28.5.16

Riječi koje djeluju i riječi koje ne djeluju u tzv. ratu protiv terorizma

foto: Washington/pixabay

Žeđ za senzacionalizmom često i iskusne novinare uvlači u opasnost da budu oni koji nesvjesno pomažu onima protiv kojih vjeruju da se bore.

Piše: Muhamed Jusić (Media centar- Sarajevo)
Kažu da je ranije bit terorizma bila da se ubije jedan, a zastraše stotine. Danas terorističke organizacije uz pomoć medija mogu ubiti jednoga, a zastrašiti milione. Zato nalazimo da su mediji postali nezaobilazni dio strategije terorističkih organizacija. Klasična trijada terorizma "teroristi-žrtve-vlast", danas zamjenjuje kvartet "teroristi-žrtve-vlast-masovni mediji" – barem tako smatra Viktor Ciganov u svom radu Mediji i terorizam iz 2004. godine.
Upravo je ova simbioza medija i terorizma navela brojne ozbiljne medijske radnike kojima je stalo do objektivnog izvještavanja da se zamisle nad svojom ulogom u razbuktavanju panike oko nagle ekspanzije terorističkih organizacija i njihovih aktivnosti.
Zato Anita Perašin u svom radu Masovni mediji i terorizam s pravom primjećuje kako upravo masovni mediji daju terorizmu globalni doseg, i ništa manje bitno utječu na način na koji javnost percipira šta je to terorizam, ko su ljudi koji stoje iza takvih aktivnosti, iz kojih razloga oni to čine, šta žele i koga se ustvari treba bojati.
Ako mediji na tom planu zakažu i ako daju pogrešnu sliku o čitavom fenomenu i ako iz želje za senzacionalnošću samo preuveličaju problem, oni zapravo idu na ruku teroristima.
Između medija i terorizma postoji interaktivan (i simbiotski) odnos, jer se trendovi medijske industrije i zakonitosti proizvodnje medijskog sadržaja kreću u pravcu preferiranja sadržaja senzacionalističkog tipa, zbog čega terorističke organizacije svojim djelovanjem mogu osigurati maksimalnu prisutnost u medijima.
Iskustva iz svijeta nam kazuju kako medijska pažnja za kojom vape brojne ekstremističke organizacije i pojedinci često postaje bitan faktor njihove dodatne radikalizacije, zbog kojeg pribjegavaju radikalnim izjavama, potezima, a nerijetko i gnusnim terorističkim aktima.
Davanje prevelikog značaja i medijskog prostora nebitnim pojedincima i organizacijama, a kada je riječ o islamističkom ekstremizmu – predstavljanje samoproglašenih autoriteta kao stvarnih predstavnika muslimana i muslimanskih zajednica – čini uslugu upravo onima protiv kojih se svi navodno bore.
Zato su BBC i brojne druge ozbiljne medijske međunarodne organizacije izradili specijalizovane vodiče za novinare koji izvještavaju o terorizmu, a koji prvenstveno insistiraju na neophodnosti da se izvještava samo o činjenicama, bez da se izmišljaju lažne prijetnje i preuveličava opasnost.
Jer, žeđ za senzacionalizmom često i ozbiljne novinare uvlači u opasnost da budu oni koji nesvjesno pomažu onima protiv kojih vjeruju da se bore.
Teroristi na prvu
Prva greška u koju najčešće padaju mnogi, i ne samo iz medijskog esnafa, jeste da se olahko djela nasilja kvalifikuju kao terorizam a napadači kao teroristi. U bh. kontekstu to se najbolje vidjelo u slučaju napada u Rajlovcu.
Pravilo je da sve dok tužiteljstvo ne okarakteriše djelo kao terorizam, da se ono kao takvo ni ne kvalifikuje, jer ukazuje na sud koji vrlo često neosnovano iznosi novinar koji o napadu izvještava.
Ako prihvatimo u naučnim krugovima udomaćenu definiciju terorizma prema kojoj je to prije svega „politički motivisano nasilje“ onda dolazimo do zaključka da je taj problem daleko prisutniji u postdejtonskoj BiH nego što se može steći dojam iz medijskog izvještavanja o tom fenomenu ili čak na osnovu uvida u sudske procese koji su vođeni pred domaćim pravosuđem.
Terorizam je jedan od pojmova oko čije su se definicije vodile, i još uvijek se vode, neke od najvećih naučnih, pravnih i ideoloških „borbi“ u prošlom stoljeću, ali se u svim tim definicijama kao najmanji zajednički sadržitelj može izdvojiti definicija prema kojoj je terorizam „smišljena, politički motivisana upotreba nasilja ili prijetnja nasiljem da bi se zaplašila vlada, jedna određena vjerska ili etnička skupina ili većina javnosti ili da bi se izvršio pritisak na njih“.
Do sada se o terorizmu u BiH govorilo samo i isključivo kroz prizmu tzv. islamističkog terorizma ili djela terorizma koje su počinili strani državljani arapskog porijekla ili pojedinci iz BiH koji su imali afilijacije sa nekim od islamističkih pokreta u svijetu.

Ne želeći minimizirati opasnost od bilo kojeg oblika politički motivisanog nasilja ipak ne možemo a ne primijetiti kako je u nekim „ekspertskim“ krugovima zdravo za gotovo prihvaćena krilatica prema kojoj „nisu sve vehabije teroristi, ali su svi teroristi vehabije“.
Ipak i letimičan pregled slučajeva nasilja koje se može podvesti pod definiciju terorizma pokazuje da to nije tačno i da je politički motivisano nasilje daleko masovniji, složeniji i prisutniji problem u našem društvu od svođenja čitavog fenomena na djelovanje militantnih islamističkih skupina ili izolovanih pojedinaca tzv. vukova samotnjaka.
Zar brojni napadi na povratnike širom BiH ne bi trebali biti tretirani kao djela teoririzma? Očito je da se radi o „politički motivisanom nasilju“ koje ima za cilj da zastraši ne samo direktne žrtve napada nego čitave etničke zajednice odnosno ukupna povratnička populacija.
Možda najčešća i najbrojnija vrsta napada sa političkom motivacijom koja u sudskim procedurama ali i medijskoj i javnoj sferi nikada nije dobila zasluženu pažnju niti dosljednu klasifikaciju jesu napadi na povratnike koji su u više slučajeva za posljedicu imali smrtne slučajeve i znatnu materijalnu štetu.
Analiza napada na povratnike od Dejtona do danas ukazuje da se uistinu radi o onome što se u definicijama terorizma navodi kako „strategijom nasilja koja je osmišljena da ostvari rezultate postepenim izazivanjem straha i nesigurnosti“. U ovom slučaju cilj konstantnog i postepenog izazivanja straha i nesigurnosti je da se spriječi manjinski povratak na etnički čiste teritorije.
Za pravosuđe, ali i medije, nijedan od stravičnih napada, poput onoga na porodicu Anđelić kod Konjica ili ubistva povratnice u Vlasenicu, Melihe Durić, nikada nisu bili djela terorizma. Olahko i prozvoljno korištenje pojma „terorizam“ ne samo da je pogrešno nego udara na same profesionalne standarde novinarstva i potkopava kredibilitet struke.
Kontraproduktivne riječi
Konfuzija ne postoji samo oko značenja i upotrebe riječi terorizam. Nerijetko se u medijima koriste pojmovi iz islamske prakse o kojima oni koji ih koriste ne znaju ništa.
Još niko u našoj javnosti nije razjasnio kakva konceptualna značenja imaju pojmovi kakvi su vehabizam, selefizam, tekfir, džihad, mudžahedini, islamski terorizam i slično, iako se svi u javnom prostoru njima svakodnevno koriste.
Korištenje nekih od tih pojmova može biti kontraproduktivno jer se npr. djelima terorizma i militantnim skupinama, svjesno ili ne, daje islamski legitimitet što oni žele.
Osnovno je pravilo, koje bi svaki novinar trebao znati da nije poenta u tome šta se kaže nego šta ljudi čuju. To se u našem kontekstu, kada se izvještava o djelima nasilnog ekstremizma koji se pravda vjerom, po pravilu zaboravlja.
U Americi su opasnost od olahkog korištenja neutemeljenih termina shvatili još 2008. godine kada je  Američki protuteroristički centar (US National Counter-Terrorism Centre ) izradio dokument nazvan „Riječi koje djeluju i riječi koje ne djeluju - vodič za protuterorističku komunikaciju“(Words that Work and Words that Don’t: A Guide for Counter-Terrorism Communication) u kojem se sugeriše da se Al-Kaida više ne naziva islamskom ili muslimanskom organizacijom jer to samo „nesvjesno daje legitimitet“ njihovim postupcima.
Centar naglašava da njihovi zaključci nisu obavezujući za američke dužnosnike, niti da se te smjernice trebaju slijediti kada se izrađuju službeni izvještaji, analize ili stručni radovi, nego ih se treba shvatiti kao korak ka postizanju boljeg razumijevanja u duhu pravila PR-a prema kojem nije bitno šta se kaže nego šta oni kojima se govori čuju.
Je li islam sve što čine muslimani?
Unutar muslimanskih zajednica širom svijeta traje, prije svega ideološka, borba za „dušu islama“. U tom konfliktu apsolutna većina „kulturoloških“ i „vjerujućih“ muslimana želi pokazati kako nije sve što čine muslimani islam, a naročito ne ono što čine bombaši samoubice koji u ime islama ubijaju civile širom svijeta.
Kada nasuprot toga imate političku i medijsku mašineriju koja čini sve da upravo te ekstremiste prikaže kao jedine predstavnike islama, onda je očito da takve institucije čine medvjeđu uslugu.
Amerika je sa dolaskom Obamine administracije napokon shvatila kako nije u njenom, niti bilo čijem drugom interesu da se stvori dojam kako je „rat protiv terorizma“ ustvari rat protiv islama. I ranije, još za vrijeme kada su neokonzervativci vodili ključnu riječ u Washingtonu, brojni intelektualci i eksperti su upozoravali kako poistovjećivanje terorizma sa islamom ide na ruku onim militantnim islamistima koji se žele prikazati kao stvarni predstavnici islama i muslimana.

Na Balkanu su motivi drugačiji. Ovdje se zarad dnevnopolitičkih ciljeva i pokušaja revizije historije od muslimanskih zajednica, prije svega Bošnjaka i Albanaca, pokušava napraviti opasnost za Evropu. Tome ne kumuju samo političke i kvaziintelektualne elite iz regiona nego i neki evropski desničarski mediji svako sa svojim ciljem. Ali je jadno vidjeti kako su balkanski muslimani u tako kratkom vremenu prešli put od najveće evropske žrtve ratova devedesetih do njene najveće opasnosti.
I dok u našem okruženju nema nikavih pisanih ni nepisanih pravila oko toga kako se treba osloviti zlo nasilnog ekstremizma u „Vodiču za protuterorističku komunikaciju“ se posebno potcrtava kako administracija u Washingtonu, ali i mediji, trebaju izbjegavati da terorističke organizacije nazivaju islamskim i da ne forsiraju „sukob Amerike sa islamom“ jer to je upravo ono što Al-Kaidina medijska mašina pokušava proturiti.
U strategiji se podsjeća kako bi bilo pogubno izgubiti podršku tako značajnog dijela svjetske populacije koja sebe smatra muslimanima i da ni Amerika, niti bilo ko drugi, ne može sebi dopusti luksuz da protiv sebe okrene sve muslimane svijeta tako što će ih sve smatrati odgovornim zbog onoga što čini jedna mala skupina.
Nadalje, dokument sugeriše kako iako Al-Kaidina mreža iskorištava vjerska osjećanja i nastoji koristiti vjeru da opravda svoje postupke, ona se ipak treba tretirati kao nelegitimna politička organizacija, podjednako teroristička i kriminogena.
Kultu sklona organizacija Al-Kaida
Umjesto nazivanja terorističkih organizacija islamskim ili muslimanskim, strategija predlaže da se one opisuju pojmovima kao što su totalitarne, terorističke ili nasilno ekstremističke, tj. terminima za koje se kaže da su „općepoznati termini koji na adekvatan način definišu našeg neprijatelja i istovremeno mu oduzimaju svaki oblik legitimiteta“.
Na temeljima iste teze strategija predlaže i da se „teroristi više ne nazivaju mudžahidima, niti njihove akcije džihadom“.
„Mudžahid (ili mudžahedin) je sveti ratnik, odnosno pozitivna karakterizacija u islamskoj tradiciji u kontekstu pravednog rata. U arapskom jeziku džihad je „ulaganje truda na Božijem putu“ i koristi se u brojnim drugim kontekstima mimo onog ratnog. Nazivati naše neprijatelje mudžahidima, a njihov pokret globalnim džihadom znači nesvjesno legitimiziranje njihovih postupaka“ – kaže se u dokumentu.
Predlaže se i da zvanični dužnosnici u budućnosti kada govore o Al-Kaidi i njenim simpatizerima koriste pojmove kao što su „kult smrti“, „kultu sklona organizacija“, „sektaški kult“, „nasilni kultisti“. Također se predlaže čak i odvajanje pojma islamizam i islamistički od terorističkih organizacija, kako bi se njima ubuduće opisivale organizacije koje zagovaraju politički islam, ali ne nužno i terorizam.
Iz dosadašnjeg iskustva postoje opravdani strahovi kako bi se efikasnom hvatanju u koštac sa izazovom terorizma, nasilnog ekstremizma i definiranju razumne strategije borbe protiv ovog fenomena ponovo mogla ispriječiti čitava plejada novokomponovanih eksperata za islam i „islamski  terorizam“ koji su preko noći ugrabili priliku da se domognu dobro plaćenih pozicija u sigurnosnim agencijama, medijima i naučnim institutima, ne samo u SAD-u nego i širom svijeta, pa i kod nas, gdje eksperti za „islamski terorizam“, deradikalizaciju i sam islam niču kao pečurke poslije kiše.

Njihov cilj nije riješiti problem, nego ga konstantno držati aktuelnim, kako bi sebi osigurali materijalnu korist. Nisu rijetki slučajevi da takvi kvazi-eksperti svojim mišljenjima, kasnije pretočenim u političke odluke, samo dodatno pogoršavaju problem i stvaraju uslove za daljnju radikalizaciju muslimanskih masa.

26.5.16

Seminar za imame Bihaćkog muftijstva


Pod pokroviteljstvom reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH mr. Husein-ef. Kavazovića, a u organizaciji Glavnog odbora Udruženja ilmijje u velikoj sali Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću u srijedu, 25.05.2016. je održan seminar za imame Bihaćkog muftijstva pod nazivom „Imamska misija, vjerski radikalizam i nasilni ekstremizam“.  Izlagači na ovom seminaru su bili prof. Mustafa-ef. Spahić, dr. Ferid-ef. Dautović, mr. Aljo-ef. Cikotić, prof. Muhamef-ef. Jusić i mr. Meho-ef. Šljivo.
Na samom početku seminara prisutne goste i imame su poselamili predsjednik Okružnog odbora Udruženja ilmijje Bihać Izet-ef. Šahinović, koji je zaželio dobrodošlicu gostima i prisutnim imamima i ukazao na potrebu i važnost ovakvih seminara. Potom je prisutne poselamio i podržao rad Udruženja ilmijje muftija bihaćki prof. Hasan-ef. Makić, koji je ujedno iskoristio priliku da svim imamima i gostima poželi uspješnu realizaciju ramazanskih aktivnosti i da Ramazan provedu u sreći i rahatluku zajedno sa svojim porodicama.
Nakon uvodnih obraćanja, uslijedilo je inspirativno i veoma nadahnuto izlaganje prof. Mustafe-ef. Spahića. On je govorio na temu: Poziv imama i izazovi vremena / vrijema fesada i raskoli u džematu.
Dr. Ferid Dautović je govorio na temu: Imamet i čuvanje džemata / kur'anske pouke. On je kroz prizmu sura El-Muzemmil (umotani) i El-Mudessir (pokriveni) govorio o imamskom aktivizmu i o njegovom trajnom angažmanu u promociji dobra. Izuzetno zapaženo izlaganje je imao i mr. Aljo-ef. Cikotić, koji je govorio na temu: Živjeti vjeru – čuvanje emaneta i Poslanikova nasijeđa. Njegovo izlaganje je bilo naslonjeno na hadis „Ulema je nasljednik poslanika“, gdje su i obaveze i iskušenja i privilegije i čast sastavni dijelovi imamskog djelovanja.
Nakon savjetodavnih izlaganja kakva misija imama treba da bude i kakvim vrlinama treba da se okiti onaj koji se svojevoljno odlučio da život provede u misiji imama, uslijedila su dva izlaganja koja imaju za cilj da predstave realnost u kojem djeluju imami suočeni sa brojnim izazovima radikalnih pojava i neprihvatljivog tumačenja naše vjere. Prof. Muhamed Jusić je govorio na temu: Muslimanski sukobi i frakcionaštvo – korijeni i kontekstualizacija. On je kroz hadiske citate nastojao približiti slušaocima sami nastanak radikalnog poimanja vjere u vrijeme Muhammeda, a.s. i njegovih ashaba i kako se tada Allahov Poslanika, a.s., ponio prema onima koji su drugačije razmišljali i djelovali. Potom je mr. Meho-ef. Šljivo govorio na temu: Ko i kako govori u ime islama? On je sa imamima podijelio svoja imamska iskustva posebno ističući da brojnost ljudi na aktivnostima nije nikakav znak da je ono što imam radi dobro ili loše i da naše aktivnosti moraju biti kvalitetne i sa porukom, bez obzira što možda takve neće biti nagrađene aktivnom publikom.                                        
Zatim je uslijedila diskusija gdje su imami izrazili svoju pozitivnu kritiku na seminar izražavajući punu podršku udruženju Ilmijje da nastavi sa ovakvim aktivnostima.
Zatim je moderator seminara Nazif-ef. Horozović pročitao zaključke izvedene iz izlaganja uvaženih gostiju, a prof. dr. Fuad Sedić je na kraju čestitao organizatoru i gostima na uspješnom seminaru i proučio hajir dovu.
Seminar je okončan podjelom certifikata, zajedničkim klanjanjem podne namaza i zajedničkim ručkom.


N. Horozović (Islamska zajednica)

Fallujah: Mjesto brutalnih osveta

Opravdani su strahovi da će i ova nova bitka za Falluju, bez obzira na njen ishod, biti najpogubnija za civile [AP - Arhiva]
Nakon niza terorističkih napada oružane grupe Islamska država Irak i Levant u Bagdadu, lideri šiitskih milicija obećali da će se osvetiti u Falluji.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Na prilazima iračkoj Falluji gomilaju se snage koje bi trebale ovaj grad preuzeti od ISIL-a. Civili koji nisu uspjeli da izbjegnu iz grada i njegove okolice su već dvije godine taoci terorističke organizacije koja ih koristi kao žive štitove i ne dozvoljava im da napuste grad i bjesomučnog granatiranja vladinih snaga i brojnih šiitskih paravojnih formacija.
Grad se sistematski izgladnjuje, a rijetki izvještaji koji prođu ISIL-ovu blokadu, ali i blokadu vlade u Bagdadu, govore o jednoj od najgorih humanitarnih katastrofa u tom ionako brutalnom ratu. Bilo je pokušaja da se tamošnjem stanovništvu dostavi makar minimum humanitarne pomoći, o tome se jednom prilikom čak raspravljalo i u iračkom parlamentu, ali od toga ništa skoro nije realizovano.
Sada su opravdani strahovi da će i ova nova bitka za Falluju, bez obzira na njen ishod, biti najpogubnija za civile. Posebno su naglašeni strahovi od sektaške odmazde i promjene etničke i vjerske strukture stanovništva. Postoje opravdani strahovi da će paravojne šiitske formacije koje čine okosnicu trupa koje se spremaju napasti ovaj većinski sunitski grad iskoristiti borbu protiv ISIL-a kako bi promijenili demografsku sliku regije.
Ispolitiziran sunitsko-šiitski sukob
Desi li se to, ne samo da će to biti jedan od najstravičnijih zločina u novijoj krvavoj historiji Iraka, nego će političke implikacije takvog razvoja događaja biti dugoročne. Obistinit će se strahovi da će se ISIL iskoristiti kako bi se promijenila etnička i vjerska struktura kako Iraka tako i susjedne Sirije u korist proiranske šiitske i alevitske populacije. To će samo produbiti ionako isforsiran i ispolitiziran sunitsko-šiitski sukob. Već odavno se zna da se ta slika u Bagdadu odavno narušila na štetu sunita i sada se govori o tome kako se etničkim čišćenjem pokušava stvoriti sigurnosni prsten oko Bagdada kojim bi se suniti i fizički potisnuli od centra odlučivanja i dodatno marginalizirali u budućem Iraku.
Zato je bitna činjenica da su u borbe uključene i vojne formacije sunitskih arapskih plemena (ar. `ašair), iako je upitno koliki je njihov stvarni broj i još bitnije koliki je njihov utjecaj te da li će oni uspjeti spriječiti eventualne slučajeve odmazde i progona na sektaškoj osnovi.
Falluja, koja je udaljena svega 70 kilometara od glavnog grada Iraka, ima ne samo stratešku važnost nego i simbolični značaj. Taj grad je kroz svoju historiju bio simbol iračkog, tačnije arapsko-sunitskog otpora bilo kakvoj okupaciji. O gradu i njegovim stanovnicima su se u modernoj arapskoj historiji ispleli mitovi još kada su 1941. postali glavnim uporištem borbe protiv britanskog kolonijalizma.
Sjetićemo se da se Falluja prva usprotivila američkoj okupaciji nakon pada režima Sadama Huseina.  Svi se sjećaju brutalnih snimaka četvorice američkih plaćenika iz privatne sigurnosne agencije Blackwater koji su ubijeni iz zasjede a onda su pobunjenici njihova tijela vukli autima i objesili na gradskom mostu. Ti snimci su bili prekretnica koji su nakon snimka američkog trijumfa, rušenja kipa Sadama Huseina i njegovog hapšenja prvi put pokazali da slika o saveznicima kao oslobodiocima Iračana nije stvarna.
Od tada je već Falluja postala grad nad kojim su se svi svetili. Godine 2004, američka je vojska u dva navrata vodila krvavu bitku za kontrolu nad  gradom. Već tada je velik dio grada u potpunosti uništen, i ustvari nikada nije obnovljen. U borbama u Falluji poginula je trećina od ukupno 4.486 američkih vojnih žrtava, a militanti su konačno potisnuti tek 2006. godine kombinacijom konstantnog povećanja broja američkih i iračkih vojnika i pregovorima sa sunitskim vođama kojima je obećano sudjelovanje u budućoj vladi i druge povlastice.
Ta bitka za kontrolu nad Falluju, pod američkim kodnim nazivom operacija Fantomski bijes (engl. Operation Phantom Fury) bila je zajednička američko-iračka ofanziva protiv a američka vojska će je kasnije okarakterisati kao „jednu od najtežih urbanih borbi u kojima su američki marinci sudelovali još od bitke za grad Huế u Vijetnamu 1968".
Tada su se sunitska plemena pobunila protiv tadašneg ogranka Al Kaide kojeg je u Iraku osnovao Abu Musab al-Zarqawi i koja je postala preteča budućeg ISIL-a. Oni su tada osjetili da je i Al Kaida u Iraku i Šamu, kako su se tada zvali preotela njihovu borbu protiv američke okupacije.
Sunitsko nezadovoljstvo
Civilne žrtve ni tada kao ni danas niko nije brojao. Licitiralo se ciframa od 20.000 do 50.000 poginulih.
Falluja je prva pala pod kontrolu ISIL-a, daleko prije samog Mosula i drugih iračkih gradova. Ustvari, bolje bi bilo reći da je ISIL vješto iskoristio nezadovoljstvo sunitskih plemena i drugih stanovnika Falluje marginalizacijom i progonima kojima su bili izloženi od prošiitskog režima tadašnjeg premijera Nuri Kamal al-Malikija. Oni su vješto iskoristili to sunitsko nezadovoljstvo i brutalno se obračunali sa vojnicima plemena tzv. Sahavat koji su bili ostavljeni od Amerikanaca i vlade u Iraku koja nakon američkog povlačenja nije održala svoje obećanje.
Danas umjesto da se traga za inkluzivnim iračkim rješenjem koje bi istinski osiguralo interese arapskih sunita čini se da se sprema samo još jedna osveta nad Fallujom, tačnije samim gradom i njegovim preostalim stanovnicima. Nakon niza terorističkih napada u Bagdadu za koje je odgovornost preuzeo ISIL, lideri šiitskih milicija su već svojim sljedbenicima obećali da će se „osvetiti u Falluji“.
Ne treba zapostaviti ni činjenicu da ofanziva dolazi baš sada kada vlada pokušava skrenuti pažnju sa sve masovnijih okupljanja demonstranata u samom Bagdadu koji već dva puta ulaze u Zelenu zonu i vladine institucije. Taj narodni pokret koji se zvanično bori protiv korupcije vladajuće elite predvodi šiitski klerik i disident Muqtadā al-Sadr koji ima vlastitu političku agendu i prijeti da preuzme politički primat od vladajuće šiitske političke postavke. Zato je sada zvaničnom Bagdadu potrebna hitna vojna pobjeda i vjerovatno se o cijeni neće govoriti.
Gerilske tehnike ratovanja
Istovremeno nakon što je izgubila Ramadi, Fallujah je za ISIL najvažnije uporište u Anbaru, najvećoj iračkoj pokrajini, i oni ga neće predati bez ozbiljnog otpora.  U subotu 21.5.2016, proISIL-ovi sajtovi su objavili audio-snimak s novom porukom glasnogovornika ISIL-a Abu Muhammada al Adnanija u kojoj se uz poznate propagandne poruke i pseudoteološke argumente može razumjeti kako on priprema svoje sljedbenike i simpatizere na moguće nove gubitke teritorije i prelazak na gerilske tehnike ratovanja.
Indikativno je i to da se ISIL ponovo vratio audio-porukama što je dokaz da se njegovo vodstvo nalazi pod ozbiljnim pritiskom i da su odustali od video uradaka, a kamoli od spektakularnih vojnih parada i javnih govora njihovih lidera.
Sve ovo ukazuje na to da se sprema još jedna brutalna bitka s velikim gubicima naročito među civilima. Ta bitka će ispisati samo još jednu krvavu stranicu u debeloj knjizi stradanja ovog grada kojem je historija namijenila ulogu grada na kojem se vi svete i dokazuju svoje junaštvo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

21.5.16

Seminar za imame Banjalučkog muftijstva: Imamski poziv, vjerski radikalizam i nasilni ekstremizam


19. maja u džamiji u Vrbanjcima održan je seminar za imame Muftijstva banjalučkog o temi Imamski poziv, vjerski radikalizam i nasilni ekstremizam, u organizaciji Okružnog odbora Udruženja ilmijje Banja Luka i Muftijstva banjalučkog, a pod pokroviteljstvom reisu-l-uleme Husein-ef. Kavazovića. Seminaru su prisustvovali imami i glavni imami sa ovog područja. Predavači na seminaru su bili: dr. Ferid-ef. Dautović, mr. Meho-ef. Šljivo, mr. Aljo-ef. Cikotić,  prof. Mustafa Spahić i prof. Muhamed Jusić. Seminaru su prisustvovali i Nesib-ef. Hadžić potpredsjednik GO Udruženja ilmijje BiH i muftija banjalučki dr. Osman-ef. Kozlić.
Prisutnima se obratio i muftija banjalučki dr. Osman-ef. Kozlić, koji je čestitao predavačima na izuzetno zanimljivim temama i predavanjima i zahvalio im se što su došli na područje Banjalučkog muftijstva. Polaznici seminara su uradili i evaluaciju, a dodijeljeni su im i certifikati za učešće na seminaru.  Ova predavanja ocijenili su izuzetno zanimljivim i sadržajnim.


17.5.16

U Novom Travniku održana javna tribina na temu ''Mjesto islama u društveno-političkom životu muslimanskih društava''


U ponedjeljak, 16. maja 2016. godine u Novom Travniku održana javna tribina na temu ''Mjesto islama u društveno-političkom životu muslimanskih društava''. Organizatori večerašnje tribine bili su Fakultet Islamskih Nauka iz Sarajeva i Muftijstvo Travnik. Posjetioci su nakon otklanjanog akšam-namaza mogli čuti izlaganja prof. dr. Ahmeda Alibašića i prof. Muhameda Jusića.

''Hvala vam na dolasku na večerašnju tribinu i ja bih naglasio da je ovo samo jedan od otprilike 90 događaja u sklopu obilježavanja ovogodišnjih dana Ajvatovice. Mi smo se potrudili da ove godine sadržaj bude još bogatiji, pa tako smo se pored vjerskih dešavanja fokusirali i kulturne, sportske, edukativne i slično. Dokaz da pravimo samo dobra dešavanja je i ova večerašnja tribina, a poznavajući predavače svako može naučiti nešto novo iz njihovih izlaganja. Ja im se zahvaljujem na njihovom dolasku, kao i FIN-u koji je u saradnji sa Muftijstvom Travnik omogućio da oni večeras dođu ovdje i obrate se.'' istakao je u svom izlaganju Ahmed ef. Adilović, muftija travnički.

Završen modul "Muslimani u Evropi"


CEI “Nahla” je u saradnji s Centrom za napredne studije u periodu mart-maj 2016. realizirala tematski modul “Muslimani u Evropi”. Modul je uspješno završilo 35 polaznika/ca.
Polaznici/e modula “Muslimani u Evropi” su imali priliku da se kroz predavanja koja je održao Muhamed Jusić upoznaju s historijom prisustva muslimana i islamske civilizacije u Evropi, izazovima migracija i integracije muslimana, njihovim doprinosom evropskoj misli, vezama Bosne i Endelusa, te pozicijom muslimana u Evropi u kontekstu rastuće islamofobije i terorističkih prijetnji.
Gost predavač modula bio je dr. Amir Karić koji je govorio o broju, statusu, organizaciji i izazovima muslimana u Evropi.
Rad u manjim grupama, interaktivna predavanja, diskusije, zajedničko i individualno istraživanje i promišljanje zadatih tema kombinacija je koja se pokazala uspješnom i koja će se primjenjivati i u sljedećim modulima koje ćemo pokrenuti u jesenjem ciklusu (oktobar-decembar).
Utisci polaznika/ca:
„Saznanja iz ovog modula su značajno utjecala na stvaranje šireg pogleda na politička zbivanja. Na sasvim nov i kritički način posmatram i tumačim informacije koje plasiraju mediji, bez slijepog prihatanja svega što se piše i govori. Nakon modula sam u mogućnosti da povezujem određena historijska dešavanja i prepoznajem njihov utjecaj u kratkoročnom i dugoročnom smislu na našu svakodnevnicu. Shvatila sam važnost praćenja informacija i anlitičkog pristupa informacijama kojima smo izloženi.“
„Stečena znanja i iskustva su veoma utjecala na moje sadašnje stavove, bolje razumijem „probleme" koje Evropa ima s muslimanima, a koji datiraju od pojave islama na ovim prostorima. Bolje razumijem historijsku pozadinu današnjih dešavanja.“
„Nakon modula Evropu posmatram na jedan drugačiji, realniji način. Modul me je podstakao da razmišljam o tome koliko mi i na koji način možemo utjecati na sva dešavanja.“
„Modul je zaista koristan i jako se puno moglo naučiti. S obzirom na to da moje opredjeljenje u životu nije usko vezano za ovu oblast, modul mi je u mnogome pomogao da se upoznam i razmijem goruća pitanja kad je u pitanju status muslimana u Evropi. Jako pozitivno iskustvo koje me je podstaklo na dalje istraživanje.“

„Bilo je zanimljivo slušati predavača koji ima nesvakidašnji način izlaganja, koji nas je podsticao na interaktivni pristup i na debate u kojima smo iznosili sve nedoumice s kojima se susrećemo kad je u pitanju položaj muslimana u Evropi. Predavač nas je usmjeravao na dalje čitanje i istraživanje ovih tema, te podsticao na kritičko promišljanje.“
Izvor: Nahla.ba

6.5.16

Svi Davutogluovi 'grijesi'




U blogu nazvanom 'Pelican Brief' iznesena je duga lista 'grijeha' premijera Davutoglua prema predsjedniku Erdogan

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Informacija da turski premijer Ahmet Davutoglu podnosi ostavku na mjesto predsjednika Stranke pravde i razvoja (AKP), i time na mjesto predsjednika vlade, može biti čitana na više načina, ali ne može biti ignorisana. Dok je za oponente politike predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana to dokaz jačanja njegove autokratije koja ne toleriše opoziciju ni u vlastitim redovima, za druge je to samo potvrda da Erdogan i AKP mogu bez svakoga, pa i nekadašnjeg ključnog ideologa prvo vanjske, a kasnije i domaće politke AKP-a.
Da li je ostavka došla kao iznenađenje? Sigurno nije. Svim boljim poznavaocima prilika u AKP-u je poznato da već neko vrijeme postoji latentno neslaganje, ne samo Davutoglua i Erdogana nego i ljudi oko njih. Svakome ko je ikada razgovarao s ljudima iz AKP-a ili njima bliskim pojedincima bilo je lahko vrlo brzo ustanoviti kojem od dva tabora svaki pojedinac pripada. Te su se razlike nazirale i ranije, nakon izbora na kojima AKP nije osigurao dovoljno mjesta u Parlamentu da samostalno formira vladu. Ljudi oko Davutoglua su zagovarali formiranje vlade s drugim strankama, dok su ljudi oko predsjednika zagovarali ponavljanje izbora, a lista sličnih neslaganja preko kojih se prelazilo zbog većih interesa stranke i države je duga.
Međutim, da će doći do ovako otvorenog raskola, dalo se prvi put, barem za one koji nisu u unutrašnjim krugovima AKP-a, naslutiti nakon što su društvene mreže počele skretati pažnju na blog koji se u noći uoči prvog maja pojavio prvi put. Preko noći je sadržaj prvog posta na blogu nazvanom "Pelican Brief" (https://pelikandosyasi.wordpress.com/), valjda po holivudskom trileru iz 1993, postao glavna vijest na turskim društvenim mrežama, a po tome ko ga je "dijelio" i s kojom strašću, ljudi su počeli slutiti da se nešto sprema. Naime, u tom postu se iznosi duga lista "grijeha" premijera Ahmeta Davutoglua prema predsjedniku Erdoganu, koga autor 73 puta u tekstu naziva ŠEFOM (i baš tako velikom slovima piše tu riječ: REİS, poglavar, vođa, predsjednik, šef).
'Izdajica iz naših redova'
Odmah su uslijedile spekulacije o tome ko stoji iza bloga i da li ga je autor, koji za sebe kaže da bi "žrtvovao i svoju dušu za ŠEFA", objavio uz saglasnost iz predsjednikova okruženja.
Tekst počinje poznatim "Erdoganovim narativom" o brojnim zavjerama protiv Turske i tome kako je jedino što štiti naciju mudrost i snaga predsjednika. Tako tajanstveni bloger odmah na početku upozorava: "Dame i gospodo, ovo je zemlja koje se mnogi plaše i u kojoj sve svjetske supersile igraju šah. Ako uklonimo jednog izdajnika, oni (te supersile) će naći drugog... Oni će čak i naše ljude okrenuti protiv nas. Zato otvorite oči, pogledajte oko sebe i vidite šta ja vidim."
U nastavku su optužbe daleko konkretnije: "Posljednji u nizu izdajica iz naših redova, koji su okrenuti protiv nas, niko je drugi do premijer Ahmet Davutoglu. ŠEF ga je blagoslovio još prije skoro dvije godine, kada mu je dao mjesto premijera, očekujući od njega samo dvije stvari 'da ne kolaboriše sa Zapadom' i 'njihovim trojanskim konjima u Turskoj' i da 'pomogne provođenje tranzicije u predsjednički sistem'."
Autor spornog posta tvrdi da Davutoglu nije izvršio nijednu od povjerenih zadaća. Na listi njegovih grijeha on navodi slanje "toplih poruka" Zapadu, davanje intervjua "zlom The Economistu", sastajanje s američkim bankarima u New Yorku, pokušaj organizovanja susreta u četiri oka s američkim predsjednikom Barackom Obamom, sklapanje dogovora s EU-om koje je predstavljao kao vlastiti uspjeh, iako svi znaju da je za njih zaslužan predsjednik Erdogan. Autor tvrdi da Davutoglu "nikada tokom predizborne kampanje nije zagovarao predsjednički sistem" i da "predsjednika nije dovoljno branio od laži opozicije".
Na listi grijeha je i to što se Davutoglu, navodno, odvažio da uradi mnoge stvari "na svoju ruku" i protiv Erdoganove volje. Kao primjer autor navodi to što je nastojao progurati "Zakon o transparentnosti", što je ohrabrio četvoricu ministara optuženih za korupciju da se pojave pred sudom, što je pokušao sklopiti mir s Kurdima kada Erdogan za to više nije bio zainteresovan. Davutoglu se, također, suprotstavljao zatvaranju novinara i akademika, što je za neznanog blogera još jedan dokaz njegove izdaje.
Prema pisanju Mustafe Akyola za Al-Monitor, ovo bi ostalo samo još jedno prepucavanje na internetu ili unutarstranačko podbadanje da Erdogan nije odlučio uskratiti pravo Davutogluu da imenuje stranačke dužnosnike na regionalnom nivou. I to, navodno, bez konsultacija s njim. To je, prema mišljenju ovog dobrog poznavaoca procesa u Turskoj, ali i većine drugih, bila kap koja je prelila čašu.
Pitanje je šta će se desiti sada i kako će ova ostavka odjeknuti u turskom političkom životu.
Razbacivanje 'kapitalcima'
Davutoglu je u govoru kritikovao spekulacije o narušenim odnosima s turskim predsjednikom, rekavši kako neće tolerisati nagađanja o svom odnosu s Erdoganom. "Do kraja ću mu biti lojalan", istakao je tom prilikom.
Iz krugova bliskih Erdoganu i zvaničnoj politici AKP-a ostavku su objasnili na sasvim drugačiji način. Nema govora ni o kakvom ličnom sukobu, nego je riječ o problemu s političkim sistemom u današnjoj Turskoj. Prema njihovom mišljenju, ovo dokazuje zašto je predsjednik u pravu kad traži izmjenu sistema kako bi se dale veće ovlasti predsjedniku koga je izabrao narod direktno i koji ima veći legitimitet. Sada postoje dvije "jake funkcije" i, koliko god dobro sarađivali, neminovno je sukobljavanje o nadležnostima i ovlastima. Ostavka premijera pokazuje da ni najbolji ne mogu funkcionisati u ovakvom sistemu.
Ne treba naglašavati kako je opozicija u ovoj argumentaciji vidjela samo još jedan spin vladajućih kako bi vodu naveli na svoj mlin i moguću krizu u vlastitim redovima pretvorili u još jedan argument više za nastavak Erdoganove politike.
Ukoliko se profesor Davutoglu povuče iz političkog života Turske i AKP-a, to će sigurno ostaviti trag na političke procese. Ne trebamo zaboraviti sličnu sudbinu koja je zadesila i jedanaestog predsjednika Turske i nekada utjecajnog člana AKP-a Abdullaha Gula. Bez obzira na to kako jaka baza AKP-a bila i koliko još ljudi imala na klupi, nijedna stranka se ne može razbacivati ovakvim "kapitalcima", naročito kada se suočava s optužbama da se ne samo stranačka politika nego i cijela država pretvara u one man showpredsjednika Erdogana.
Kada je umro jedan istaknuti alim (vjerski učenjak) svi su ponavljali kako je "otišao čovjek čije mjesto niko ne može popuniti". Dok su svi ovo ponavljali kao dokaz njegove veličine, jedan moj skromni profesor je rekao kako nikada veću uvredu za nekoga nije čuo. Veliki su oni ljudi koji, kada odu, ostave stotine onih koji su sposobni da ih zamijene. Ali, to je druga priča koja ni Tursku neće zaobići.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera