašić, mr. Alen Kalajdžija, mr. Đermana Šeta, Muhamed Jusić i drugi). Nastava će se održavati svake nedjelje od 16.30 do 20.00 h u multimedijalnoj sali CEI „Nahla, a za polaznike je osigurano osvježenje tokom pauze. Participacija za učešće na cjelokupnom kursu iznosi 50 KM po osobi. Za polaznike izvan Sarajeva postoji mogućnost dogovora o nadoknadi za prijevoz. Na kurs se mogu prijaviti i muškarci i žene. Formulare za prijavu možete preuzeti na linku ispod. Popunjene formulare slati na adresu info@nahla.ba do 8. aprila 2011. Kurs počinje u nedjelju, 10. aprila 2011. godine u 16.30. Više na: www.nahla.ba

Kad tuča počne, ne bira se motka

2011-04-05T11:56:00.006+02:00

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH) Pobunjenici su još daleko od organizovane vojne sile koja se može suprotstaviti libijskoj vojsci, pa je pitanje šta saveznici moraju zraditi ako žele brzo ukloniti Muamera el-Gadafija Revolucionarni duh širom Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka ne jenjava ni nakon što su nezadovoljni narodi naletjeli na tvrd orah, ekscentričnog Muamera el-Gadafija. U Siriji je situacija bila na rubu eskalacije ali, je brutalna reakcija vladajućeg režima i pokušaj nametanja potpune medijske izolacije i iscenirane podrške narodnih masa vladajućem režimu, trenutno uvela zatišje za koje niko ne može garantovati koliko će trajati.U jednom trenutku se učinilo da će predsjednik Sirije Bashar al-Assad, koji je na toj poziciji zamijenio svoga oca, pod pritiskom naroda barem obećati početak reformi.

Cilj je podjela?

Međutim, kako su demonstracije koje su počele 15. marta pod pritiskom sigurnosnih snaga počele jenjavati, predsjednik je u svom obraćanju Parlamentu izjavio kako je uzrok svega što se dešavalo pokušaj „zavjere protiv Sirije“ koji nije uspio. Upozorio je da Sirija proživljava "izuzetan trenutak, koji izgleda kao test našeg jedinstva", i ocijenio da su neprijatelji zemlje iskoristili situaciju da posiju haos, a o razlozima narodnog nezadovoljstva i njihovim zahtjevima, ukidanju vanrednog stanja, novom zakonu o medijima i političkom pluralizmu, barem za sada, ni riječi.

U Jemenu se nastavlja natezanje naroda i predsjednika Ali Abdala Saliha, a čini se najveću korist od svega imaju šiitski pobunjenici- Husijuni, s kojima je režim Abdala Saliha vodio dugogodišnji rat i El-Kaida koja napada skladišta i tvornice naoružanja i regrutuje sve više pristalica, ne samo među nezadovoljnim Jemencima, nego i saudijskim disidentima. Ove dvije ideološki sukobljene strane, ali obje podjednako antizapadnjački orjentisane, koriste ovaj vakuum kako bi se spremile za neke nove vlastite ratove za prevlast nad Jemenom.U Kuvajtu je smijenjena vlada, a u Jordanu incidenti nižeg intenziteta traju već mjesecima. Ipak, situacija je i dalje daleko najdramatičnija u Libiji.

Zamjenik libijskog ministra vanjskih poslova Haled Kaim je u emisiji talijanske televizije optužio koaliciju koja napada Libiju da želi "podijeliti zemlju na dva dijela", prenijele su agencije.

"Koalicija svojom taktikom želi dovesti do bezizlazne situacije i podijeliti zemlju na dva dijela, što znači dovesti je do građanskog rata, rata koji bi potrajao, želi je dovesti do početka nove Somalije, što je izrazito opasna situacija", ocijenio je Kaim. "Pobunjenici i dalje napadaju naše oružane snage. Ako nas to dovede do građanskog rata doći će do pogibije nevinih civila", rekao je on, a prenijele svjetske i lokalne novinske agencije.

Ovo mišljenje, nažalost, dijeli sve veći broj svjetskih analitičara, ali i brojni svjetski centri političke moći kojima se sve više čini da za Libiju nema brzih rješenja i da bi u slučaju da se ne mogne ovladati Tripoliem bilo dovoljno ostvariti kontrolu nad naftom bogatom istoku zemlje. Svima je jasno da napadi saveznika na Libiju možda mogu spriječiti Gaddafija da slomi pobunu u zemlji, ali zasigurno neće okončati konflikt. Osim toga, ne treba zaboraviti da je režim Sadama Huseina u Iraku ostao na vlasti i pored pobune Kurda na sjeveru i šiita na jugu čak jedanaest godina nakon što je uspostavljena zona zabrane letenja, odnosno sve dok Amerikanci i njihovi saveznici nisu ušli kopnenim trupama i „čizmom zauzeli„ Irak.

CIA i specijalci

Zasada, međutim, prema zvaničnim izjavama Obamine administracije oni ni po koju cijenu neće dopustiit da se uvuku u građanski rat niti imaju planove za kopnenu intervenciju. Slično mišljenje imaju i drugi njihovi saveznici iz NATO-a, ali i Arapska liga koja je jasno rekla da je protiv vojnog prisustva stranih vojnih sila u Libiji. I pored toga, neki britanski mediji su izvijestili kako postoje informacije sa terena, ali i neimenovanih vojnih krugova, da su specijalne vojne jedinice britanske vojske u nekoliko navrata već intervenirale na libijskom tlu izvodeći izviđačke, diverzantske i tzv. precizne taktičke misije na ključnim mjestima kako bi olakšali pobunjenicima da se pregrupišu i kako bi omeli napredovanje Gaddafijevih trupa prema istoku zemlje.

Britanski operativci iz obavještajne agencije M16, kako navodi The New York Times , već neko vrijeme usmjeravaju vazdušne napade britanskih aviona i prikupljaju podatke o kolonama tenkova, artiljerijskim oruđima i raketnim instalacijama. Ipak svi znaju da se pobjeda nad Gaddafijevim trupama ne može izvojevati samo iz zraka i malim tektičkim i obavještajnim skupinama, a u nespremnosti saveznika, naročito SAD-a, da rasporede svoje kopnene snage i Libiju pretvore u novi Irak, ostaje samo jedna varijanta a to je da se za tu misiju iskoriste pobunjenici i da im se s tim ciljem i pomogne.

Za sada su pobunjenici pokazali da su, iako izrazitom motivisani, jako neorganizovana i dalek od ozbiljne vojne sile koja bi mogla da se nosi sa lojalnim elementima gadafijeve vojske. Zato je za očekivati da će saveznici u tom smislu pomoći pobunjenicima i po modelu CIA -inih akcija podrške afganistanskim mudžahedinima u borbi protiv SSSR-a dati neki oblik stručne pomoći različitim vojnim frakcijama. Tome u prilog govori i tekst iz izdanja The New York Times-a za 31.3.2011. u kojem se već tvrdi da je CIA još prije nekoliko sedmica ubacila svoje agente u Libiju.

Osim toga sve češće se spominje i mogućnost ili potreba da se pobunjenicima pomogne u oružju. Tačno je da su se pobunjena istočna libijska plemena u prvim danima revolucije, prije nego što je Gaddafijeva avijacija uništila izgubljene kasarne i skladišta oužja, dokopala znatnih količina naoružanja ipak bi im dobro došla podrška u određenim vrstama protivtenkovskih oružja koja bi im uz podršku NATO-a iz zraka osigurala taktičku prednost nad Gaddafijevim pristašama. Za sada zvanično NATO odbija tu mogućnost iz prostog razloga što bi to još više izvelo čitavu intervenciju iz okvira rezolucije Savjeta bezbjednosti. Tako je u prošli utorak po završetku međunarodnog samita o Libiji u Londonu, glavni sekretar NATO-a Anders Fogh Rasmussen na pitanje Sky Newsa postoji li mogućnost da dobiju oružje pristalice opoizicije odgovorio da je NATO "tu da štiti stanovništvo, a ne da ga naoružava", te dodao da „rezolucija Vijeća sigurnosti vrlo jasno zahtijeva embargo na oružje“.

O snabdijevanju pobunjenika oružjem "nije se razgovaralo" na sjednici, izjavio je britanski ministar vanjskih poslova William Hague, ali je Francuska izrazila spremnost da sa svojim saveznicima razgovara o vojnoj pomoći pobunjenicima. Malo ko vjeruje da saveznici vrlo brzo, ako to već i ne rade, neće početi sa obukom i opremanjem pobunjenika uz saglasnost međunarodne zajednice ili kako se to obično radi onako „ispod žita“. Naravno, u Americi i na zapadu svi znaju kakve je rezultate sličan eksperiment sa afganistanskim mudžahedinama imao i niko ne može garantovati da se nešto slično neće ponoviti. A s obzirom na heterogenost pobunjeničkih snaga postoji velika vjerovatnoća da bi se slični elementi mogli infiltrirati u sukob zarad vlastitih ciljeva, naročito ako sukob potraje.

Ruski folovi

A ako se iz čitavog procesa izrodi neka nova El-Kaida o tome će se pisati kasnije ili će to biti novi povod za neke nove intervencije u tom dijelu svijeta.

Bez obzira na to kakve će oblike saveznička intervencija u Libiji, koja bi se ovih dana trebala staviti pod zvaničnu komandu i koordinaciju NATO-a, imati u budućnosti ona je već sada, po mišljenju mnogih, izašla izvan okvira mandata kojeg su dobili od Savjeta bezbijednosti. Već u prvim danima uspostave noflight zone Arapska liga je imala prigovore tvrdeći da oni nisu dali saglasnost da se gađaju administrativne i druge građevine širom zemlje nego da se spriječe avioni libijske avijacije da gađaju civile u od centralne vlasti odmetnutim gradovima. Objašnjenje saveznika je bilo da uspostava zone zabrane letenja ne znači samo presretanje libijskih aviona nego, prema njihovom tumačenju, potpuno uništenje libijske avijacije i njenih potencijala, što znači i sistema protuzračne odbrane, sistema kontrole neba, aerodroma i uskladištenih aviona, komunikacja, pa i komande. Na taj način na listi potencijalnih meta se moglo naći sve što su saveznici htjeli da se nađe, pa čak i jedna od Gaddafijevih palata.

Najglasnija je u svom protivljenju trenutnom razvoju situacije Ruska Federacija koja je imala pravo veta i mogla spriječiti bilo kakvu intervenciju, ali to nije uradila. Naprotiv, upravo su oni uz Kinu dali prešutnu saglasnost u Vijeću sigurnosti da se otpočne saveznički pohod na Gaddafijev režim.

Danas se i oni kao i Arapska liga prave da su prevareni iako je teško povjerovati da stvarno nisu znali kakve razmjere će saveznička intervencija imati. Ali eto, već od prvih dana Rusi traže prekid "neselektivne" upotrebe sile koja uzrokuje stradanja civila u Libiji. Tako je glasnogovornik ruske diplomatije Aleksandar Lukačevič u saopćenju izdatom tim povodom izjavio kako su u „okviru zračnih udara na Libiju meta napada bili i ciljevi nevojne naravi".

Da Rusi znaju zbog čega se bune dokazuje i činjenica kako su napadi savezničke avijacije na libijske ciljeve nastavljeni i nakon što su u NATO-u ustvrdili da je zona zabrane letenja uspostavljena i da su svi vazduhoplovni kapaciteti libijske vojske uništeni. Pitanje je šta su u tom slučaju saveznici gađali što ne izlazi iz okvira UN-ove Rezolucije 1973. kojom se uspostavlja zona zabrane letenja.

I dok se Rusija i neke druge zemlje koje imaju tradicionalno dobre ekonomske odnose sa Libijom protive napadima saveznika na druge ciljeve i čak napade na logistiku i oklopne jedinice Gaddafijeve vojske, saveznici tvrde kako ista ta rezolucija „dopušta primjenu sile radi zaštite libijskih civila od napada režima pukovnika Moamera Gaddafija“. A kad tuča počne, ne bira se motka.

Muke po Obami

Kada je Barack Obama obećao da će kada bude predsjednik SAD-a uraditi sve kako bi ujedinio politički i ideološki duboko podijeljeno američko društvo i približiti demokrate i republikance, nije mogao ni slutiti da će mu to poći za rukom tek u protivljenju načinu na koji on radi svoj posao. A upravo se to dešava danas. Obama se našao pod žestokim napadom kako svojih tradicionalnih oponenata tako i svojih kolega iz stranke koji ga optužuju da se ponaša isto kako Bush Mlađi da je Ameriku uveo u rat bez jasne strategije, jasno definisanih ciljeva i bez konsultacija sa Kongresom. Najdalje je u kritikama otišao demokrata Dennis Kucinich, koji smatra da je Obama načinio prekršaj koji je dovoljan razlog za pokretanje procedure opoziva (an impeachable offense). Obama se brani da su oni morali priteći svojim evropskim i arapskim saveznicima koji su bili zabrinuti razvojem situacije u Libiji, ali i zato što nisu smjeli dozvoliti da se ponovi još jedna Bosna. Osim toga, on tvrdi je Kongres „konsultovan“ i da je poslije početka intervencije, u zakonskom roku od 48 sati, poslao i pismo u kojem objašnjava prirodu i ciljeve američkog vojnog angažovanja.

Iako Obama tvrdi da je Amerika najveći dio posla u Libiji završila slamanjem kičme libijske vojske i da će sada sve veću ulogu imati saveznici, teško da će se Obama izvući iz čitave avanture bez političkih modrica. Jay Leno, poznati stand- up komičar i domaćin NBC-ovog The Tonight Show with Jay Leno, sve je već okrenuo na šalu i u jednom od svojih zadnjih nastupa, komentarišući činjenicu da Amerika danas vodi tri rata, rekao: „ a zamislte koliko bi ih tek vodila da Obama nije dobio Nobela za mir“.

Dan nama, dan njima

2011-03-22T12:24:00.002+01:00

Muhamed Jusić (Start BiH)

Arapska revolucija je između dva broja Starta dobila sasvim novu dimenziju potencijalno prerastajući u međudržavni konflikt po davno izvučenim linijama neprijateljstva među starim političkim, vjerskim, idološkim, ekonomskim i nacionalnim rivalima.

Klub bogatih ili...
U procesu sveopće destabilizacija i izljeva nezadovoljstva na arapskoj ulici i situacije u kojoj su se preko noći otvorili skoro svi dugo potiskivani problemi brojnih zemalja Bliskog istoka i Sjeverne Afrike došlo je do eskalacije brojnih zaleđenih konflikata koji prijete da čitav region povuku u vrtlog otvorenog sukoba, ne samo režima sa nezadovoljnim masama, nego i nekih od najmoćnijih suparnika kao što su Iran i Saudijska Arabija ili SAD-a, odosno NATO-a i Gadafijevog režima.
Možda najbitniji prevrat desio se kada je u malu zaljevsku ostrvsku kraljevinu Bahrein ušlo oko hiljadu saudijskih vojnika u oklopnim vozilima kako bi zaštitili objekte sunitske vlade nakon što su uglavnom šiitski protestanti nadvladali policiju i blokirali ceste. Trupe su raspoređene na poziv bahreinskog kralja u prošli ponedjeljak kao dio snaga Vijeća za saradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council- GCC). GCC ili u arapskom originalu Medžlis et-Teavun el-Halidži je politička, ekonomska i djelomično sigurnosna organizacija šest naftom bogatih zemalja Arapskog zaljeva nastala još 1981. koja je sa manje ili više uspjeha radila na regionalnoj saradnji koja se kretala od pokušaja uvođenja zajedničke monete do formiranja zajedničke sigurnosne strategije i osnivanja zajedničkih interevntnih vojnih formacija. Upravo na osnovu tih sigurnosnih dogovora Saudijska Arabija je bila obavezna odazvati se pozivu članice Vijeća i priteći joj upomoć. Naravno, dok su jedni u Vijeću vidjeli jezgru koja bi po modelu integracije EU jednog dana mogla biti osnova za uspostavu unije arapskih, pa i muslimanskih, zemalja o kojem se tako dugo govorilo i sanjalo u tom dijelu svijeta, drugi su smatrali da je Medžlis uski klub bogatih zaljevskih despota koji su se udružili samo kako bi dodatno učvrstili svoju vlast i kako bi stvorili ekonomsku, političku i vojnu protutežu regionalno sve jačem i utjecajnijem Iranu. Zagovornici ovog drugog mišljenja dokaz za svoje stavove nalaze upravo u potezima poput trenutno aktuelne intervencije saudijske vojske u Bahreinu.
Gulf Daily News, list blizak bahreinskom premijeru, objavio je u prošli ponedjeljak da će snage GCC-a u kojima su vojnici Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta, Katara i Omana, štititi strateške objekte u Bahreinu, ali su do sada raspoređene samo saudijske trupe. Dan nakon ulaska saudijskih trupa u zemlju preko jednog od najdužih mostova na svijetu koji spaja Saudiju i Bahrein, a koji nosi ime saudijskog kralja Fahda, bahreinski kralj Hamad Ben Isa Al-Kalifa proglasio je izvanredno stanje u zemlji na razdoblje od tri mjeseca te izdao naređenje glavnokomandujućem oružanih snaga da uvede red. Govoreći na državnoj televiziji on je pozvao glavnokomandujućeg vojske da ponovo uspostavi vlast i da ima pravo koristiti vojsku, policiju, jedinice Nacionalne garde i "sve druge snage, ako se to pokaže potrebnim". U vrijeme kada je ovaj tekst nastajao trajale su sigurnosne operacije razbijanja manjih skupina demonstranata i sprovođenja zabrane okupljanja širom zemlje.
Ustvari, dešavanja u Bahreinu su još jednom pokazala da iza svake revolucije uvijek postoje najmanje dva faktora: i to onaj unutrašnji i vanjski. U ovom slučaju unutrašnji faktor je nezadovoljstvo većinskog šiitskog stanovništva, kojim vlada sunitska kraljevska porodica i uska elita, koje se godinama žali na diskriminaciju i manjak političkih sloboda, dok se vanjski krije u sumnjama da iza brojnih političkih, vjerskih i studentskih organizacija koje su organizovale antivladine i antimonarhijske demonstracije stoji šiitski Iran koji sebe doživljava zaštitnikom šiita ma gdje živjeli i koji ih, prema mišljenju njihovih kritičara, samo koristi za vlastite geostrateške ciljeve.

Američka pozicija
Zato i ne čudi da je Iran žastoko osudio saudijski potez nazvavši ga „uplitanjem stranaca u gušenje narodnih demonstracija u Bahreinu“. Iranski mediji su saopštili da je zvanični Teheran stava kako je „neophodno davanje prava i ostvarenja narodnih zahtjeva u Bahreinu“. Ramin Mehmanparast, glasnogovornik Ministarsva inostranih poslova Irana, u razgovoru za iranski kanal na engleskom jeziku Press TV je dodao, da je Islamska Republika Iran od ranije saopštila da vlada u Manami treba obratiti i posvetiti veću pažnju zahtjevima naroda. Glasnogovornik iranskog MIP-a također je zatražio od bahreinske vlade da ispita i analizira zahtjeve naroda, te da ne pribjegava upotrebi brutalnosti i reperesije protiv istih. Istovremeno Ramin Mehmanparast poručio je Americi da se, umjesto slanja svojih vojnih zvaničnika u region i nastojanja da uguši pokrete naroda, okrene poštivanju demokratije. Mehmanparast je izrazio zabrinutost zaoštravanjem krize u Bahreinu, koja je eskalirala nakon brutalnih postupaka prema narodu. On je dodao: ''Ovo se desilo istovremeno sa dolaskom američkog ministra odbrane u Manamu“- saopštila je iranska novinska agencija IRIB na bosanskom jeziku. Kao reakciju na ovakve izjave Bahrein je u prošli utorak povukao svog veleposlanika iz Teherana.

Naravno, svima je jasno da Saudijska Arabija, jedan od najbližih američkih saveznika u regionu, sigurno nije donijela odluku o raspoređivanju svojih trupa u Bahreinu bez barem prešutne saglasnosti Washingtona. Amerikanci u Bahreinu imaju usidrenu svoju V flotu i ne smiju ni sanjati da Bahrein prepuste svom zakletom neprijatelju Iranu. Zato i ne čude reakcije iz Washingtona koji je više puta pozvao vladu u Manami da se suzdrži od nasilja i da započne pregovore sa demonstrantima i opozicijom, ali nisu osudile saudijsku intervenciju. „Vidjeli smo izvještaje. To nije invazija zemlje“, rekao je glasnogovornik Bijele kuće Jay Carney na brifingu za novinare, te još jednom pozvao vladu u Bahreinu, ali ovaj put i druge u Vijeću za saradnju u Zaljevu, na suzdržanost. I uistinu američka pozicija nije jednostavna s obzirom da u isto vrijeme vrši pritisak na svjetske sile da se u Savjetu bezbijednosti isposluje saglasnost za neku vrstu intervencije protiv Gadafijevih snaga kako bi se pomoglo pobunjenicima, dok u Bahreinu čine sasvim suprotno.

Ahmežadinejadovi problemi
Bez obzira na kopleksnu poziciju u kojoj se nalazi Amerika, drugi ključni akter dešavanja u regionu, Iran, ne nalazi se u ništa manje komplikovanoj poziciji. Jer osnovno pitanje ovih dana jeste da li će i na koji način Iran reagovati na pokušaj slamanja šiitskog ustanka u Bahreinu i eventualno odgovoriti na saudijsku intervenciju. Realno Iran nema mnogo opcija. Jer upravo je nastojanje Irana da proširi svoju utjecaj u regionu (nerijetko i kroz destabilizaciju proameričkih režima i vlada), a ipak izbjegne otvorenu konfrontaciju sa ključnim regionalnim silama, bio je jedan od strateških ciljeva koji je ulaskom saudijske vojske u Bahrein dobrim dijelom kompromitovan.
Prema mišljenju Georgea Friedmana iz Stratfora „lopta je sada na iranskoj strani, ali ne i vrijeme“. Iran bi mogao iskoristi svoj utjecaj u Iraku i ponovo zaokupiti pažnju Amerike i eventualno pojačati svoju poziciju u nekim zakulisnim pregovorima, ali bi to samo dalo povoda Amerikancima da se u Iraku zadrže još duže što nije iranski interes. Spominje se i mogućnost da Iran aktivira Hizbullah u Libanu ali nikome nije jasno kako bi to pomoglo njihovoj poziciji. Naravno, tu je i varijanta dodatne eskalacije nasilja u Bahreinu i pokretanja neke vrste gerilske borbe protiv saudijskih i vladinih trupa, ali je malo vjerovatno da su bahreinski šiiti spremni platiti toliku cijenu. Da saudijska intervencija u Bahreinu neće biti šetnja po mjesečini i da je ozbiljna konfrontacija otvorena mogućnost svjedoči i činjenica da je već u prvim danima stradao jedan saudijski vojnik u sukobima sa demonstrantima.
Dodatni pritisak na vladu u Teheranu da poduzme mjere kako bi zaštitila šiitsku manjinu u Bahreinu i nastavila sa strategijom širenja utjecaja u Perzijskom zaljevu jeste i to što glasovi nezadovoljstva vladavinom režima Mahmouda Ahmadinejada u samo Iranu postaju sve glasniji, a upravo je njegova beskompromisna vanjska politika glavni njegov adut u pridobijanju popularnosti među tzv. antiimperijalističkim krugovima.
I dok Iranci smišljaju kao reagovati u novonastalim okolnostima Saudija je rasporedivši svoje trupe u Bahreinu postigla dvostruki cilj: stvorila je proksi prema iranskom utjecaju u svom okruženju i poslala odlučnu poruku šiitskim nezadovljnicima koji su u prošlim sedmicama pokušali organizovati antivladine demonstracije u naftom bogatom, većinski šiitskom regionu, Šerkije da će bilo kakav oblik pobune neće tolerisati.
Kako god, ovaj novi zaplet situacije oko Bahreina u kojem su saudijskom intervencijom usložnjeni odnosi i izgledi za mirnu demokratizaciju države uz postepeno ovladavanje snaga lojalnih vođi libijske revolucije Muameru El-Gadafiju odmetnutim gradovima umrtvilo je početni entuzijazam i polet arapske revolucije koji se mogao osjetiti nakon odlaska sa vlasti predsjednika Tunisa i Egipta. Igra izdržljivosti i istrajnosti između naroda i režima se nastavlja sa onom arapskom jamun lena ve jaumun alejna ili „dan nama dan njima“.

Novi teksts u Startu BiH o najmanjem zajedničkom imenitelju dešavanja od Libije do Hrvatske

2011-03-08T20:30:00.002+01:00

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)

Kao i uvijek kroz historiju ljudi na ulici izlaze tražiti svoja prava i tamo iznose svoje zahtjeve samo onda kada političke elite, ili u slučaju višestranačkih demokratskih društava, postojeće političke opcije, prestanu artikulisati njihove stvarne stavove i interese. I upravo je to najmanji zajednički imenitelj „dešavanja naroda“ koja se ovih mjeseci viđaju na ulicama i trgovima od onog Zelenog u Tripoliju do Markovog u Zagrebu. Otuđenost onih koji u ime naroda obnašaju vlast i njihova nesposobnost da iznađu kvalitetne politike koje bi se adekvatno nosile sa problemima generisanim globalnom recesijom, te drugim lokalno ukorijenjenim problemima svakog društva i države ponaosob, kod građana širom svijeta stvaraju bunt i sve glasnije zahtjeve za radikalnim promjenama. Očekivanja „narodnih masa“ su u većini zemalja nadrasla sposobnost političkih elita da im ostvare politička obećanja o stalnom ekonomskom rastu i boljem i lagodnom životu. Taj gnjev i revolucionorni duh koliko ulijeva nadu da će se stvari širom svijeta početi kretati u pravcu veće demokratizacije, istovremeno i plaši jer u vremenima općeg nezadovoljstva i sveopšte društvene krize najčešće profitiraju ekstremne ideologije. O strahu da bi arapska revolucija na vlast mogla dovesti još rigidnije diktatorske režime se ovih dana u političkim centrima moći nadugo i naširoko razglabalo. Taj strah da se na političkoj sceni pojave ekstremne političke snage koje će zagovarati radikalna rješenja i pokupiti glasove razočaranih, ovih se dana kao bauk nadvija nad Evropom u kojoj iz godine u godinu krajnja desnica sve više jača. Isti bauk je došao i do našeg susjedstva i prvih nam komšija, Hrvata. Inspirisana „arapskim proljećem“ ili ne, vrlo heterogena grupa nezadovoljnika je demonstrirala širom „Lijepe naše“. Na ulicama su se našli demobilisani borci ili branitelji, neformalna skupina mladih organizovana preko internet društvene mreže Facebook, te malobrojna skupina huligana koji su, čini se, došli samo s ciljem da se „pomarišu sa murijom“ (što su naravno i uradili).
Ono što brine brojne u Hrvatskoj jeste to što su demonstranti podjednako nezadovoljni i pozicijom i opozicijom, tj čitavim sistemom i pravcem u kojem se Hrvatska kreće, te što se sve češće čuju glasovi za artikulisanje sasvim nove i drastično radikalne političke opcije. Skoro pet hiljada nezadovoljnika je u Gundulićevoj ulici pokušalo spaliti zastavu HDZ-a, koja se pokazala otpornom na palež, ali su malo kasnije na Iblerovom trgu ipak uspjeli spaliti zastave SDP-a i Europske unije.
Među prvima koji su primjetili da bi se iz nezadovoljstva „hrvatske ulice“, baš kao i iz one arapske, mogla uzdignuti jedna nova, krajnje radikalna, politička opcija koja bi bila spremna u pitanje dovesti i sam model demokratske i građanske države je Vesna Pusić, potpredsjednica HNS-a i šefica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU. Za više hrvatskih medija ona je izjavila kako su oni koji su organizovali demonstracije branitelja artikulirali, ono što gospođa Pusić smtra da je „vrlo opasan program“. Ona podsjeća hrvatsku javnost kako se predstavnici branitelja prvo zalažu za to da Hrvatska ne treba ući u EU, te da to ide naruku jedino lovcima u mutnom kojima je cilj da institucije ne funkcionišu. Zatim, oni se pozivaju na slučaj Purda, a da su institucije funkcionisale slučaj Purda, smatra gospođa Pusić, bi se riješio u Hrvatskoj još 2007. i nikad ne bi došlo do ovoga.
Drugi opasan zahtjev je da se odustane od borbe za neovisno pravosuđe. „Bila sam zgranuta“, izjavila je Pusić za Jutarnji list, „tim zahtjevom u kojem stoji da bez obzira na optužnicu ili sumnju, ako je netko branitelj, ne smije ga se procesuirati. To je apsurdno. Nadalje, tu je zalaganje za lustraciju čija je glavna karakteristika da kriterij po kojem ćemo izbaciti nekog iz prava da se javno angžaira u politici ili dobije posao u državnoj službi, određuje onaj tko je na vlasti. I konačno, zahtjev o dokidanju zakona o amnestiji. To znači `raskopavanje` Slavonije. Zakon o amnestiji je omogućio povratak i postepenu stabilizaciju odnosa u Istočnoj Slavoniji. A sada se zahtjeva da se to poništi i krene u destabilizaciju zemlje. Respektiram da oni imaju takve stavove, ali sam apsolutno protiv njih. Želim jasno reći da ćemo stajati na braniku većinske građanske Hrvatske, koja želi na izborima izabrati drugačiju vladu i koja želi pristojnu civiliziranu zemlju“.

U još uvijek uzavrelom arapskom i muslimanskom svijetu takođe postoji identičan strah da će revolucija izroditi radikalne politike i da će neko revoluciju „kidnapovati“.
Tako se na iste događaje u tim zemljama, ali i širom svijeta, gleda iz različitih uglova i u iznenadnim smjenama režima različiti ideolozi slijeva i zdesna vide dokaze za vlastitu teoriju društvenih procesa, ali i priliku da nezadovoljstvo masa instrumentaliziraju za vlastiti interes i da ga zarad vlastitih ciljeva ideologiziraju. Tako je zanimljivo vidjeti kako npr. ljevičari širom Evrope, pa i našeg regiona, u tome šta se dešava u arapskim zemljama vide pobunu proleterijata protiv „omražene buržoazije“ i „američkog imperijalizma“, dok istovremeno radikalni islamisti na internet stranicama i forumima u istim događajima vide konačan slom taguta (silnika koji uzurpiraju Božije pravo i umjesto Njega vladaju ljudima), treći, pak, u svemu vide još jedan dokaz superiornosti neoliberalne ekonomije i demokratije koja je kroz otvorene granice i slobodnu trgovinu „izvezla“ i „our way of life“ uz prateće vrijednosti demokratskog društva.
Realnost na terenu i struktura demonstranata, te razlozi zbog kojih su se oni našli na ulicama teško da idu u prilog bilo kojoj od barem ove tri spomenute ideologije. Malo koji seljak (arapski felah) ili stanovnik predgrađa koji je u Kairo, Aleksandriju, Bengazi ili bilo koji drugi grad došao da svrgne „faraona novog doba“ zna išta o sukobljenim ideologijama i vizijama svijeta o kojima naglabaju arapske i svjetske elite. Tim ljudima je dosta nesloboda, besperspektivnosti, korupcije koja se uvukla u sve pore života, nezaposlenosti i siromaštva. Oni ne znaju kako to riješiti i, prema prvim istraživanjima, nisu ni sigurni ko bi to mogao znati, ali oni od vlasti žele više i žele priliku da se i oni pitaju o tome šta se s njihovim životima dešava. I upravo je to najbitniji iskorak koji su ova društva napravila, iako je teško predvidjeti koliko će ti procesi trajati i koju ideološku ili drugu formu će u konačnici poprimiti, te da li će neko te revolucije uistinu „kidnapovati“.

Arapska ulica je rekla svoje- uvodnik na H-Alteru

2011-02-14T14:20:00.002+01:00

Poruka sa "arapske ulice" je odaslana prema vladajućim režimima. Ovo je i poruka onima koji će eventualno u novim okolnostima upravljati tim državama, da ne računaju na uvođenje diktatura i nesloboda u ime nekih novih ideala, pa i onih vjerskih. Vlast mora biti podložna kritici i biti odgovorna pred ljudima. Promjene mogu početi na ulici, ali se tamo ne mogu završiti.

Više...

Komentar na dešavanja u Egiptu na novom broju magazina Start BiH

2011-02-09T13:56:00.002+01:00

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)

Nakon nedavnih demonstracija protiv vladajućih oligarhija u Tunisu, trenutnih u Egiptu i nagovještaja „dešavanja naroda“ u još nekim arapskim zemljama jasno je svima da se taj dio svijeta nalazi na historijskoj prekretnici. I bez obzira na to kako će u Egiptu natezanje oko odlaska sa vlasti režima Hosnija Mubareka završiti, jedno je sigurno, u većini arapskih zemalja stvari više nikada neći bIti kao što su bile. Arapska ulica je pokazala da više neće u strahu trpjeti tiraniju, korupciju i siromaštvo i da će neprikosnoveni vladari tih zemalja početi podnositi račun svojim narodima.
Tamošnji despoti su dugo gušili svaki oblik organizovane opozicije, ali nisu bili spremni na spontane i masovne izlive nezadovoljstva naroda kakvi se viđaju ovih dana. Naravno, upravo ta spontanost i nepostojanje organizovane opozicije i brine brojne analitičare koji se plaše da bi ti nekoordinirani protesti mogli rezultirati jedino haosom i neredima koji bi, ako potraju, države mogli odvući u vrtlog građanskog rata i uništiti osnovne temelje ionako krhkog ekonomskog razvoja. Zato je mnogima stalo da revolucije u arapskim zemljama uspiju, tj. da nakon njih dođe do uspostave demokratskih i građanskih sistema, jer bi se time pokazalo da i ta društva imaju kapecitet da uhvate korak sa ostakom slobodnog svijeta i da im se demokratija ne treba dovoziti na američkim tenkovima.
Međutim, već na primjeru Egipta gdje već tri decenije neprikosnoveni vladar Hosni Mubarek pruža žilav otpor zahtjevima stotina hiljada demonstranata da odstupi sa vlasti, vidimo da će promjene ići teško i da je nezadovoljstvo arapske ulice tek privi korak ka stvarnom poboljšanju stanja. Naime, svima je jasno da sama revolucija i smjena režima sama po sebi neće donijeti promjene ako vlast koja će popuniti politički vakuum ne bude sposobna da provede potrebne ekonomske i političke reforme. I upravo se toga plaše mnogi, kako u Egiptu tako i van njega. Stvarno pitanje nije treba li Mubarek ostati na vlasti nego kako osigurati što bezbolniju tranziciju i kako osigurati da oni koji dođu na njegovo mjesto ne budu kao on ili gori od njega. Što neredi duže traju Egipat plaća ne samo cijenu u mladim životima nego i u krhkoj ekonomiji. Već danas, tržišta su dionica i mnoge banke zatvorene. Vladino blokiranje interneta otežalo je trgovinu. Mnoge kompanije ne rade ili rade smanjenim kapacitetom. Džunejha je pala na najnižu cijenu u posljednjih pet godina, a gubici od smanjenog priliva turista trebaju tek da se izračunaju.
Izvjesno je da će svaka vlast koja u budućnosti bude vladala Egiptom ako ne bude sposobna da se uhvati ukoštac sa stvarnim problemima građana i da ih adekvatno riješi pribjeći metodama diktature kako bi ostala na vlasti. Bitka za bolji život može početi na arapskim ulicama, ali se tamo ne može završiti. Nakon svega, prava bitka će početi kada (ili možda čak ako) nove snage dobiju priliku i kada budu morale raskrinkati kulturu korupcije i iznaći adekvatne politike koje će osigurati brži ekonomski rast, više radnih mjesta, građanske slobode i mnogo još šta što nezadovoljnicima na ulici nedostaje.
O tome ko bi, u konkretnom slučaju Egipta, mogao na sebe preuzeti tu odgovornost, još se spekuliše. Sigurno je da će u slučaju povlačenja Mubareka bitnu ulogu, a ona to već radi, odigrati vojska koja je u tom dijelu svijeta više puta (često sa diskutabilnim posljedicama) imala ulogu ustavnog čuvara. Tu je i ime Muhameda el-Baradeja koji uz sebe ima i malobrojnu ali utjecajnu egipatsku liberalnu elitu iz srednje klase. Na ranijim izborima su značajnu moć pokazale i opozicione partije okupljene u pokretu Kifaje.
Ipak, jedna od najvećih nepoznanica u raspletu trenutne situacije u Egiptu je pokret Muslimanske braće koji se smatra najbolje organizovanom političkom organizacijom u zemlji. U prvim sedmicama demonstracija oni su se držali ispod radara, jer nisu, kako se to može razumjeti iz zvaničnih saopštenja Bratstva, htjeli da se stvori dojam kako žele instrumentalizirati i ispolitizirati masovno nezadovoljstvo naroda. Analitičari koji izbliza prate rad Muslimanske braće smatraju kako oni ustvari čekaju da mase završe svoj dio posla, a onda bi oni kao najbolje organizovanana politička opoziciona frakcija lako poentirali. Postoje i drugačije analize koje objašnjavaju neistrčavanje Muslimanske braće u prve redove demonstranata. Prema tom mišljenju Ihvani su svjesni da se najveći razlog rezervisanosti administracije u Washingtonu pa i EU prestonicama zbog kojeg ne daju otvorenu podršku demonstrantima na kairskim ulicama i ne vrše pritisak na Hosnija Mubareka da odstupi, krije upravo u strahu da umjesto njega na vlast dođu islamisti iz Muslimanske braće ili njima slični koji ne pokazuju naklonost prema onome što nazivaju zapadno imperijalističko uplitanje u unutrašnja pitanja arapskih zemalja i koji su spremni otvoreno se suprotstaviti izraelskoj okupaciji palestinske zemlje. Naravno, postoje i oni koji ističu kako su Muslimanska braća pokazala da su pragmatična politička grupacija koja teško da se može smatrati radikalnom.
Pažnje vrijedno je i zapažanje Tarika Ramadana, jednog od vodećih muslimanskih intelektualaca koji živi u Evropi i bavi se pitanjem identiteta muslimana na Zapadu, inače unuka osnivača pokreta Hasana El Bene, koji je izjavio kako se jedan od razloga neodlučnosti Muslimanskog bratstva koje su pokazali tokom demonstracija u Egiptu krije i u činjenici da su oni unutar sebe izrazito sukobljeni, čak i na ideološkoj ravni. Naime, on tvrdi kako unutar pokreta postoje dvije struje, ona konzervativna koja zagovara islamizaciju egipatskog društva i mlađa liberalna struja koja bi rado vidjela da Muslimanska braća slijede model političkog djelovanja kojeg je trasirala AKP partija u Turskoj, tj. djelovanja na islamskim etičkim i moralnim principima u okvirima građanskog, demokratskog, pa i sekularnog društva.
Na tom tragu je i George Friedman iz „Stratfora“ koji smatra kako je tačno da današnja Muslimanska braća u Egiptu imaju više struja i da je veći dio pritajen zbog Mubarakove represije, ali ni njemu nije jasno da li je ova grupacija slabija od demonstranata koji traže demokratiju. Na kraju, on tvrdi kako ne treba miješati, odnosno izjednačavati opreznost „Muslimanske braće“ sa njihovom slabošću.

Anterfile
El-ihvanu el-muslimun -Muslimanska braća
Ovaj pokret osnovan je 1929. godine u Egiptu i smatra se najmnogobrojnijim i najutjecajnijim islamističkim pokretom XX stoljeća. Pokret Muslimanske braće smatra se rasadnikom islamističkih ideja širom svijeta i matičnim pokretom iz kojeg će proisteći neke od najmilitantnijih i najradikalnijih organizacija u muslimanskom svijetu (poput nezadovoljnika iz Ihvana koji su osnovali Džihad, Tahrir, Tekfir i drugie islamističke pokrete). Osnivač ovog pokreta i njegovi istomišljenici su bili istinski pioniri ili neimari savremenog islamskog revivalizma, ljudi čije su ideologije i metodi izučavani i oponašani od Sudana do Indonezije.
Njegov osnivač je bio ambiciozni nastavnik Hasan Ahmed Abdurahman el-Benna (1906-1949). El-Benna se rodio u Mahmudiji, područje Buhajre 14. oktobra 1906. godine. Pripadao je prosječnoj seoskoj porodici koja se bavila poljoprivredom. Njegov otac se bavio hadiskom naukom. Očeva upućenost u islamske nauke Hasanu je još od djetinjstva dala kvalitetnu klasičnu islamsku naobrazbu.
Pored kućnog obrazovanja mladi El-Benna je prvo svoje znanje stekao u školi (mektebu) za učenje Kur`ana napamet u rodnoj Mahmudijji. Kasnije je upisao i završio osnovnu školu. Nakon toga upisao je Prvu učiteljsku školu u Demenhoru. Na fakultet Daru-l-`ulum u Kairu upisuje se 1923, godine i završava ga 1927. godine.
Nakon okončanja studija radi kao nastavnik u više lokalnih škola u Ismailijji.
Ubijen je od strane egipatskih vlasti u podmuklom atentatu u Kairu 12. februara 1949. godine, ispred sjedišta Udruženja Mladih muslimana. Ovaj čin su njegovi sljedbenici doživjeli kao žrtvovanje na Božijem putu zbog čega uz Hasanovo ime dodaju titulu „šehid“

El-ihvanu el-muslimun -Muslimanska braća- odlomak iz knjige Islamistički pokreti- Muhamed Jusić

2011-02-01T12:48:00.003+01:00

S obzrom da se sve češće kao najveća nepoznanica mogućeg raspleta dešavanja u Egiptu spominje pokret Muslimanske braće prenosim vam dio iz knjige Islamistički pokreti o korijenima, historiji i najznačajnijim ličnostima ove organizacije koja će, čini se, sve više biti u žiži svjetske javnosti i koja će, nakon ovih dešavanja, (kakov god rapslet događaja bio) sigurno ispisatijoš jednu bitnu stranicu vlastite historije:

El-ihvanu el-muslimun -Muslimanska braća- odlomak iz knjige Islamistički pokreti- Muhamed Jusić

Ovaj pokret osnovan je 1929. godine u Egiptu, i smatra se najmnogobrojnijim i najutjecajnijim islamističkim pokretom XX stoljeća. Pokret Muslimanske braće smatra se rasadnikom islamističkih ideja širom svijeta i matičnim pokretom iz kojeg će proisteći neke od najmilitantnijih i najradikalnijih organizacija u muslimanskom svijetu (poput Džihada, Tahrira, Tekfira i drugih). Osnivač ovog pokreta i njegovi istomišljenici su bili istinski „pioniri ili neimari savremenog islamskog revivalizma, ljudi čije su ideologije i metodi izučavani i oponašani od Sudana do Indonezije.“
Njegov osnivač je bio ambiciozni nastavnik Hasan Ahmed Abdurahman el-Benna (1906-1949). El-Benna se rodio u Mahmudiji, područje Buhajre, 25, šabana 1324. hg. ili 14. oktobra 1906. godine. Pripadao je prosječnoj seoskoj porodici koja se bavila poljoprivredom. Njegov otac se bavio hadiskom naukom tako da je iza njega ostalo djelo iz ove oblasti islamske nauke pod naslovom „El-Fethu-r-rabbani fi tertibi musned imam Ahmed bin Hanbel eš-Šejbani“. Očeva upućenost u islamske nauke Hasanu je još od djetinjstva dala kvalitetnu klasičnu islamsku naobrazbu.
Pored kućnog obrazovanja mladi El-Benna je prvo svoje znanje stekao u školi (mektebu) za učenje Kur`ana napamet u rodnoj Mahmudijji. Kasnije je upisao i završio osnovnu školu. Nakon toga upisao je Prvu učiteljsku školu u Demenhoru. Na fakultet Daru-l-`ulum u Kairu upisuje se 1923, godine i završava ga 1927. godine.
Nakon okončanja studija radi kao nastavnik u više lokalnih škola u Ismailijji.
Ubijen je od strane egipatskih vlasti u podmuklom atentatu u Kairu 12. februara 1949. godine, ispred sjedišta Udruženja Mladih muslimana. Ovaj čin su njegovi sljedbenici doživjeli kao žrtvovanje na Božijem putu zbog čega uz Hasanovo ime dodaju titulu „šehid“ .

Historijske etape pokreta
U toku svoga postojanja pokret je prošao kroz više različitih etapa koje su bile određene vanjskim i unutrašnjim previranjima. Ukoliko ih raslojimo možemo primijetiti pet glavnih etape i to:
Prva etapa:
A to je period od osnivanja i prvobitnog širenja (1928.) do atentata na Hasana El-Bennu (februar 1949)- o čemu smo upravo govorili.

Druga etapa:
Nakon atentata na El-Bennu pokret nije izabrao muršida sve do 1951. kada na to mjesto dolazi Hasan El-Hudejbij. Ova „post-Bennina“ epoha trajala je sve do historijskog sukoba između Ihvana i Naserovog režima koji je izbio godine 1954.
Treća etapa:
Trajala je od početka sukoba sa Naserovim režimom koji je Muslimansku braću optužio za zavjeru i pokušaj atentata na predsjednika u Aleksandriji (1954.) pa sve do smrti Džemala Abdunnasera (1970).
Četvrta etapa:
Sa novim egipatskim predsjednikom Enverom Sadatom počela je i nova etapa zamrlog pokreta Muslimanske braće, tako da su u periodu od 1971. do 1975. iz zatvora bili oslobođeni svi članovi Pokreta.
Peta etapa:
Ova etapa je obilježena pokušajem ponovnog jačanja pokreta i njegovog preustroja. Iako je Hasan El-Hudejbij nastavio obnašati funkciju muršida sve do svoje smrti 1973. nije se desilo da su Ihvani značajnije iskoristili primirje sa vladajućim režimom sve do dolaska prof. Omera El-Telmisanija na njegovo mjesto. Zato velik broj poznavalaca prilika unutar pokreta uzima dolazak prof. Omera kao početak nove etape.

Ličnosti
Ibrahim M. Abu Rabi govoreći o najmarkantnijim ličnostima koje su odigrale središnju ulogu u formiranju i kasnijem širenju ideja Muslimanske braće izdvaja njih četvoricu:
„Četiri se čovjeka ističu po tome što su izvršili trajni utjecaj na teorijske temelje mišljenja Muslimanske braće i njihovo današnje širenje diljem arapskog i muslimanskog svijeta. To su Hasan el-Benna, osnivač Muslimanske braće, Abdulkadir Evdah, advokat po profesiji i jedan od ranih sljedbenika El-Benna, Sejid Kutb, koji je postao član pokreta Muslimanske braće tokom ranih pedesetih godina XX stoljeća, i Muhamed el-Gazali, plodonosni autor i učitelj za koga mnogi cijene da je očuvao živom mišljenje Muslimanske braće nakon smrti prva tri mislioca.
Među ostalim značajnijim ličnostima unutar pokreta Abu Rabi spominje i Jusufa Kardavija iz Egipta, Mustafu es-Siba`ija iz Sirije, Saida Havu iz Sirije, Hasana Turabija iz Sudana, i Rešida Ganušija iz Tunisa.
Svi oni su u zemljama u kojima su djelovali bili nosioci ideja Muslimanske braće i njihove vizije islamskog preporoda iako se dešavalo da su se neki od njih, poput Turabija, nakon neslaganja odvojili od matičnog pokreta.

Problemi koji se postavljaju pred pokret u današnjici
Organizacijske okolnosti unutar pokreta u matici (Egiptu) danas:
Svim poznavaocima situacije unutar Muslimanske braće jasno je da vodstvo egipatskog ogranka pokreta i dalje igra vodeću ulogu u upravljanju politikom pokreta u cijelom svijetu. Upravo zato rješavanje nekih pitanja koje se tiču ihvana u matici ima ključnu ulogu na budućnost pokreta u cjelini.
Prije nego što se Muslimanska braća odluče na bilo kakav ozbiljniji korak ka definsanju budućih smjernica djelovanja pokreta morat će razriješiti neka duže vremena zataškavana pitanja oko kojih nikad nije izrečen zvanični stav, niti se sa trenutne historijske distance izrekla ocjena njihovog statusa. Među tim pitanjima je prije svega pitanje historijskog legaliteta sadašnjeg vodstva Muslimanske braće te preispitivanja utjecaja kojeg su oni ostvarili na cjlokupnu politiku pokreta.
Naime nakon što je Sadatov režim počeo sa oslobađanjem pripadnika Muslimaske braće iz zatvora došlo je do rađanja ideje o ponovnom oživljavanju aktivnosti pokreta, kao što smo to prethodno spomenuli. U tom smislu, realno je bilo očekivati da se okupe preživjeli članovi Osnivačkog komiteta pokreta (El-Hejetu et–tesisijjetu li-džem’a) i Izvršnog odbora (Mektebetu-l-iršad), koji su predstavljali njegovo legalno vodstvo, i da donesu odluku o načinu realizacije tih ciljeva. Međutim, to se nije desilo. Nakon smrti drugog po redu muršida Hasana El-Hudejbija okupilo je se vodstvo “Specijalnog aparata” (El-džihaz el-has) uzevši na sebe ovlasti da sprovede ideju ponovnog uspostavljanja pokreta. Ovdje trebamo pojasniti da je “Specijalni aparat” jedan od mehanizama pokreta, a osnovao ga je lično Hasan e-Benna godine 1939. i trebao je predstavljati vojno krilo Muslimanske braće. Analitičari islamskih pokreta, kao i sami pripadnici Muslimanske braće nisu jedinstveni oko pojašnjavanja razloga zbog kojih je prof. El-Benna osnovao ovaj aparat. Današnje vodstvo pokreta tvrdi da je on osnovan s ciljem suprotstavljanja Britanskoj kolonizaciji i kao podrška džihadu koji se vodio u okupiranoj Palestini. Međutim, neki od članova “Specijalnog aparata” koji su ga kasnije napustili tvrde, kao i neistomišljenici pokreta, da je on osnovan kao militantno krilo koje je za zadatak imalo dovesti pokret na vlast.
Bilo kako bilo, članovi “Specijalnog aparata” su izabrali tajnog generalnog vođu (El-Muršid el-a’am) negirajući ovlasti članova Osnivačkog komiteta pokreta i Izvršnog odbora koji su vodili pokret do njegovog gušenja 1954. Nakon što su se odlučili zatražiti bej’u (prisegu koja se prema muslimanskoj tradiciji daje halifi) od svih članova Muslimanskog bratstva većina njih je to odbila osporavajući njegov legalitet. Ovo osporavanje je bilo podjednako zastupljeno kako među članovima pokreta u Egiptu tako i među onima koji su bili u egzilu u zemljama Perzijskog zaljeva a posebno onih koji su utočište od Naserovog režima potražili u Saudijskoj Arabiji.
Ova kriza je prevaziđena tako što su članovi “Specijalnog aparata” ponudili Omeru El-Telmisaniju kao najstarijem članu Izvršnog odbora koji je uživao poštovanje svih frakcija unutar pokreta da zauzme funkciju muršida. I dok je prof. Omer samo formalno bio vođa pokreta članovi “Specijalnog aparata” su uspjeli preuzeti vodstvo nad pokretom. Njihova pozicija je bila ojačana ulaskom mladih kadrova koji su bili ozlojađeni represijama koje je provodio egipatski režim protiv Muslimanske braće zbog čega su bili skloni podržavanju radikalnih stavova koje je zastupalo novo vodstvo dok o problemu njihove legalnosti skoro da nisu ništa znali. Međutim i pored toga ova kriza je u velikoj mjeri oslabila pokret i usporila njegovu afirmaciju. Ostali članovi Osnivačkog komiteta pokreta (El-Hejetu et–tesisijjetu li-džem’a) i Izvršni odbor (Mektebetu-l-iršad) nikada nisu priznali novo vodstvo pokreta kao legalno i ovaj problem je prestao biti aktuelan tek nakon smrti većine njih, mada se sve češće čuju glasovi unutar pokreta koji traže reviziju stavova nastalih kao posljedica zauzimanja čelnih pozicija od strane članova militantnog krila “Specijalnog aparata”.

Problem pravnog statusa pokreta
Još jedno od ključnih pitanja koje i dalje otežavaju rad Muslimanskoj braći i koje bi se moralo riješiti jeste pitanje pravnog statusa pokreta u matici ali i u većini zemalja u kojima djeluje.
Kada je prof. El-Benna osnovao pokret Muslimanske braće u Egiptu 1928. on je bio prijavljen kao sveobuhvatna islamska organizacija što je bilo u skladu sa tadašnjim ustavom donesenim 1923. To je značilo da je pokret bio da’vetska, edukativna, društvena i politička (dva puta su se kandidovali na parlamentarnim izborima za života El-Benne) organizacija. Nakon sukoba sa Naserovim režimom i zabrane pokreta vlada je, a sve u sklopu općih reformi, u dva navrata mijenjajući ustav isposlovala zabranu javnog organizovanja osim kroz dva pravna oblika: političke partije (ustav iz 1977.) i apolitična udruženja građana (ustav iz 1964. koji je u dva navrata dorađivan). Ovim je pokušaj obnavljanja pokreta kao jedinstvene svestrane organizacije postao nemoguć jer je protuustavan, a ovo nije samo slučaj sa Egiptom već i sa većinom arapskih država.
Ovaj problem pravnog statusa pokreta nikada nije riješen i predstavlja nepotrebnu prepreku u njegovom radu.
Nakon što je Sadat pokrenuo nešto blažu politiku prema Muslimanskoj braći nuđeno im je da prijave novu političku partiju sa drugim imenom iz čijeg rukovodstva bi se udaljili članovi “Specijalnog aparata”. Međutim, tadašnje rukovodstvo pokreta, koje su sačinjavali upravo ti ljudi, je to odbilo i zadovoljilo se mogućnostima koje je nudila Sadatova politika “zelenog svjetla” po kojoj je pokret formalno nastavio da djeluje iako bez pravne zaleđine što mu uskraćuje sve povlastice koje takav status nudi.
Na pitanje koje se moglo često čuti od strane istaknutih članova Muslimanske braće, ali i javnosti muslimanskih zemalja, o tome kada i kako (da li odabiranjem jedne od dvije ponuđene opcije- politička stranka ili udruženje građana- ili prijavljivanjem druge pod drugačijim imenom) bi ovaj problem mogao biti riješen rukovodstvo je odgovaralo da je na tom planu u toku tužba pred Ustavnim sudom kojom se traži ukidanje odluke o zabrani rada pokreta od 1954. Mislim da nije potrebno dodatno pojašnjavati nesvrsishodnost ovog procesa s obzirom da makar takva presuda bude i donesena pokret više neće moći biti prijavljen u prvobitnoj formi zbog ustavnih promjena koje su se desile, a za osnivanje političke partije ili udruženja građana ona nije niti potrebna. Ovo nam samo govori koliko je pitanje opterećenosti tradicionalnim nasljeđem pokreta još uvijek nedefinisano i predstavlja uteg koji, nerijetko, sputava napredak pokreta.

Problem Internacionalne organizacije Muslimanske braće
Škola Muslimanske braće i njihovo učenje o preporodu i sveobuhvatnosti islamskog učenja se, još u ranom periodu pokreta, širila svijetom ostavljajući traga na reformatorske ideje koje su postajale sve prisutnije posebno u zemljama Bliskog istoka. Ovo je dovelo do širenja pokreta (posebno u Jordanu, Siriji i Sudanu) mada nije postojala organizacija koje bi okupljala sve ove ogranke. Jedina veza sve većeg broja ogranaka pokreta sa maticom u Egiptu je bila ona ideološke i duhovne prirode. Tek je prof. Mustafa Mešhur, koji je 1981. bio prisiljen da napusti Egipat i ode u azil, pokrenuo ideju o osnivanju internacionalne organizacije koja bi stavila pod jedinstveno vodstvo sve ogranke Muslimanske braće. I uistinu došlo je do osnivanja Internacionalne organizacija Muslimanske braće koju bi trebala predvoditi dva tijela: Generalni izvršni odbor (Mekteb el-iršad el-'amm) i Generalna skupština (Medžlis eš-šura el-'amm).
Međutim od osnivanja ove organizacije ona nikada nije istinski zaživjela. Tako na primjer niti jednom od njenog osnivanja nije se držalo pravilnika o izabiru generalnog vođe. Pravilnik je prekršen u slučaju izabora prof. Muhameda Hamida Ebu-Nasra na ovu poziciju, kao i u slučaju izabora Mustafe Mešhura. U svim ovim slučajevima ključnu riječ je imalo rukovodstvo egipatskog ogranka organizacije koje sebe idalje vidi kao jedino istinsko vodstvo. Treba dodati da nisu rijetki slučajevi kada su ogranci u drugim državama svijeta odbijali odluke Izvršnih odbora (posebice onog egipatskog).

I ovo otvoreno pitanje će Muslimanska braća i njihovi novi muršidi morati što prije riješiti iz razloga što sve većem broju ogranaka Muslimanske braće činjenica da su dio jedne internacionalne organizacije koja se rukovodi izvana predstavlja kamen spoticanja sa vladajućim režimima u njihovim matičnim zemljama. Ovome moramo pridotati novonastale okolnosti na svjetskoj političkoj sceni nakon 11 septembra koje nikako ne idu u prilog Internacionalnoj organizaciji jer dovođenje u sumnju rada bilo kojeg ogranka (a smatra se da djeluju u preko 70 država) organizacije bilo gdje u svijetu može biti smetnja radu organizacije u cjelini. Koliko je ovo ozbiljan problem najbolje govori slučaj banke Et-Takva koji je prodrmao redove Muslimanske braće.
Zato će rukovodstvo Muslimanske braće morati ili raspustiti Internacionalnu organizaciju i zadovoljiti se da bude samo duhovni vođa ostalim ograncima u svijetu ili uozbiljiti njen rad u smislu da bude u stanju odgovorno stati iza postupaka svih njenih ogranaka.

Tunis: Arapska ulica više ne može čekati

2011-01-26T16:20:00.002+01:00

إذا الشعب يوما أراد الحياة

فلا بد أن يستجيب القدر

ولا بد لليل أن ينجلي

ولابد للقيد أن ينكسر

أبو القاسم الشابي

Ako, jednog dana, narod poželi slobodno živjeti
Onda će se sudbina morati odazvati
Noć će ustuknuti
A okovi se pokidati

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH)

Lavina je krenula
Ovo su zadnje strofe himne Republike Tunisa ispisane perom tuniškog pjesnika Ebu Kasim eš-Šabia (1909-19034.) koje su pridodate ostatku teksta himne, inače poeme, Himat el-Hima (Branioci domovine) iz pera egipatskog poete Mustafe Sadik el-Rafiia (1880-1937). I jedna i druga pjesma su nastale u duhu revolucionarne borbe arapskih naroda Sjeverne Afrike za svoju nezavisnost od kolonijalnih upravitelja. Pjesnici koji su ih tada pisali u zanosu borbe za nacionalno oslobođenje nisu mogli ni slutiti kakva će značenja one dobiti početkom dvadeset i prvog vijeka i da će se s tim riječima na usnama njihovi sinovi i unuci boriti protiv diktatora iz vlastitog naroda, čija borba neće biti ništa manje okrutna od njihove. A upravo jednoj takvoj borbi bili smo svjedoci ovih dana u, za Bosance i Hercegovce, samo po ljetovanju poznatom Tunisu.
Malo je ko mogao vjerovati, kada je satelitski kanal El-Džezira objavio kako se 17. novembra u provincijskom gradiću Sidi Buzeid u znak protesta spalio univerzitetski obrazovan nezaposleni dvadesetšestogodišnji Mohamed Buazizija, da će baš daj događaj pokrenuti lavinu protesta koja će s vlasti skinuti jednog od bolje učvršćenih arapskih autokrata i možda pokrenuti opću revoluciju u dijelu svijeta sa najvećim brojem diktatora po kilometru kvadratnom. Taj dan je policija Buzeidu oduzela mala kolica s kojih je prodavao voće i pokušava preživjeti, nakon što se on usprotivio oni su ga javno ponizili pred njegovim sugrađanima. Njegov grob je već sada grob narodnog heroja kojeg obilaze brojni Tunižani.
I ranije su se dešavali manji protesti širom Tunisa koje su najčešće organizovali sindikati ili manje skupine građana okupljenih s ciljem rješavanja nekog najčešće konkretnog administrativnog problema. Međutim, samospaljivanje Buazizija je pokrenulo lavinu nezadovoljnika koji su se poput grudve snijega puštene niz padinu iz dana u dan samo povećavali.
Prve ozbiljne analize koje nam dolaze, a koje pokušavaju rasvijetliti šta se uistinu desilo u Tunisu govore kako se razlog zbog kojeg zastrašujući izraz protesta mladog Buazizija i neredi koji su uslijedili nisu prošli nezapaženo kao brojne druge demonstracije, leži u novoj medijskoj realnosti koja vlada u svijetu. Naime, internacionalni kanal Al-Jazeera, čiji se dolazak u Sarajevo očekuje ovih mjeseci, na arapskom jeziku je konstantno držao priču živom dajući svakodnevnu dozu kisika maloj vatri koja se počela širiti.

Svemoćna „aila“
U istim analizama se kao ključni faktor uspjeha narodnog bunta navode nove tehnologije poput društvenih mreža, prije svega Facebooka i Twitera, te anonimni autori iz blogosfere koja nisu dozvolili da priča umre. Kao bitan katalizator procesa se spominje izvještaj koji je objavio Wikileaks, a u kojem američky ambasada u Tunisu opisuje nezapamćen stepen korupcije u toj zemlji. U toj depeši se kao glavni krivac imenuje predsjednik Zine El Abidine Ben Ali, suvereni vladar te sjevernoafričke zemlje. Izvještaj je ustvari samo potvrdio ono što su svi ljudi u Tunisu znali o korupciji, bogatstvu i neupitnoj vlasti predsjednika, njegove porodice i malog broja njihovih najbližih saradnika. Još ranije su mi prijatelji iz tog dijela svijeta i oni koji su tamo poslovali govorili kako je u Tunisu dovoljno reći „aila“ što u arapskom znači porodica pa da svi znaju o kome se radi i da se bez njih ništa u državi ne dešava. Za svaki poslovni aranžman morala se osigurati njihova podrška, za što je bilo neophodno izdvojiti postotak, a ako bi se na drugoj strani pravnog ili poslovnog spora našao neko od članova „aile“ najbolje je bilo na vrijeme se povući.
Kakogod, više od mjesec dana širom Tunisa su bjesnile demonstracije nezadovoljnih građana koji više nisu mogli trpjeti nezaposlenost, inflaciju i korupciju prije svega vladajuće porodice ali i čitave administracije. Sve je kuluminiralo ostavkom predsjednika Zine El Abidine Ben Alia koji je prvo pokušao napraviti brojne kompromise prema demonstrantima, između ostalog i obećati kako se više neće kandidirati za tu poziciju, a zatim izbjegao u Saudijsku Arabiju. Nakon njegovog odlaska premijer vlade Mohammed Ghannouchij, inače desna ruka predsjednika u svemu (demostranti kažu i u korupciji), imenovan je za privremenog predsjednika. Međutim, ubrzo nakon što su zavirili u Ustav, Ustavno vijeće je proglasilo upražnjeno mjesto predsjednika i imenovalo predsjednika parlamenta Foueda Mebezza na mjesto privremenog predsjednika.
Nakon toga se pristupilo procesu formiranja vlade nacionalnog jedinstva što je u vrijeme kada je ovaj tekst nastajao išlo jako sporo, jer demonstranti nisu bili zadovoljni činjenicom da su neki ministri iz stare vlade zadržali poziciju i u novoj. Mandatar tvrdi da su to ljudi s čistim rukama i da je njihov angažman neophodan radi iskustva kojeg imaju. U isto vrijeme, imenovanje premijera Gannouchija na osnovu člana 56. Ustava ostavilo je otvorenu mogućnost povratka na vlast Ben Alija u čemu su demonstranti vidjeli još jedan pokušaj prevare zbog čega su se nemiri na ulicama nastavili.
U trenucima se činilo kako se Tunis mogao sunovratiti u provaliju građanskog rata. Krugovi bliski tuniškoj opoziciji koja je do sada djelovala samo iz egzila tvrde kako su nasumična ubistva, pljačke i nemiri koji su uslijedili nakon svrgavanja predsjednika Ben Alija organizovani od strane režima. Naime, oni tvrde kako je Ben Ali kada je postalo izvjesno da će morati napustiti zemlju dao, odriješene ruke do tada svemoćnoj obavještajnoj službi da izazove haos, a ako je potrebno i građanski rat, kako bi pokazali da revolucija nije uspjela i da je jedini način izlaska iz krize ponovni povratak Ben Alija.

Ljudi i vladari
Htjeli su još jednom pokazati „arapskoj ulici“ da je i korumpirana i diktatorska vlast bolja od nikakve. U tim prvim danima građani su se počeli naoružavati i sami organizovati u zaštiti od fantomskih skupina militanata koji su nasumice ubijali i pljačkali širom zemlje, što je uvijek u svijetu bio uvod u građanski rat. Na svu sreću, vojska je pokazala spremnost da se sa tim elementima obračuna, tako da su nemiri na ulicama koji još traju za sada ograničeni samo na proteste koji nerijetko pređu u manje sukobe sa policijom. Imajući na umu iskustvo Alžira i brojnih drugih arapskih država u kojima se dirnulo u osinje gnijezdo i pokušalo smijeniti vladajuću oligarhiju, svi preželjkuju, a brojni sumnjaju, kako će tuniški model relativno „mirne“ (žrtve su pokazale da mirna revolucija ipak ne postoji) revolucije uroditi plodom.
Ako bi se pak desilo da promjene uspiju i da Tunis krene putem izgradnje demokratskog i građanskog društva, to će bez sumnje biti podstrek da se slični procesi nastave i u drugim arapskim državama gdje vlada identična situacija. I ovo do sada je već probudilo duhove u za demokratijom i slobodom žednim arapskim društvima koja se guše u korupciji i siromaštvu. Zato na dešavanja u Tunisu arapski vladari gledaju sa strahom, a narodi sa nadom. Naravno i narodi, kao i neke opozicione partije, već su pokušali zajahati na valu promjena koji je krenuo iz Tunisa. Tako su širom arapskog svijeta organizovane slične demonstracije. Bilo je čak i više slučajeva samospaljivanja. Tako je zabilježeno kako su se dvojica mladića, jedan u Egiptu a drugi u Mauritaniji spalili iz istih razloga kao i mladi Tunižanin.
Vjerovatno su iz predrostrožnosti,skoro svi arapski vlastrodršci požurili da poduzumu mjere protiv rasta cijena osnovnih životnih namirnica. U Jordanu, Egiptu, Mauritaniji i Siriji poduzete mjere se prije svega odnose na šećer, rižu i lož-ulje. Alžirska i libijska vlada su već prije svrgavanja Ben Alija poduzele slične mjere. A predsjednik Libije je u svom stilu osudio narod Tunisa rekavši da njegovi susjedi „pate zbog krvoprolića i bezakonja jer su se ljudi u zemlji previše žurili da se riješe svog predsjednika“. "Vrlo sam povrijeđen time što se događa u Tunisu", rekao je Gadafi u govoru koji je prenijela libijska službena novinska agencija Jana. "Tunis sada živi u strahu ... porodice bi mogle biti napadnute i ubijene u svojim spavaćim sobama, a građani ubijeni na ulici...", rekao je Gadafi, libijski vođa od 1969. godine. "Zbog čega sve to? Zbog promjene Zine al-Abidinea? Nije li on rekao da će odstupiti nakon tri godine? Budite strpljivi tri godine, a vaš će sin ostati živ", rekao je Gadafi.
Očito je da je i političkom dinosarusu Gadafiju jasno da će arapskim narodima biti sve teže vladati i da se društvena, medijska i politička realnost razvija u pravcu promjena i da za razliku od vladara, ljudi s „arapske ulice“ nemaju vremena za čekanje.

Predavanju na temu: "Historija islama u Sjedinjenim Američkim Državama"

2011-01-24T14:18:00.001+01:00

Poštovani/a,
Pozivam Vas da prisustvujete predavanju na temu: "Historija islama u Sjedinjenim Američkim Državama" koje će se održati u srijedu, 26. januara 2011. u 14 sati u Američkom kutku Sarajevo (Radićeva 7).
Predavač će biti Ali E. Lejlić, drugi sekretar i politički oficir u Ambasadi SAD u BiH (biografija je u dnu teksta). Ali E.Lejlić će predstaviti historijat islama u SAD, a govoriće i o islamu u Americi danas, prisustvu islama u javnom životu, statusu muslimana u američkom društvu, islamskim i međuvjerskim organizacijama i aktivnostima, te naporima različitih vjerskih grupa u SAD da rade zajedno i unaprijede zajedničko razumijevanje.
Predavanje će se realizirati na bosanskom jeziku.
Dobro došli!
Srdačan pozdrav,
Amra Pandžo
Voditeljica Američkog kutka Sarajevo

Biography of Ali E. Lejlic:
Ali E. Lejlic currently serves as Second Secretary and Political Officer at the U.S. Embassy in Sarajevo. He arrived in early August. Ali was Cultural Affairs Officer at the U.S. Embassy in Kuwait City from 2004-2006 where he worked on educational exchanges and cultural outreach. From 2007 t0 2010, Ali served in the Political, Consular and then Economic Sections at the U.S. Embassy in Amman Jordan, where he conducted multiple lectures on the History of Islam in America at the University of Jordan in Amman and at the Hashemite University in Zarqa.
Ali’s current portfolio focuses on State Court and UN-related issues. He earned his BA degree in Public Policy/International Relations at the University of Chicago and attended graduate school in International Relations and Security Studies at the Massachusetts Institute of Technology near Boston, Massachusetts. Ali is from Chicago, Illinois and is of Bosnian-American heritage. He speaks some Arabic and is fluent in Bosnian/Croatian/Serbian.

Napad na kopte u Egiptu

2011-01-15T14:21:00.004+01:00

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)
Za kršćansku koptsku zajednicu u egipatskoj Aleksandriji doček Nove godine pretvorio se u krvavu tragediju kada je, ispostaviće se kasnije, bombaš samoubica aktivirao auto- bombu ispred crkve El- Kidisin u naselju Sidi ubivši dvadeset i jednu, a ranivši četrdeset i tri osobe.

Napali ministre

Iako teroristički napadi u tom dijelu svijeta, nažalost, nisu ništa neuobičajeno i jedva da predstavljaju vijest, ovaj napad je zbog specifičnosti žrtve i vremena napada izazvao burne reakcije kako u Egiptu i regionu tako i širom svijeta. Toga su očito bili svjesni i oni koji su napad organizovali i koji vrlo dobro znaju kako je malo potrebno u društvima Bliskog istoka da se izazovu međusektaški, međuvjerski, međuplemenski i svaki drugi sukobi koji se onda poput plamene stihije na vjetru šire lakozapaljivim terenom kolijevke civilizacije. Zato je većina egipatskih zvaničnika več idućeg jutra upozorila kako je cilj napadača bio da izazove sukob između muslimana i kršćana i da se upravo to treba spriječiti. Toga je, čini se, bio svjestan i predsjednik Hosni Mubarak koji je obraćajući se naciji u jednom od rijetkih govora putem televizijskih ekrana pozvao na jedinstvo u borbi protiv terorizma: „Dragi Bog nam je ponovo pokazao da muslimani i kršćani sjede u istom brodu i da smo svi skupa izloženi terorizmu.“
Međutim, za Kopte koji se već dugo žale da ih se diskriminira u Egiptu to nije bilo dovoljno dobro objašnjenenje, tako da poziv na razum i „nenasijedanje na provokacije radikala“ nije urodio plodom. Njih ne interesuje zašto ih neko mrzi i što preko njih želi destabilizovati Egipat, već se žale na činjenicu da ih država ne želi ili ne može zaštititi. Tako je odmah nakon što je vijest o napadu procurila svjetskim agencijama uslijedila vijest o tome kako su se gnjevni kršćani sukobili s policijom i lokalnim muslimanima nedaleko od crkve, te da su u znak odmazde kamenjem zasuli obližnju džamiju koja je također bila oštećena u eksploziji i u kojoj je ozlijeđeno šest vjernika. Nekoliko demonstranata je nasilu ušlo u džamiju i na ulicu pobacalo sve knjige među kojima su se nalazili i Kur`ani što je onda razbjesnilo i one muslimane koji su se u prvi mah solidarisali sa svojim sunarodnjacima kršćanima. Na kraju su morale intervenirati snage sigurnosti koje su demonstrante rastjerale suzavcem. Nemiri se nisu zaustavili tu večer nego su uslijedili i u narednim danima. Uzalud je bio i morbidni pokušaj vlasti da ne dopusti rodbini da dođu mrtvačnicu po tijela poginulih strahujući da bi pokopi mogli biti novi povod za nasilje. Demonstracije su se nastavile i proširile i na druge gradove među kojima je i Kairo. Tako je tokom demonstracija organizovanih u Kairu skupina okupljenih napala ministre koji su došli u crkvu Svetog Marka na nedjeljnu misu da pokažu svoju podršku i solidarnost s kršćanskom zajednicom. Jedno od ministarskih automobila zasuto je kamenjem. Demonstranti su se sukobili sa policijom, a neredi su nastavljeni i tokom noći.

Zatočene supruge

Kao što je bilo i za očekivati ovaj incident nije još jednom podsjetio na napetost koja vlada među brojnim vjerskim, etničkim i sektaškim zajednicama na Bliskom istoku, nego je, čini se, dugoročno narušio odnose između muslimanske većine i nekih deset posto stanovnika koptske vjeroispovijesti koliko ih živi u Egiptu. Naravno, ta napetost se već prenijela i na druge arapske zemlje u kojima živi značajan broj različitih arapskih kršćanskih denominacija. Nije izostala ni očekivana politizacija čitavog slučaja. Tako je bivši libanski predsjednik Amin Gemayel izjavio da „ekstremističke grupe vrše genocid nad kršćanima na Bliskom istoku“, te da je jedino rješenje da se kršćanskim zajednicama da veća politička uloga.
Odgovornost
Za sada niko nije preuzeo odgovornost za napad, ali egipatski sigurnosni stručnjaci sumnjaju na simpatizere međunarodne terorističke organizacije El-Kaida. Jedan od razloga zašto se upravo oni sumnjiče je i to što se upravo ova crkva, kao i brojni drugi objekti egipatskih Kopta, našla početkom decembra prošle godine na listi potencijalnih meta objavljenih na web-stranici Šumuh el-Islam na kojoj se nalaze saopštenja, forumi i sadržaji El-Kaidinih simpatizera. Tu listu potencijalnih koptskih meta ne samo u Egiptu nego i nekim evropskim zemljama, poput Francuske, Njemačke i Velike Britanije, sačinio je ogranak El-Kaide u Iraku koji je već preuzeo odgovornost za smrtonosni napad 31. oktobra na jednu katedralu u Bagdadu, kada je ubijeno 46 vjernika. Razlog koji su pripadnici iračkog ogranka El-Kaide naveli kao opravdanje za napade na Kopte u proglasu naslovljenom sa „Ustani i ne spavaj- važno upozorenje povodom obaveze napada na kršćanske crkve tokom Božića“, je jedan slučaj koji je prije nekoliko mjeseci izazvao ništa manje nemire u Egiptu. Naime, tada su na ulice izašli pripadnici brojnih islamističkih organizacija koji su zahtijevali da država i Koptska crkva oslobode dvije Koptkinje koje su prešle na islam iz onoga što oni nazivaju zatvoreništvo. Naime, radi se o Camiliji Chehati i Wafi Constantin, suprugama koptskih svećenika, koje su navodno nakon njihovog prelaska na islam crkveni zvaničnici zatvorili u jedan samostan odakle su one uspjele poslati „pismo svojoj muslimanskoj braći“ sa zahtjevom da ih oslobode.
Pojava da koptske žene prelaze na islam je više nego česta, ali bolji poznavaoci prilika u Egiptu, tvrde da je to prije svega zbog toga kako bi mogle dobiti razvod braka. Kopti u Egiptu uživaju neku vrstu pravne autonomije, koja svoje korijene ima još u Šerijatu, zato država ne priznaje razvod braka koptskim ženama bez saglasnosti Crkve. Neke sekularne koptske organizacije su u tome vidjele još jedan oblik diskriminacije i tražile da država odustane od tog principa čemu se zvanična koptska vjerska zajednica žestoko suprotstavila.
Bez obzira koliko će trebati da se strasti zbog stravičnog napada smire i koliko će to dugo potrajati (vjerovatno do prvog idućeg incidenta), ekstremisti su uspjeli u svom naumu da vjeru iskorite kao sredstvo promovisanja mržnje i destrukcije i da ona kao toliko puta u historiji iznevjeri svoju osnovnu božansku misiju širenja mira i spasenja među ljudima.

Egipatski muftija: „Teroristi su zločinci koji nemaju nikakve legitimne veze sa čistim islamskim putem“

Među brojnim domaćim i svjetskim političkim i vjerskim liderima koji su osudili napad na crkvu u Aleksandriji posebnu pažnju je privuklo reagovanje i Vrhovnog egipatskog muftije dr. Ali Džuma jednog od najutjecajnijih muslimanskih lidera današnjice. U saopštenju koje je prenio oficijelni portal Rijaseta IZ BiH se navodi:
„Ne postoji nijedna religija dostojna svog imena a da ne poštuje svetost ljudskog života. Islam ne predstavlja izuzetak od ovog pravila. Uistinu, Bog je to nedvosmisleno naglasio u Kur`anu ističući univerzalnu zabranu ubistva kroz riječi da onaj ko uzme i samo jedan nevin život kao da je `ubio cijelo čovječanstvo`. Islam na ubistvo gleda i kao na zločin koji se kažnjava na sudovima ovog svijeta, ali i kao na najveći grijeh za koji se kažnjava i na Onom svijetu. Poslanik Muhammed a.s. je rekao: `Prvo za što će se na Sudnjem danu suditi među ljudima jeste prolijevanje krvi...` , terorizam ne može biti produkt nijednog ispravnog razumijevanja religije. To je više manifestiranje nemoralnosti ljudi sa okrutnim srcima, oholim dušama i iskrivljenim shvatanjem. Zbog toga sa velikom tugom i žalošću svjedočimo dolasku ove pošasti i u naš narod kroz nedavni bombaški napad ispred crkve u Aleksandriji u kojem je poginulo na desetine građana Egipta.
Nema sumnje da takav barbarizam treba osuditi na najteži način i suprotstaviti mu se u svakom trenutku. Ono što je važno jeste da se suprotstavimo devijantnim vjerovanjima koja svoje temelje pronalaze u ovakvim prestupima. I pored njihovih konfuznih tvrdnji, teroristi su zločinci koji nemaju nikakve legitimne veze sa čistim islamskim putem čija historija i ispravne doktrine su testamenti islamske predanosti toleranciji, saosjećanju i miru. U Kur`anu jasno stoji da je `Allah počastio sinove Ademove.` Stoga islam ne pravi razliku među rasama, nacijama niti različitim religijskim uvjerenjima i svi ljudi zaslužuju osnovno ljudsko dostojanstvo. Osim toga, islam je postavio pravdu, mir i međusobnu saradnju kao glavne principe međusobnog djelovanja različitih vjerskih skupina, upućujući muslimane da je lijepo ophođenje prema onima koji nisu agresivni prema nama, djelo dobrote i pravde. Zaista, to je put istinskog muslimana, u ime `Boga koji voli pravdu`.“- navodi se između ostalog u muftijinom reagovanju.

Čitavo muftijino reagovanje pogledajte na rijaset.ba

Godina koja je iscurila na Wikileaksu

2010-12-30T14:31:00.001+01:00

Wikileaks je još jednom pokazao da mediji sve češće kreiraju stavrnost, a ne samo da o njoj izvještavaju

Piše: Muhamed Jusić (www.rijaset.ba)

Ko zna kakvi će još dokumenti procuriti na „stranicama ogledalima" koje dupliciraju sadržaje famoznog Wikileaksa nakon blokiranja njihove domene. Kakogod, njen osnivač Julian Assange, vidi se to i po tituli ličnosti godine koju je dobio u brojnim svjetskim medijima, sigurno je već sada zadao glavobolju brojnim svjetskim moćnicima, ali i otvorio brojna pitanja od regulisanja interneta, odgovornosti medija za ono što objavljuju do osnova na kojima počivaju međunarodni odnosi.
Prije svega treba imati na umu da je to što je, barem kada se radi o hiljadama objavljenih tajnih depeša iz američkih diplomatskih predstavništava širom svijeta (ranije objavljeni dokumenti o ratu u Iraku i Afganistanu i dokumenti o poslovanju nekih od najvećih banaka i korporacija koji se tek očekuju, su nešto drugo), do sada objavljeno možda iznenadilo samo one koji su skloni tome da često budu iznenađeni svijetom koji ih okružuje. Naime ,rijetko je u onome što smo do sada mogli pročitati procurila bilo koja informacija koja već nije bila poznata u javnosti zemlje o kojoj su američke diplomate prenosili svoje utiske. Naravno da je vrijedno imati potvrdu da su te „javne tajne" došle do međunarodnih diplomatskih krugova, te dobiti potvrdu brojnih špekulacija o stvarnim stavovima državnika i javnih ličnosti o kojima govore samo na zatvorenim sastancima, a koji su daleko od zvaničnih saopštenja i praznog diplomatskog jezika iz dnevne doze informacija koje smo prinuđeni konzumirati. Ali osim toga, teško da će se od čitavog skandala i najavljivanog „11. septembra" u međunarodnim odnosima koji je bombastično prognoziran na početku curenja tajnih dokumenta išta desiti. Naprosto, svima koji znaju išta o međunarodnoj diplomatiji malo šta je, od onoga što je procurilo kao tajni dokument američkog Ministarstva vanjskih poslova, došlo kao novost. Svi znaju da je posao svake ambasada u svakoj državi da, osim ustaljeniih konzularnih poslova, prezentovanja vanjske politike, izgradnje čvrstih ekonomskih, kulturnih i političkih veza sa zemljom domaćinom, prikuplja informacije o glavnim tokovima u političkim i društvenim strukturama.

Međutim, ono što može biti interesantno i što je curenje dokumenata na Wikileaks-u pokazalo, barem u slučaju BiH i onih nekoliko drugih zemalja i tema koje su predmet interesovanja potpisnika ovih redova, jeste način na koji te ambasade, u konkretnom slučaju američka, dolaze do informacija o tome šta se dešava u zemljama u kojima diplomate djeluju. Jadan dio informacija, jasno, dolazi iz direktnih kontakata diplomata sa relevantnim društvenim i političkim akterima, i oni će, čini se, barem u onim zemljama u kojima se na saradnju sa SAD-om ne gleda „blagonaklono", platiti najvišu cijenu. E sada, da li će se to desiti zbog neodgovornosti Wikileaksa, koji nije ukrao niti „haknuo" informacije, nego ih je samo objavio nakon što su im ih treća lica dostavila, ili američke administarcije koja je je dopustila da takvi podaci procure, priča je za sebe. Ali, ne može se oteti dojmu da, konkretno u slučaju BiH, najviše informacija dolazi iz dominantnih i printanih i elektronskih medija. I to još jednom potvrđuje onu poznatu tezu da mediji (naročito oni neprofesionalni) sve češće stvaraju stvarnost umjesto da o njoj izvještavaju.

Pogrešno je vjerovati, i to su u nekoliko navrata pojasnili i visoko pozicionirani zvaničnici administracije u Washingtonu, kako su dojmovi, ocjene i stavovi koje su američke diplomate dijelili sa svojom centralom u DC-u, zvanični stavovi američke administracije. To su tek „sirovi materijali" koji prolaze brojne analize i provjere prije nego postanu „politički stavovi". Ali, isto tako, niko ne negira da se upravo na osnovu tih analiza i stavova kreiraju političke odluke i grade stavovi o državama, narodima, pojedinim političarima i istaknutim ličnostima. Skoro pa da bi se mogao pratiti trag kako senzacionalistički natpisi u medijima i pored svih navodnih filtera, a to najbolje pokazuju brojni do sada objavljeni dokumenti Wikileaksa, nalaze svoj put do svih relevantnih institucija „najveće svjetske supersile" koje stoje u zaglavlju skoro svakog telegrama: od CIA-e, do brojnih odsjeka Ministarstva vanjskih poslova nadležnih, konresnih komisija i koga sve ne, gdje se upravo na osnovu njih kreiraju zvanični stavovi američke administracije, koji mogu biti presudni u brojnim otvorenim pitanjima u svijetu, a naročito kod nas u BiH, gdje SAD imaju ključnu ulogu u stabilizaciji prilika. Zato je fenomen Wikileaksa ne samo obilježio godinu iza nas kroz otkrivanje brojnih diplomatskih smicalica i „poslastica" nego, nadati je se, i kroz otvaranje diskusije o brojnim teškim pitanjima uključujući i pitanje o odgovornosti medija ne samo kroz to šta smiju ili ne objaviti, nego i o tome kako izvještavju o realnosti i da li svjesno ili ne skreću pažnju s krucijalnih pitanja na ona manje bitna i na taj način poturaju pogrešnu agendu i kreiraju iskrivljenu sliku stvarnosti.

Novi broj časopisa Demokratija i sigurnost u Jugoistočnoj Evropi

2010-12-26T20:07:00.005+01:00

Atlanska incijativa predstavlja novi broj časopisa "Demokracija i sigurnost u Jugoistočnoj Evropi", broj 4-5. Tema broja je "Rusija i Zapadni Balkan. " Ja sam pisoa o situaciji u Helmandu i tome koji izazovi očekuju vojnike iz BiH u toj afganistanskoj pokrajini. Čitav broj preuzmite u pdf-u.
Ovdje možete preuzeti i englesku verziju časopisa.

Sutra se obilježava 100 godina od izlaska prvog broja časopisa Muallim

2010-12-23T19:21:00.003+01:00

Sutra (24.12.2010) će se prigodnim programom obilježiti 100-ta godišnjica od izlaska prvog broja časopisa Muallim. Svečanost upriličena povodom ovog velikog jubileja održat će se na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu sa početkom u 15 sati.

Program će biti podjeljena u dva dijela. Na tribini u okviru prvog djela programa prisutnima će se obratiti: Mustafa Spahić „Muslimansko školstvo u BiH - kratak povijesni presjek" te prof. dr. Edina Vejo „Savremene pedagoške teorije i pedagoška praksa u muslimansom školstvu".

U okviru svečane akademije u drugom dijelu programa prisutnima će se obratiti: Meho Šljivo, glavni i odgovorni urednik „Novog muallima", zatim Muharem Hasanbegović, predsjednik Udruženja ilmijje IZ u BiH, prof. dr. Enes Karić - „Kulturni i odgojno prosvjetni značaj časopisa Muallim" te mr. hfz. Mevludin Dizdarević koji će govoriti o počecima i razvoju časposa „Muallim".

Meka koja nestaje

2010-12-18T17:33:00.002+01:00

Meka koju ne vide hadžije

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)

Iza nas je još jedan uspješno organizovan hadž (hodočašće muslimana Meki) i sve bh hadžije, njih 1778, sretno se vratilo u domovinu. Saudijske vlasti su više nego zadovoljne ovogodišnjom organizacijom i u više navrata su preko svojih zvaničnika istakle da je to posljedica sistematskog ulaganja u postojeće kapacitete mjesta na kojima se hodočašće obavlja, te u nove tehnologije. Međutim, nisu svi oduševljeni Novom Mekom.

Koliko je hadžija
Hodočašće u Meku je prema učenju islama obaveza jednom u životu svakog muslimana koji za to ima fizičku i materijalnu mogućnost i ove godine se na tom najvećem skupu muslimana u svijetu okupilo, prema zvaničnim podacima, tri i po miliona ljudi. Naravno, to je broj izdanih viza za strance i saglasnosti za stanovnike Saudijske Arabije, koji po zakonu mogu samo jednom u pet godina obaviti hadž, ali stvarni broj je veći, prema procjenama, možda i za čitav milion. Tačan broj hadžija se ne može odrediti zbog toga što je nemoguće procijeniti koliko je stanovnika Meke i okolnih mjesta učestvovalo u obredima, a vrlo je teško i pored rigoroznih kontrola spriječiti one koji bez saglasnosti dolaze u Meku i učestvuju u obredima. Saudijske vlasti zato iz godine u godinu čine sve kako bi broj prisutnih držali u granicama postojećih kapaciteta, ali i kako bi te kapacitete proširili. S tim ciljem je Organizacija islamske konferencije donijela odluku kojom se kvota hadžija iz svake zemlje određuje po principu da na hiljadu muslimana jedan može obaviti hadž. I pored toga, prirodni rast stanovništva i nastanak novih muslimanskih zajednica u zemljama koje nisu tradicinalno muslimanske, te sve veće interesovanje za taj put, stvara stalni pritisak na Kraljevinu da osigura povećanje kapaciteta za sigurno obavljanje hadža. Međutim, povećanje broja hadžija moraju pratiti inovativna rješenja na vrlo ograničenom prostoru kako bi svi hodočasnici sigurno obavili vremenski vrlo ograničene obrede i kako se ne bi dešavalo da zbog stampeda i velikih gužvi na „uskim grlima“ stradaju ljudi. Prema postojećim planovima Ministarstva hadža Meka bi trebala do 2014. imati kapacitete da je tokom godine posjeti 14 milona hodočasnika koji će obaviti hadž ili umru- posjetu Svetom hramu (džamiji Mesdžidul-haram) mimo obreda hadža, tj. tokom ostatka godine. Zato je čitava Meka, ali i Medina- drugi sveti grad koji hadžije posjete prije ili nakon obavljenog hadža, u kome se nalazi grob Poslanika, te mjesta na kojima se obredi obavljaju, jedno veliko gradilište. Kranovi su posvuda, a građevinska čuda i megagrađevine nastaju na svakom koraku. Dok jedni u tome vide „neminovno kretanje u korak s vremenom“ i modernizaciju grada i načina na koji se obred obavlja, drugi u velikom broju megahotela, među kojima je i jedan uz samu Kabu, sa najvišom sahat-kulom na svijetu, te automatizaciji kretanja hadžija, vide ubijanje samog duha Meke.

Oko arhitekte

Jedan od onih koji ne prihvata argument da su svi dosadašnjih građevinski zahvati u Meki bili neophodni kako bi se umanjila opasnost od nesreća i kako bi se stvorili uslovi da što veći broj ljudi posjeti Meku je i arhitekt i osnivač Instituta za Hadž studij u Meki, Sami al Angawi. On je novinaru DW-a izjavio da se upravo ovim zdanjima i intervencijama izgubio i zadnji dašak spiritualnosti kojim je ovo mjesto prije zračilo. “Protivim se zapravo svemu što se trenutno u Meki i Medini gradi. Ova mjesta više nemaju ništa zajedničko s nekadašnjim karakterom i poviješću vezanima uz hadž. Sva ova ulaganja vode ka apsolutnoj mehanizaciji hodočašća koja je miljama udaljena od početnih misli poslanika Muhameda i Ibrahima”, kaže Al Angawi.
Ima i onih, poput kolumnistkinje dnevnih saudijskih novina Al-Watan, Maram Abdurahman Mekavi, koji upozoravaju kako se malo ko brine o tome kako žive Mekenlije i kako se sve te graditeljske intervencije i povećanje broja posjetilaca odražavaju na život njenih starosjedilaca. Ona u svojoj kolumni objavljenoj u dane hadža tvrdi kako oni dijelovi Meke na kojim ne borave hadžije u posljednjih trideset godina nisu dobili svoj dio naftnog bogatstva poput drugih saudijskih gradova. Oni smatraju kako privilegiju da žive u najsvetijem gradu svih muslimana, kojom se svi u Meki ponose, plaćaju visokom cijenom koja se ne ograničava samo na nezamislive gužve u vrijeme obreda hadža i umre u ramazanu.
I uistinu, u razgovoru sa mještanima Meke brzo se stiče dojam da postoji jedna druga Meka u kojoj žive njeni starosjedioci i koja ima malo zajedničkog sa onom Mekom kroz koju godišnje prođu milioni stranaca iz čitavog svijeta. Te stare mekanske porodice sve češće žive u novim četvrtima sve dalje od centra grada i gužvi koje tamo vladaju. Međutim, oni kao i Maram, koja trenutno živi u Londonu, upozoravaju kako u tim dijelovima nema svih onih pratećih sadržaja koje drugi saudijski gradovi imaju i da je u Meki sve podređeno hodočasnicma.

Gdje je birićet

U tim novim nastambama na obodima grada nema onog duha koji je nekada vladao u zbijenim četvrtima i sukovima uz samu Kabu. Zbog toga sve veći broj mekanskih porodica prelazi da živi u susjedni grad Džidu na obali Crvenog mora. Na taj način, tvrdi nostalgična Mekenlijka, ovaj grad, kojeg nazivaju Sveti glavni grad, ostaje bez nečega puno vrjednijeg od svojih stanovnika koji bivaju zamjenjeni imigrantima iz čitavog svijeta. On, tvrdi Maram ostaje bez svog duha. I usitinu, Meka je kroz historiju bila centar isamske duhovnosti, poezije i književnosti, a ne samo mjesto hodočašća na koje se sliju milioni ljudi iz čitavog svijeta da dožive iskustvo susreta sa Svetim hramom i Kabom, prvim hramom sagrađenim na zemlji u kojem se štuje samo jedan Bog. Tako Maram podsjeća da je taj duh bio prisutan donedavno u Meki i da smo s početka dvadesetog vijeka u njoj imali velikane pisane riječi poput El-Gazavija, Es-Sibaija, El-Ensarija, El-Fikija i drugih koji su još tada zagovarali društvenu, političku i svaku drugu reformu i preporod muslimanskih zajednica insistirajući na pravima žene. Dio tog vremena se i sada može naći u koricama knjiga poput one štampane 1936. „Nadahnuće pustinje“ (Min Vahji es-Sahara) dvojice mekanskih književnika, Muhameda Saida Abdulmaksuda Hodže i Abdullaha Omera Bilhejra. Skoro ništa od toga danas nije ostalo u Meki- tvrde oni.
Jedan taksista u Meki s kojim sam posljednjih dana hadža podijelio ova razmišljanja njegovih sunarodnjaka kako bi dobio još nekoliko detalja o tome kako žive stare Mekenlije, nije bio tako dramatičan oko svih ovih promjena i nije dijelio mišljenje svojih sugrađana. On mi je samo rekao kako duboko vjeruje da je Bog blagoslovio Meku još od vremena kada je za nju molio Božiji poslanik Ibrahim (Abraham) i da u Meki, dok god je u njoj Kaba neće nedostajati duhovnosti, te da megagrađevine nikada neće moći zasjeniti jednostavnost i snagu kojom Kaba zrači. On mi je samo dodao i to da mu je drago da se u Meku napokon počinje ulagati i da se nada da će dio tih investicija biti usmjeren ka poboljšanju životnog standarda njegovih građana, a ne samo kako bi se prihvatio što veći broj hodočasnika iz čitavog svijeta. A što se promjena tiče, on mi reče ono što sam toliko puta kod Arapa čuo: „el-bereke fil hareke“ - berićet je u kretanju, ili po naški „samo neka se nešto dešava“.

Meka Metro
Jedna od inovacija koju je ove godine implementirala saudijska vlada kako bi olakšala kretanje velikog broja ljudi na relativno ograničenom prostoru i u izrazito kratkom vremenskom roku je i "Mašair željeznica", poznata kao Meka Metro ili „Željeznica svetih mjesta“. Ove godine je pušten samo prvi eksperimentalni dio čitavog sistema i rezultati su, prema prvim analizama, zadovoljavajući, jer je samo u ovoj prvoj fazi iz upotrebe povučeno četiri hiljade autobusa što je znatno smanjilo gužvu. Eksperimentalna željeznička pruga s dvije trake, s početnim brojem od devet stanica, povezuje tri sveta mjesta - Mina, Muzdelifa i Arefat - područja u kojima vladaju velike gužve tokom petodnevnog hodočašća. Posao na izgradnji željeznice je dobila kineska firma, a francuska kompanija „Sistra“ je dobila posao da rukovodi konzorcijem britanskih i njemačkih kompanija koje će obavljati nadzor nad projektom.
Željeznica će raditi pet dana u godini, u vrijeme hadža, i ove godine je radila s kapacitetom od 35 %,, dok se u iduće dvije godine očekuje da sve hadžije putuju metroom i da se projekt nastavi tako da se spoje džamije u Meki i Medini, te hadžski terminal aerodroma u Džidi.

Diskusija: Uspon radikalne desnice u Evropi: Implikacije za BiH?

2010-11-28T17:08:00.001+01:00

Centar za napredne studije (CNS) organizira diskusiju na temu "Uspon radikalne desnice u Evropi: Implikacije za BiH?".
Uvodničari su prof. dr. Enes Karić, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, i prof. dr. Nerzuk Ćurak, Fakultet političkih nauka u Sarajevu.
Pozivamo Vas na razgovor o ovom zabrinjavajućom porastu. Pristup je slobodan.

Vrijeme: Utorak, 30. novembar 2010, 18.00 - 19.30h
Mjesto: CIPS, Centar za interdisciplinarne postdiplomske studije, Kampus Univerziteta u Sarajevu, Zmaja od Bosne 8

Za više informacija slobodno se obratite na broj 061-903 842 ili dzsusko@ius.edu.ba

Dževada Šuško, Forum koordinator

Dešavanja u i oko Sjeverne Koreje

2010-11-26T14:27:00.004+01:00

Sjeverna Koreja je poslala upozorenje da predstojeće zajedničke vojne vježbe Južne Koreje i SAD-a guraju regiju na ivicu rata. Grupa ratnih brodova, koju predvodi američki nosač aviona, kreću se prema Žutom moru kako bi sudjelovali u vježbama, javlja BBC. A ovo je moj tekst o dešavanima unutar Sjeverne Koreje koji sam napisao za pretprošlli broj magazina Start BiH, prije nego se situacija u ovoom dijellu svijeta počela usložnjavati:

Sjeverna Koreja: Kim Jong Il odredio nasljednika na čelu države
Kim Jong-un sigurno neće ništa promijeniti

Muhamed Jusić (Start BiH)

U vrijeme kada su svi državni poslovi u bivšem SSSR-u bili ogrnuti plaštom tajnosti i kada u Moskvi nije bilo ni traga transparentnosti, postojao je termin kremljinolodžist za mali broj diplomata, novinara i eksperata, koji su na osnovu male količine informacije koje bi s vremena na vrijeme procurile iz političkih centara moći, pokušali shvatiti šta se uistinu dešava u institucijama vlasti jednog totalitarnog režima kakav je tada vladao u toj staljinističkoj velesili. Danas, prema Richard Gizbertu, voditelju Al-Jazeerinog sedmičnog programa posvećenog metodama izvještavanja i položaju medija u svijetu Listening Post, takav pojam postoji još za ljude koji istim metodama pokušavaju proniknuti u to šta se dešava u Južnoj Koreji, posljednjem uporištu najrigidnijeg komunizma kojem bi i Stalljin pozavidio. Ti ljudi se, kaže Gizbert, nazivaju pjongjangolodžisti i oni su ovih dana imali pune ruke posla, a njihova izoštrena oka su svjetskim medijima željnim bilo kakvih informacija iz potpuno zatvorene zemlje, donijeli pravu senzaciju.
Naime, pjnogjangolodžisti su 30. septembra primijetili sliku na naslovnoj stranici južnokorejskih državnih dnevnih novina sa tada održane Konferencije Radničke partije Koreje na kojoj je samo jednu stolicu od oca, neprikosnovenog lidera nacije, Kim Jong Ila sjedio njegov sin Kim Jong-un, koji se po prvi put pojavio u javnosti. U odsustvu bilo kakvih drugih relevantnih informacija i znajući da se u toj totalitarnoj državi ništa ne dešava slučajno ili spontano, fotografija sa naslovnice protumačena je kao siguran znak da je pitanje nasljednika trenutnog predsjednika Partije i države, o čijem slabom zdravstvenom stanju se već dugo spekuliše, već rješeno i da će ova siromašna zemlja, koja svojim nuklearnim programom i komunističkim revolucionarnim duhom zadaje mnoge probleme ne samo u regionu, nego i globalnim policajcima, dobiti i trećeg Kima na svom prijestolju. Možda je apsurdno da se jedna tako bitna vijest izvodi samo na osnovu jedne fotografije, ali to je samo jedna mala banalnost kojih u ovoj zemlji, gdje su svi mediji pod kontrolom države, gdje je stranim novinarima zabranjeno izvještavanje i gdje niti jedna državna institucija ne poznaje pojam „saopćenje za javnost“, a o transparentnosti donošenja odluka i da ne govorimo, ne nedostaje. Zbog hipertajnosti koja vlada u Sjevernoj Koreji svjetskoj javnosti, novinarima i diplomatama ostaje samo da tragaju za sitnim detaljima u odsustvu bilo kakvih pravih informacija. Svaka i najsitnija informacija iz ove polovine Korejskog poluotoka je globalna vijest iz prostog razloga što nikada okončani Korejski rat i nepredvidivost vladajućeg režima, korejsko pitanje čine jednim od gorućih globalnih problema.
Vladajući režim u Pjongjangu već desetljećima uspijeva održati potpunu kontrolu nad medijima u zemlji i osigurati da jedine vijesti koje iz zemlje izlaze budu one koje su prošle rigoroznu cenzorsku mašineriju. I političke analfabete znaju da je glavni stub svakog diktatorskog režima čvrsta kontrola nad medijima i apsolutna kontrola nad protokom informacija. Komunistička partija u Južnoj Koreji je to dovela do „savršenstva“, naročito nakon što im je skoro pošlo za rukom, za razliku od brojnih drugih država koje su nešto slično priželjkivale, da se odupru i prodoru masmedija i globalnih informativnih tehnologija. Jedine vijesti koje se u državi emituju su one koje saopći Državna novinska agencija. Postoji dvanaest glavnih novina i četiri TV- kanala i svi su pod državnom kontrolom i u službi državne propagande. Nezavisni i slobodni mediji su još uvijek nepoznat pojam. Građanima nije dostupan ni Internet nego je u državi razvijen vlastiti pandan ovoj globalnoj mreži, tzv. Intranet. Zabranjena je pretplata na bilo koje novine ili časopise izvan Sjeverne Koreje. Svaki radio-aparat koji se prodaje u zemlji je tehnički prepravljen tako da može primati samo one frekvencije na kojima se mogu slušati državne radio-stanice. Svako poigravanje sa uređajem ili dokazano slušanje stranih radio-stanica je kažnjivo, naročito ako se radi o radio-stanicama južnih susjeda. Državni cenzori provode i striktnu cenzuru muzike koja se može slušati na postojećim stanicama, kako bi osigurali da ništa od „kapitalističkog smeća“ ne ukalja komunističku idilu. Zato i nije čudo što smo navikli da je za Sjevernu Koreju uvijek zagarantovano zadnje mjesto u svim globalnim analizama medijskih i novinarskih sloboda.
Način na koji tamošnji mediji informišu javnost na granici je bizarnog. Tako je jedna od poslastica sjevernokorejske propagandne mašinerije, istaknuta i u Al-Jazeerinom prilogu, bila emitovanje snimaka nereda i demonstracija u Južnoj Koreji kada god bi se nešto slično desilo, bez obzira na povod. Naravno, cilj je bio očit, a to je da se pokaže kako su stanovnici demokratske i kapitalističke Južne Koreje, za razliku od sjevernjaka, nezadovoljni vlašću i stanjem u kojem se nalaze. Međutim, vrlo brzo su cenzori primijetili da i uz svu selekciju kadrova kako bi se emitovali samo oni najgori, građani Sjeverne Koreje sve češće na tim snimcima počinju primjećivati kako su nezadovoljni kapitalisti jako lijepo obučeni, ugojeni i kako su automobili koje prevrću i pale nešto što oni nikada nisu ni vidjeli, a da su izlozi ogromnih građevina koji bi u tim neredima stradavali, bili puni robe koja je u njihovoj zemlji rezervisana samo za mali broj odabranih drugova i koju oni niti mogu naći na policama, niti sebi priuštiti.
Zato kada se u obzir uzme bizaran način na koji je, čini se, novi predsjednik izabran i način na koji je to saopćeno lokalnoj i svjetskoj javnosti i kada dođe do zvaničnog prijenosa vlasti teško da se može očekivati bilo kakva promjena u vladajućem režimu i načinu na koji se politika, pa i odnos prema medijima, vodi u toj zemlji.

Sunny Lee, južnokorejski novinar je za Al-Jazeeru ustvrdio kako doskora ni obavještajne agencije nisu znale kako Kim Jong-un izgleda ili gdje se nalazi. Posljednja njegova fotografija koja se mogla naći bila je ona iz škole kada je ima dvanaest godina. Njega je otac doslovno „izvukao iz naftalina“. Eksperti tvrde kako Kim Jong-un nije bio očev prvi izbor nego njegov stariji brat, ali se ovaj navodno oteo svakoj kontroli i pretvorio u „ženskaroša“ koji bi i u zemlji kakva je Sjeverna Koreja teško mogao voditi državu i zadržati sve loše životne navike.
Satiristima u američkim medijima, koji su također vidjeli prvu sliku Kim Jong-una nije promaklo to kako je on jedini, uz oca, očito uhranjen među ostalim Korejancima. Tako su u Comedy Central-u već napravili satirični prilog o tome kako Cartman iz crtića South Park dolazi na vlast.

Na Ahiret preselio kolega Ekrem Tinjak

2010-11-18T20:21:00.004+01:00

Danas me je u Meki zatekla vijest iz redakcije magazina Start da je na bolji svijet preselio moj kolega i prijatelj novinar Starta Ekrem Tinjak. Radost skorog okončanja hadžskih obreda pomutila je ova žalosna vijest. Ekrema ćemo pamtiti samo po dobru i možemo obećati da ga nećemo zaboraviti u našim dovama.

Ovako su kolege iz Starta saopćile žalosnu vijest:

Tinjak je rođen 28. jula 1969-e godine u Sarajevu. Prve novinarske korake savladao je u sarajevskim Večernjim novinama, a u magazinu START BiH je urednik- novinar od osnivanja redakcija.
Bio je i jedan od inicijatora uspostave novinarske nagrade „Srđan Aleksić“ koju grupa nevladinih organizacija iz BiH dodjeljuje za novinarske tekstove o marginaliziranim i ranjivim grupama, a tokom rata u BiH dobrovoljac u redovima Armije BiH.
Umro je poslije duge i teške bolesti s kojom se herojski borio. Do posljednjeg dana je redovno dolazio u redakciju i s mnogo radosti i entuzijazma izvršavao svoje novinarske obaveze pišući lijepe i važne priče o običnim ljudima koje su o stvarnom životu govorile mnogo više od velikih izvještaja o važnim političkim događajima.
Neka ti je vječni rahmet i magfiret.

Izložba o organizaciji hadža

2010-10-31T21:13:00.002+01:00

Nedaleko od Poslanikove, a.s., džamije u Medini u nanovo izgrađenom izložbenom prostoru, sve hadžije koje posjete ovaj grad, ovih dana, mogu posjetiti izložbu o organizaciji hadža. Na izložbi su postavljeni paviljoni skoro svih vladinih i nevladinih organizacija i institucjia koje, svaka na svoj način daje doprinos organizaciji nejvećeg skupa muslimana u svijetu. Samim pregledom organizacija i uvidom u njihove aktivnosti stiče se dojam o kako složenom projektu se radi. Pored Ministarstva hadža, Ministarstva zdravstva, različitih policijskih agencija svoje aktivnosti u organizaciji hadža i planove za budućnost predstavile su i brojne obrazovne institucje, među kojima je i Islamski univerzitet u Medini, te brojni instituti koji se bave izučavanjem i zaštitom historijskog naslijeđa Medine i Meke. Tako se tu, između ostalog, može vidjeti i maketa Medine od prije 80 godina sa brojni građevinama iz osmanskog perioda koje su nažalost porušene te maketa grada iz vremena Poslanika. a.s., sa svim značajnijim lokacijama iz rane historije islama.

Brojne državne agncije su izložile i planove za budućnost grada i organizacije hadža. Tako se može vidjeti i maketa novog aerodroma u Medini čija izgradnja je u toku.

Konferencija u Sarajevu: “ISLAMSKI UDŽBENICI I NASTAVNI PLANOVI I PROGRAMI U JUGOISTOČNOJ EVROPI”

2010-10-20T18:48:00.003+02:00

Univerzitet u Beču, istraživačka jedinica Islamska vjerska pedagogija, i Univerzitet u Sarajevu, Fakultet islamskih nauka, zajednički će održati međunarodnu konferenciju “Islamski udžbenici i nastavni planovi i programi u jugoistočnoj Evropi”, koja će se održati od 22. do 24. oktobra 2010. u Sarajevu.

Uporište
Evropske zemlje nalaze se u procesu dinamičnih promjena. Tim je procesom naročito zahvaćena jugoistočna Evropa. Evropskim ujedinjavanjem društva istočnoevropskih zemalja suočila su se s do sada, u njihovoj komunističkoj historiji, nepoznatim pitanjima i sukobima. Interesi Zapadne Evrope od početka su bili ekonomski orijentirani.
U procesu oblikovanja evropske budućnosti religijama do sada nije pridavana velika pažnja. Čini se da su religije bile potisnute na rub društva i da su bile jedva prisutne u javnom prostoru. U društvenoj stvarnosti, međutim, iza evropskih religija stoje ljudi koji svojim etičkim i političkim nadama i očekivanjima utječu na politiku svojih zemalja i svoje pristalice mobiliziraju za određene političke pozicije. Te se vjerske zajednice i njihove institucije globalno oblikuju i u poziciji su da djeluju širom svijeta. U Istočnoj Evropi različite religije, koje se nerijetko nalaze u konkurenciji jedne drugima, tragaju za novim poljima djelovanja i nastoje se povoljno pozicionirati u procesu novog oblikovanja društva. Brojnost i raznolikost religija ne predstavljaju izazov samo pojedincima, ljudima koji se svakodnevno susreću s različitim religijama, već i državama, koje iznova definiraju mjesto religije u svojim društvima i koje trebaju voditi računa o novoj religijskoj kulturi svojih građana. Sve to uzrokuje mnogostruke osnove za razne sukobe i tačke sporenja uočljive u političkom i ekonomskom životu.
S obzirom na raznolikost religija, da bi se izgradila zajednica okupljena oko istih vrijednosti, koja bi omogućila miroljubiv suživot na dobrobit svih, neophodne su međureligijske kompetencije u politici i ekonomiji. Evropa ne može izbjegavati probleme u vezi s religijama i očekivanjima svojih građana. Uzroci su, doduše, složeni, ali položaj islama u novoj Evropi izaziva različite rasprave o tome može li islam biti dio Evrope. Neovisno o historiji islama u tim zemljama, usklađivanje islamskih i evropskih vrijednosti i prijemčivost islama za demokratiju evropskog tipa ostaju pod znakom pitanja.
U sjeni međunarodnih događanja muslimani se generalno stavljaju pod sumnju za terorizam. Ova je zategnutost odnosa, između ostalog, razlog za izolaciju muslimana i nastanak raznih predrasuda u društvu. Ta će izolacija kroz neke globalno dobro povezane organizacije biti teologizirana, a mržnja među kulturama i religijama zacementirana. Ova zategnutost najviše pogoduje evropskim nacionalističkim partijama i radikalnim islamskim organizacijama. Za mnoge partije i organizacije zategnutost u odnosima i međureligijska mržnja od egzistencijalnog su značaja. Učesnici konferencije u Beču u oktobru 2009. godine bili su jedinstveni u stavu da se obrazovanje u Evropi ne može odreći vjerskih temelja. Time su škole stavljene pred izazov da posreduju utemeljenju obrazovnih vjerskih osnova. Jedna od obrazovnih zadaća škola trebala bi biti i religije. Na primjeru mnogih evropskih zemalja znamo da se mirna budućnost Evrope ne može odreći mira među religijama.
Religijski odgoj u javnim školama može osposobiti učenike da razviju i zastupaju vlastita etičko-religiozna stajališta, da uvažavaju druga mišljenja te da uče od drugih kultura i religija. Stoga je religijsko obrazovanje važna sastavnica općeg obrazovanja.

Konferencija
Konferencija “Islamski udžbenici i nastavni planovi i programi u jugoistočnoj Evropi” održat će se na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu od 22. do 24. oktobra 2010. godine i bavit će se pitanjem doprinosa vjerskog obrazovanja integraciji muslimana u Evropi. Na konferenciju će biti pozvani najrenomiraniji znanstvenici s područja obrazovanja i teologije iz jedanaest evropskih država, pretežno iz jugoistočne Evrope.
U okviru konferencije bit će analizirani različiti teološki modeli obrazovanja u Evropi, a kroz radionice će biti razrađene alternative. U tim će se raspravama konferencija baviti pitanjem kako muslimani u Evropi mogu kontekstualizirati islam, tako da njihova djece ne odrastaju u protuslovlju između svoje religioznosti i društva u kojem žive.
Udžbenici pružaju informacije o poimanju obrazovanja i vrijednostima muslimana u Evropi. Konferencija se pojedinačno bavi postojećim udžbenicima i bit će podijeljena u radionice posvećene daljnjem unapređivanju udžbenika muslimana za vjersko obrazovanje. Od kritičke važnosti bit će da se u analizama odražavaju gledišta o ljudskim pravima, jednakosti muškarca i žene i ostalim univerzalnim vrijednostima. Iz ove konferencije trebaju proisteći poticaji za razvitak novog evropsko-islamskog identiteta u Evropi, da bi se muslimani što uspješnije poistovjetili s evropskim demokratskim vrijednostima. Osim toga, učesnici prve konferencije u Beču pridaju veliki značaj stalnoj naučnoj razmjeni muslimanskih znanstvenika u Evropi. Konferencija bi im trebala ponuditi platformu za takvu razmjenu.

Edukacija budućih hadžija i nova tehnička podrška organizaciji hadža

2010-10-20T18:44:00.002+02:00

Napomena: U međuvremenu je edukacija uspješno završena u svim sjedištima muftijstava širom BiH.

U Uredu za hadž Rijaseta IZ BiH uveliko su u toku pripreme za obavljanje ovogodišnjeg hadža. Uz ustaljenje tehničke pripreme predviđenom dinamikom traje i edukacija budućih hadžija po muftilucima. Taj posao vodi i koordinira Ured za hadž, uz podršku nadležnih muftijstava. Seminar na temu „“Kur`an i sunnet o hadžu i umri i njihov smisao u životu čovjeka“ drži sekretar Ureda Rasim Brković. U sklopu seminara je i multimedijallna prezentacija „Šerijatski aspekti obreda hadža i umre u slici i riječi“ koju izlaže saradnik Preporoda Muhamed Jusić. Osnovne informacije o samom putovanju su u prvim seminarima u Bihaću i Banja Luci hadžijama prezentovali Halil ef. Mehanović i glavni vodič hadžija koji putuju avionom, Safet ef. Karahmetović, glavni vodič hadžija koji putuju kopnom. Uputstva ljekarskog tima koji će putovati sa hadžijama dao je dr. Abdulah Fazlić dok se ispred konzorcija koji će ove godine biti zadužen za prijevoz naših hadžija s osnovnim detaljima putovanja obratio g. Ibrahim Kerla iz Centrotransa.
Posebna novost na ovogodišnjim susretima sa hadžijama, ali i čitave organizacije hadža, bilo je predstavljanje tehničke podrške koje će ove godine ponuditi Asocijacija hadžija „Zul Hulejfa“ iz Novog Sarajeva. Planove i aktivnosti Asocijacije hadžijama je prezentovao član udruženja Nurko Čaušević.
Naime, Asocijacija hadžija „Zul Hulejfa“ iz Novog Sarajeva bit će implementator projekta „Tehnička podrška za Hadž 2010“. Radi se o pionirskom projektu prema kojem će Asocijacija na svojoj web stranici pratiti položaje oba konvoja sa hadžijama (sa polascima iz Tuzle 26.10. i iz Sarajeva 27.10.2010.) što će svako moći pratiti na njihovoj internet stranici. Također će informisati o terminima polijetanja i slijetanja aviona u odlasku i povratku sa hadža. Na web-stranici će se svakodnevno objavljivati video i audio izvještaji (koji će stizati čak i iz autobusa i sa Arefata), a koje će svako besplatno moći preuzimati, kao i fotografije koje će neprestano biti objavljivane, što će omogućiti porodicama u Bosni i Hercegovini da vide svoje najmilije.
Asocijacija će u Medini i Mekki uspostaviti mobilne centre koji će imati radno vrijeme od 07.30 do 09.30 i od 20.00 do 22.00 po bosanskom vremenu, a kada će porodice moći direktno komunicirati sa hadžijama putem komunikatora postavljenih na www.zulhulejfa.ba.
Zainteresovani ovim novim projektom zatražili smo više informacija od predsjednika Asocijacije Đevada Koldže. Priča počinje 2008. godine kada se po povratku sa hadža, hadžija Đevad Koldžo, po zanimanju inženjer hidrotehnike, dosjetio da bi svojim znanjem mogao oplemeniti i uljepšati ovo mubarek putovanje. Odmah je oko sebe okupio ekipu mladih obrazovanih hadžija, koji se koriste suvremenim tehnologijama, govore strane jezike i često putuju po svijetu, što je bila jezgra novoosnovane asocijacije.

On je za Preporod objasnio kako je Asocijaciju hadžija „Zul Hulejfa“ iz Novog Sarajeva osnovala grupa mladih hadžija koja želi afirmaciju vjerskih putovanja, a posebno tradicionalnih koja pripadaju biću muslimanskog naroda. Asocijaciju su, kaže, osnovali sredinom 2009. godine sa ciljem uvođenja suvremenih tehnologija kao pomoći bosanskim hadžijama. Moto Asocijacije glasi „Naša misija je da širimo lijepe habere o Hadžu“- kaže Koldžo.
U vrijeme hadža 2009. na svojoj web stranici www.zulhulejfa.ba asocijacija je pratila sva dešavanja vezana za hadž općenito, sa posebnim osvrtom na naše hadžije. Posebno je zanimljivo bilo objavljivanje tačne pozicije autobusnog konvoja sa hadžijama koji je krenuo iz Sarajeva. „Ideja za ovo mi se rodila noć uoči polaska hadžija. Zamolio sam jednog hadžiju da sa sobom ponese jedan mobitel u koji sam prethodno stavio Jordansku GSM karticu za koju sam znao da će raditi u svim zemljama kroz koje konvoj prolazi. Pozivom na taj mobitel automatski smo dobivali geografsku koordinatu koju smo prenosili na satelitski snimak i objavljivali na internetu“- kaže nam hadži Đevad Koldžo. Osim toga, na stranici su se mogle pronaći i informacije o terminima polijetanja i slijetanja aviona sa hadžijama koje su dobivali direktno od avio- kompanije koja je prevozila bosanske hadžije“. Koliko je ovo bilo uspješno najbolje govori podatak da je bez ikakve reklame stranica imala posjećenost od 1500 posjeta na dan sa različitih IP adresa.
Njihova aktivnost nije ostala neprimjećena od Ureda za hadž IZ BiH, te su 2.februara 2010. predsjednik asocijacije „Zul Hulejfa“ Đevad Koldžo i rukovodilac Ureda za hadž Nezim ef. Halilović Muderris potpisali protokol o saradnji prema kojem će Asocijacija hadžija „Zul Hulejfa“ iz Novog Sarajeva biti implementator projekta „Tehnička podrška za Hadž 2010.“
Na kraju hadžija Koldžo nam je rekao i to da ovaj projekat neće predstavljati finansijsko opterećenje za hadžije. Asocijacija hadžija „Zul Hulejfa“ je potražila sponzore koji bi podržali ovu ideju, te su projekat finansirali BH Telekom, FDS i Centrotrans, kao i sami članovi Asocijacije „Zul Hulejfa“. Na projektu svi učesnici rade volonterski, a on će se implementirati prema protokolu koji je napisan na 90 strana i u kojem su definirane sve aktivnosti koje će asocijacija izvoditi.
Ključno osoblje koje će inšallah raditi na ovom projektu su: Đevad Koldžo, Samih Selimbegović, Tarik Omerhodžić, Nurko Čaušević, Sabahudin Čehajić, Emir Imamović i Seid Čengić.
(M.J. Preporod)

U Mostaru održan seminar za buduće hadžije, slijedeći se održava u subotu u Bugojnu

2010-10-14T17:23:00.001+02:00

Jučer je u džamiji sjeverni logor u Mostaru održan seminar za buduće hadžije i hadžihanume. Poslije seminara kojeg su održali predstavnici Ureda za hadž i naše asocijacije svim hadžijama i hadžihanumama su podijeljeni koferi i putne torbe. Slijedeći seminar će se održati u Islamskom centru u Bugojnu (a ne u Travniku kako je ranije bilo planirano) sa početkom u 9 sati. Fotografija iz Mostara možete pogledati ovdje

Pretjerivanje u vjeri - guluv - kolumna iz novog broja Preporoda

2010-10-01T16:26:00.003+02:00

Muhamed Jusić (Preporod)

Danas se sve češće govori o vjerskom radikalizmu i ekstremizmu, pa tako i islamskoj inačici ove globalne pojave, kao o jednom od većih problema sa kojima se susreću brojna društva savremenog svijeta. Naravno, zbog dobro znanih procesa koji su uslijedili nakon terorističkih napada od 11. septembra 2001, svjetski mediji najviše pažnje posvećuju tzv. islamskom radikalizmu i ekstremizmu. Međutim, ne samo u tim krugovima, nego i među muslimanima koji se na taj dio islamskog učenja ne osvrću, malo je poznata činjenica da islam kojeg je naučavao Poslanik Muhamed, as., od svojih početaka zabranjuje ono što naziva pretjerivanje u vjeri.
Kura`an, sunnet i brojna predanja od prvih generacija muslimana govore o strogoj zabrani onog što se naziva guluv ili prelazak granice predanosti ocrtane Objavom. Tako se u Kur`anu u suri En-Nisa kaže: „O sljedbenici Knjige, ne pretjerujte (la teglu) u vjeri, i o Allahu govorite samo istinu“. Slično značenje nalazimo i u 77. ajetu sure El-Maide.
Poslanik, a.s, muslimanima je čak zabranio da pretjeruju u propisanim ibadetima ili obredima. Tako se prenosi da je rekao: “Vjera je lahka i niko sebe neće obavezati ibadetima preko svojih mogućnosti, a da mu to neće pričiniti poteškoće. Zato budite umjereni. Nastojte biti blizu ispravnog, budite radosni i sebi olakšajte malo jutrom, krajem dana, a malo noću“.
Na to upozorava i dr. Jusuf el-Karadavi, jedan od muslimanskih autora koji se možda i najviše i najčešće bavio pitanjem vjerskog ekstremizma. U svom djelu naslovljenom sa Es-Sahve el-islamijjeh bejne-l-džuhudi vet-tetarruf u kojem piše o islamskom buđenju i tome koliku opasnost za vjersku obnovu predstavlja guluv, on kaže: „Svako pretjerivanje je atak na tuđa prava, a tuđa prava se moraju poštovati i dug prema drugima se mora vratiti. Jedan mudrac je lijepo rekao: `Nikada nisam vidio rasipništvo, a da se time nije zakinulo nečije pravo`. Allahov Poslanik, a.s., je rekao Abdullahu b. Omeru, r.a., nakon što je čuo da se ibadetom iscrpljuje toliko da zapostavlja pravo svoje supruge koje ona ima kod njega: `O Abdullahu, da li je tačno ono što mi pričaju o tebi, da danju postiš a noću klanjaš?!` Abdullah odgovori: `Da, Allahov Poslaniče`. Poslanik, a.s., mu reče: `Nemoj tako raditi, nego posti i iftari. Klanjaj nafile i spavaj. Tvoje tijelo ima svoje pravo kod tebe, tvoje oči imaju svoje pravo kod tebe, tvoja supruga ima svoja prava kod tebe i tvoji gosti imaju svoja prava kod tebe.` Tj. svemu daj pravo koje mu pripada i nemoj ići ni u jednu krajnost na račun druge strane.“
Dr. El-Kardavi na drugom mjestu u istom djelu upozorava na još jedan oblik pretjerivanja. Naime, odnekud se kod ljudi sklonih pretjerivanju u vjeri ustanovilo pravilo kako je bolje i pobožnije ono što je teže i zahtijeva veću žrtvu, što nikako nije u duhu islamskog vjerozakona niti među intencijama islamskog prava i šerijata.
„Zastranjivanje u vjeri predstavlja i neprestano činjenje onoga što je teže, pa i u situacijama kada treba raditi po onome što je lakše, kao i tjeranje drugih da rade po onome što je teže, i pored toga što ih Allah time nije zadužio. Musliman ne smije odbacivati olakšice ako mu je teško drugačije raditi. Odbacivati olakšice koje propisuje Uzvišeni Allah i stalno tragati za onim što je teže, pa i u situaciji u kojoj je potrebna olakšica, neumjesno je. Olakšice su propisane da čovjeka izvuku iz poteškoća i otklone od njega nelagodnosti, a neki ih, eto, odbacuju, i pored toga što je Poslanik, a.s., rekao: `Olakšavajte, a ne otežavajte, obradujte, a ne rastjerujte! Uzvišeni Allah voli da se radi po olakšicama kao što prezire da se čine grijesi.“ Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: “... Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate” (El-Bekara, 185). “Allahovom Poslaniku, a.s., nikada nije data prilika da odabere jednu od dvije stvari, a da nije odabrao lakšu ako to nije bio grijeh. Zato musliman nema pravo da druge ljude obavezuje onim što će im u životu pričiniti poteškoće“- kaže šejh el.Kardavi u svom djelu Es-Sahve el-islamijjeh bejne-l-džuhudi vet-tetarruf.
Međutim, većina islamskih autoriteta kada piše o ovoj temi upozorava da insistiranje islamskog učenja na zabrani svakog oblika vjerskog ekstremizma, te naučavanje vjere kao nečega što čovjeka oslobađa i čini sretnim a ne kao tereta kojim nas je Uzvišeni iskušao, ne znači nikako poziv da se vjernici olahko odnose prema vjerskim propisima i normama. Jer umjerenost u vjeri ne znači da se može upuštati u zlo i nemoral, nego da od vjere ne treba praviti teret i tumačiti je tako da se ljudi opterete formom na kojoj ni Kur`an ni sunnet ne insistiraju. Kur`anski je princip da zlo i dobro nisu isto i ne može biti srednjeg ili umjerenog puta između istine i laži, dobra i zla.
I dok traje unutarvjernički ili unutarmuslimanski proces suzbijanja radikalizma i iscrtavanja granica između dosljednog pridržavanja učenja Pejgambera, a.s., i pretjerivanja u tome, u svijetu pa i u bh društvu traje proces definisanja „islamskog ekstremizma“. I u tom procesu je evidentna konfuzija jedne druge vrste jer se sve češće praktikovanje i osnovnih islamskih obreda pokušava okarakterisati kao ekstremizam.
Tačno je da tradicionalni islamski izvori pretjerivanje u vjeri i ekstremizam opravdavan vjerom smatraju problemom kojem se muslimani, kao što je to činio i Poslanik, a.s. u gore spomenutim predajama, trebaju suprotstaviti. Tačno je ,također, da netolerantnost i isključivost svake vrste, a naročito potezanje za silom kao sredstvom nametanja stavova, građanska društva smatraju prijetnjom vlastitom postojanju. Međutim, niti islam a niti principi liberalne građanske demokratije ne trebaju pristati na osporavanje vjerskih sloboda i vjerski redukcionizam u javnom životu kao dokaz umjerenosti. Ničija sloboda ne bi trebala biti problem u domenu javnog sve dok ona ne ugrožava slobodu drugog.
Pod vjerskim ekstremizmom se ne bi trebao podrazumijevati stepen religioznosti ili odlučnost čovjeka ili žene da svoj društveni ili privatni život usklađuje sa normama vlastitog vjerovanja, nego spremnost da se vjerskim ubjeđenjima pravdaju postupci koji u svojoj osnovi imaju antivjerski, anticivilizacijski i antiljudski karakter i koji su spremni ugroziti prava i slobode drugih. Sve drugo može biti kontraproduktivno, jer će se tom logikom među ekstremistima vrlo brzo naći svi oni koji javno ispovijedaju vjeru.

Edukacija ovogodišnjih hadžija iz BiH

2010-09-29T16:02:00.002+02:00

Ove godine će imati čast, akoBogda, da učestvujem kao predavač u timu koji će u organizaciji Ureda za hadž Rijaseta IZ BiH educirati naše hadžije o propisima hadža i dati im osnovna tehnička uputstva i detalje puta. Ja sam zadužen za edukaciju o šerijatsko-pravnim aspektima obreda. Prvi seminar bi trebali imati u subotu, akoBogda, u Bihaću za hadžije sa tog muftiluka. Raspored seminara u drugim gradovima BiH možete pogledati ovdje.
Tehničku podršku ovogodišnjoj organizaciji hadža daće članovi Asocijacije hadžija Zul-Hulefa iz Novog Sarajeva koji su pripremili mnoga kreativna tehnička rješenja kako bi što bolje educirali naše hadžije, ali i medijski pratili njihov put. Više informacija o pripremama ovogodišnjeg hadža, detaljima samih obreda i kretanju naših hadžija možete naći na njihovoj stranici: http://www.zulhulejfa.ba/