Završen egipatski medeni mjesec

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Demonstranti su ponovo na trgu Tahrir, ali ovaj put ne da sa vlasti skidaju dugogodišnjeg diktatora nego da zaustave ono što smatraju „diktaturom u začetku“.
Sve je počelo prošlog četvrtka, kada je novoizabrani predsjednik Muhammed Mursi, inače kandidat Muslimanske braće, političkog pokreta koji je iznjedrio pobjedničku partiju na prvim organizovanim izborima nakon svrgavanja s vlasti režima Hosnija Mubaraka, objavio dekret koji mu dozvoljava da „izda bilo koju odluku ili zakon koji su konačni i na koje se ne može žaliti“, čime se, prema mišljenju svojih protivnika, postavio iznad sudske kontrole.
Najviše zabrinutosti
Ustvari, najviše zabrinutosti je izazvala odluka prema kojoj „nijedna njegova odluka ne podliježe sudskoj reviziji dok se ne izabere novi parlament“, što su mnogi građanski orijentisani aktivisti i političari doživjeli kao direktan napad na nadležnosti sudske vlasti koji je „ravan državnom udaru“.
Možda više od ovog direktnog nipodaštavanja sudske vlasti, sekularne i liberalne aktiviste je zabrinuo dio odluke kojim se kaže da nijedna sudska instanca ne može raspustiti egipatsku Konstitutivnu skupštinu.
Oni su u ovome vidjeli opasnost da će Muslimanska braća i njihovi saveznici iz selefijske stranke Nur u pisanju novog ustava zaobići sudsku vlast, u koju su se sekularni Egipćani uzdali da je najbolji i posljednji garant da neće doći do islamizacije države i uvođenja nekog oblika konzervativnog šerijatskog modela uređenja države i društva.
Zato su hiljade njih izašle na ulice Kaira i drugih egipatskih gradova da upozore na to da to nije revolucija za koju su se oni borili i da predsjednik Egipta ne može ići prečicama na putu reformi, te da oni nikome više neće dozvoliti da se uzdiže iznad zakona i pribjegava nekim vanrednim mjerama, što je bila praksa u ranijim desetljećima vladavine egipatskih despota.
Istovremeno, Mursi je ovaj svoj potez obrazložio argumentom prema kojem neophodne reforme, koje egipatsko društvo tako željno očekuje, nerijetko kasne zbog birokratskih i drugih procedura.
On je ovim htio, kako kažu odgovorni za odnose s javnošću u njegovoj partiji, ali i u samoj Muslimanskoj braći, preuzeti odgovornost i napokon početi pomjerati reformske procese sa mrtve tačke.
Prema ovoj argumentaciji, od Muslimanske braće egipatska javnost očekuje mnogo, ali oni, pored toga što su većinski pobjednici i što imaju najveći utjecaj u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, pa uz posljednje kadrovske izmjene i u vojsci i Tužiteljstvu, nemaju dovoljno instrumenata da ispune obećanja koja su dali.
Ostaci režima
Muslimanska braća tvrde da ostaci starog režima i njihovi politički oponenti opstruiraju reformske procese kako bi pokazali da su oni nesposobni „ostvariti snove Egipćana o nekom boljem društvu“.
Možda baš zato ideolozi pokreta vrše konstantan pritisak na izabrane funkcionere da iznađu efikasne politike i da počnu sa reformama kako bi pokazali svojim političkim oponentima da nisu „grupa demagoga koja je zloupotrijebila islam i vjerska osjećanja muslimana kako bi došli na vlast“ što oni za njih tvrde i da se radi ne radi o „šejhovima (hodžama) koji znaju držati emotivne govore i pokrenuti narod, ali ne i efikasno upravljati državom“.
Možda se baš zbog tog pritiska Mursi odlučio povući ovaj potez očajnika koji će ga sigurno, ali možda i njegov matični pokret, politički debelo koštati.
Ne osvrćući se na argumente koji dolaze iz predsjedničke palače i iz glasila Muslimanske braće, oponenti ove predsjednikove odluke tvrde kako su oni, ustvari, „ukrali revoluciju od Egipćana“ i kako je predsjednik sebi dao „faraonske ovlasti“.
Ulice Kaira i mnogih drugih gradova su oblijepljene i išarane parolama u kojima se Mursi poredi sa Mubarakom, a Muslimanska braća okrivljuju za pokušaj uvođenja nove diktature.
Kada su u protestima počele padati prve ljudske žrtve i kada se sve veći broj demonstranata počeo pojavljivati ne samo na trgu Tahrir nego i u drugim gradovima Egipta, te nakon što su slični protesti najavljeni i u drugim egipatskim gradovima, Mursi je počeo sa povlačenjem sa početne pozicije.
Tako je u ponedjeljak, u susretu sa sudijama iz Vijeća vrhovnog sudstva, izjavio kako „nema namjeru miješati se u njihove ovlasti“. Ubrzo nakon toga njegov pomoćnik je arapskim medijima kazao kako se sporni dekret odnosi samo na „pitanja povezana sa suverenitetom“, što nije zadovoljilo kritičare.
Zapadni mediji su to nazvali pokušajem da se „deaktivira tempirana bomba“, ali, sudeći prema prvim reakcijama, teško da će Mursijevi protivnici biti zadovoljnim ovim njegovim relativiziranjem odluke i da će povjerovati u njegove dobre namjere.
Teško da će smirivanju stanja doprinijeti i to što su Muslimanska braća širom Egipta i u samom glavnom gradu organizovala i kontrademonstracije na kojima su njihovi članovi iskazivali podršku odluci predsjednika i politici koju on i Muslimanska braća provode.
Poznavaoci prilika u regionu i šireg konteksta tvrde kako ova odluka nije došla slučajno u ovom trenutku. Oni tvrde da je predsjednik Mursi vješto pokušao kapitalizirati svoj uspjeh na međunarodnom planu, kada je njegova administracija odigrala ključnu posredničku ulogu u postizanu primirja između Hamasa i Izraela nakon nedavne eskalacije nasilja.
Po tom scenariju Mursi je osjetio da se Egipat uspješno vratio na regionalnu političku scenu kao ključni igrač, pa je, stoga, odlučio da taj stečeni kredit iskoristi za jačanje svoje pozicije na uzavrelom unutrašnjem političkom planu i da zadovolji tvrdolinijaše iz Muslimanske braće, koji su se počeli plašiti da bi se egipatske mase mogle razočarati u njihove političke izabranike i početi se okretati drugim političkim opcijama.
Odabir trenutka
Prema ovom tumačenju događaja, Mursi je procijenio da se Sjedinjene Američke države, koje se oslanjaju na Egipat u posredovanju između Hamasa i Izraela i u držanju Hamasa u granicama „prihvatljivog ponašanja“, te sprečavanja njegovog naoružavanja preko Sinaja (naročito kada se radi o dopremanju navodnih iranskih dalekometnih projektila Fedžr 3 i Fedžr 5, koji su navodno korišteni u prošlosedmičnim sukobima u napadima Hamasa na Tel Aviv i Jerusalem) neće rizikovati dobre odnose sa novim egipatskim vodstvom i da će zatvoriti oči na nedemokratsko jačanje pozicije vladajuće Muslimanske braće ili Ihvana.
Kakogod, Mursi možda jeste odabrao najbolji mogući trenutak da sebi osigura jaču poziciju u egipatskoj političkoj areni, ali je sigurno i pored toga zaigrao opasnu igru i na kocku stavio mnogo šta.
Prije svega, ovaj njegov potez je prvi put ujedinio antiihvansku opoziciju, koja je do sada bila razjedinjena i bez jedinstvenog zajedničkog nastupa.
Mnogi od mladića iz ljevičarskih i drugih građanskih opcija, koji su bili među prvim pokretačima revolucije i glavnim organizatorima demonstracija protiv starog režima, na svojim blogovima su onima koji prate njihov rad objašnjavali kako će poštovati volju egipatskog naroda, koji nakon smjene Hosnija Mubaraka nije dao podršku njima nego Muslimanskoj braći, te da će im dati vremena da se dokažu.
Danas njihovo pisanje nije više tako pomirljivo i čini se da je medeni mjesec između opozicije i vladajuće Stranke slobode i pravde završen. Naprotiv, naboj i nezadovoljstvo koje se gomila na istim onim forumima s kojih je krenula prva revolucija podsjeća na dane pred svrgavanje Mubarakovog režima.
Nakon ovih posljednjih dešavanja ponovo su oživjeli strahovi onih koji su po dolasku islamista na vlast predviđali da će Muslimanska braća, kada postanu svjesni da ne mogu riješiti sve nagomilane probleme egipatskog društva i države, suočeni sa nezadovoljstvom naroda posegnuti za istim onim diktatorskim mjerama kojima se služio i Hosni Mubarak kako bi ostao na vlasti od vanrednog stanja i vanrednih mjera i ograničavanja sloboda zarad višeg nacionalnog interesa.
Iz historije...
Nadati je se da do toga neće doći i da će u ovoj krizi i Muslimanska braća i egipatska revolucija položiti jedan od težih ispita pred kojim su se našli.
Muslimanska braća su kroz svoju dugogodišnju borbu, još od svog osnutka i tragične smrti njihovog osnivača Hasana el-Bene, pokazali da se znaju boriti za slobodu. Sada je na njima da pokažu da li znaju pokazati i odgovornost koja ide uz nju.
Historija je toliko puta pokazala da se pojedinci, ali i čitavi pokreti, lakše nose sa neslobodom nego sa slobodom.
Iskreno se nadam da su toga svjesni i u Muslimanskoj braći. Za Egipat može biti gora od diktature Hosnija Mubaraka samo diktatura koja bi bila provođena u ime vjere i Boga, jer u njoj ne bi stradali samo Egipćani i njihove slobode, nego i plemeniti ideali jedne vjere koji bi bili zloupotrijebljeni.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera

Primirje u Gazi: Svi dobili šta im treba

Zakulisane igre oko Gaze

Piše: Muhamed Jusić (Magazin START, broj 363, datum26.11.2012.)

Izrael je ponovo, po ko zna koji put, krenuo u još jedan krvavi pohod i osvetničku misiju protiv Palestinaca u Gazi gdje se na vlasti nalazi islamistički pokret Hamas kojeg optužuje da dozvoljava različitim palestinskim vojnim frakcijama da ispaljuju improvizovane projektile i minobacačke granate na susjedna jevrejska naselja.

U prvih sedam dana napada na Gazu poginulo je 135 Palestinaca i petero Izraelaca. Izraelske oružane snage su saopštile da je u tom periodu izraelsku teritoriju iz Gaze ispaljeno ukupno 1.198 raketa, od kojih je 809 palo na izraelsku teritoriju, dok je 389 oboreno proturaketnom vatrom. Izraelske projektile ispaljene na palestinska naselja iz aviona, brodova i artiljerije niko i ne broji.

Sukob je eskalirao nakon što je Izrael u zračnom napadu ubio jednog od vojnih komadanata Hamasa, Ahmeda Džabira, a kao navodni odgovor na nekoliko minobacačkih napada koje su na izraelska naselja duž granice sa Gazom izveli pripadnici Islamskog džihada i drugih militantnih palestinskih organizacija.

U analizama instituta Startfor daje se jedna pažnje vrijedna analiza uzroka čitavog sukoba koja nije našla puno prostora u medijskim izvještajima o ratu u Gazi. Naime za ovu „privatnu obavještajnu agenciju“, kako su Stratfor nazvali tokom afere Wikileaks, bitan događaj koji je također skoro neprimijećeno prošao u našim i brojnim svjetskim medijima, a koji je bio uvertira za sve što će uslijediti, desio se u noći 28. oktobra u sudanskoj prijestolnici Kartum kada je došlo do eksplozije u tvornici Jermuk. Sudanske vlasti su optužile Izrael da stoji iza raketnog napada dok su oni to negirali. Izvori Stratfora tvrde da Izrael jeste izvršio taj napad ali da je to zato što je Iran to postrojenje koristio za skladištenje i sklapanje oružja poput protutenkovskih i protuavionskih projektila, dalekometnih raketa među kojima je i Fedžr 5 koje imaju domet da se njima može gađati Tel Aviv i Jerusalem, a koje je onda, navodno, imao namjeru dostaviti Hamasu i drugim organizacijama koje se bore protiv izraelske okupacije.

Po ovom scenariju, glavni razlog izraelskog napada na Gazu je ometanje dostave dalekometnih raketa Fedžr 3 i Fedžr 5 i uništenje onih projektila koji su moguće već u posjedu Hamasa. Sukob je trebao i isprovocirati Hamas da pokaže da li raspolaže tim kapacitetima i da li je proturaketni sistem Željezna kupola kojeg već godinama uz finansijsku podršku SAD-a razvija Izrael, djelotvoran protiv takvih napada. Ovo objašnjava i zašto je izraelska vlada čim su počeli padati prvi projektili kratkog dometa počela sa pripremom izraelske javnosti za opsežnu kopnenu akciju i gubitke koji bi mogli uslijediti. Izraelu se ne ulazi u kopnenu avanturu i zato će odluka o tome hoće li se odlučiti na taj korak najviše zavisiti od toga da li će izraelske sigurnosne agencije procijeniti da je prijetnja od dalekometnih raketnih Fedžr 5 uklonjena i da li je Hamas „ispucao“ sve svoje zalihe uvezene u Gazu prije nego što im je Izrael ušao u trag i što je razaranjem tvornice Jermuk presjekao rutu snabdijevanja. Prema ovom scenariju, ubistvo vojnog komandanta Hamasa Ahmeda Džabira u prvom danu vojnih operacija se objašnjava time što je upravo on bio ključna ličnost u realizacija programa Fedžr 5 i čovjek zadužen za saradnju sa Iranom.

Ako su ove analize tačne, Hamas je bio spreman platiti veliku cijenu da bi se domogao projektila kojima bi po prvi put mogao gađati glavne gradove Izraela. Isti analitičar smatraju kako Iran nije imao šta izgubiti jer je birao između toga da operacija uspije i da njihov saveznik Hamas, poput Hezbolaha s kojim je identičan proces naoružavanja uspješno završen, dobije dodatne vojne kapacitete ili da budu „provaljeni“ i da Izrael protiv Gaze povede još jednu osvetničku kampanju koja će skrenuti svjetsku i arapsku pažnju sa situacije u Siriji gdje Iran daje neupitnu podršku režimu Bešara Asada zbog čega gubi podršku svojih tradicionalnih saveznika među Arapima i sunnitima u regionu i svijetu. Eskalacijom nasilja u Gazi Iran bi u nezgodnu poziciju doveo egipatsko političko vodstvo iz Muslimanske braće koje se nakon dolaska na vlast počelo udaljavati od Irana i približavati Americi i EU od čije pomoći ovise. Naravno, ovakva analiza događaja je tek jedna od ponuđenih, ali pravdi na volju, ona izdržava brojne provjere. To, naravno, ni u kom slučaju ne bi trebalo skrenuti pažnju sa izraelske brutalnosti i zločina nad palestinskim civilima.

Suočen sa ovim i sličnim optužbama da podržava i naoružava Hamas Iran je po prvi put priznao da ne samo ekonomski nego i vojno podržavaju Palestince. Iran pruža finansijsku i vojnu pomoć Hamasu u Gazi kako bi pomogao grupi u borbi protiv kontinuiranih i nepopuštajućih napada jevrejske države, izjavio je u srijedu na dan kada je potpisano primirje između Hamasa i Izraela predsjedavajući iranskog parlamenta Ali Laridžani.

"Ponosni smo što branimo narod Palestine i Hamas, a naša pomoć njima je i finansijska i vojna", rekao je on bez objašnjavanja, prenio je AFP.
Iran nikada nije krio da podržava Hamas i Islamski džihad u pojasu Gaze, ali nikada nije spomenuo da im šalje vojnu pomoć. Po prvi put je Iran progovorio i o optužbama da Hamas snabdijeva raketama Fedžr 5 koje su korištene za napade na Tel Aviv, koji se nalazi oko 70 kilometara sjeverno od Gaze. Tako je šef iranske Revolucionarne garde general Muhamed Ali Džafari rekao istog dana da je Teheran odgovoran samo za dijeljenje svoje raketne tehnologije. "Iran pruža tehnološku podršku svim muslimanima koji se bore protiv svjetske arogancije", rekao je Džafari, koristeći termin iranskih zvaničnika za Zapad i Izrael. Džafari je dodao da rakete Fedžr 5 "nisu poslane iz Irana, ali je ista tehnologija upotrijebljena", dodavši da se rakete "veoma brzo proizvode" u Gazi.

Još jedno primirje

I kao što se očekivalo u srijedu je postignuto primirje, uz posredovanje Egipta koji je shvatio da bi baš njegov politički vrh mogao biti najveći gubitnik u ovoj igri nadmudrivanja između Izraela i Irana, za koje niko ne zna koliko će trajati.

Ponovno postizanje primirja između Hamasa i Izraela koje će sukob samo odgoditi do daljnjeg i u koji niko neće vjerovati odgovara većini zainteresovanih snaga. Prvo, Hamas želi da pokaže kako je izvojevao simboličnu pobjedu  time što je uspio ispaliti dalekometne projektile na Tel Aviv i Jerusalem, ali nije spreman za to platiti visoku cijenu koju bi uzrokovao nastavak sukoba i eventualni kopneni napad na njihovu infrastrukturu i rukovodstvo.

Izrael je pokazao da neće tolerisati raketne napade iz Gaze i da će za svaki takav napad Palestinci platiti skupu cijenu, te da je njihov proturaketni sistem sposoban oboriti većinu barem dalekometnih projektila. Istovremeno, Izrael ne želi rizikovati sa kopnenom operacijom koja bi izraelsku vojsku uvukla u opasni gerilski sukob u uskim ulicama izbjegličkih naselja sa neizvjesnim ishodom i velikim izgledima da izgube veći broj ljudstva ili pak da neko od njihovih vojnika bude uhapšen. Izraelska javnost je posebno osjetljiva na gubitke života svojih vojnika i u izbornoj godini to može biti problem za premijera Benjamina Netanyahua. Dovoljno je prisjetiti se kakav je udarac za Izrael bio hapšenje jednog vojnika Ilata Šalita i koliku su cijenu platili da ga oslobode da znamo da će se oni na kopneni napad odlučiti tek kad ne budu imali nijedne druge opcije.

Napokon, Egipat u kojem su sada na vlasti Muslimanska braća želi da politički profitira od deklarativne podrške Palestincima bez da rizikuje pogoršanje ionako loših odnosa sa Izraelom, a samim time i sa Sjedinjenim Američkim Državama koje mu i dalje pružaju značajnu vojnu i ekonomsku pomoć. Nekoliko američkih senatora je preko američke CNBC otvoreno poručilo da se Egipat previše ne prsi u odbrani Palestinaca ukoliko žele nastaviti primati pomoć od njih. Muslimanska braća su u vrlo teškoj poziciji s obzirom da su prije dolaska na vlast bili glavni oponenti bilo kakve normalizacije odnosa sa „cionističkom tvorevinom“ kako su nazivali Izrael, a sada moraju naći način da svojoj biračkoj bazi objasne zašto ne prekidaju svaku saradnju sa Izraelom, zašto poštuju mirovne pregovore protiv kojih su bili tako otvoreno ili drugim riječima zašto se ponašaju na isti način kao što je to činio i režim Hosnija Mubaraka.

Osim, toga egipatska vojska na čije čelo su Muslimanska braća dovela novo, njima bliže, rukovodstvo vode opsežnu vojnu akciju protiv radikalnih islamista na Sinaju koji su na tom području djelovali u graničnom području između Gaze i Egipta u djelomičnom sigurnosnom vakuumu koji je stvoren mirovnim ugovorom iz Kemp Dejvida koji ograničava sigurnosnih i vojnih snaga koje tu mogu biti raspoređene. Egipat sada tu ima daleko veće vojne trupe od dogovorenih i Izrael je u prvi mah dao saglasnost egipatskoj vojsci da se obračuna sa islamistima, ali sada traži da se trupe povuku i da se omjer snaga vrati na onaj nivo koji je dogovoren mirovnim sporazumom. Jedno je sigurno, primirje nije mir i ovim sukobom je Bliski istok samo još dalje od mira o kojem se tako dugo govori. Sve što se ovih dana dešava u Gazi, a decenijama u Palestini, samo je nastavak agresivne okupatorske politike ideologa cionizma i zakulisnih igara regionalnih i svjetskih moćnika u kojima ništa osim krvi nevinih Palestinaca na izmorenoj zemlji nije onakvo kakvim se čini.

Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je i ove godine pripremio svoju najtiražniju publikaciju – Takvim – i čitateljstvu ponudio široku lepezu tekstova domaćih autora. Orijentacija da se u Takvimu štampaju isključivo autorski radovi domaćih autora pokazala se ispravnom i iz godine u godinu se sve više potvrđuje u tome. Time se mobiliziraju vlastite snage i daje snažan impuls razvoju domaće islamske misli, te se problemi s kojima se suočavaju vjernici s našeg prostora tretiraju iz perspektive samog tog ambijenta i od ljudi koji se nalaze u tom ambijentu, što radovima priskrbljuje crtu realnosti i konkretnosti. Ukoliko se nastavi taj trend, i ukoliko se dodatno pažnja fokusira na razmatranje i nuđenje rješenja na izazove s kojima se Bošnjaci suočavaju u svom bitisanju ovdje i u ovom vremenu, to će biti veliki doprinos normaliziranju društvenog ambijenta i zaživljavanju „normalnih“ vrijednosti, proisteklih iz kulture i duha ljudi ovoga podneblja.
Ovogodišnji svezak Takvima čine radovi dvadeset i tri autora.
U tematskom bloku „Genocid“ objavljeni su govori i dove Reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića u Potočarima;
U tematskom bloku „Tefsir i hadis“ objavljeni su radovi sljedećih autora:
1. Rifat Šahinović: “Sura Jasin-i Šerif”;
3. Almir Fatić: “En-Nasr: posljednja objavljena sura”;
4. Enes Karić: “Košulja”;
5. Dževad Šošić: “O glasovnom efektu Kur'ana”;
6. Nizama Ahmed: “Ponavljanje motiva u pripovijesti o Musau, a.s., i njihova uloga konektora (veznika)”;
7. Salih Indžić: “Doprinos bošnjačke uleme razmatranju mustalehu-l-hadisa”.
U tematskom bloku „Akaid i ahlak“ objavljeni su sljedeći radovi:
1. Muharem Omerdić: “Podjela znanja u akaidskoj nauci”;
2. Mensur Malkić: “Življenje s Kur'an-i kerimom”;
3. Ismail Ahmetagić: “Čuvanje - et-takva”;
4. Zuhdija Hasanović: “O mjeri, umjerenosti i uravnoteženosti”;
5. Salih Haušić: “Allahove blagodati-ni'meti”.
Tematski blok „Relacije“ sastoji se od radova sljedećih autora:
1. Almir Hadžić: “Muslimani u kulturnom identitetu Evrope”;
2. Enes Martinović: “Povijesno-kulturni susret muslimana i kršćana”;
3. Orhan Bajraktarević: “Kritička teorija savremenog arapskog društva i kulture: um i tradicija kod Muhammeda Abida Džabirija”;
4. Muhamed Jusić: “Dešavanja u Siriji kroz prizmu historijskih sunitsko-šiitskih odnosa”; 
5. Selman Selhanović: “Iseljavanje Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine u periodu od 1879. do 1914. godine”; 6. Nezir Halilović: “Kvalitet nastave vjeronauke iz perspektive učenika”.
U bloku „Ekologija“ objavljen je tekst Ismeta Dedića: “Ljekovito bilje – naše zeleno zlato”.
U bloku „Tri priče“ svoje priče su objavila trojice naših autora:
1. Mirsad Sinanović: “Merdžan-kaduna”;
2. Besim Spahić: “Nestali dukati” i
3. Mustafa Smajlović: “Sinanova džamija”.
Kao i ranijih godina „Takvimski dio“, tj. Kalendar, uradio je Esad Mahmutović, dok su urednici i ove sveske Takvima: Muharem Omerdić i Aziz Kadribegović.
Takvim možete kupiti ovdje.

Muhamed Jusić o ubistvu vojnog lidera Hamasa - Al Jazeera Balkans

Fetva i rivalstva islamskih lidera

Fetva reisa IZ BiH o Ademu Zilkiću jedna je u nizu nesuglasica u zamršenoj historiji odnosa regionalnih vjerskih vođa

Piše: Muhamed Jusić- Al Jazeera

Odlazeći reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH dr. Mustafa ef. Cerić kojeg bi nakon što mu u Sarajevu 15.11.2012. godine bude uručena menšura trebao na toj poziciji zamijeniti novoizabrani reis, dosadašnji tuzlanski muftija Husein ef. Kavazović, donio je fetvu protiv poglavara Islamske zajednice Srbije Adema ef. Zilkića.

Cerić je istakao da fetvu donosi koristeći se šerijatskim ovlastima iz menšure, pozivajući se na Ustav Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i provodeći zakletvu "da ću dužnost reisu-l-uleme i vrhovnog muftije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Bošnjaka u svijetu vršiti savjesno i odgovorno".
Cerić je pojasnio da fetvu donosi slijedeći kur'anske upute da je razbijanje Islamske zajednice "isto kao i podizanje džamije koja nanosi štetu muslimanima, koja snaži njihove protivnike, koja pravi razdor među vjernicima i koja se stavlja u službu onih koji su od ranije poznati da ne žele dobro Islamskoj zajednici".

Prema tekstu fetve nije dža'iz tj. dozvoljeno vjerniku ni slušati ni slijediti Adema Zilkića zato što njegov govor pravi podjele među vjernicima i zato što je njegov put krivi put, koji vodi "na rub podlokane obale koja se nagela, da se zajedno sa njim u vatru džehennemsku sruši".

Fetvom se onima koji poštuju autoritet Reisu-l-uleme IZ u BiH proglašava nedozvoljenim i obavljanje džuma-namaza za Ademom Zilkićem zato što nema potrebnu idžazu, tj. kako se pojašnjava u fetvi zato što „prema našem mezhebu, džuma-namaz nije sahih ako hatib nema idžazu od Halife, a to u slučaju Islamske zajednice u Bošnjaka znači, od reisu-l-uleme. Adem Zilkić nema idžazu od reisu-l-uleme“. Osim toga, u fetvi se navodi kako se Adem Ziklić lažno predstavlja i tako nanosi veliku sramotu ne samo muslimanima u Srbiji i Sandžaku, već i na cijelom Balkanu. Zbog toga se od njega traži da odmah i bezuvjetno prestane sa lažnim predstavljanjem i  „da se izvine muslimanima za nanešeni im duševni bol“.

Prozvani reis Zilkić je reagujući na fetvu regionalnim medijima izjavio kako „fetva odlazećeg poglavara Islamske zajednice BiH predstavlja flagrantno miješanje u unutrašnja pitanja Islamske zajednice Srbije“. On je u toj izjavi naveo da je Cerić „zloupotrijebio Kuran'ske citate i svete norm“e.
"Cerić je zlonamjerno prenebregao činjenicu da ja nisam reis samo Bošnjaka već svih muslimana Srbije", rekao je Zilkić i dodao da ga slijedi najmanje tročetvrtinska većina muslimana u Srbiji.
Zilkić je dodao da je poglavar Islamske zajednice Srbije koja je svoju autonomnost dobila 1868. godine, odnosno četiri godine prije od Islamske zajednice u BiH, te da iz toga crpi svoj šerijatski legalitet.

Ova fetva dolazi u vrijeme kada reis Cerić završava svoj mandat i kada iza njega kao jedno od neriješenih pitanja kojim će se morati baviti novi reisu-l-ulema ostaje problem paralelnih islamskih zajednica u susjednoj Srbiji i Sandžaku. Ova fetva koji su mnogi u Srbiji ali i BiH odmah nakon objavljivanja okarakterisali kao vrlo oštru dolazi i nakon nedavnog neuspjelog pokušaja turske vanjske politike i njene administracije zadužene za upravljanje vjerskim pitanjima muslimana (Diyanet) da posreduju oko ujedinjenja dvije paralelne strukture IZ u Srbiji. Drugi pak vide kako odlazeći reis Cerić ovim pokušava završiti nedovršeni posao i izreči svoj konačan stav o ovom pitanju i time ojačati pregovaračku poziciju svoga muftije u Sandžaku Muamera ef. Zukorlića u vrijeme kada se u dobro informisanim krugovima ponovo govorka o pokretanju nekih novih inicijativa o ujedinjenju islamskih zajednica u Srbiji nakon što dođe do promjene na čelu IZ u BiH. 

Korijen problema

Prema analizama malog broja stranih analitičara koji su o vjerskim i političkim podjelama među sandžačkim muslimanima pisali sa relativno objektivnih pozicija stvarni sukob oko utjecaja među Bošnjacima Sandžaka koji je eskalirao formiranjem dvije paralelne IZ izbio je u drugoj polovici devedesetih godina između mladog i ambicioznog muftije Muamera ef. Zukorlića i dugogodišnjeg načelnika Novog Pazara i lidera SDA Sulejmana Ugljanina.
Ugljanin je na političku scenu stupio početkom devedesetih kada je osnovan ogranak Stranke demokratske akcije u Sandžaku i kada je na prvim demokratskim izborima dobio apsolutnu podršku tamošnjeg bošnjačkog stanovništva.
Nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini i raspada bivše Jugoslavije došlo je do rasformiranja i tadašnjeg Rijaseta Islamske vjerske zajednice i formiranja Islamske zajednice BiH koja je trebala okupljati sve Bošnjake u BiH i dijaspori, kao i sve muslimane koji joj se žele pridružiti bez obzira na naciju. To je podrazumijevalo da se i u Sandžaku gdje su Bošnjaci činili većinu trebalo pristupiti reorganizaciji vjerskog života na način da se oformi mešihat (upravna jedinica) Islamske Zajednice BiH. I uistinu, mešihat je formiran 1993. ali je kao i u slučaju Obnoviteljskog sabora u BiH, on bio neodvojivi dio procesa nacionalnog buđenja Bošnjaka, što je značilo da je ključnu ulogu u čitavom procesu imao tzv. historijski krug. Drugim riječima, tadašnja politička nacionalna elita bila je ne samo ključni faktor nego, ispostavit će se, i pokretač rekonstitucije Islamske zajednice kod Bošnjaka. Upravo je taj i takav historijski kontekst omogućio Sulejmanu Ugljaninu da na mjesto sandžačkog muftije dovede mladog studenta islamskih nauka koji se tek vratio iz Alžira, Muamera ef. Zukorlića.
Suština Ugljaninovog političkog djelovanja ogledala se u borbi za autonomiju Sandžaka. Čak je organizovan i referendum o tom pitanju u oktobru 1991. Miloševićev režim ga je optužio za „terorizam, nepoštivanje ustava i pokušaj otcjepljenja“, te je bio prisiljen napustiti Sandžak. Sulejman Ugljanin će se u Sandžak vratiti tek 30. septembra 1996. da bi shvatio kako je muftija Zukorlić popunio vakuum koji je iza njega ostao.
Antibošnjačka politika Slobodana Miloševića nije spriječila mini- ekonomski bum koji je zahvatio Sandžak u vrijeme sankcija koje je Vijeće sigurnosti UN-a bio nametnuo krnjoj Jugoslaviji. Sandžak se u to vrijeme, zbog veza koje su Bošnjaci Sandžaka imali sa rodbinom u Turskoj i širom svijeta, pretvorio u pravi mali centar crnog tržišta što je vremenom poduprlo razvoj drugih legalnih oblika poslovanja. Taj sve veći sloj nove ekonomske elite u muftiji je vidio lidera koji je svojim stavovima i aktivnostima nadilazio ulogu vjerskog autoriteta. Oni su svestrano pomagali i razvoj IZ što je dodatno ojačalo ovu instituciju, ali i poziciju muftije u društvu.
Rivalstvo oko utjecaja među Bošnjacima Sandžaka počinje skoro odmah nakon Ugljaninovog povratka. Balkan Insight je izvještavao kako su se njih dvojica sukobili oko finansijskih pitanja, iako nije definisano kojih. Drugi izvori tvrde da su se sukobili oko vakufske imovine koju Ugljanin nije htio vratiti IZ-u nakon što je postao gradonačelnik Novog Pazara. Iako je prije moguće da je to posljedica, prije nego razlog sukoba. Ljudi bliski muftiji će iskoristiti svaku priliku da vam kažu kako je Ugljaninu jednostavno smetao neko utjecajan i omiljen u narodu kakov je bio Zukorlić i da je do eskalacije sukoba došlo jer muftija nije htio biti produžena ruka Ugljanina i neko ko će biti njegov poslušnik. Za njih je Zukorlić simbol zaštite integriteta IZ i institucije imama pred samovoljom jedne političke opcije.
Mediji bliski SDA i Ugljaninu, međutim, konstantno ponavljaju kako je muftija izašao iz svojih okvira i kako se počeo direktno baviti politikom što njegovoj funkciji ne priliči, te da kao neko ko je politički aktivan i ko se javno priklonio jednoj bošnjačkoj opciji protiv druge, ne može više obnašati tu funkciju.
Zukorlićev raskol sa Ugljaninom su iskoristili njegovi politički oponenti, naročito Rasim Ljajić iz SDP-a, koji je postao muftijin favorit na izborima, što se sasvim sigurno odrazilo i na izbornim rezultatima.

Kako su nastale dvije IZ
Međutim, stvarni problemi su počeli kada je sukob oko utjecaja među Bošnjacima u Sandžaku privukao pažnju političkih centara moći iz Beograda.
Prema izvještajima Međunarodne krizne grupe Zukorlić je ispravno protumačio političku situaciju u Srbiji nakon sloma Miloševićevog režima, našavši dodirnu tačku sa pokojnim premijerom Zoranom Đinđićem koji je muftiju prihvatio kao svog glavnog partnera u Sandžaku. Kada god su zvaničnici iz Beograda, uključujući i samog premijera Đinđića, dolazili u službenu posjetu Sandžaku obavezno bi se sastajali sa muftijom Zukorlićem i redovno bi izbjegavali susret sa Ugljaninom, pa čak i Ljajićem. SDA je ovakvo ponašanje kako muftije, tako i Đinđića i ljudi oko njega, smatrala krajnje neprimjerenim jer su, prema njihovom mišljenju, političke strukture Sandžaka bile prava adresa za kontakte Beograda sa pokrajinom, a ne njihov vjerski lider bez obzira na njegov utjecaj. Zukorlić je za svoju podršku od Đinđića dobio brojne usluge, od saglasnosti za otvaranje prvog privatnog islamskog univerziteta u vlasništvu IZ, do članstva u zvaničnoj državnoj delegaciji Srbije koja je putovala u posjetu Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ta podrška zvaničnog Beograda još je više ojačala poziciju muftije, ne samo kao neprikosnovenog vjerskog lidera nego i onog političkog.
Dobri odnosi između Đinđića i Zukorlića podjednako su smetali kako Zukorlićevom oponentu Ugljaninu, tako i Đinđićevim političkim rivalima okupljenim oko Koštunice. Iako apsurdno, ovakav razvoj situacije zbližio je dvojicu nacionalista, onog bošnjačkog -Ugljanina sa onim srpskim- Koštunicom.
Novi savezi su bili skovani, te ono što je do tada bio unutarsandžački problem sve više postaje bitka koja se nerijetko vodi u skupštinskim klupama i političkim kuloarima Beograda. Na jednoj strani su se našla dvojica nacionalista- Ugljanin i Koštunica, naspram, kako neki mediji ističu, proevropskih i modernistički nastrojenih muftije Zukorlića i njegovog političkog favorita Ljajića, te pokojnog Đinđića, a kasnije i Borisa Tadića.

Privatna zajednica
Nakon raspada SFRJ i IVZ u njoj, formirana je IZ BiH sa jednim od mešihata u Sandžaku, koji je tada pokrivao oba dijela Sandžaka, onaj u Srbiji kao i onaj u Crnoj Gori. U ostatku Srbije formirane su još četiri Islamske zajednice koje su trebale služiti vjernicima među 230 000 muslimana koliko se procjenjuje da živi u Srbiji bez Sandžaka. Imam Bajrakli džamije u Beogradu Hamdija ef. Jusufspahić osnovao je vlastitu zajednicu koja je manje-više pokrivala područje grada Beograda. Druga je formirana u Vojvodini i predvodio ju je efendija Fadil Murati. Dvije sa albanskom većinom su formirane na jugu Srbije, jednu je (osnovanu tek 2003.) vodio Xhemail Hasani, a drugu koja priznaje autoritet Rijaseta sa Kosova vodi Mumin Tahiri.
Izdvajanjem Crne Gore iz državne zajednice i podjelom Sandžaka između dvije suverene države, te usvajanjem Zakona o crkvama i vjerskim zajednicama (objavljen 20.4.2006. u Službenom Glasniku: 36/06) koji eksplicitno kaže kako u Srbiji može postojati samo jedna jedinstvena tradicionalna Islamska zajednica, počela je utrka za ujedinjenje svih muslimana u Srbiji u jednu zajednicu, ali i utrka za državni legalitet.
19. februara 2007. beogradski muftija Hamdija Jusufspahić je sebe proglasio Reisul-ulemom Islamske zajednice Srbije. Ovakav potez Jusufspahića koji je uz sebe imao još i svoga sina Muhameda u Sandžaku je dočekan sa podsmijehom. Zvaničnici Mešihata IZ u Sandžaku su novi Rijaset nazivali „porodičnim biznisom porodice Jusufspahić“ ukazujući na svu apsurdnost pokušaja nekoga ko kontroliše jednu ili dvije džamije u Srbiji da se nametne za legitimnog predstavnika muslimana naspram Mešihata IZ Sandžaka, koji je samo u Sandžaku koji je upravljao sa 120 džamija sa aktivnim džematima.
Konačan udarac ideji od Sarajeva odvojenog „srpskog Rijaseta“ trebao je uslijediti 27. marta 2007. kada je održan Ujediniteljski Sabor koji je trebao ujediniti sve muslimane u Srbiji u jednu jedinstvenu Zajednicu koja bi trebala zadržati svoju autonomiju s tim da bi duhovni centar bošnjačkim muslimanima ostalo Sarajevo, a albanskim Kosovo. Na ovaj Sabor je uredno pozvan i samoproglašeni reis Jusufspahić kome je ponuđena pozicija muftije Beogradskog. Jusfspahići su to, naravno, odbili. Među brojnim zvanicama koje su prisustvovale Saboru našao se i reisul-ulema IZ BiH Mustafa ef. Cerić, reisul-ulema IZ Makedonije Sulejman ef. Redžepi, te reisul-ulema IZ Crne Gore Rifat ef. Fejzić.

Objediniteljski Sabor Islamske zajednice u Srbiji verifikovao je mandate 54 člana Sabora Islamske zajednice u Srbiji sa područja Sandžačkog muftijstva, Preševskog muftijstva, Novosadskog muftijstva i Beogradskog muftijstva. Sabor je dobio svog predsjednika, i to Hajrudina ef. Tutića, i dva potpredsjednika - jednog s područja Preševskog muftijstva, a drugog s područja Novosadskog muftijstva. Ostalo je upražnjeno mjesto za područje Beogradskog muftijstva koje se nudilo Jusufspahićima za koje se vjerovalo da će se prije ili kasnije priključiti jednoj jedinstvenoj zajednici. Usvojen je i novi Ustav Islamske zajednice u Srbiji kao najviši pravni akt kojim se uređuje ustrojstvo ove zajednice, koji zajednicu predviđa kao izrazito decentralizovanu strukturu gdje veliki značaj i odgovornost imaju muftijstva kao glavne regionalne organizacione jedinice. Njime je omogućen nastavak tradicionalnih vjerskih duhovnih odnosa i sa Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini i sa Islamskom zajednicom na Kosovu.
Za predsjednika Mešihata i muftiju Sandžačkog izabran je Muamer ef. Zukorlić na period od godinu dana (do raspisivanja izbora). Sjedište Islamske zajednice, vjersko i administrativno, ostalo je u Novom Pazaru, a prema odredbi Ustava, Islamska zajednica bi trebala imati i svoje drugo sjedište u Beogradu, prije svega za one službe koje će biti zadužene za saradnju sa državnim organima i diplomatskim predstavništvima, te drugim predstavništvima međunarodnih institucija i organizacija koje se nalaze u glavnom gradu tj. Beogradu- istakao je Muftija Zukorlić na press-konferenciji nakon okončanja rada Sabora.
Bilo je očito da je pitanje paralelizma u organizaciji vjerskog života muslimana u Srbiji okončano. Zakon je nalagao da se ta zajednica prizna kao jedini legitimni predstavnik muslimana vjernika u Srbiji. Međutim, pored oca i sina Jusufspahića koji su bili nezadovoljni ovakvim razvojem događaja, pojavio se Zukorlićev stari rival- Ugljanin, koji nije mogao dozvoliti da Zukorlić toliko ojača. Osim toga, srpskim nacionalistima u Beogradu bilo je nezamislivo da država prizna jednu Islamsku zajednicu koja pored vjerskog artikuliše i nacionalne interese muslimana, prvenstveno Bošnjaka i Albanaca. Nezamislivo im je bilo da bi Priština i Sarajevo mogli imati direktan utjecaj na muslimane u Sandžaku i Peševskoj dolini. S obzirom da bi IZ u Srbiji formalno- pravno i dalje bila dio IZ BiH, to bi vjerovatno značilo da bi po uzoru na ugovor koji je Srpska pravoslavna crkva u Srbiji potpisala sa državom BiH, Beograd morao potpisati ugovor sa reisul-ulemom u Sarajevu. Bio je to razvoj događaja koji Koštunicini nacionalisti nisu mogli ni zamisliti. Ponovo su proradila stara savezništva. Dok Jusufspahići nisu mogli osigurati značajniju podršku svojoj ideji na terenu, to se nije moglo reći za Ugljanina i njegovu SDA, koji su i u samom Sandžaku bili u stanju organizovati ozbiljnu opoziciju Zukorliću, čak i među imamima. I upravo su to i uradili.

Puč u Islamskoj zajednici
Dok je Muftija Zukorlić bio na službenom putu van zemlje grupa imama i sabornika lojalnih Sulejmanu Ugljaninu održala je vanrednu sjednicu Sabora, 3. oktobra 2007. na kojoj su sa svih funkcija smijenili Muamera ef. Zukorlića. Prisutni sabornici su za novog reisa izabrali imama iz Tutina Adema ef. Zilkića koji je izrazio svoju lojalnost dotadašnjem reisu Jusufspahiću. 11. oktobra 2007. Hamdija ef. Jusufspahić je u beogradskoj Bajrakli džamiji predao menšuru reisu Zilkiću koji je formalno preuzeo upravljanje Islamskom zajednicom Srbije (umjesto Islamske zajednice u Srbiji kako se nazva zajednica koju predvodi Zukorlić).
Međutim, muftija Zukorlić je vrlo brzo sazvao većinu članova Sabora i proglasio odluke Zilkićevih pristaša nevažećim. Kada se reis Zilkić vratio u Novi Pazar nakon primanja menšure u Beogradu, na glavnom gradskom trgu dočekale su ga dvije grupe vjernika: oni koji su u njemu vidjeli novog reisa i oni koji su mu zviždali kao izdajici i beogradskom poltronu. Bio je to ujedno i prvi veći sukob dva tabora koje su prenijeli svi mediji. Od tada traje sukob oko skoro svake džamije, dok su nasilni incidenti postali svakodnevnica u Sandžaku.
U međuvremenu se sandžački muftija Zukorlić razišao i sa nekadašnjim saveznikom Rasimom Ljajićem i prošao period otvorenog političkog angažmana kroz izbore za Bošnjačko nacionalno vijeće, ali i kandidovanje na proteklim izborima za poziciju predsjednika Srbije. U međuvremenu se situacija samo usložnjavala a podjele su postajale sve dublje dok se iz vjerničke baze, kako u Sandžaku tako u i BiH i bošnjačkoj dijaspori, čuju pozivi na nužno ujedinjenje, prevazilaženje podjela i razlika i politizacije islama od čega Bošnjaci i vjernici muslimani sigurno nemaju nikakve koristi.

Da li će fetva reisa dr. Mustafe Cerića pomoći ili samo dodatno zakomplikovati proces ujedinjenja muslimana u Sandžaku i da li će olakšati taj zadatak novom reisu Kavazoviću ostaje da se vidi. 

Izvor: Al Jazeera

Survey on Attitudes to Reconciliation, Bosnia-Herzegovina

Download Executive Summary here.
Published in Sarajevo, October 2012.
© Project on Religion and Ethics in the Making of War and Peace, The University of Edinburgh, and the Center for Empirical Research on Religion in Bosnia and Herzegovina.
Download Survey Report in English.
Download Survey Report in Bosnian.
Download Survey Report in Croatian.
Download Survey Report in Serbian.

Comments are welcomed here and at the site of our partners, www.diskursi.com. Do you have any reflections on the subject of the report? Comments will remain open for the next few weeks, and will be used in planning for the next round of research at the beginning of 2013.
Source: www.relwar.org