Nema dileme šta je u svijetu obilježilo 2011., godinu iza nas

Demonstranti svuda vraćaju moć narodu- osvrt na prošlu godinu u novorm broju Starta

Muhamed Jusić (Start BiH, 339-340)

Prestižni magazin Time je birajući ličnost godine za prošlu godinu potrefio i u liku demonstranta na svojoj naslovnici sažeo bit onoga po čemu će vjerovatno 2011. godina u historiji ostati zapamćena na međunarodnom planu.

Protesti, definitivno

Naime, oni su laskavu titulu ličnosti godine, ustanovljenu još daleke 1927. godine, odlučili dodijeliti demonstrantu ili svakom pojedincu koji je prošle godine učestvovao u demonstracijama bilo gdje u svijetu. Svojim izborom, Time je, kako kažu u uredništvu, želio da oda priznanje demonstrantima, jer su dali novo značenje snazi koju predstavlja narod.

U obrazloženju svoje odluke magazin Time ističe da su prvi i najdramatičniji protesti pokrenuti u tzv. islamskom svijetu inspirisali demonstrante širom svijeta. Demonstranti u podužoj listi zemalja, poput Izraela, Indije, Čilea, Kine, Velike Britanije, Španije i Sjedinjenih Američkih Država, otvoreno su svoje pokrete dovodili u vezu sa narodnim revolucijama koje su potresle Bliski Istok. U septembru je pokret Occupy Wall Street počeo svoj život u New Yorku, brzo se proširivši na druge američke gradove, dok se ovih dana u Rusiji širi bunt izazvan pokradenim izborima i diktaturom vladajuće partije Vladimira Putina.

Urednik magazina Time Jim Frederick pojašnjava da je u svim tim procesima najbitnije to „što je gotovo jedna cijela generacija zaboravila da se protestima mogu mijenjati politička pravila, a onda je došlo do iznenade promjene“. “Uspjeli su srušiti dva režima (ustvari tri, M.J.), potresli su Rusiju i Veliku Britaniju, a pokret Okupirajmo Wall Street pokazao je globalnu snagu u borbi protiv neosjetljivosti velikih korporacija, banaka, neoliberalnog kapitalizma”- tvrdi Frederick.

On naglašava da “ljudi koji okupiraju Wall Street imaju sasvim drugi program od onih u Egiptu i Libiji, ili onih na moskovskom Crvenom trgu.

Top novinske priče

- Ali je svima zajednički način na koji međusobno komuniciraju kako bi se nešto mijenjalo. Više puta smo vidjeli da su demonstranti u Egiptu isticali da ne bi bili na Tahriru da nisu bili inspirirani onim što se dogodilo u Tunisu. Oni su, na neki način inspirisali demonstrante na Wall Streetu. A ti su ponavljali- ne bismo bili u Zuccoti parku da nismo vidjeli ono što se događalo u Egiptu”- kaže Frederick.

Frederick podsjeća da nije isto demonstrirati u SAD, Siriji, Egiptu, Tunisu i Libiji. Za mnoge demonstrante to je veliki rizik, jer autoritarni režimi ne biraju način obračuna sa “neposlušnima”. Neki demonstranti završe u zatvorima, neki izgube život, te stoga prema njegovom mišljenju zaslužuju da budu proglašeni ličnošću godine.

Istovremeno, Kurt Andersen u Time-u objašnjavajući odluku uredništva svoga lista pojašnjava šta je to posebno u dešavanjima naroda koja su obilježili prošlu godinu i podsjeća kako se nešto slično desilo 60-tih kada se protestvovalo protiv rata u Vijetnamu, te 80-tih kada se digao glas protiv nuklearnog oružja, protiv komunističke tiranije na Tienanmenu i Istočnoj Evropi. Protesti su tada postali prirodni dio političkog procesa. A onda je uslijedilo razdoblje ekonomske renesanse. Živjelo se dobro, pa su se demonstracije kao oblik političkog nezadovoljstva događale sporadično, sve do početka 2011, kada su protesti počeli u Tunisu.

Jasno je da se lista najznačajnijih događaja koji su obilježili godinu iza nas razlikuje od zemlje do zemlje. Ipak, zbog uloge koju Sjedinjene Američke Države još uvijek igraju u svijetu njihov izbor je ipak globalno značajan, a za njih je, kako se i očekivalo, najznačajniji događaj ubistvo vođe terorističke organizacije El-Kaide Osame bin Ladena. Barem su tako odlučili urednici američkih medijskih kuća koji u organizaciji američke novinske agencije Associated Press svake godine biraju najznačajniju novinsku priču.

Akcija američkih specijalaca u kojoj je u maju u Pakistanu ubijen Bin Laden prva je na njihovoj listi 10 najznačajnijih priča, sa 128 prvih mjesta kod ukupno 247 anketiranih. Iako malo ko vjeruje da će ubistvom duhovnog vođe El-Kaide, koji prema izjavama eksperata, ionako već dugo ni u vlastitoj organizaciji nije igrao značajnu ulogu, prestati postojati opasnost od međunarodnog terorizma, za sve Amerikance ona ima simboličnu vrijednost.

Katastrofalni zemljotres, praćen cunamijem, koji je u martu pogodio Japan, našao se na drugom mjestu, sa 60 nominacija za prvo mjesto. Prema ovom rangiranju najznačajnijih događaja u prošloj godini "Arapsko proljeće" i val narodnih pobuna na Bliskom istoku i sjeveru Afrike su zauzeli tek treće mjesto Na četvrtom se našla finansijska kriza u Evropi, a na petom ekonomska situacija u SAD.

Ćoravo desno evropsko oko

U drugom dijelu tabele našli su se svrgavanje režima libijskog vođe Muammera el-Gaddafija, sporenja u američkom Kongresu oko fiskalne politike i protesti Pokreta "Okupirajmo Wall street". Ipak, trijumf naroda Libije u svojoj borbi za slobodu će ostati zamućen snimkama brutalne odmazda izvršene nad svrgnutim predsjednikom. Te snimke prijete da se urežu u krvavu podsvijest čovječanstva i obilježe, kako godinu na odlasku, tako i čitavu libijsku revoluciju.

Među događajima koji su bili blizu ulaska na listu su smrt suosnivača kompanije Apple Stevea Jobsa, uragan Irena, razorna serija tornada na srednjem zapadu i jugoistoku SAD, kao i ukidanje zabrane homoseksualcima da služe u američkoj vojsci.

Neki od ovih događaja uistinu će ostati u kolektivnom sjećanju čovječanstva svaki put kada se prisjetimo odlazeće 2011. Naravno, tu je prije svega, globalna ekonomska kriza i kriza Eurozone, koja je po prvi put od rađanja ideje ujedinjenja Evrope kao relevantno i ozbiljno pitanje nametnula spekulacije i raspravu o mogućnosti raspada EU-a.

Napad norveškog državljanina Andersa Behringa Breivika na svoje sugrađane je još jednom čovječanstvo podsjetio na svu opasnost teroirizma i to da se on može desiti bilo gdje i bilo kad. Breivik je u svom krvavom pohodu 22. jula prvo aktivirao bombu skrivenu u kombiju parkiranom ispred zgrade vlade u Oslu, gdje je od eksplozije poginulo osam ljudi, nakon čega je otišao na ostrvo Utoya i usmrtio još 69 mladih ljudi okupljenih na političkom skupu, prema njegovom mišljenju, neprijateljske političke opcije. Koliko god to morbidno zvučalo, ali ovaj njegov pohod je kao nijedno objašnjenje i pozivanje na razum čitavom svijetu, pokazao da teroristi nisu samo muslimani i da ekstremista i luđaka ima na svim stranama, te da se zlo može učiniti u ime bilo koje vjere ili ideologije. Ovaj stravični napad u Norveškoj i slučajno hapšenje grupe neonacista koji su nesmetano i uz sumnjive veze sa državnom bezbjednošću u Njemačkoj godinama ubijali imigrante pokazali su da je Evropa slijepa u desno oko, a da li će 2011. biti i godina u kojoj će Stara dama progledati na to svoje ćoravo oko tek treba vidjeti.

Evropski put vodi preko Remetinca

Kada je riječ o dešavanjima na međunarodnom planu za nas u BiH je vjerovatno najvažnija odluka o prijemu naših zapadnih susjeda u punopravno članstvo Evropske Unije. Iako taj događaj u svjetskoj, pa i evropskoj javnosti, nije privukao puno pažnje i jedva da je primijećen zbog svih drugih problema koji pritišću Evropsku Uniju, za nas u BiH je to od posebnog značaja. I dok jedni u tome vide siguran dokaz neminovnog evropskog puta čitavog regiona i nade da ako nećemo mi Evropi hoće ona nama, drugi, poput srbijanskog ministra Ivice Dačića, pak, u istom događaju vide iscrtavanje novih granica Evrope čije će se proširenje zaustaviti na nekadašnjim granicama Austro-Ugarske i Osmanskog carstva, a prema kojima je Bosna bila malo tamo malo `vamo, odnosno ni tamo ni `vamo. Ipak, u Briselu se mnogi nadaju da će ulazak Hrvatske u EU podstaći i njene susjede da krenu istim putem. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog balkanske zavidnosti koja, u ovom dijelu svijeta, može biti ključni motivirajući faktor da se uradi i nemoguće. Međutim, ako se zamislimo nad procesima koji su prethodili priključenju Hrvatske velikoj evropskoj porodici, plašiti je se da će sudski postupci poput onih koji se vode protiv bivšeg premijera Ive Sanadera i čitave plejade vojnih i državnih zvaničnika biti destimulirajući faktor za sve naše u korupciji i kriminalu ogrezle političke vođe koje sada u evropskim integracijama vide prije svega prijetnju vlastitoj budućnosti. Njima je, čini se, postalo više nego jasno da usvajanje evropskih standarda znači vezanje omče oko vlastitog vrata, jer su mnogi od njih usvajanjem svakog evropskog zakona korak bliži nekom našem Remetincu ili upadu bh inačice Uskoka, čije osnivanje se tako revnosno godinama blokira zbog „viših nacionalnih interesa“, prijenosa nadležnosti i nepostojanja političke volje. Mislim da svako pojavljivanje Sanadera pred sudom ubija i ono malo volje kod domaćih političara da zemlju povedu putem evropskih integracija.

Tekst u subotnjem broju Oslobođenja

Sahva ili arapsko proljeće
Borba za dušu arapskog proljeća

Na Srednjem istoku traje sve otvoreniji konflikt dva modela koji se nude arapskim društvi ma u tranziciji, onog turskog i iranskog. Ne možemo ne primijetiti da i turski model koji pred stavlja AKP ima svo je duboke korijene u onom što se na ziva politički islam, ta ko da se ustva riradi o konfrontaciji dva, uslovno rečeno, islamska modela: onog više teokratskog iranskog i nešto sekularnijeg turskog

Piše: Muhamed Jusić (Oslobođenje- Pogledi, 24.12.2011)

Kako se komplikovani izborni proces u Egiptu približava kraju i nakon što je u Tunisu umjerena islamistička stranka En-Nahda odnijela pobjedu, po prvi put imamo naznake u kojem pravcu će promjene na političkoj i društvenoj sceni uzrokovane arapskim proljećem teći. Sada je već izvjesno da će, barem u ovoj fazi promjena, islam, tačnije ideje tzv. političkog islama, igrati ključnu ulogu. Ipak, rezultati izbora u Egiptu na kojima je ubjedljivu pobjedu odnijela umjerena stranka dugo zabranjivanog pokreta Muslimanska braća i druga dešavanja na sceni „političkog islama“, pokazuju da situacija među strankama koje svoje programe temelje na idejama islamizma, nije nimalo jednostavna.

Selefije iznenadile

Sve doskora, niko nije mogao ni slutiti da će glavni politički oponenti Muslimanskoj braći biti nešto radikalniji i više desno orijentirani članovi selefijske stranke En-Nur, a ne liberalna i sekularna egipatska kulturno-politička elita. A upravo se to desilo. Ustvari, mnogi će se složiti da su najveće iznenađenje egipatskih izbora upravo politički profilirane selefije i njihova stranka En-Nur koja je zasad druga po snazi sa osvojena 24,4 posto na izborima koji su održani u trećini okruga. To je zato što fenomen političkog selefizma u Egiptu dugo vremena nije privlačio preveliku pažnju zbog dominantne uloge Muslimanske braće i militantnih selefijskih ekstremističkih organizacija kao što su El-džema`e islamijje i El-Džihad. Osim toga, dugo vremena je zaštitni znak egipatskih selefija bila njihova naglašena apolitičnost ili čak odbojnost prema političkom aktivizmu (ar. tanzim), te insistiranje na vjerskom puritanizmu i vjerskom preodgoju masa i pročišćenju (ar. terbije i tezkije). Temelje selefijskom učenju u Egiptu postavili su brojni vjerski učenjaci i aktivisti okupljeni oko tadašnjeg pokreta Ensar es-Sunne el-Muhammedijje, te štamparije i izdavačke kuće El-Matb`a es-Selefijje koji su bili otvoreni kritičari političkog aktivizma Muslimanske braće. Međutim, s promjenom okolnosti i dolaskom nove generacije selefija ova dotada apolitična baza prije svega u Aleksandriji i univerzitetskim kampusima je skoro preko noći, zajedno sa velikim brojem militantnih selefija pokajnika, stavljena u funkciju jedne izrazito konzervativne političke opcije.

Dva modela

Dešavanja naroda u arapskom i muslimanskom svijetu iz eurocentričnih krugova koji na sve događaje u svijetu gledaju samo na osnovu vlastitog historijskog iskustva nazvana „arapskim proljećem“ prolaze ovih dana kroz različite faze zavisno od toga o kojoj se zemlji radi; dok jedni provode prve slobodne izbore, drugi se još uvijek bore za svrgavanje diktatorskih režima. Istovremeno, traje i sve otvoreniji konflikt dva modela koji se nude arapskim društvima u tranziciji, onog turskog i iranskog. Ne možemo ne primijetiti da i turski model kojeg predstavlja AKP partija ima svoje duboke korijene u onom što se naziva politički islam, tako da se ustvari radi o konfrontaciji dva uslovno rečeno „islamska modela“: onog više teokratskog iranskog i nešto sekularnijeg turskog. Iako je moderna Turska Republika kroz reforme mladoturaka i Kemala Paše Ataturka deislamizirala tursku političku scenu ostaje činjenica da je Turska država sa muslimanskom većinom u kojoj se islam živi i ispovijeda u sekularnim okvirima, što njihovom modelu daje legitimitet, a taj „islamski legitimitet“ pojačava i činjenica da vladajuća AKP partija ne krije svoje islamske i islamističke korijene.

Naprotiv, lideri i ideolozi AKP partije otvoreno nude svoj politički program srodnim islamističkim partijama u arapskom svijetu, a turski model uređenja države svim arapskim zemljama. U tome, naravno, imaju ne tako skrivenu podršku svojih zapadnih saveznika, koji su napokon, čini se, postali svjesni da promjene u arapskom svijetu ne mogu biti tek puka kopija zapadnog društvenog i državnog uređenja.

U isto vrijeme, u Iranu su vam spremni reći, barem oficijelna inteligencija tamo tako tvrdi, kako je sve što se dešava u arapskim zemljama ustvari samo prirodni nastavak islamske revolucije koju je pokrenuo Ajatollah Homeini. S ciljem da se te teze dokažu i pojasne zvanični Teheran je organizovao međunarodne konferencije i na više jezika štampao zbornike naučnih radova ali i kratkih brošura o sahvi ili islamskom buđenu arapskih masa i korijenima tog procesa u iranskoj islamskoj revoluciji.
Ova borba za dušu arapskog proljeća između Irana i Turske je dovela do ozbiljnog pogoršanja njihovih odnosa, i čak u nekoliko slučaja izrečenih prijetnji.

Iran je, vidjelo se to i iz nedavne izjave vojnog savjetnika vrhovnog lidera Irana ajatolaha Hamneija, general-majora Jahja Rahim Shfavija, ljut na Tursku i zbog njihove podrške demokratskim promjenama u drugim arapskim državama i poziva nove vlasti da prihvate turski sekularni model umjesto iranskog kojeg oni nazivaju islamskim. Naime, general-major Shfavi je u izjavi iranskoj novinskoj agenciji Mehr okarakterisao poziv turskog premijera Tajipa Erdogana arapskom svijetu da prihvati turski sekularni ststem demokratije kao "neočekivan i nezamisliv“.

"Ponašanje turskih državnika prema Siriji i Iranu je pogrešno i ja verujem da oni rade u skladu sa ciljevima Amerike", istakao je tom prilikom Rahim-Shfavi, ali i otvoreno zamjerio Ankari što je "okrenula leđa" sadašnjem režimu u Siriji. "Ukoliko se Turska ne distancira od ovakvog ponašanja (premijera Erdogana) to će učiniti narod te zemlje, dok će susjedne zemlje Sirija, Irak i Iran preispitati njihove političke veze sa Ankarom", rekao je tom prilikom vojni savjetnik Hamneija. U Teheranu takođe kritikuju odluku Ankare da na svojoj teritoriji primi i instalira dijelove radarskog NATO sistema, jer se na to gleda kao na američku igru s ciljem zaštite Izraela.

Ovaj sukob je eskalirao na primjeru Sirije gdje je očita sva kompleksnost situacije, ali i nedosljednosti Irana u promovisanju ideja sahve ili islamskog buđenja arapskih masa. U stavovima zvaničnog Teherana i iranskim medijima, to što se dešava u Siriji nije nastavak Homeinijeve islamske revolucije i pobune nezadovoljnih masa protiv diktatorskih režima, nego strana zavjera protiv jednog režima kojem se ne uzima za zlo to što je izrazito anti-vjerski raspoložen, zbog svoje basističke- nacionalsocijalističke ideologije i što provodi tiraniju nad svojim narodom, sve dok je saveznik Iranu u antiizraelskom i antiameričkom stavu i naoružavanju Hezbollaha u Libanu.

Suniti ili šiiti

Naravno, na ovom primjeru isplivava još jedan od faktora koji komplikuje islamističku političku scenu na novom Bliskom istoku, a to je odnos sunizma i šiizma. Naime, neki će u iranskoj podršci Siriji vidjeti podršku alevitskoj, šiizmu bliskoj, političkoj vladajućoj eliti koja vlada sunitskim masama. Ista paradigma nas dovodi do apsurdne situacije da se iransko prizivanje značajnijeg utjecaja islama u političkom post-revolucionarnom uređenju arapskih društava, ustvari podudara sa stavovima selefija iz političke stranke En-Nur, koji su zbog svojih vjerskih ubjeđenja izrazito anti-šiitski orijentisani.

Međutim ovi unutar-islamistički sukobi, politička i ideološka neslaganja i nedosljednosti su tek prvi izazovi koji se postavljaju pred islamističke političke partije koje kada preuzmu vlast tek trebaju da se efektivnim politikama uhvate ukoštac sa nagomilanim problemima koji su i izveli milione ljudi na ulice i doveli do promjena. Ne treba biti pesimističan niti zlonamjeran pa novim političkim snagama uskratiti priliku da se dokažu, ali znajući obim problema koji trebaju riješiti i prevelika očekivanja nezadovoljnika koji su po prvi put u svom životu osjetili dašak slobode i mogućnost da utječi na političke tokove u državi, teško da će oni koji preuzmu vlast, ma ko bili, uspjeti tu vlast dugo zadržati a da ne pribjegnu diktatorskim metodama kojima su iz istih razloga pribjegavali režimi prije njihovog

Anterfile I


Prerano ili prekasno za demokratiju

Upkos parlamentarnim izborima koji su još uvijek u toku, egipatska vojska se ne želi odreći svoje moći do predsjedničkih izbora koji bi se trebali organizirati sljedeće godine. Neka zakonska rješenja koja već sada predlažu generali koji su de facto vladari milionske države na Nilu, poput pitanja civilnog nadzora nad vojskom i njenim budžetom, sugerišu da se vojni establišment, ni tada, ne planira podrediti civilnim vlastima. To je ponovo izvelo demonstrante na Trg oslobođenja, ali je ovaj put vojska odlučna da spriječi omasovljenje protesta. Kada su počeli nemiri koji su svrgnuli Hosnija Mubaraka, vojska se držala postrani nastupajući kao nepristrani zaštitnik egipatskih viših interesa, dok su policija i druge sigurnosne agencije okrivljene za sve brutalnosti nad demonstrantima. Danas vojska više ne može sebi osigurati tu poziciju dobronamjernog zaštitnika naroda i stravične snimke nasilja nad demonstrantima sve više potkopavaju njihovu poziciju među Egipćanima koji su od svih institucija države oduvijek najviše vjerovali vojsci. Nakon odlaska Mubaraka sa vlasti oni su na sebe preuzeli upravljanje državom, organizovanje prvih slobodnih izbora i nadgledanje procesa pisanja novog ustava i samim time izgubili ovu neprikosnovenu neutralnu poziciju, čime su na sebe usmjerili narodno nezadovoljstvo. I dok demonstranti tvrde da nikada ne može doći do istinske demokratizacije njihove domovine dok vojska otvoreno, ili iz sjene, drži sve poluge vlasti bez da ikome polaže račun, vojska tvrdi da u ovoj prelaznoj fazi moraju postojati neke „zaštitne mreže“ koje će osigurati da proces tranzicije ne sklizne u potpunu anarhiju. Zato generali, ali i sve veći broj partija osuđuju demonstrante koji se na Tahriru sukobljavaju sa policijom kao anarhiste koji potkopavaju proces reforme. Ovim optužbama se sve češće pridružuju i islamisti od kojih neki optužuju one koji i dalje protestvuju na trgu da pokušavaju potkopati njihov dobar izborni rezultat. Generali pozivaju (ali i prijete hitlerovskim gasnim komorama) demonstrante da dozvole završetak izbornog procesa, formiranje nove vlast i da poštuju volju naroda koja će se iskazati kroz „biračke sanduke“, istovremeno iskazujući svoju odlučnost da slome otpor svakog ko se nađe na tom putu bez obzira na cijenu.

Demonstranti, pak, tvrde kako će, ako sada ne reaguju, posije biti kasno i da će jednu diktaturu zamijeniti drugom.
Anterfile II
Strah od gubitka sloboda

Uoči izbora, svima je bilo jasno da najveće iz glede za pobjedu imaju Muslimanska braća koja su svoju priliku kroz uporan politički, obrazovni i humanitarni rad unatoč zabranama i represijama svih režima koji su se smjenjivali čekali 90 godina. Mnogi nisu krili svoje nezadovoljstvom takvim raspletom događaja i plašili su svoju i svjetsku javnost takvim scenarijima. Kada su rezultati izbora počeli pristizati i kada su se na političkoj sceni Egipta, ali u nekim drugim arapskim državama gdje se počinje formirati politički spektar, kao bitan faktor počele pojavljivati ultradesničarske stranke predvođene prije svega ograncima selefijskog pokreta, mnogi od ranijih kritičara su počeli prizivati pobjedu Muslimanske braće u Egiptu ili En-Nahde u Tunisu, opisujući ih kao umjerene islamiste koji jedini mogu stati na put uspona onih koje nazivaju puritanskim islamistima poput stranke En-Nur u Egiptu. Isti strah od uspona selefijskih političkih pokreta pokazale su i domaće sekularne i vesternizirane kulturne i društvene elite.

U predizbornoj kampanji selefijski autoriteti nisu štedjeli krupne riječi da mobilizuju svoju bazu i pošalju jasnu poruku o tome kako oni vide Novi Egipat. Uticajni selefija i kandidat za šefa države na predsjedničkim izborima u junu iduće godine Hazam Salah Abu Ismail, požurio je da objavi kako njegova partija planira vladati zemljom u slučaju da im građani ukažu povjerenje: “Muškarci i žene ubuduće će raditi samo u odvojenim prostorijama, dok će bilo kakvo ispoljavanje ljubavnih osjećanja na javnim mjestima biti zabranjeno.

Odmah ćemo zabraniti prodaju i proizvodnju alkoholnih pića, a ženama neće biti dozvoljeno da rade na rukovodećim mjestima. Biće zabranjena svaka vrsta umjetnosti i literature koje nisu islamske. Najstrože se zabranjuju mješovite plaže, a žene će se kupati pokrivene od glave do pete”, poručio je Abu Ismail u nekim od njegovih javnih nastupa, uopće ne brinući što će time ubiti turizam u zemlji.

Međutim, Emad Abdel Ghaffour, lider partije iz Aleksandrije nije tako oštar u najavama novih politika. On je za The Financial Times izjavio da su strahovi zapadnih zemlja i egipatskih modernista neosnovani i da promjene trebaju biti postepene uzimajući u obzir stanje u kojem se država nalazi. „Mi nećemo ništa nametati ljudima. Uvođenje islamskog zakona Šerijata nam je konačan cilj kojeg želimo postići, ali nam to neće biti polazna osnova. Ljudi trebaju prvo biti ubijeđeni u njega a zatim oni trebaju zahtijevati njegovo uvođenje“- pojasnio je Ghaffour.

Poseban strah za svoju budućnost pokazuju brojni slobodni egipatski umjetnici, a naročito oni koji djeluju u nekada moćnoj, a danas još uvijek vitalnoj, egipatskoj filmskoj industriji po kojoj je ova zemlja bila poznata ne samo u arapskom svijetu.

Vrijeme će pokazati ko će koga promijeniti, da li za arapske standarde razvijeno egipatsko civilno društvo selefije ili oni Egipat. Već su sada u izjavama nekih od lidera En-Nura primjetni umjereni stavovi za koje je teško znati da li su stvarni znak „otvaranja prema demokratskim vrijednostima“ ili tek taktika preuzimanja vlasti.

Javljanje za Start BiH iz Irana:

Start u Teheranu: Iran može odgovoriti
Tekst i slike: Muhamed Jusić
Magazin START, broj 336, datum 15.11.2011

 Nakon što je Međunarodna agencija za nuklearnu energiju (IAEA) objavila svoj izvještaj u kojem se Iran optužuje da je tajno nastojao razviti nuklearno oružje, jastrebovi iz izraelske administracije su se ponovo počeli prizivati vojnu intervenciju kako bi se uništili do sada razvijeni nuklearni potencijali Irana. Na ulicama snijegom prekrivenog Teherana, se ne može osjetiti da su ljudi naročito zabrinuti. Većina običnih građana će vam reći da ne vjeruju da će do napada doći. Svi naročito isključuju mogućnost kopnene intervencije jer su sigurni da niti Amerika, a o Izraelu da i ne govorimo, nemaju kapacitet, a ni hrabrosti, da se upuste u kopnenu avanturu koja bi u poređenju sa Irakom, bila, kako kažu mještani, „šetnja po mjesečini“. Ipak tu samouvjerenost Iranci ne pokazuju kada je riječ o mogućnosti da Izrael izvede raketni ili zračni napad na iranska nuklearna postrojenja. Ali vjeruju da bi to bila opasna avantura koja ništa ne bi riješila, nego bi samo čitav region povukla u još veći vrtlog nasilja i dodatno ga destabilizovala

Međutim, ako bi se Izrael i odlučio upustiti u iransku avanturu, što niko u svijetu pa čak ni u Washingtonu, čini barem zasada, ne želi ostaje pitanje kako bi Iran mogao odgovoriti.

Ukoliko bismo i zanemarili konvencionalne metode ratovanja kojima bi Iran mogao odgovoriti na eventualnu američku ili izraelsku invaziju, daleko su teže za predvidjeti, ali i opasnije po regionalnu i svjetsku stabilnost, nekonvencionalne metode od kojih Iran, prema izjavama njegovih vjerskih i političkih autoriteta, ne bježi.

Islamska republika Iran je po mnogo čemu specifična zemlja, koja je kroz institucionalizaciju „izvoza revolucije“ stvorila utjecaj u mnogim većinski muslimanskim zemljama, naročito u nestabilnim kriznim područjima regiona. Radi se o utjecaju koji može destabilizovati brojne države, ali i otvoriti nova žarišta u kojima bi američki interesi bili ugroženi.

 

Javna je tajna da Iran direktno sponzorira militantnu i političku organizaciju Hezbollah u Iranu, kao i palestinski Hamas. Hezbollah je, ne tako davno, nanio bolan poraz dotad nepobijeđenoj izraelskoj vojsci na sjeveru cionističke države, a Hamas je na njenom jugu samo nekoliko mjeseci kasnije preuzeo potpunu kontrolu nad Gazom. Ni brutalna intervencija Izraela u Gazi nakon što je Hamas oteo jednog izraelskog vojnika nije uspjela slomiti ovu organizaciju, a nedavna razmjena hiljada palestinskih zarobljenika za tog jednog vojnika je dodatno ojačala ovu islamsističku organizaciju.

Sve to potvrđuje još jednom da se radi o dvije respektabilne regionalne sile koje se ne mogu zanemariti i koje su spremne po naređenju Irana, ako se ovaj osjeti ugroženim, otvoriti neke nove frontove sa Izraelom, ali i upotrijebiti svoje članstvo protiv američkih ciljeva u regionu.

Iran je matica šiizma, koja se ponaša kao pokrovitelj šiitskih zajednica u čitavom svijetu. Te šiitske zajednice su za razliku od sunitskih u čitavom svijetu daleko bolje organizovane i koherentnije. Dok je vjerski život u zemljama u kojima su suniti većina, organizovan isključivo pod patronatom države, kroz ministarstvo vakufa ili vjera, šiitske zajednice svugdje u svijetu uživaju autonomiju, nekad u odnosu na vladajuće zakone i nelegalnu. Na čelu tih zajednica nalaze se ajatolasi, šiitsko sveštenstvo, koji sistemom humusa- obaveznog godišnjeg izdvajanja petine imetka za zajednicu, uživaju zavidnu finansijsku neovisnost. Ta finansijska sredstva od obaveznih priloga vjernika ajatolasima i socijalnim, obrazovnim i humanitarnim institucijama, koje oni organizuju, pružaju nevjerovatnu mogućnost upravljanja šiitskim masama. S obzirom da su ajatolasi organizovani u svoju vlastitu hijerarhiju, njima se vrlo lako i efikasno može upravljati preko vjerskih autoriteta, koji su historijski imali sjedište u iračkom gradu Nedžefu.

Nakon osnivanja šiitske islamske republike Iran i pritiska Sadamove diktature u Iraku, šiitski vjerski autoriteti su se počeli okretati ka Iranu i tamošnjem oficijelnom kleru.
Eventualni američki otvoreni napad na Iran bi mogao pokrenuti šiitsku revoluciju protiv Amerike i njenih interesa u cijelom regionu. Dovoljno bi bilo da Iran preko svojih ajatolaha izda fetvu u kojoj se „džihad protiv agresora koji je napao muslimansku šiitsku zemlju“ proglašava obavezom svakog pravovjernog šiita, pa da se pokrene dosad neviđen val terorizma, koji bi zbog vjerske fanatičnosti šiita, bio neuporediv sa onim dosadašnjim sunitskim. To znači da, ukoliko bi bilo koja susjedna zemlja ustupila svoj teritorij američkim trupama za napad na Iran, sebe bi učinila legitimnom metom šiitskih svetih ratnika. To objašnjava zbog čega se nijedna zaljevska zemlja, iako se sve plaše regionalnog jačanja Irana i njegovog nuklearnog programa i iza kulisa huškaju Ameriku i Evropu da poduzmu sve kako bi se on osujetio, otvoreno ne iznose takve stavove. Izazivanje šiitske manjine koja živi u naftom bogatim zemljama zaljeva je jednostavno prevelik rizik, koji nijedna vladajuća monarhija ne želi preuzeti.
Faktor koji Amerika ne bi smjela izostaviti u svim svojim strateškim kombinacijama vojnog obračuna sa Iranom jeste militantnost i predanost šiitskog vojnika. Tu grešku je napravio Sadam Husein i skupo ga je koštala. Dobro naoružana i opremljena Sadamova vojska od milion vojnika nije uspjela savladati tek formiranu iransku islamsku vojsku, koja se nije imala vremena nakon Iranske revolucije pristojno ni postrojiti. Ni uz svestranu pomoć SAD-a i neograničena finansijska sredstva koja su pristizala iz sunitskih naftom bogatih zemalja Perzijskog zaljeva, ni Sadamova brutalnost i spremnost da žrtvuje koliko god je potrebno svojih vojnika, nisu imali nikakvih izgleda pred vjerskim fanatizmom iranskih mladića i djevojaka zadojenih šiitskim učenjem o mučeništvu. Svijet je bio šokiran njihovom spremnošću da svojim tijelima čiste minska polja i da odlaze u vojne akcije svjesni da se iz njih neće vratiti. Historija nam je toliko puta pokazala da upravo spremnost na žrtvu i predanost cilju mogu biti ključni faktori u dobijanju rata i da često mogu prevladati vojnu nadmoć u naoružanju.

Ideja mučeništva (šehadeta) u šiizmu zauzima ključnu poziciju. Historija šiitske manjine prožeta je nepravdom, progonima i prolivenom krvlju. Davno su teolozi primijetili kako od svih religija šiizam posebno potencira spremnost na žrtvovanje. Mučeništvo Poslanikovog unuka Huseina i njegovo ubistvo od strane tadašnjeg sunitskog vladara je centralni historijski događaj oko kojeg je nastala šiitska frakcija unutar islama. Svake godine na taj dan- Dan ašure šiiti čitavog svijeta ponovo proživljavaju njegovu patnju kao da se desila danas. Mnogi od njih se udaraju oštrim predmetima po glavi ili se bičuju po leđima dok im krv ne poteče, žaleći što na taj dan nisu mogli stati u odbranu svog imama, svetog vođe. U tom ritualu oni pokazuju i svoju spremnost da se bore i žrtvuju za iste ideje za koje je Husein poginuo.

Apsurdno je ali je američka intervencija u Iraku kreirala još jednu državu u regionu kojom sada vladaju šiti. I pored svih razlika, pa i etrpeljivosti, između Iranaca i arapskih šita iz Iraka utjecaj irana u ovoj većinski šitskoj državi je veća nego ikada. I svaki napad na Iran u kojem bi na bilo kakav način učestvovala Amerika bi ponovno mogla zakomplikovati situaciju i Iraku iz kojeg se Amerika ne planira još uvijek u potpunosti povući.

Javna je tajna da u Iranskoj vojsci djeluje tzv. borbena formacija zvana Korpus Jerusalem (Fejlekul Kuds- zove se tako jer je to vojna formacija koja se na globalnom planu bori za oslobađanje Jerusalema od izraelske okupacije), specijalizovana za nekonvencionalne metode ratovanja. Njeni su pripadnici obučavali brojne paravojne formacije širom svijeta, od Hezbollaha do Hamasa. Za te ljude se tvrdi kako nemaju lično ime i kako su spremni poginuti bilo gdje u svijetu, gdje to lideri islamske revolucije od njih zatraže. Oni su, prema tvrdnjama arapskih medija, naoružali i obučili i pokret Husijuna u Jemenu kojeg zajednička akcija saudijskih i jemenskih armija nije uspjela slomiti još u vrijeme kada je Ali Abdala Salih mogao vladati tom državom. Danas kada se Jemen nalazi na rubu haosa oni su postali faktor na kojeg se mora računati ne samo u unutrašnjim previranjima nego kao još jednu kartu u rukama Irana koju mogu uvijek odigrati.

U svakom slučaju, usijane glave u Tel Avivu bi morale biti svjesne da napad na Iran može lako otvoriti još jednu frontu u tzv. ratu protiv terorizma i to frontu sa vjerski inspirisanim skupinama u poređenju s kojima Al-Kaida i sunitski teroristi izgledaju kao amateri.

Tragom 3. Internacionalnog festivala duhovne muzike Bugojno 2011

Piše: Bajro Perva (Preporod)

Pred velikim brojem posjetilaca u Kulturno-sportskom centru u Bugojnu nastupili su horovi Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva, Selsebil iz Rijeke (Hrvatska), Rejjan iz Sarajeva, Din iz Prijepolja, Vokalni ansambl iz Bugojna, a u muzičkom dijelu Caranegro band iz Bugojna, te specijalna gošća Hanka Paldum.

Dvadeset šestog novembra 2011., u Kulturno-sportskom centru u Bugojnu, održan je treći Internacionalni festival duhovne muzike Bugojno 2011. na kojem su učestvovali horovi Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva, Selsebil iz Rijeke (Hrvatska), Rejjan iz Sarajeva, Din iz Prijepolja (Srbija, Sandžak), Vokalni ansambl iz Bugojna. Na kraju s jednom sevdalinkom predstavio Caranegro band iz Bugojna, a specijalna gošća bila je Hanka Paldum. Pozdravni, i jedini govor ove noći održao je Muhamed Jusić, predsjednik Organizacionog odbora Festivala, a, uz ostalo, kazao je i ovo: „ ...Dugačka bi bila lista ljudi koji su doprinijeli da sve ovo oko Festivala funkcioniše kako treba. Međutim, moram izdvojiti neka imena među kojima su: Haris Mujić, predsjednik Medžlisa IZ Bugojno, Vehid ef. Arnaut, glavni imam MIZ Bugojno, Muamer Terzić, predsjednik BZK Preporod, Hasan Ajkunić, načelnik općine Bugojno, Zukan Helez, ministar u Vladi Federacije BiH. Oni su puno toga učinili da danas budemo zajedno. Kao što vidite, ovo je treći Internacionalni festival. Navikli ste već na ove sadržaje. Ništa nije novo. Ove godine smo imali sadržaje i prije ove finalne večeri. Imali smo koncert duhovnih pjesama ibrahimovskih religija koje je izveo hor Pontanima iz Sarajeva. Bio je to poklon našem gradu, jer su to bile pjesme judaističkih, kršćanskih i islamskih tradicija. Imali smo i zanimljivo druženje sa profesorima Fakulteta islamskih nauka. Organizirali smo i takmičenje za najbolji tekst ilahije i kaside. Dali smo priliku ljudima iz regiona da se jave. Dobili smo 32 teksta, a dva su nagrađena. Drago mi je da se ovogodišnji festival poklopio sa Novom hidžretskom, 1433. godinom i Danom državnosti Bosne i Hercegovine. Jer, puno je simbolike u Hidžri i Danu državnosti...Ovaj je festival poklon vama, našem gradu i državi Bosni i Hercegovini...“

U organizaciji 3. Internacionalnog festivala MIZ Bugojno značajnu potporu dali su i Muftijstvo travničko, Općina Bugojno i BZK Preporod Bugojno. Pokrovitelji su bili Federalno ministarstvo okoliša i turizma, Federalno ministarstvo kulture i sporta i Općina Bugojno. Medijski sponzori bili su: naš list Preporod, Radio Bir, BM radio, NTV Hayat i RTV Bugojno.

Duhovne pjesme ibrahimovskih religija i tribina na temu Islamska poezija u perzijskoj tradiciji

Prvo događanje u okviru trećeg Internacionalnog festivala duhovne muzike bilo je 7. novembra kada je stručni žiri u sastavu prof. dr. Džemaludin Latić, Hadžem Hajdarević i Nedžad Milanović proglasio dva najbolja teksta ilahija i kasida između 32 prispjela. Prvu nagradu dobila je Amina Fejzić iz Vratnice kod Visokog, a drugu Emin Grošić iz Bužima. Petnaestak dana kasnije, 20. 11. 2011., u Kristalnoj sali Općine Bugojno, hor Pontanima iz Sarajeva održao je koncert duhovnih pjesama ibrahimovskih religija, odnosno vjera (judaizma, kršćanstva i islama). Za tri dana, 23. 11. 2011., uslijedila je javna tribina na temu Islamska poezija u perzijskoj tradiciji na kojoj su bili gosti profesori FIN-a prof. dr. Ismet Bušatlić, prof. dr. Enes Karić i prof. dr. Džemaludin Latić, te travnički muftija mr. Nusret ef. Abdibegović.

Za sve segmente trećeg Internacionalnog festivala duhovne muzike Bugojno 2011 narod je pokazao veliko zanimanje.

Viđenja Festivala domaćina i gostiju

Zanimalo nas je kako su 3. festival vidjeli domaćini i njihovi gosti.

Glavni bugojanski imam Vehid ef. Arnaut: „Ovaj festival polahko, a sigurno dobija i svoju publiku, ljude koji žele da poslušaju i duhovne sadržaje. Ovakvi sadržaji trebaju i gradovima kao što je Bugojno. Naša je želja da ovaj festival traje. Nadam se da će tako i biti. MIZ Bugojno i ranije je pokazivao tendenciju timskog rada. Timski rad donosi rezultate. Ovo je dobar primjer ljudima kako bi trebalo raditi na ovakvim i sličnim projektima. A, kada proširite ekipu, dobijete na kvaliteti, dobijete nove ljude, novu publiku i nove ideje. Ovo je sadržaj koji prije svega treba da okuplja mlade. To je jedna od pozitivnih strana čitave ove priče. Ako smo u tom poslu uspjeli, mi smo zadovoljni. Trudit ćemo se da ubudućnosti ovaj naš rad unaprjeđujemo...“

Načelnik Hasan Ajkunić: „Ovaj festival je radost ovog naroda, općine Bugojno i čitave regije.Veoma je vrijedno da se ilahijom i kasidom podsjetimo na sve ono što je lijepo.“

Studentica iz Sarajeva Alma Poljić: „Maša-Allah. Bilo je prelijepo.“

Član Sabora Islamske zajednice BiH Muharem Kurić: „Još sam pod utiskom. Moram kazati da nam ovakvih programa fali, posebno u ovim blagdanima. Ovim putem čestitam Novu 1433. hidžretsku godinu.“

Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Donji Vakuf Esad ef. Slipac: „Organizacija na nivou. Posebno mi je drago što su se podudarili datumi: Nova hidžretska godina i Dan državnosti BiH. Narod dolazi na ovakve sohbete da odahne, da napuni akumulatore. Koristim priliku da čestitam organizatorima na uloženom trudu da ova manifestacija uspije, a svim čitaocima Preporoda čestitam Novu hidžretsku 1433. godinu.“

Profesor biologije iz Prusca Semira Dautović: „Po treći put posjećujem ovaj festival. Samim tim govorim da mi je ovdje lijepo. I ne bih nipošto propustila priliku da dođem.“

Možda je ovaj tekst najbolje završiti riječima jednog od gostiju koji je svom prijatelju, na izlaznim vratima dvorane, kazao: „Budući da se rijetko viđamo, nadam se da ćemo se makar iduće godine, na četvrtom Festivalu, ponovo vidjeti.“