30.1.17

Profesor Muhamed Jusić održao predavanje u Ilijašu o džahilijetu savremenog svijeta


“Džahilijet savremenog doba” bila je tema prve ovogodišnje tribine u organizaciji Medžlisa islamske zajednice Sarajevo i ilijaških džemata. Predavanje je održao profesor Muhamed Jusić, islamski teolog, arabista, kolumnista, autor brojnih djela o stanju i problemima savremenog muslimanskog svijeta,  podsjetivši brojne prisutne u sali Općinskog vijeća Ilijaš da se svijet danas nalazi u određenom stanju džahilijeta, zatvorenosti, uskogrudnosti, sapletenosti u vlastita plemena bez kreativnog intelektualnog i praktičnog stvaralaštva i kritičkog promišljanja, okrenut formalizmu bez znanja i potrebe za suštinom i istinskom porukom.
Tribina je počela obraćanjem moderatora Šerifa ef. Ćatića, imama džamije Novi Ilijaš  koji se zahvalio svima koji su pomogli u organiziranju redovnih mjesečnih tribina, učesnicima, kolegama imamima, kao i samim građanima zbog kojih se predavanja i održavaju.
Najmlađi hafiz na Balkanu Abdurahman Tabaković otvorio je večer učenjem Kur’ana, a prisutne su ilahijama i izvanrednom interpretacijom i repertoarom počastili članovi muškog Hora Preporod Ilijaš.
-Današnji muslimani su uvjereni u to da je doba džahilijjeta iza njih, ali kada bi imali dovoljno intelektualne hrabrosti da sagledaju realnost svijeta u kojem žive shvatili bi da su se, iako ih je njihov Poslanik tako često na to upozoravao, vratili u period džahilijjeta. Taj novi džahilijjet ummeta nije samo u tome da su zapostavili učenje, ne samo ono vjersko nego opću učenost, intelektualizam, žeđ za spoznajom kao takvom, što je očito na svim parametrima društvenog razvoja njihovih društava. Taj novi džahilijjet se ogleda u njihovoj hirovitosti i isključivosti prema svemu drugačijem, unutrašnjim sukobima i nesposobnosti da upravljaju svojim razlikama. Ponovo je u dijelovima ummeta, te globalne zajednice muslimana trijumfovao tribalistički duh džahilijjeta kojeg je islam bio oplemenio i iznad kojeg ih je pokušao uzdići, istaknuo je profesor Jusić.

Potrebne su, za prevazilaženje tog stanja, nove generacije, otvorene prema promišljanjima, prema pravom shvatanju prvog imperativa “Ikre-uči”, one koje će razvijati blagost i dobročinstvo prema svim ljudima.
Februarska tribina bit će također u sali Općinskog vijeća, a moderator je Asmir ef. Salihović, imam džamije Podlugovi.

Snimak nedjeljne  tribine poslušajte sutra od 11 sati u programu Radio Ilijaša.
Autor: Nermina Durić-Kahvedžić (Radio Ilijaš)

25.1.17

Šta je populistički u novom valu populizma

Sve što populisti imaju su parole iza kojih ne stoje nikakve razrađene politike, a na neznanju i strahu grade programe.
 
Ljudi nezadovoljni trenutnom situacijom dali su podršku Trumpu, čovjeku koji je nudio najradikalniju promjenu,  foto Reuters
Ljudi nezadovoljni trenutnom situacijom dali su podršku Trumpu, čovjeku koji je nudio najradikalniju promjenu, piše autor Reuters
Kažu da u jevrejskoj tradiciji postoji predaja o "rabinima koji su poput pasa", tj. o rabinima koji umjesto da vode ljude ustvari govore ono što oni žele da čuju. Kažu da je poređenje napravljeno jer kada pas ide ispred svoga gospodara, čini se kao da ga on vodi, a ustvari se pas okreće svako malo da vidi kuda gospodar ide pa trči samo koji korak ispred.
Danas je u svijetu sve više takvih, ne samo među ljudima koji nastupaju u ime vjere nego prije svega među političarima i intelektualcima. Podilaziti masama, govoriti ono što one žele čuti, najlakši je put do uspjeha.
Ovih dana, svi su se raspisali o usponu populizma u svijetu. Zar demokratija ne počiva na tome da se glasačima ponude programi i pozicije od kojih oni odaberu onu koja im se najviše sviđa? Zašto, ako neke druge opcije pobjede onda je to trijumf demokratije, a ako se neko ko se ne uklapa u "mainstream tokove" politike i misli svidi građanima, onda je to populizam? Odnosno, šta je populistički u novom valu populizma?
Stvar je jednostavna. Oni kritikuju tzv. establishment, ali ne nude funkcionalna i realna rješenja. Sve što imaju su parole iza kojih ne stoje nikakve razrađene politike. Manipulišu strahom i neznanjem i na njemu grade svoje programe. Njima je cilj parolama doći na vlast, ali kada se tamo nađu svu krivicu za svoje neuspjehe počnu prebacivati na domaće i strane neprijatelje. Tada započne proces proizvodnje neprijatelja koji treba da prikrije njihove neuspjehe i održi ih na vlasti. To smo već dugo gledali u zemljama tzv. Trećeg svijeta, a ovih dana začetke istih trendova prepoznajemo i na Zapadu.
Populistički stavovi i politike se mogu svidjeti masama, ali im one ne mogu riješiti probleme. Za rješavanje problema treba znanja, treba odricanja, teških i nepopularnih odluka lidera jer u kompleksnome svijetu nema prostora za simplistička rješenja.
Dovoljno onih koji će aplaudirati
Druga odlika novog vala populizma je kontradiktornost. Populisti u silnom nastojanju da se dodvore što širem krugu ljudi zauzimaju stavove koji su dijametralno suprotni. Istovremeno tvrde da se bore za slobodu. Većina novonastalih populističkih stranaka sebe naziva slobodarskim ili u svome imenu imaju riječ sloboda, a kada dođu na vlast osporavaju osnovne ljudske i javne slobode - od vjerskih sloboda manjina do onih medijskih.
Govore o ekonomskom rastu, a istovremeno zagovaraju mjere koje vode u ekonomski izolacionizam. Kažu da se zalažu za kršćanske ili islamske vrijednosti, a istovremeno provode politike koje počivaju na netoleranciji, isključivosti, sebičnosti i mržnji. Kritikuju svoje prethodnike za popustljivost, ali istovremeno i za to što su se uplitali u svjetske sukobe.
Neki od njihovih ideologa i slijeva i zdesna podjednako okrivljuju npr. odlazeću američku administraciju i za intervencionizam i za to što ignorišu neke od svjetskih sukoba poput recimo onoga u Siriji. Nebitna je supstanca, bitno je da i za jednu i za drugu poziciju ima dovoljno onih koji će na takve stavove aplaudirati i revnosno ih like-ovati i share-ovati na društvenim mrežama.
Utopijska rješenja
Nedosljednost bi sigurno mogla biti treća odlika novog populizma, iako ona nije jača strana ni dominantnih ideologija i politika koje su upravljale našim životima svih ovih godina.
Zanimljivo je npr. u slučaju pobjede Donalda Trumpa primijetiti kako su ljudi nezadovoljni trenutnom situacijom dali podršku čovjeku koji je nudio najradikalniju promjenu. Preko njega su građani poslali poruku "establishmentu" da su nezadovoljni trenutnim politikama i onim kako elite vode Ameriku i svijet. Ali oni su dobili sve, samo ne promjenu kakvu priželjkuju.
Analize su pokazale da je srednja klasa odigrala ključnu ulogu u Trumpovoj pobjedi, ali njegov kabinet je sastavljen od rođaka i milionera, iste one elite koja se obogatila kroz finansijska mešetarenja i izmještanje američkih radnih mjesta na treća tržišta što je i osiromašilo isti taj sloj. Oni su daleko da dalje ne mogu biti od svih problema srednje klase, ali i od vrijednosti religiozne američke baze koja im je također dala značajnu podršku.
Ali to nije bitno, oni su progovorili o svemu što je njih tištilo i obećali su im utopijska rješenja, na nivou parola. Rekli su im ono što oni vole čuti. Zato je Donald Trump, kojeg podržava prolife pokret koji se snažno zalaže za ograničavanje prava LGBT populacije, mogao reći da niko kao on ne voli gay osobe. Ideali tu nisu bitni, bitan je broj onih kojima će se neka izjava svidjeti ili ne. To je poput onog šefa što je svima govorio kako su u pravu samo da bi ostao na poziciji, a kada mu je jedan od podređenih rekao da ne može tako i da ne mogu svi biti u pravu on je odgovorio: "I ti si u pravu".
Nema konstruktivne alternative
Priča za sebe je to što su obrazovni sistem, mediji i sve druge druge društvene institucije zakazale, izgubile povjerenje građana i ostavile građane neuke, neinformisane i podložne manipulaciji. Još veći je problem što se građanima ne nudi nikakva konstruktivna alternativa. Populisti, i lijevi i desni, zato imaju neviđenu priliku. Ovo je njihovih pet minuta. Nedostatak ozbiljne i iskrene kritike je ugrozio sve postojeće institucije od medija do vjerskih zajednica.
Lideri su, kako to sugeriše i mudrost iz jevrejske tradicije s početka teksta, bili samo oni koji su išli ispred svoga naroda i koji su mu govorili i ono što oni nisu voljeli čuti. Teško je očekivati od današnjih političara da krenu tim putem, ali bi se od medija, akademske zajednice i vjerskih autoriteta to moralo zahtijevati. Nažalost, svjedoci smo kako su se mediji okrenuli istoj vrsti populizma. Slijepo trčeći za profitom kojeg određuje gledanost, čitanost i posjećenost oni su se fokusirali na senzacionalizam, zabavu i tzv. infotainment koji podilazi masama.
Akademska zajednica je isto tako već odavno utonula u vlastiti populizam. Ganjanje samo "atraktivnih tema" koje se mogu prodati i kvazinaučno opravdavanje ideologija i pozicija centara moći u čijim rukama je novac i društveni utjecaj naučne radnike je pretvorio u dvorske lude koje zabavljaju javnost dok kraljevi suvereno vladaju, a ako kakvu kritiku upute onima koji sjede na prijestolju onda im se to zbog "njihove ludosti" oprosti.
I vjerski autoriteti su sve češće u svim vjerskim zajednicama pokazali da je i kod njih populizam postao glavni kriterij uspjeha. Oni svećenici, imami i misionari koji su spremni podilaziti masama nudeći im instant-duhovnost i simplističke poglede na vjeru i svijet imaju brojne sljedbenike. Oni koji podučavaju istinskim vrijednostima, koji umjesto mržnje i netrpeljivosti promovišu ljubav i otvorenost, koji brigom za vjeru ne pravdaju ljudske slabosti od osvetoljubivosti, uskogrudnosti, škrtosti do sebičnosti i koji umjesto da jašu na valovima komercijalizacije vjere kritikuju banalizaciju vjerskog učenja i njegovu "mekdonaldizaciju" nemaju prođe.
Opasno je kada se ljudi povode za većinom, ali opasnosti od toga da oni koji bi svijet trebali voditi krenu tim putem su nesagledive.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera


18.1.17

Moj intervju za agenciju Anadolija na makedonskom jeziku

„Без Турција нема решение за сириската криза"

„Жално е тоа што Европа и современиот свет ги забележаа бегалците дури тогаш кога дојдоа на нивните врати. Уште пожално е тие во бегалците, а не во оние што ги направиле бегалци, да гледаат опасност за себе“, вели аналитичарот Јусиќ

СКОПЈЕ (АА) - Адмир Фазлагиќ

Босанскo-херцеговскиот политички аналитичар и експерт за Блискиот Исток, Мухамед Јусиќ, вели дека без Турција нема решение за сириската криза.

Во разговор за Anadolu Agency (AA), Јусиќ ја објаснува кризата на Блискиот Исток, со акцент на сириската криза, како и можноста за евентуални решенија. Јусиќ потсетува на фактот дека сегашните судири во Сирија започнаа како мирни демонстрации на граѓаните, не само во Сирија, туку во целиот арапски свет, преку кои се бараа повеќе слобода, демократски избори и човекови права.

Според него, сирискиот народ бараше рамноправна поделба на привилегиите на позициите во власта и во војската, поради тоа што, како што вели, беше фаворизирана една група, односно едно семејство.

„На почетокот, демонстрантите воопшто не бараа режимот на Башар ал-Асад да си замине од власта, туку бараа само поголеми слободи и права. По бруталниот одговор дојде до ескалација на судирите“, вели Јусиќ, истакнувајќи дека режимот на Сирија на овие демонстрации одговори со невидена бруталност.

Тој посочува: „На почетокот, демонстрантите воопшто не бараа режимот на Башар ал-Асад да замине од власта, туку бараа само поголеми слободи и права. По бруталниот одговор, дојде до ескалација на судирите“.

Јусиќ вели дека меѓународната заедница на почетокот ги игнорираше случувањата во Сирија и на ваков начин се создаде простор за терористичките групи што сакаа да ја „киднапираат“ сириската револуција. Според Јусиќ, ескалацијата на немирите во Сирија дојде откако режимот ослободи 41 осуден екстремист, кои имаа историја на насилство од верски побуди. Јусиќ понатаму потсетува дека овие лица беа ставени во затвор кога Иран ја презеде контролата над Ирак, откако Американците почнаа да се повлекуваат.

„Тие луѓе беа пуштени на слобода. Тоа се денешните команданти на Ел-Нусра и ДЕАШ. Тоа не се случи, онака, случајно. Тие требаше да послужат, пред сѐ, за да ја убијат сета сериозна, здрава опозиција во рамките на Сирија, да ја компромитираат однатре и на светската јавност да ѝ претстават дека оние што се бунтуваат против Башар се само екстремисти“, додава Јусиќ. Според мислењето на аналитичарот Јусиќ, режимот на Асад во голема мера успеал во тоа. Тој вели дека денеска речиси нема Слободна сириска армија.

„Можам слободно да кажам дека сириската револуција е ‘киднапирана’ од луѓе од целиот свет, кои дојдоа со некакви планови што немаат врска со она со што сириските луѓе, жени и младите излегоа на улиците“, смета Јусиќ.

- Судирот меѓу Саудиска Арабија и Иран се пресели во Сирија

Јусиќ нагласува дека со одолговлекувањето на сирискиот конфликт, регионалните и меѓународните сили нашле простор на некој начин да се вклучат во сирискиот судир заради своите лични интереси, и смета дека овој долготраен судир што владее меѓу Саудиска Арабија и Иран се преселил во Сирија.

Како што вели Јусиќ, се создаде ситуација во која почна да се подгрева дотогаш непостоечкиот сунитско-шиитски судир, при што шиитите чии припадници се воениот естаблишмент и економската елита, почнаа да се однесуваат како непријатели на сирискиот народ поради неговата припадност.

Наведувајќи дека во светската јавност преовладува впечатокот дека во Сирија има меѓумуслимански конфликт, Јусиќ вели: „Тие две сили успеја да го прикажат судирот како внатрешен муслимански судир. Иако судирот е повеќе поврзан со интересите на нафтените лоби групи, со тоа каде ќе одат гасоводите и нафтоводите, сега за светската јавност тој се доживува како меѓумуслиманска нетрпеливост и вера која има внатрешен конфликт“.

- Потребно е да се договорат регионалните и глобалните сили

Во однос на можните сценарија за расплет на човечката трагедија во Сирија, Јусиќ е со став дека сѐ додека не се договорат светските и регионалните сили што се присутни во Сирија, таму нема да има мир. Според Јусиќ, терористичките напади и бранот на мигрантите произлегоа како резултат на фактот што Европа ја игнорираше кризата во Сирија.

„Жално е тоа што Европа и современиот свет ги забележаа бегалците дури тогаш кога дојдоа на нивните врати. Уште пожално е тие во бегалците, а не во оние што ги направиле бегалци, да гледаат опасност за себе“, додава Јусиќ. Зборувајќи и во врска со прашањето за странските борци, Јусиќ вели дека нема ниту еден поголем светски судир во кој не биле вклучени странски доброволци. Сепак, тој уверува дека во Сирија феноменот на странски борци има друг тренд и заднина.

„Прашањето на Сирија има врска со грабнувањето на револуцијата. Има и добронамерни луѓе што одлучиле да помогнат во проектот којшто му нанел повеќе зло на сирискиот народ, отколку што му донел добро. Се зборува дека во Сирија има десетици илјади странски борци. Речиси нема држава од која нема претставници во таа војна. Второ, постои пишана трага за една расправа што се водеше меѓу Ал-Каеда и ДЕАШ во фазата на создавање на ДЕАШ. Во оние моменти кога почнал да се насетува тој раздор и пред да биде прогласен хилафет (калифат) и Исламска држава, интерните преписки укажуваат на тоа дека идеолозите на Ал-Каеда ги предупредувале идеолозите на ДЕАШ дека постои план, таканаречен ‘гнездо на оси’, кој е развиен во некои центри на моќ. Овој план оди кон тоа некаде – а во овој случај Сирија и Ирак се покажаа како плодно подрачје – да се создаде еден простор каде што насилните милитанти што имаат таков светоглед, од целиот свет би се собрале, би дошле и со нив да се реши далеку од очите на јавноста, далеку од меѓународните правила и од државните законодавства. Тие од Ал-Каеда ги предупредувале овие од ДЕАШ доколку тргнат со креирање на државна територија, дека влегуваат во замка што 'некоја мистериозна светска сила' ја осмислила.

- „Колку Гватанама треба да се отворат?"

Јусиќ стравува од последиците на влијанието на терористичката организација ДЕАШ, истакнувајќи дека светот стана глобално село. Тој уверува дека доколку на Блискиот Исток има безбедносни проблеми, ниту останатиот дел од светот не може да остане безбеден и мирен.

Јусиќ истакнува дека Гвантанамо беше голем проблем за американската администрација: „Колку Гвантанама треба да се отворат за да се реши проблемот на ДЕАШ? Што ќе биде со тие луѓе? Тие теми не смееме сѐ уште да ги поставиме. Плаши тоа што постојат обиди тие работи да се решат далеку од очите на јавноста, а она од што јас се плашам е дека секогаш кога такво нешто се случувало, последиците ги чувствуваме во идните 50 години“.

- Без Турција, нема решение за сириската криза

Објаснувајќи ги можните сценарија за решавање на долгогодишниот сириски конфликт, аналитичарот Јусиќ истакнува дека без Турција, нема решение за кризата во Сирија. Тој потсетува на фактот дека Турција во многу случаи била оставена сама да се бори со многубројните безбедносни проблеми.

„Сите сили што се наоѓаат на теренот на Сирија се далеку од Сирија на овој или на оној начин. Секој момент можат да ги повлечат своите авиони, да престанат да ги финансираат тие фракции на теренот. Турција нема таков луксуз. Сѐ што се случува, се случува во нејзиниот двор“, смета Јусиќ.

Според него, некоректно е тоа што товарот на бегалскиот бран и на сето останато од страна на сојузниците на Турција е оставен само на Турција.

„На некој начин, тоа се гледа и од изјавите на турските лидери. Тие се почувствуваа оставени во едно многу критично време да се носат со тој проблем. Без поддршка во бегалската криза, не беа подготвени да ја поддржат Турција финансиски и без некои противуслуги да ги згрижат бегалците. За другите безбедосни предизвици знаеме дека Турција предлагаше навреме и да се воведе забрана за летање и безбедносна зона во Сирија, но знаеме дека биле одбиени дури и од самите сојузници на Турција“, вели Јусиќ.

Тој нагласи дека Турција во иднина би можела да одигра многу конструктивна улога во решавањето на сирискиот проблем. Јусиќ смета дека во овој момент единствена здрава алтернатива што се нуди во Сирија се оние што на некој начин ги собира и ги претставува Турција во преговорите, но и на теренот.

13.1.17

Predavanje u Gornjem Vakufu


Živi li muslimanski svijet novi 'džahilijjet'?

Muslimanski svijet danas liči onom u kojem se Poslanik islama rodio i kojeg je svojom misijom pokušavao promijeniti.
Za muslimane bi suočavanje sa modernim džahilijjetom mogao biti prvi korak ka izlasku iz krizeEPA - Ilustracija



Muslimanski svijet danas više liči onom svijetu u kojem se Poslanik islama (a.s.) rodio i kojeg je svojom misijom pokušavao promijeniti. Taj period se u islamskoj tradiciji naziva džahilijjet ili period neznanja i neznaboštva.
Ustvari, Karen Amstrong ima jedno drugačije tumačenje ne samo pojma džahilijjet nego i toga što je misija poslanika Muhameda (a.s.) predstavljala i na koji je način dokinula taj mračni period u historiji Arabije. U njenoj knjizi „Polja krvi, religija i historija nasilja“, ona piše:
„Muslimani tradicionalno nazivaju predislamski period džahilijjet, koji se uobičajeno prevodi kao `vrijeme neznanja`. Ali, izvorno značenje korijena DŽ-H-L jeste `plahovitost` ili `razdražljivost` oštra osjetljivost na čast i prestiž, pretjerana arogancija te, iznad svega, hronična sklonost ka nasilju i osveti.“
Fundamentalna poruka Kur`ana nije bila neka nova nejasna doktrina, kao ona koja je razdirala Bizant, već prosto jedan „podsjetnik“, piše Amstrong,  o onome što čini pravedno društvo, a što je dovodilo u izazov strukturalno nasilje koje je nastajalo u Mekki: da je pogrešno gomilati privatno bogatstvo, a dobro dijeliti svoje bogatstvo sa siromašnim i ranjivim, prema kojima se mora odnositi pravično i s poštovanjem. Muslimani su sačinjavali ummet, jednu zajednicu koja je osiguravala alternativu pohlepi i sistemskoj nepravdi mekanskog kapitalizma. Naposljetku će religija Muhamedovih (a.s.) sljedbenika biti nazvana islam, zato jer je zahtijevala da se pojedinci predaju svojim cijelim bićem Allahu. Muslim je bio jednostavno muškarac ili žena koji bijahu učinili tu predaju. Ali, u početku nova vjera se nazivala tezekka, riječju koja se može okvirno prevesti kao pročišćenje. Umjesto gomilanja bogatstva i zanemarivanja teškog stanja siromašnih, muslimani su podsticani da preuzmu odgovornost jedni za druge i nahrane oskudne, čak i onda kada su sami bili gladni. Plahovitost džahilijjeta su zamijenili tradicionalnom arapskom vrlinom hilm - popustljivost, strpljivost i blagost.
Brinući o ranjivima, oslobađajući robove i obavljajući mala djela ljubaznosti svakoga dana, pa i sata, vjerovali su da će postepeno steći pouzdan, milosrdan duh i očistiti se od sebičnosti. Za razliku od pripadnika plemena koji su uzvraćali nasilnički i na najmanju provokaciju, muslimani ne smiju uzvraćati, već osvetu prepustiti Allahu, dosljedno se odnoseći prema svima drugima s blagošću i ljubaznošću.
Povratak u neznanje
Današnji muslimani su uvjereni u to da je doba džahilijjeta iza njih, ali kada bi imali dovoljno intelektualne hrabrosti da sagledaju realnost svijeta u kojem žive shvatili bi da su se, iako ih je njihov Poslanik tako često na to upozoravao, vratili u period džahilijjeta. Taj novi džahilijjet ummeta nije samo u tome da su zapostavili učenje, ne samo ono vjersko nego opću učenost, intelektualizam, žeđ za spoznajom kao takvom, što je očito na svim parametrima društvenog razvoja njihovih društva. Taj novi džahilijjet se ogleda u njihovoj hirovitosti i isključivosti prema svemu drugačijem, unutrašnjim sukobima i nesposobnosti da upravljaju svojim razlikama. Ponovo je u dijelovima ummeta, te globalne zajednice muslimana trijumfovao tribalistički duh džahilijjeta kojeg je islam bio oplemenio i iznad kojeg ih je pokušao uzdići. Ponovo je među njima zavladala ona negativna asabijja o kojoj je pisao veliki Ibn Khaldun u Muqaddimah-i. To je ona asabijja koja koja se referirala na opću solidarnost, osjećaj jedinstva i pripadanja kao osnov društvenog života da bi se vremenom transformisala u slijepu odanost sve manjim i manjim skupinama i partikularnim identitetima koji  sve izvan tog kruga smatraju drugim i samim time neprijateljskim. To je trijumf tribalizacije svijesti, dominacija emotivnih i refleksnih reakcija nad razumom, logikom i mudrosti.
Opet su se neki muslimani vratili onom džahilijjetskom pravilu „pomozi svome bratu kada mu se čini nasilje ali i kada je on nasilnik“. Kada smo zadnji put vidjeli da su muslimani spremni priznati svoje greške i osuditi one među njima koji čine nasilje? Ako je takvih osuda i bilo, kao što je slučaj sa osudama zločina ISIL-a, one su vrlo često za mnoge među njima, ali naravno ne za sve, bile iznuđene pritiskom svjetskih sila, strahom od posljedica i često praćene različitim relativizacijama zločina. Niko više od muslimana ne govori o jedinstvu a forsira razlike. Imate čitave skupine među muslimanima koji sve što je drugačije smatraju neprijateljskim, ne prihvataju bilo kakav pluralizam misli čak unutar muslimanskog korpusa, ali se kunu u muslimansko jedinstvo. Pozivajući se na sunnet, praksu Poslanika (a.s.) i prvih generacija muslimana oni su oživjeli najgori duh džahilijjeta.
Muslimani na provokacije reaguju, prisjetimo se samo reakcija na karikature Poslanika, a.s., na način na koji bi reagovali predislamski Arapi: agresivno, žrtvujući sve samo kako bi sačuvali svoju umišljenju čast (tzv. šeref) koja je bila imaginarni konstrukt razvijen unutar društvene dinamike plemena. Daleko je ta reakcija bila od one kojoj muslimani vjeruju da je Uzvišeni Bog preko Poslanika podučio u džahilijjetu ogrezle stanovnike Arabije. U Kur`anu čitamo: „ A kada ih pozoveš na pravi put oni ne čuju, vidiš ih kako u tebe zure ali oni ne vide. A ti se drži oprosta,  pozivaj na dobro i kloni se neznalica (džahila)“ (El-Araf 198-199.). U drugom mjestu u Kur`anu Bog poziva hirovite Arape da odustanu od začaranog kruga osvete i da otrpe i oproste (Kur`an, An-Nahl: 128-129.), te da prvi učine dobro djelo prema onima s kojima su u neprijateljstvu kako bi ih pretvorili u „bliske prijatelje“(Kur`an, Fusilet: 34).
Pravdi na volju, bilo je među muslimanima koji su na tragovima mišljenja Sejida Kutuba počeli govoriti o tome kako su muslimanska društva ustvari džahilijjetska ali je većina njih došla samo do zaključka kako su ta društva a samim time i oni koji u njima žive prestali biti vjernici jer ne sude po „Božijim zakonima“.
Pokleknuli u borbi
Mnogi od onih koji su se borili protiv džahilijjetske ideologije nisu vidjeli da su ustvari zagovarali da jednu ideologiju zamijene drugom. Boreći se protiv džahilijjeta samo su ga ojačali i produbili ga među muslimanima. Borili su se za slobodu ljudi protiv navodne tiranije a da nisu vidjeli da su i sami postajali tirani. Govorili su da ljudi ne treba da služe jedni drugima, da ne vladaju ljudi nad ljudima nego da njima vlada njihov Stvoritelj. Ali kada su se upuštali u realizaciju te svoje ideologije onda su oni sami sebe proglašavali „advokatima Božijim na zemlji“. Oni su ljudima tumačili šta Bog od njih traži i nisu se libili koristiti silu kako bi nas vratili u „okrilje Božije milosti“.
Iako su javno zagovarali i branili teokratiju, ustvari su nam nudili klerokratiju i ne samo u smislu da nekog imaginarnog sveštenstva kao nikada definisanog kruga ljudi s jasim članstvom, nego puku vladavinu onih koji se uvjere da djeluju u ime Boga.
Štaviše, u klasičnoj islamskoj misli, sam pojam džehl i nije bio razumijevan kao neznajne, nego iluzija znanja, barem se to može razumjeti iz pisanja Ali bin Muhamed bin Ali el-Džurdžanija u njegovom djelu Et-Tarifat (Definicije). To je utoliko bitnije što, kada bolje razmislimo, iluzija znanja je gora i opasnija od neznanja. Da je džehl nezanje neznalice bi znale da nešto ne znaju pa bi tragali za spoznajom i prije ili kasnije se iz tog svog stanja izvukli.  Ovako, džahil je uvjeren da zna, ili da zna onoliko koliko misli da mu je dovoljno, i zato je sam sebi zatvorio vrata spoznaje.
Zato je jedini izlaz iz neznanja da čovjek sumnja u svoje znanje i da ne bude slijepo ubijeđen u to da sve zna , nego da uvijek traga za istinom. Priznanje neznanja je vrhunac znanja. A za muslimanski svijet bi suočavanje sa modernim džahilijjetom mogao biti prvi korak ka izlasku iz opće krize.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.


1.1.17

Ko se pita u Siriji

Bezbroj je prepreka na putu postizanja održivog primirja, a o mirovnom dogovoru i budućnosti Sirije da i ne govorimo.

Borci iz Sirije u posljednja dva dana počeli su postavljati snimke misterioznih aviona kako bacaju oružje (Arhiva)

Mediji su nedavno saopćili kako su Ankara i Moskva postigle dogovor o detaljima za uspostavljanje primirja na teritoriji čitave Sirije.
Činjenica je da su Rusija, Iran i Turska još prošle sedmice u Moskvi, gdje su usvojene deklaracije koje određuju načela budućeg dogovora kojeg se trebaju svi pridržavati, zvanično saopćile da su spremne pomoći u sklapanju mirovnog sporazuma nakon uspostavljanja prekida vatre.
I dok je svaki napor da se u Siriji dođe do mirovnog rješenja i okončanja sukoba hvale vrijedan, svima je jasno da je naivno očekivati bilo kakvo jednostavo rješenje ovog Gordijevog čvora.
Bezbroj je prepreka na putu postizanja održivog primirja, a o mirovnom dogovoru i budućnosti Sirije da i ne govorimo. To je vjerovatno jedini put, ali čak i da se postigne politička volja kod ključnih svjetskih igrača, ili nekoliko njih, to ne znači da možemo očekivati brzo rješenje sirijskog sukoba.
Razloga za to ima više. A ključni bi se mogao svesti na to da se u današnjoj Siriji više ne zna ko se pita. Odnosno, lista onih koji bi da "se pitaju" preduga je, a njihovi interesi i vizija budućnosti države gotovo nespojiva. To se podjednako odnosi na sirijske borbene frakcije, regionalne sile, ali i glavne svjetske igrače.
Nedavna normalizacija odnosa između Turske i Rusije i njihova spremnost da nastave s tijesnom saradnjom na svim poljima, i pored pokušaja sabotaža, kao što je atentat na ruskog ambasadora u Ankari, ne znači da su se njihove vizije budućnosti Sirije približile. Iz izjava zvaničnika obiju zemalja jasno se vidi da Turska i dalje zvanično insistira na tome da za predsjednika Bashara al-Assada nema mjesta u budućoj Siriji, dok Rusija insistira da je njegov režim jedini legitimni predstavnik sirijske države i da o njegovoj budućnosti može odlučivati samo sirijski narod. I jednima i drugima jasno je da će, dok god se ne nađe rješenje sirijskog sukoba i dok oni svoje stavove ne usaglase ili barem ne približe, strateška saradnja ove dvije zemlje uvijek biti u opasnosti. Uvijek će se razilaziti na pitanjima vezanim za Siriju i uvijek će biti neki incidenti koji će predstavljati kamen spoticanja njihovom savezu. Zato ne čudi da su upravo ove dvije države inicirale prekid vatre i moguće mirovne pregovore koji su planirani uz njihovo posredovanje u Astani ako primirje između Assadovog režima i opozicije bude uspješno.
Ali sve da se nekim čudom Rusija i Turska i dogovore i naprave neki kompromis zarad svojih viših interesa ili da jedna strana popusti, ostaje pitanje koliko stvarnog utjecaja imaju na zaraćene strane na terenu. Osim toga, tu su i brojni drugi "igrači", koji bi, kao što je već rečeno, da se pitaju.
Sabotaža mirovnih dogovora
Tu prije svega mislim na Iran, s kojim se konsultiralo u vezi s moskovskom deklaracijom, a onda je naprasno nestao iz operativnog dogovaranja plana primirja. Sjetim se kako je završio jedan sličan dogovor o izvlačenju civila, ranjenika i boraca iz opkoljenog Halepa, koji su postigle Turska i Rusija.
Iran, koji na terenu kontrolira brojne šiitske paravojne formacije, posredstvom jedne takve skupine, koja je napala konvoj civila, zaustavio je čitav dogovor dok nije nametnuo svoje uvjete. Naravno, Iran je tada tražio da dozvoli i izlazak šiita iz dvaju opkoljenih sela, Al-Foue i Kefraye u provinciji Idlib. Zvanično, u javnosti tog zahtjeva nije bilo, ali su šiitske milicije prijetile da će sabotirati čitavu akciju evakuacije. Realno je očekivati da će Iran, osjeti li se zapostavljenim u pregovorima i da su njegovi interesi u Siriji ugroženi, ponovo sabotirati svaki mirovni dogovor.
Kada je Rusija preko Turske ispregovarala s pobunjenicima dozvolu za izlazak šiitskih civila i boraca, "neko nepoznat", u ovom slučaju pripadnici fronta Al-Nusra, koji su promijenili ime u Jabhat fath ash-Sham, zapalili su autobuse jer oni nisu bili uključeni u pregovore i jer se nisu pitali. Tada je Turska postigla dogovor samo s militantima iz Ahrar al-Shama, i to se onim frakcijama koje su se osjetile izostavljenima nije svidjelo.
Prema informacijama s terena, dogovor o primirju između Turske i Rusije nije se trebao odnositi na ISIL, ali ni na druge terorističke organizacije. Sporno je sada koga Rusija smatra teroristima, a koga Turska. Rusi imaju odlični saradnju sa dominantim kurdskim frakcijama u Siriji povezanim s PKK, koju Turci smatraju terorističkom organizacijom. Istovremeno, Rusija teroristima smatra i Jabhat fath ash-Sham, dok bi Turci da jedno krilo ove frakcije podvedu pod okrilje umjerene opozicije.
Bez obzira na to šta Turci ili Rusi misle koga treba isključiti iz primirja, same frakcije opozicije, prema najnovijim vijestima iz Sirije, nemaju jedinstven stav prema tome da li da prihvate takvu inicijativu. Pola ih je za, a pola protiv. Svi oni koji se osjete isključenima sigurno će imati načine da opstruiraju provođenje primirja. Građani Idliba, koji slute da im se sprema scenario Halepa, bezuspješno vrše pritisak na frakcije da se ujedine i zajednički politički i vojno nastupaju.
Administracija u Washingtonu
Ne samo da za sada do toga nije došlo nego su militanti Al-Nusre ili Jabhat fath ash-Shama zabranili isticanje zastava Slobodne Sirije. Jedna od najutjecajnih borbenih skupina u opoziciji Ahrar al-Sham nalazi se pred raskolom. Njihovo vodstvo (tzv. šura) podijelilo se na one koji podržavaju stavove islamističke Al-Nusre i odbijaju bilo kakve pregovore i uređenje Sirije na bilo kojim drugim principima osim onih "islamskih" i one koji podržavaju tursku inicijativu i ujedinjenje frakcija pod okriljem onoga što je nekad bila Slobodna sirijska vojska.
Ne treba zaboraviti ni to da je veliko pitanje kako će na sve ovo gledati nova administracija u Washingtonu i hoće li se i oni htjeti pitati. Sadašnja administracija predsjednika Obame ove je sedmice, usvajajući budžet Pentagona, ponovo dala zeleno svjetlo za naoružavanje sirijske opozicije. Koje i koga nije jasno. Naivno je i vjerovati da će zalivske zemlje, prije svega Saudijska Arabija, gledati sa strane šta se dešava u Siriji, gdje su uložile toliko novca i gdje također imaju svoje interese i vojne formacije koje su im bliske. Borci iz Sirije u posljednja dva dana počeli su postavljati snimke misterioznih aviona koji, kao i prije nekoliko godina, ponovo bacaju oružje i opremu različitim vojnim formacijama. Ko su ti misteriozni opskrbitelji oružjem teško je znati, ali je lista onih koji bi da se pitaju o budućnosti Sirije duga i mogao bi biti bilo ko ili svi zajedno. A pravila igre, izgleda, takva su da što više vojnika naoružate, više bombi bacite i više civila ubijete, to se više i pitate.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera