Tunis: Arapska ulica više ne može čekati

إذا الشعب يوما أراد الحياة

فلا بد أن يستجيب القدر

ولا بد لليل أن ينجلي

ولابد للقيد أن ينكسر

أبو القاسم الشابي

Ako, jednog dana, narod poželi slobodno živjeti
Onda će se sudbina morati odazvati
Noć će ustuknuti
A okovi se pokidati

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH)

Lavina je krenula
Ovo su zadnje strofe himne Republike Tunisa ispisane perom tuniškog pjesnika Ebu Kasim eš-Šabia (1909-19034.) koje su pridodate ostatku teksta himne, inače poeme, Himat el-Hima (Branioci domovine) iz pera egipatskog poete Mustafe Sadik el-Rafiia (1880-1937). I jedna i druga pjesma su nastale u duhu revolucionarne borbe arapskih naroda Sjeverne Afrike za svoju nezavisnost od kolonijalnih upravitelja. Pjesnici koji su ih tada pisali u zanosu borbe za nacionalno oslobođenje nisu mogli ni slutiti kakva će značenja one dobiti početkom dvadeset i prvog vijeka i da će se s tim riječima na usnama njihovi sinovi i unuci boriti protiv diktatora iz vlastitog naroda, čija borba neće biti ništa manje okrutna od njihove. A upravo jednoj takvoj borbi bili smo svjedoci ovih dana u, za Bosance i Hercegovce, samo po ljetovanju poznatom Tunisu.
Malo je ko mogao vjerovati, kada je satelitski kanal El-Džezira objavio kako se 17. novembra u provincijskom gradiću Sidi Buzeid u znak protesta spalio univerzitetski obrazovan nezaposleni dvadesetšestogodišnji Mohamed Buazizija, da će baš daj događaj pokrenuti lavinu protesta koja će s vlasti skinuti jednog od bolje učvršćenih arapskih autokrata i možda pokrenuti opću revoluciju u dijelu svijeta sa najvećim brojem diktatora po kilometru kvadratnom. Taj dan je policija Buzeidu oduzela mala kolica s kojih je prodavao voće i pokušava preživjeti, nakon što se on usprotivio oni su ga javno ponizili pred njegovim sugrađanima. Njegov grob je već sada grob narodnog heroja kojeg obilaze brojni Tunižani.
I ranije su se dešavali manji protesti širom Tunisa koje su najčešće organizovali sindikati ili manje skupine građana okupljenih s ciljem rješavanja nekog najčešće konkretnog administrativnog problema. Međutim, samospaljivanje Buazizija je pokrenulo lavinu nezadovoljnika koji su se poput grudve snijega puštene niz padinu iz dana u dan samo povećavali.
Prve ozbiljne analize koje nam dolaze, a koje pokušavaju rasvijetliti šta se uistinu desilo u Tunisu govore kako se razlog zbog kojeg zastrašujući izraz protesta mladog Buazizija i neredi koji su uslijedili nisu prošli nezapaženo kao brojne druge demonstracije, leži u novoj medijskoj realnosti koja vlada u svijetu. Naime, internacionalni kanal Al-Jazeera, čiji se dolazak u Sarajevo očekuje ovih mjeseci, na arapskom jeziku je konstantno držao priču živom dajući svakodnevnu dozu kisika maloj vatri koja se počela širiti.

Svemoćna „aila“
U istim analizama se kao ključni faktor uspjeha narodnog bunta navode nove tehnologije poput društvenih mreža, prije svega Facebooka i Twitera, te anonimni autori iz blogosfere koja nisu dozvolili da priča umre. Kao bitan katalizator procesa se spominje izvještaj koji je objavio Wikileaks, a u kojem američky ambasada u Tunisu opisuje nezapamćen stepen korupcije u toj zemlji. U toj depeši se kao glavni krivac imenuje predsjednik Zine El Abidine Ben Ali, suvereni vladar te sjevernoafričke zemlje. Izvještaj je ustvari samo potvrdio ono što su svi ljudi u Tunisu znali o korupciji, bogatstvu i neupitnoj vlasti predsjednika, njegove porodice i malog broja njihovih najbližih saradnika. Još ranije su mi prijatelji iz tog dijela svijeta i oni koji su tamo poslovali govorili kako je u Tunisu dovoljno reći „aila“ što u arapskom znači porodica pa da svi znaju o kome se radi i da se bez njih ništa u državi ne dešava. Za svaki poslovni aranžman morala se osigurati njihova podrška, za što je bilo neophodno izdvojiti postotak, a ako bi se na drugoj strani pravnog ili poslovnog spora našao neko od članova „aile“ najbolje je bilo na vrijeme se povući.
Kakogod, više od mjesec dana širom Tunisa su bjesnile demonstracije nezadovoljnih građana koji više nisu mogli trpjeti nezaposlenost, inflaciju i korupciju prije svega vladajuće porodice ali i čitave administracije. Sve je kuluminiralo ostavkom predsjednika Zine El Abidine Ben Alia koji je prvo pokušao napraviti brojne kompromise prema demonstrantima, između ostalog i obećati kako se više neće kandidirati za tu poziciju, a zatim izbjegao u Saudijsku Arabiju. Nakon njegovog odlaska premijer vlade Mohammed Ghannouchij, inače desna ruka predsjednika u svemu (demostranti kažu i u korupciji), imenovan je za privremenog predsjednika. Međutim, ubrzo nakon što su zavirili u Ustav, Ustavno vijeće je proglasilo upražnjeno mjesto predsjednika i imenovalo predsjednika parlamenta Foueda Mebezza na mjesto privremenog predsjednika.
Nakon toga se pristupilo procesu formiranja vlade nacionalnog jedinstva što je u vrijeme kada je ovaj tekst nastajao išlo jako sporo, jer demonstranti nisu bili zadovoljni činjenicom da su neki ministri iz stare vlade zadržali poziciju i u novoj. Mandatar tvrdi da su to ljudi s čistim rukama i da je njihov angažman neophodan radi iskustva kojeg imaju. U isto vrijeme, imenovanje premijera Gannouchija na osnovu člana 56. Ustava ostavilo je otvorenu mogućnost povratka na vlast Ben Alija u čemu su demonstranti vidjeli još jedan pokušaj prevare zbog čega su se nemiri na ulicama nastavili.
U trenucima se činilo kako se Tunis mogao sunovratiti u provaliju građanskog rata. Krugovi bliski tuniškoj opoziciji koja je do sada djelovala samo iz egzila tvrde kako su nasumična ubistva, pljačke i nemiri koji su uslijedili nakon svrgavanja predsjednika Ben Alija organizovani od strane režima. Naime, oni tvrde kako je Ben Ali kada je postalo izvjesno da će morati napustiti zemlju dao, odriješene ruke do tada svemoćnoj obavještajnoj službi da izazove haos, a ako je potrebno i građanski rat, kako bi pokazali da revolucija nije uspjela i da je jedini način izlaska iz krize ponovni povratak Ben Alija.

Ljudi i vladari
Htjeli su još jednom pokazati „arapskoj ulici“ da je i korumpirana i diktatorska vlast bolja od nikakve. U tim prvim danima građani su se počeli naoružavati i sami organizovati u zaštiti od fantomskih skupina militanata koji su nasumice ubijali i pljačkali širom zemlje, što je uvijek u svijetu bio uvod u građanski rat. Na svu sreću, vojska je pokazala spremnost da se sa tim elementima obračuna, tako da su nemiri na ulicama koji još traju za sada ograničeni samo na proteste koji nerijetko pređu u manje sukobe sa policijom. Imajući na umu iskustvo Alžira i brojnih drugih arapskih država u kojima se dirnulo u osinje gnijezdo i pokušalo smijeniti vladajuću oligarhiju, svi preželjkuju, a brojni sumnjaju, kako će tuniški model relativno „mirne“ (žrtve su pokazale da mirna revolucija ipak ne postoji) revolucije uroditi plodom.
Ako bi se pak desilo da promjene uspiju i da Tunis krene putem izgradnje demokratskog i građanskog društva, to će bez sumnje biti podstrek da se slični procesi nastave i u drugim arapskim državama gdje vlada identična situacija. I ovo do sada je već probudilo duhove u za demokratijom i slobodom žednim arapskim društvima koja se guše u korupciji i siromaštvu. Zato na dešavanja u Tunisu arapski vladari gledaju sa strahom, a narodi sa nadom. Naravno i narodi, kao i neke opozicione partije, već su pokušali zajahati na valu promjena koji je krenuo iz Tunisa. Tako su širom arapskog svijeta organizovane slične demonstracije. Bilo je čak i više slučajeva samospaljivanja. Tako je zabilježeno kako su se dvojica mladića, jedan u Egiptu a drugi u Mauritaniji spalili iz istih razloga kao i mladi Tunižanin.
Vjerovatno su iz predrostrožnosti,skoro svi arapski vlastrodršci požurili da poduzumu mjere protiv rasta cijena osnovnih životnih namirnica. U Jordanu, Egiptu, Mauritaniji i Siriji poduzete mjere se prije svega odnose na šećer, rižu i lož-ulje. Alžirska i libijska vlada su već prije svrgavanja Ben Alija poduzele slične mjere. A predsjednik Libije je u svom stilu osudio narod Tunisa rekavši da njegovi susjedi „pate zbog krvoprolića i bezakonja jer su se ljudi u zemlji previše žurili da se riješe svog predsjednika“. "Vrlo sam povrijeđen time što se događa u Tunisu", rekao je Gadafi u govoru koji je prenijela libijska službena novinska agencija Jana. "Tunis sada živi u strahu ... porodice bi mogle biti napadnute i ubijene u svojim spavaćim sobama, a građani ubijeni na ulici...", rekao je Gadafi, libijski vođa od 1969. godine. "Zbog čega sve to? Zbog promjene Zine al-Abidinea? Nije li on rekao da će odstupiti nakon tri godine? Budite strpljivi tri godine, a vaš će sin ostati živ", rekao je Gadafi.
Očito je da je i političkom dinosarusu Gadafiju jasno da će arapskim narodima biti sve teže vladati i da se društvena, medijska i politička realnost razvija u pravcu promjena i da za razliku od vladara, ljudi s „arapske ulice“ nemaju vremena za čekanje.

Predavanju na temu: "Historija islama u Sjedinjenim Američkim Državama"

Poštovani/a,
Pozivam Vas da prisustvujete predavanju na temu: "Historija islama u Sjedinjenim Američkim Državama" koje će se održati u srijedu, 26. januara 2011. u 14 sati u Američkom kutku Sarajevo (Radićeva 7).
Predavač će biti Ali E. Lejlić, drugi sekretar i politički oficir u Ambasadi SAD u BiH (biografija je u dnu teksta). Ali E.Lejlić će predstaviti historijat islama u SAD, a govoriće i o islamu u Americi danas, prisustvu islama u javnom životu, statusu muslimana u američkom društvu, islamskim i međuvjerskim organizacijama i aktivnostima, te naporima različitih vjerskih grupa u SAD da rade zajedno i unaprijede zajedničko razumijevanje.
Predavanje će se realizirati na bosanskom jeziku.
Dobro došli!
Srdačan pozdrav,
Amra Pandžo
Voditeljica Američkog kutka Sarajevo

Biography of Ali E. Lejlic:
Ali E. Lejlic currently serves as Second Secretary and Political Officer at the U.S. Embassy in Sarajevo. He arrived in early August. Ali was Cultural Affairs Officer at the U.S. Embassy in Kuwait City from 2004-2006 where he worked on educational exchanges and cultural outreach. From 2007 t0 2010, Ali served in the Political, Consular and then Economic Sections at the U.S. Embassy in Amman Jordan, where he conducted multiple lectures on the History of Islam in America at the University of Jordan in Amman and at the Hashemite University in Zarqa.
Ali’s current portfolio focuses on State Court and UN-related issues. He earned his BA degree in Public Policy/International Relations at the University of Chicago and attended graduate school in International Relations and Security Studies at the Massachusetts Institute of Technology near Boston, Massachusetts. Ali is from Chicago, Illinois and is of Bosnian-American heritage. He speaks some Arabic and is fluent in Bosnian/Croatian/Serbian.

Napad na kopte u Egiptu

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)
Za kršćansku koptsku zajednicu u egipatskoj Aleksandriji doček Nove godine pretvorio se u krvavu tragediju kada je, ispostaviće se kasnije, bombaš samoubica aktivirao auto- bombu ispred crkve El- Kidisin u naselju Sidi ubivši dvadeset i jednu, a ranivši četrdeset i tri osobe.

Napali ministre

Iako teroristički napadi u tom dijelu svijeta, nažalost, nisu ništa neuobičajeno i jedva da predstavljaju vijest, ovaj napad je zbog specifičnosti žrtve i vremena napada izazvao burne reakcije kako u Egiptu i regionu tako i širom svijeta. Toga su očito bili svjesni i oni koji su napad organizovali i koji vrlo dobro znaju kako je malo potrebno u društvima Bliskog istoka da se izazovu međusektaški, međuvjerski, međuplemenski i svaki drugi sukobi koji se onda poput plamene stihije na vjetru šire lakozapaljivim terenom kolijevke civilizacije. Zato je većina egipatskih zvaničnika več idućeg jutra upozorila kako je cilj napadača bio da izazove sukob između muslimana i kršćana i da se upravo to treba spriječiti. Toga je, čini se, bio svjestan i predsjednik Hosni Mubarak koji je obraćajući se naciji u jednom od rijetkih govora putem televizijskih ekrana pozvao na jedinstvo u borbi protiv terorizma: „Dragi Bog nam je ponovo pokazao da muslimani i kršćani sjede u istom brodu i da smo svi skupa izloženi terorizmu.“
Međutim, za Kopte koji se već dugo žale da ih se diskriminira u Egiptu to nije bilo dovoljno dobro objašnjenenje, tako da poziv na razum i „nenasijedanje na provokacije radikala“ nije urodio plodom. Njih ne interesuje zašto ih neko mrzi i što preko njih želi destabilizovati Egipat, već se žale na činjenicu da ih država ne želi ili ne može zaštititi. Tako je odmah nakon što je vijest o napadu procurila svjetskim agencijama uslijedila vijest o tome kako su se gnjevni kršćani sukobili s policijom i lokalnim muslimanima nedaleko od crkve, te da su u znak odmazde kamenjem zasuli obližnju džamiju koja je također bila oštećena u eksploziji i u kojoj je ozlijeđeno šest vjernika. Nekoliko demonstranata je nasilu ušlo u džamiju i na ulicu pobacalo sve knjige među kojima su se nalazili i Kur`ani što je onda razbjesnilo i one muslimane koji su se u prvi mah solidarisali sa svojim sunarodnjacima kršćanima. Na kraju su morale intervenirati snage sigurnosti koje su demonstrante rastjerale suzavcem. Nemiri se nisu zaustavili tu večer nego su uslijedili i u narednim danima. Uzalud je bio i morbidni pokušaj vlasti da ne dopusti rodbini da dođu mrtvačnicu po tijela poginulih strahujući da bi pokopi mogli biti novi povod za nasilje. Demonstracije su se nastavile i proširile i na druge gradove među kojima je i Kairo. Tako je tokom demonstracija organizovanih u Kairu skupina okupljenih napala ministre koji su došli u crkvu Svetog Marka na nedjeljnu misu da pokažu svoju podršku i solidarnost s kršćanskom zajednicom. Jedno od ministarskih automobila zasuto je kamenjem. Demonstranti su se sukobili sa policijom, a neredi su nastavljeni i tokom noći.

Zatočene supruge

Kao što je bilo i za očekivati ovaj incident nije još jednom podsjetio na napetost koja vlada među brojnim vjerskim, etničkim i sektaškim zajednicama na Bliskom istoku, nego je, čini se, dugoročno narušio odnose između muslimanske većine i nekih deset posto stanovnika koptske vjeroispovijesti koliko ih živi u Egiptu. Naravno, ta napetost se već prenijela i na druge arapske zemlje u kojima živi značajan broj različitih arapskih kršćanskih denominacija. Nije izostala ni očekivana politizacija čitavog slučaja. Tako je bivši libanski predsjednik Amin Gemayel izjavio da „ekstremističke grupe vrše genocid nad kršćanima na Bliskom istoku“, te da je jedino rješenje da se kršćanskim zajednicama da veća politička uloga.
Odgovornost
Za sada niko nije preuzeo odgovornost za napad, ali egipatski sigurnosni stručnjaci sumnjaju na simpatizere međunarodne terorističke organizacije El-Kaida. Jedan od razloga zašto se upravo oni sumnjiče je i to što se upravo ova crkva, kao i brojni drugi objekti egipatskih Kopta, našla početkom decembra prošle godine na listi potencijalnih meta objavljenih na web-stranici Šumuh el-Islam na kojoj se nalaze saopštenja, forumi i sadržaji El-Kaidinih simpatizera. Tu listu potencijalnih koptskih meta ne samo u Egiptu nego i nekim evropskim zemljama, poput Francuske, Njemačke i Velike Britanije, sačinio je ogranak El-Kaide u Iraku koji je već preuzeo odgovornost za smrtonosni napad 31. oktobra na jednu katedralu u Bagdadu, kada je ubijeno 46 vjernika. Razlog koji su pripadnici iračkog ogranka El-Kaide naveli kao opravdanje za napade na Kopte u proglasu naslovljenom sa „Ustani i ne spavaj- važno upozorenje povodom obaveze napada na kršćanske crkve tokom Božića“, je jedan slučaj koji je prije nekoliko mjeseci izazvao ništa manje nemire u Egiptu. Naime, tada su na ulice izašli pripadnici brojnih islamističkih organizacija koji su zahtijevali da država i Koptska crkva oslobode dvije Koptkinje koje su prešle na islam iz onoga što oni nazivaju zatvoreništvo. Naime, radi se o Camiliji Chehati i Wafi Constantin, suprugama koptskih svećenika, koje su navodno nakon njihovog prelaska na islam crkveni zvaničnici zatvorili u jedan samostan odakle su one uspjele poslati „pismo svojoj muslimanskoj braći“ sa zahtjevom da ih oslobode.
Pojava da koptske žene prelaze na islam je više nego česta, ali bolji poznavaoci prilika u Egiptu, tvrde da je to prije svega zbog toga kako bi mogle dobiti razvod braka. Kopti u Egiptu uživaju neku vrstu pravne autonomije, koja svoje korijene ima još u Šerijatu, zato država ne priznaje razvod braka koptskim ženama bez saglasnosti Crkve. Neke sekularne koptske organizacije su u tome vidjele još jedan oblik diskriminacije i tražile da država odustane od tog principa čemu se zvanična koptska vjerska zajednica žestoko suprotstavila.
Bez obzira koliko će trebati da se strasti zbog stravičnog napada smire i koliko će to dugo potrajati (vjerovatno do prvog idućeg incidenta), ekstremisti su uspjeli u svom naumu da vjeru iskorite kao sredstvo promovisanja mržnje i destrukcije i da ona kao toliko puta u historiji iznevjeri svoju osnovnu božansku misiju širenja mira i spasenja među ljudima.

Egipatski muftija: „Teroristi su zločinci koji nemaju nikakve legitimne veze sa čistim islamskim putem“

Među brojnim domaćim i svjetskim političkim i vjerskim liderima koji su osudili napad na crkvu u Aleksandriji posebnu pažnju je privuklo reagovanje i Vrhovnog egipatskog muftije dr. Ali Džuma jednog od najutjecajnijih muslimanskih lidera današnjice. U saopštenju koje je prenio oficijelni portal Rijaseta IZ BiH se navodi:
„Ne postoji nijedna religija dostojna svog imena a da ne poštuje svetost ljudskog života. Islam ne predstavlja izuzetak od ovog pravila. Uistinu, Bog je to nedvosmisleno naglasio u Kur`anu ističući univerzalnu zabranu ubistva kroz riječi da onaj ko uzme i samo jedan nevin život kao da je `ubio cijelo čovječanstvo`. Islam na ubistvo gleda i kao na zločin koji se kažnjava na sudovima ovog svijeta, ali i kao na najveći grijeh za koji se kažnjava i na Onom svijetu. Poslanik Muhammed a.s. je rekao: `Prvo za što će se na Sudnjem danu suditi među ljudima jeste prolijevanje krvi...` , terorizam ne može biti produkt nijednog ispravnog razumijevanja religije. To je više manifestiranje nemoralnosti ljudi sa okrutnim srcima, oholim dušama i iskrivljenim shvatanjem. Zbog toga sa velikom tugom i žalošću svjedočimo dolasku ove pošasti i u naš narod kroz nedavni bombaški napad ispred crkve u Aleksandriji u kojem je poginulo na desetine građana Egipta.
Nema sumnje da takav barbarizam treba osuditi na najteži način i suprotstaviti mu se u svakom trenutku. Ono što je važno jeste da se suprotstavimo devijantnim vjerovanjima koja svoje temelje pronalaze u ovakvim prestupima. I pored njihovih konfuznih tvrdnji, teroristi su zločinci koji nemaju nikakve legitimne veze sa čistim islamskim putem čija historija i ispravne doktrine su testamenti islamske predanosti toleranciji, saosjećanju i miru. U Kur`anu jasno stoji da je `Allah počastio sinove Ademove.` Stoga islam ne pravi razliku među rasama, nacijama niti različitim religijskim uvjerenjima i svi ljudi zaslužuju osnovno ljudsko dostojanstvo. Osim toga, islam je postavio pravdu, mir i međusobnu saradnju kao glavne principe međusobnog djelovanja različitih vjerskih skupina, upućujući muslimane da je lijepo ophođenje prema onima koji nisu agresivni prema nama, djelo dobrote i pravde. Zaista, to je put istinskog muslimana, u ime `Boga koji voli pravdu`.“- navodi se između ostalog u muftijinom reagovanju.

Čitavo muftijino reagovanje pogledajte na rijaset.ba