Piše: Muhamed Jusić (Preporod, objavljeno na stranici SBK)Radikalna desnica u Srbiji i Bosni i Hercegovini- zapostavljena prijetnja stabilnosti regiona i Bosne i Hercegovine
U Evropi je u posljednjih nekoliko godina evidentan uspon radikalne desnice. Pravdi na volju, većina evropskih društava dugo je bila „ćorava u desno oko“ – kako reče jedan od njemačkih komentatora nakon što je njegovu zemlju potresao skandal u kome se ispostavilo da je godinama skupina neonacista bliska nekim sigurnosnim krugovima ubijala imigrante a da policija nije i pored obilja dokaza poduzela bilo kakve mjere da ih spriječi. Danas kada desničari nisu više samo male skupine mržnjom zadojenih društveno marginaliziranih pojedinaca nego sve ozbiljnije političke opcije koje iz godine u godinu na izborima ostvaruju sve bolji rezultat i koje svoju političku agendu nameću i političkom centru, sve više ljudi u Evropi, ali i svijetu, pita se da li iko sa sigurnošću može garantovati da je vrijeme fašističkog divljanja Evropom iza nas i da li se Staroj dami stvarno može vjerovati da joj se ne omakne još jedna epizoda poput one koja je kulminirala zločinom holokausta nakon kojeg su svi rekli „nikad više“.
Analitičari se naročito plaše radikalizacije i omasovljenja desničarskih ideologija u kontekstu tekuće ekonomske krize koja, uči nas to historija, pogoduje bujanju radikalnih ideologija. Jednostavno se ne smije nikada zaboraviti da je i Hitler proizvod jedne prije svega ekonomske krize i da će i ova kriza vjerovatno ojačati desničare novog kova.
Na našim prostorima uzmu li se u obzir strahote devedesetih teško da se može reći da su ovakve ideologije ikada bili poražene. Naročito su te ideologije bile izražene tokom ratova u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Kosovu gdje su služili kao opravdanje za stravične zločine, prvenstveno nad nesrpskim stanovništvom, što ne znači da i na nekim drugim stranama nije bilo izliva ekstremnog nacionalizma i vjerskog radikalizma koji je graničio sa fašizmom.
Nažalost, u Srbiji i Hrvatskoj se daleko više piše o ovim radikalnim pokretima (iako i dalje jako malo) nego što je to slučaj u Bosni i Hercegovini, iako je oštrica njihove mržnje i ideologije usmjerena prema BiH, Bošnjacima i svemu što se ovdje dešava i što se dešavalo u vrijeme agresije. Skoro svi evidentirani radikalni desničarski pokreti u Srbiji imaju svoje ispostave u Bosni i Hercegovini, ali se o njima rijetko govori i nikada se ne nalaze u procjenama sigurnosnih rizika nadležnih državnih agencija za provedbu zakona. Ono što je zajedničko svim desničarskim pokretima koji se pozivaju na ekstremni srpski nacionalizam i fundamentalističke interpretacija pravoslavlja odnosno svetosavlja jeste izražena islamofobija i neprijateljski stav prema svemu što je islamsko . To se povezuje sa činjenicom da oni pored liberalne zapadne civilizacije oličene prije svega u Američkoj vanjskoj politici, NATO savezu i EU kao najvećeg svog neprijatelja vide svoje susjede prije svega Albance, Bošnjake i Hrvate od kojih su Bošnjaci i Albanci većinski muslimani pa se samim time taj dio njihovog identiteta predstavlja kao stran i samim time neprijateljsku. Po istom obrascu zbog pripadnosti Hrvata katoličanstvu Vatikan je česta meta verbalnih ataka njihovih ideologa.
Antiislamska agenda je stvorila zajedničku osnovu na kojoj se srpski desničarski pokreti lahko povezuju sa srodnim organizacijama širom Evrope koji također šire antiislamsku propagandu. Najsvježiji dokazi za to smo dobili tokom istrage terorističkog napada Anders Behring Breivika i isčitavanja njegovog manifesta iz čega se moglo vidjeti da je za svoje idoeološke uzore uzima srpske zločine koji su pokazali nezapamčenu brutalnost prema muslimanskim žrtvama te onima koji ih i danas velićaju.
Ovaj rad ima za cilj dati kratak pregled tih radikalnih desničarskih pokreta koji djeluju u Srbiji i drugim zemljama u susjedstvu gdje Srbi žive. Treba napomenuti da je aktivnost većine ovih organizacija i pokreta evidentirana i u srpskoj dijaspori iako se ovdje te aktivnosti ne obrađuju. Svi podaci su preuzeti iz opensource izvora i iz web-prezentacija pokreta koji slobodno djeluju u cyber-prostoru. Najveći dio informacija je preuzet iz dokumentarca Marka Mamuzića „Vrela krv” snimljenog 2008. i prikazanom na brojnim svjetskim festivalima među kojima je i Sarajevo Film Festival, ali i iz teksta nastalog na istim informacijama objavljenog na web-portalu Novosti autora Gorana Plavšića, te teksta lista Novi magazin novinara Đorđa Odavića koji donosi pregled najutjecajnijih i najradikalnijih pokreta, pojedinaca i stavova srbijanske desnice koji slobodno djeluju u regionu i Bosni i Hercegovini.
Otačastveni pokret Obraz
Najveće i najstarije udruženje koje okuplja nacionalističku omladinu u Srbiji, piše i koje je svojim aktivnostima prisutno i u Bosni i Hercegovini naziva se Otačastveni pokret Obraz. Izdanak je to Izdavačkog doma „Srbski obraz“ utemeljenog 1994, tačnije nacionalističkog časopisa “Obraz”. Službena je ideologija Obraza svetosavski nacionalizam. Jedan od njihovih glavnih programskih ciljeva je uspostavljanje pravoslavnog hrišćanstva kao državne religije zbog čega je od početka svog rada imao podršku SPC-a, a oni koji su pisali o ovom pokretu tvrde da tu podršku uživaju i danas. Osim toga pokret ističe da se bori za “jedinstvenu srpsku državu od Kupe do Vardara i od Dunava do Jadranskog mora”. Idejni začetnik Obraza bio je sociolog i teolog Nebojša M. Krstić, koji je 2001. poginuo u saobraćajnoj nesreći. Poginulog Nebojšu M. Krstića, za kojeg u pokretu vjeruju da je ubijen, na čelu Obraza zamijenio je Mladen Obradović, koji je svoj svjetonazor predstavio (i) u spomenutom filmu “Vrela krv”. “Među onima koji se ističu kao protivnici srpskog naroda treba istaći cioniste koji već stotinama godina kroz svoje tajno, a djelomično i javno djelovanje pokušavaju da ovladaju ne samo prostorom na kojem živi srpski narod, nego, prije svega, čitavim svijetom. To su isti oni koji su svojevremeno razapeli sina božjeg Isusa Hrista. Kao neprijatelji Hrista, našeg boga, oni moraju biti i naši neprijatelji”, govorio je Obradović.
Otačastveni pokret Obraz negira holokaust, a 2001. izdao je “Proglas srbskim neprijateljima”, u kojem su kao neprijatelji Srbije i Srba navedeni “cionisti”, “ustaše”, “muslimanski ekstremisti koji odbijaju da se konačno vrate veri svojih pravoslavnih predaka”, “šiptarski teroristi”, “lažni mirotvorci”, “partijaši”, “sektaši”, “perverznjaci”…
Udarnu, nasilničku snagu pokreta predstavljaju razbijačke skupine nogometnih navijača. Tačan broj pripadnika pokreta nije poznat, ali članstvo se procjenjuje na nekoliko hiljada u Srbiji, a u Bosni i Hercegovini niko i nije radio na bilo kakvim procjenama.
Već duže vremena desničarski pokreti, a među njima i Obraz u Srbiji i jednom dijelu BiH služe kako baza iz koje politička desnica, ali sve češće i politički centar, vrbuje svoje kadrove, te crpi političke stavove. Tako je jedan od osnivača pokreta i Andrej Mladenović, koji će kasnije postati glasnogovornik Demokratske stranke Srbije. Bitno je spomenuti kako je tokom 1995. i 1996. u “Obrazu” pisao i predsjednik Demokratske stranke Srbije Vojislav Koštunica. Upravo tamo je Koštunica objavio i svoj članak “Srpski narod na raskršću”, koji je žestoko kritiziran zbog nacionalizma. Podrška nacionalističkoj politici Milorada Dodika u BiH dolazi upravo iz ovih krugova i grupa za pritisak koje stvaraju atmosferu linča prema svima koji prema njihovom mišljenju izdaju nacionalne interese ili pokušaju drugačije misliti.
U aktivan pokret „Obraz“ prerasta 2000. U godinama koje slijede, članovi će organizirati i sudjelovati u nizu nasilnih incidenata, od sprečavanja održavanja prve beogradske Parade ponosa do upada na kulturne manifestacije koje je vodstvo pokreta ocijenilo provokativnim i nesrpskim. Takvih slučajeva zabilježeno je više desetaka. Naročito su aktivni u bh entitetu Republika Srpska gdje redovno izazivaju incidente u kojima promovišu govor mržnje, raspiruju vjersku i nacionalnu netrpeljivost, zastrašuju malobrojne povratnike i veličaju ratne zločine i one koji su ih organizovali i provodili. Domaći mediji su ih zapazili kada su nekoliko bh gradova oblijepili plakatima ratnih zločinaca te organizovali mitinge podrške osuđenim i osumnjičenim za ratne zločine na dan samoproglašenja Republike Srpske.
Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) Srbije je u svom izvještaju od 2005. ovu organizaciju okarekterisao kako „klero-fašističku“. 12. juna 2012. godine,, Ustavni sud Srbije zvanično je zabranio djelovanje Obraza, ali su članovi pokreta i dalje ostali aktivni, naročito u cyber prostoru, i pod drugim imenima.
U Bosni i Hercegovini još niko nije potezao pitanje njihovog djelovanja niti se u javnosti raspravljalo o njihovom djelovanju. Naravno, sličnih rasprava ili analiza nije, barem koliko je javnosti poznato, bilo ni u zakonodavnim niti sigurnosnim agencijama Bosne i Hercegovine.
Srpski narodni pokret 1389
Još jedan pokret kojeg je u svom radu obradio Goran Plavšić je i Srpski narodni pokret 1389. To je prema njegovim saznanjima nacionalističko udruženje koje djeluje na području cijele Srbije, ali prema informacijama dostupnim na njihovom oficijelnom interent-portalu, aktivni su i u drugim državama regiona, a naročito u Bosni i Hercegovini.
U SNP-u 1389 bilo je više raskola, zbog čega trenutno u Srbiji djeluju dva udruženja sličnog naziva – Pokret 1389 te Srpski narodni pokret 1389.
Pokret je u početku nosio naziv samo „1389“, a prvi predsjednik bio je Radojko Ljubičić. Kasnije je preimenovan u „Pokret 1389’“. Pokret se predstavljao kao „Srpski narodni pokret ‘1389’“. Godine 2008, Miša Vacić i još nekoliko članova ga napustili, a 2010. su registrovali novi pokret „SNP 1389“. „SNP 1389“ negira da je ikada došlo do rascjepa u pokretu, i tvrdi da je Ljubičić smijenjen u decembru 2008, i da je od tada zloupotrebljavao ime pokreta.
Misao vodilja aktivista SNP-a 1389 je ujedinjenje “srpskih zemalja”, tačnije Crne Gore, Makedonije, Bosna i Hercegovina te “Srpske Krajine” u Hrvatskoj. Također, u SNP-u 1389 vjeruju da Srbiji pripada i sjeverni dio Albanije. Nacionalisti okupljeni u SNP-u zalažu se za nacionalizaciju privrede i čvrstu suradnju s Rusijom. Kao svoja osnovna načela ističu rodoljublje, pravoslavlje, slogu. Bore se za očuvanje čistoće srpskog jezika, ćiriličnog pisma, porodičnih vrijednosti…
Poseban interes pokret pokazuje za Bosnu i Hercegovinu. Jedan od slavljenih idola SNP-a 1389 jest i general optužen za ratne zločine Ratko Mladić. Pripadnici Pokreta počast su mu odavali lijepeći duž Bulevara Zorana Đinđića naljepnice na kojima je pisalo “Bulevar Ratka Mladića”. Na dan obilježavanja genocida u Srebrenici, SNP 1389 pokušao je organizirati skup u centru Beograda pod nazivom “Srećan 11. jul, dan oslobađanja Srebrenice”. Policija je ovaj skup zabranila. U BiH još nisu zabilježeni primjeri da je policija zabranila slične skupove koje su organizovali. Posljednji zabilježeni incident u kojem je pokret učestvovao u Bosni i Hercegovini desio se ovih dana kada su u brojnim gradovima BiH i Srbije ispisali preko stotinu grafita na javnim zgradama kojima se čestita 20 godina RS-a, u kojima se šalju nacionalističke poruke a RS se naziva „bastionom srpstva“. Prema pisanju sarajevskog lista San “Obraz” i “Pokret 1389” imaju svoje ćelije u Banjaluci, Bijeljini, Doboju i nekim drugim gradovima u Republici Srpskoj.
Aktivisti pokreta također djeluju na Kosovu, gdje sudjeluju u nemirima koji su se događali nekoliko proteklih mjeseci. I SNP-u 1389, kao i Obrazu, na temelju prijedloga Državnog tužiteljstva Srbije prijetila je zabrana rada, ali Ustavni sud je obustavio pokrenuti postupak.
Srpski narodni pokret Naši
Nacionalistička organizacija Naši djeluje i ima svoj centar u Aranđelovcu. Riječ je, zapravo, o ogranku istoimene ruske nacionalističke organizacije, koja se dijelom finansira iz te zemlje. Na ljestvici vrijednosti pokreta Naši najviša mjesta zauzimaju nacionalizam i pravoslavlje. Naši su osnovani početkom 2006. Pokret se nakratko ujedinio sa pokretom „SNP 1389“, a naziv novog udruženja je bio Srpski narodni pokret Naši „1389“. Ujedinjenje je objavljeno krajem avgusta 2010, međutim u junu 2011. godine usljed, kako su iz pokreta naveli, „pritiska vlasti na njihove aktiviste i simpatizere“, došlo je do ponovnog razdvajanja ove dvije organizacije na Srpski narodni pokret 1389 i na Srpski narodni pokret Naši koji slobodno djeluju i danas.
Prema autoru dokumentarca „Vrela krv“ i autoru teksta na portalu Novosti članovi pokreta se bore protiv evropskih i atlantskih integracija, odnosno zalažu za usku saradnju Srbije sa Rusijom. Prema pisanju nekih drugih srbijanskih medija Srpski narodni pokret Naši pristupio je 28. novembra 2011. godine Sveruskom narodnom frontu, čiji je pokretač lider Jedinstvene Rusije Vladimir Putin. Ova organizacija okuplja više stotina ruskih nevladinih organizacija, udruženja građana i preduzeća, a ideološka osnova im je Putinova ideja evroazijske politike. Prema pisanju lista Novi magazin 7. decembra prošle godine, SNP Naši potpisao je Sporazum o saradnji sa Narodnim saborom iz Rusije kada su, kako zvanično navode na svom sajtu, dogovorene i konkretne akcije koje će biti sprovedene na području Srbije i Rusije „kako bi se pružio veći i žešći otpor SAD, EU i NATO“. Inače, sprega desničarskih pokreta i nekih vladajućih elemenata iz Rusije sa desnišarskim pokretima u Srbiji i Bosni i Hercegovini je još uvijek nedovoljno istražena tema koja zahtjeva posebnu pažnju. Jedan od rijetkih incidenata o kojima su pisali srpski mediji a u kojima je na vidjelo izbila veza između ruskih desničarskih organizacija i onih u ovom dijelu Evrope ticala se upravo pokreta Naši. Naime, u već spomenutom prilogu lista Novi magazin novinar Đorđe Odavić je pisao o nedavnom slučaju o kojem su pisali i domaći mediji kada je ambasador Rusije u Beogradu Aleksandar Konuzin pokušavao da preko Euleks-kontrola dostavi 300 tona brašna, ulja, agregata, šatora i ostalih potrepština zvanične pomoći Srbima na Kosovu. U tom prilogu autor tvrdi da su istovremeno aktivistima na barikadama na sjeveru Kosova dostavljene i crne uniforme, čizme, poljska kuhinja i „mali komandno-štabni šator“. Ovu „humanitarnu“ pomoć poslala je ruska nevladina organizacija Kosovski front, nastala 2008. Jedan od lidera Fronta je Aleksandar Aleksandrovič Kravčenko, profesionalni vojnik, veteran-dobrovoljac iz rata u BiH devedesetih, u domaćoj javnosti poznat kao rukovodilac ruskog Udruženja vojno rodoljubivih klubova Steg. Udruženje je pre tri godine ugostilo djecu iz Srbije u kampovima u Rusiji, gdje su učili da pucaju iz oružja, bacaju bombe i razračunavaju se s neprijateljem nožem ili golim rukama.
Vojnu opremu, čiju su nabavku finansirale brojne ruske „nevladine“ organizacije, primili su i braniocima barikada distribuirali članovi organizacije SNP Naši, Društva srpsko-ruskog prijateljstva Kosovsko ognjište iz Kosovske Mitrovice i kosovske podružnice Ravnogorskog pokreta. Radi dizanja morala braniocima barikada su podijeljene i ruske zastave koje im je poslao Kosovski front. Prema saznanjima srpskih obavještajnih službi do kojih je došao autor članka, tokom prošle godine pojačala se aktivnost ruskih nevladinih organizacija na području Srbije. Veze ovih udruženja, koje u Rusiji deluju pod patronatom vladajućeg aparata Vladimira Putina i Federalne službe bezbjednosti, s pokretima veterana i desničarskih organizacija u Srbiji postale su predmet interesovanja srpskih obavještajnih službi, pogotovo od trenutka kada su polje svog djelovanja prebacili na nemirno područje sjevernog Kosova.
Sagovornik Novog magazina, koji je insistirao na anonimnosti, objašnjava da u Rusiji djeluje veći broj nevladinih organizacija koje kontroliše, a dijelom i finansira, vladajuća garnitura. Kako kaže, Sveruski narodni front, Narodni sabor, Ratničko udruženje Steg, Omladinsko-demokratski antifašistički pokret Naši, predstavljaju unutrašnjopolitičku podršku zvaničnoj Moskvi, ali djeluju i prema inostranstvu, odnosno prema Srbiji.
Možda upravo zbog ovih svojih veza sa ruskim desničarskim organizacija članovi pokreta „Naši“ se javno zalažu za euroazijske integracije, u kojima bi Beograd bio četvrti glavni grad euroazijske unije, s Ruskom federacijom kao liderom. Buduću Srbiju vide kao “teritorijalno vaskrslu državu u čijem sklopu se nalaze sve srpske zemlje okupirane u ratovima devedesetih”. Osim toga sebe nazivaju “najvećim rodoljubivim pokretom u Srbiji”, ali broj njihovih aktivista znatno je manji od broja članova koje okuplja Obraz. Njihova ideologija je, navode, “srpsko rodoljublje i domaćinski poredak”.
Pažnju bh medija pokret je privukao nakon što su njegovi pripadnici u Novom Sadu zapalili zastavu Bosne i Hercegovine kao “znak protesta” zbog nedavnog održavanja koncerta Dine Merlina u Srbiji. Zastava je spaljena pored grafita sa likom ratnog zločinca Ratka Mladića a video snimak je postavljen na internet.
Pojašnjavajući sintagmu “sve srpske zemlje”, pokret Naši u svom programu navodi “cjelokupnu teritoriju današnje Republike Srbije s njenim pokrajinama Kosovom te Vojvodinom, zatim teritorij Crne Gore, Makedonije, Bosna i Hercegovina te prostor okupirane Republike Srpske Krajine s teritorijalnim proširenjima i sjeverni dio Republike Albanije”. I za ovu organizaciju upućen je prijedlog za zabranu rada, ali isti nije potvrđen od strane Ustavnog suda Srbije. „Naši“ su, također, optuženi za širenje međunacionalne mržnje i netrpeljivosti.
Srpski narodni pokret-Izbor je naš
Srpski narodni pokret-Izbor je naš je desničarska organizacija o kojoj se u regionu jako malo piše, možda baš zbog činjenice da je registrovan u Bosni i Hercegovini kao nevladina organizacija i da je svoje djelovanje fokusirao na manji bh entitet. Predsjednik ovog udruženja je izvjesni Dane Čanković, izbeglica iz Krajine koji se krajem 1995. nastanio u Banja Luci. U banjalučkim političkim krugovima Čanković i njegova organizacija važe kao glasnogovornici Milorada Dodika za “opasne i vanredne situacije”. U više navrata je ova organizacija, kada je u interesu nekih političkih krugova, bilo da se stvaraju napetosti u BiH ili regionu, izdavala zahtjev Narodnoj skupštini RS da donese hitnu odluku o raspisivanju referenduma za proglašenje nezavisnosti Republike Srpske. Za organizaciju se u bh medijima čuje svake godine kada se slavi Dan Republike Srpske. Ove godine su na taj dan organizovali kolone automobila koji su kružili brojnim bosanskohercegovačkim gradovima sa srpskom većinom. Taj dan, 40-tak vozila sa srpskim zastavama prošlo je ulicama Banja Luke u organizaciji ovog pokreta. Sa razglasa su puštali nacionalističke i ratnohuškačke pjesme a nosili su i veliki transparent na kojem su bili Predsjednici Republike Srpske Radovan Karadžić i Milorad Dodik, kao i drugi „zaslužni“ za stvaranje Srpske, ratni zločinac Ratko Mladić i prvi predsjednik Narodne skupštine Momčilo Krajišnik.
U više navrata su organizovali akcije podrške osumnjičenim i osuđenim za ratne zločine. Prošle godine su u pojedinim dijelovima Banja Luke polijepili plakate kojim se veliča haški optuženik Radovan Karadžić. Na plakatima je stajao natpis “Recimo svi zajedno: predsjedniče, sretna ti krsna slava”, kao i lik arhangela Mihaila i kroki Radovana Karadžića.
Osim podrške Karadžiću, izjašnjavali su se i protiv priključenja Bosne i Hercegovine NATO-u, a prikupljali su potpise za referendum o otcjepljenju RS-a iz Bosne i Hercegovine.
Dveri srpske
Dveri srpske je još jedan pokret koji je u svom radu obradio Goran Plavšić, a za koji kaže da je nacionalistička i klerikalna organizacija, koja se upravo kao politička opcija sprema za predstojeće srbijanske izbore i vodi žestoku kampanju. On tvrdi da pokret djeluje pod okriljem Srpske pravoslavne crkve. Svoj program izložili su u dokumentu pod nazivom “Deset tačaka narodnog dogovora”. “Srbija se nalazi u lancima monopola koji kontroliraju kompletan društveni i državni život. To je udružena dominacija zapadnih veleposlanstava, zelenaških stranih banaka, domaćih tajkuna, korumpiranih političara i kontroliranih medija, koja nemilosrdno eksploatira Srbiju kao svoju koloniju”, kažu Dveri u uvodu svog programa. Zalažu se za “socijalni patriotizam” i povratak dokazanim povijesnim obrascima, “poput mobe, zadrugarstva, radnih akcija, javnih radova”. Kao i druge desničarske organizacije značajan dio njihove desničarske ideologije i aktivnosti je fokusiran na Bosnu i Hercegovinu.
Dveri smatraju da je jaka Srbija garant opstanka Republike Srpske, a Kosovo i Metohiju vide kao “privremeno okupiranu teritoriju”. Deklariraju se “eurosuzdržanima” i pod svaku cijenu su protiv ulaska Srbije u NATO. Poznavatelji srbijanskih prilika smatraju ovaj pokret ozbiljnijom verzijom Obraza.
Iako nije zabilježeno nešto značajnije djelovanje pokreta u Bosni i Hercegovini vizija koju ovaj politički pokret ima tiče se čitavog regiona i svakako BiH. Vidi se to i iz teksta “Zašto je ovo historijska šansa” kojeg je povodom prvih sto dana postojanja Dveri srpskih kao političkog pokreta, na sajtu Novi standard napisao jedan od vodećih ljudi pokreta Boško Obradović. U tom tekstu on između ostalog kaže: „Očigledno je da se mijenja čitav svjetski poredak, da će se mijenjati Evropa i da ovakvo stanje na Balkanu neće dugo trajati. Uskoro će se pojaviti jedan trenutak u vremenu kada će ponovo moći da se povede autentična srpska nacionalna politika, nakratko oslobođena ogromnih pritisaka sa strane, i jedina dilema koja se postavlja glasi: imaćemo šansu za reviziju većine historijskih poraza i stvaranje Srpske Unije na Balkanu, ali koga ćemo imati na čelu Srbije da tu šansu iskoristi? Smjena generacija unutar intelektualno-političke elite postavlja se tako kao preduslov političkih promjena u Srbiji.“
Srbska akcija
Centar Beograda je na dan raspisivanja izbora u Srbiji 2012 (13.3.2012.), osvanuo izlepljen nalepnicama na kojima su uz fotografiju manifestacije grupe crnaca i poruke „Zaštitimo našu decu!“ i „Stop najezdi tuđinaca!“
To je jedan od rijetkih incidenata koje su zabilježili regionalni mediji a u kojima bio involviran pokret Srbska akcija s obzirom da su spomenute naljepnice bile potpisane imenom ove organizacije. Srbska akcija je fašističko udruženje koja sebe označava kao „udruženu borbenu djelatnost i zajedničko pregnuće pravoslavnih rodoljuba koje ima za cilj buđenje srpskog naroda iz postojeće letargije, učmalosti i bivstvovanja u lažnom miru ustajale duhovne bare Novog doba“.
U prezentacijama pokreta se navodi da je „njihov cilj povratak zavjetnim srpskim idealima i vrednostima koje su krasile njihove svete i slavne Pretke“. Za senbe još kažu da su svesni „da se samo pri takvom stremljenju može valjano boriti protiv mnoštva današnjih neprijatelja nanjihovog stradalnog i napaćenog naroda“.
A da će se „boriti“ dokazuju i postojanjem svog „vojnog krila“, postrojbe Vojska smene, nadahnutim ideologijom fašiste Nikolaja Velimirovića i idejama Justina Ćelijskog i programskim načelima zboraša fašističkog gurua Dimitrija Ljotića. Ima Vojska smene i „meru“, u svojoj jurišnoj pesmi: „Jer Nebeska Srbija naša je mera/Krepi nas i snaži pravoslavna vera./Krv Slovena starih, arijevski soj,/Sprema nas i čeliči, za konačni boj!“
Nacionalni stroj
Nacionalni stroj iz Novog Sada jedina je dosad zabranjena ekstremistička skupina. U vrijeme dok su bili aktivni, predvodio ih je Goran Davidović, u srbijanskim medijima poznat po nadimku Firer. Ovo udruženje neonacista široj javnosti postalo je poznato po nizu incidenata kojima su kumovali u Novom Sadu. Jedan od prvih dogodio se 2005, kad su pripadnici Nacionalnog stroja prekinuli antifašističku tribinu te fizički nasrnuli na sudionike. Goran Davidović je osuđen na godinu dana zatvora zbog raspirivanja međunacionalne mržnje. Jedno vrijeme bio je u bijegu od srbijanskog pravosuđa. Na koncu je odležao kaznu i preselio se u Italiju, gdje sudjeluje u radu neonacističkih organizacija.
U Srbiji i Bosni i Hercegovini djeluje još čitav niz neonacističkih organizacja koje svoju ideologiju zasnivaju na“rasnom nacionalizmu, nacionalnoj slobodi i socijalnoj pravdi ” Plavšić smatra da su ova udruženja manji i ne tako značajan dio scene koja okuplja ekstremno nastrojene mlade ljude u Srbiji. O nima je dovoljno reći da ti mladi ljudi, piše Plavšić, kao isključiv uvjet za srpsko državljanstvo postavljaju “pripadnost srpskom narodu i bijeloj rasi”. Na sličnoj liniji je i neonacistička organizacija „Krv i čast“, koja je prisutna u svim razvijenim zemljama svijeta. Nešto ozbiljnija je Srbska akcija, klerikalistička i nacionalistička organizacija odana, među mladima popularnom, svetosavskom nacionalizmu.
Ravnogorski četnički pokret
Pokret koji se, zasigurno, najčešće spominje u srbijanskim i bosanskim medijima jeste Ravnogorski četnički pokret. S obzirom da je tokom II svjetskog rata bilo više četničkih frakcija i da se osim saradnje sa nacistima i brojnih zločina nad civilima, prvenstveno nad muslimanima (ali i drugim skupinama), koje su pripadnici tih različitih frakcija Kraljevske vojske u Jugoslaviji počinili, za ovaj pokret vežu brojne historijske kontraverze, tako i danas ovaj pokret, iako najmasovniji, ima brojne frakcije. Jedino što ih ujedinjuje jeste zajednička velikosrpska ideologija i insistiranje na revidiranju historije pokreta.
Najmasnovniji pokret je Ravnogorski četnički pokret koji kao zvanično registrovana organizacija djeluje na teritoriji Srbije, Bosni i Hercegovini i Crne Gore, a u Bosni i Hercegovini je registrovan pod nazivom Ravnogorski pokret otadžbine Srpske.
Prema pisanju sarajevskog lista San Ravnogorski pokret otadžbine Srpske u BiH ima osam okruga. Predsjednik okruga Posavine i Trebave je Živko Sekulić, a na čelu hercegovačko-romanijskog okruga je Nedeljko Kokošar. Predsjednik podrinjskog okruga je Novak Mičić, a okruga za Semberiju i Majevicu Trivo Lukić. Na čelu dobojsko-ozrenskog okruga je Jovo Vukeljić, a okruga Lijevče-Kozara-Motajica Slobodan Marić Dalton. Predsjednik zamijsko-janjskog okruga je Dušan Sladojević, a okruga za Krajinu Miloš Morava. Treba reći da je Jovo Vukeljić ujedno i predsjednik Ravnogorskog pokreta za BiH, Srbiju i Crnu Goru, a Dušan Sladojević je i predsjednik Ravnogorskog pokreta otadžbine Srpske.
Ista novina navodi da Ravnogorski pokret u Bosni i Hercegovini ima izuzetno razvijene veze i saradnju sa dvije klasične fašističke organizacije koje su registrovane u Srbiji i to Obraz i “Pokret 1389” i gotovo sve akcije i skupove zajednički organizuju.
Svake godine u danima kada se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici uniformisani pripadnici Ravnogorskog četničkog pokreta, noseći majice na kojima su likovi ratnih zločinaca, organizuju postrojavanje pripadnika svojih paravojnih formacija upravo u ovom gradu. Slična postrojavanja se organizuju i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine uz redovnu nacionalističku i fašističku ikonografiju te česte sukobe sa malobrojnim povratnicima u gradove iz kojih su protjerani.
