30.11.09

Minaret kao trn u oku

Na H-Alteru sam objavio prvi komentar na zabranu izgradnje minareta u Švicarskoj. O ovome će se vjerovatno još pisati, a teško je sada sagledati sve posljedice ove odluke većine švicarskih građana koji su izašli na referendum. Ovo su prva razmišljanja koja je objavilo i sarajevsko Oslobođenje, rijaset.ba i brojni drugi online mediji i radio stanice:


Piše: Muhamed Jusić (H-Alter)

Za 400.000 muslimana koliko se procjenjuje da ih živi u Švicarskoj, argumenti o tome kako su minareti simboli „islamizacije zemlje" i kako oni vode „uvođenju šerijata" su apsurdni, naročito ako znamo da većina švicarskih muslimana dolazi iz Turske, Bosne i Hercegovine i drugih balkanskih zemalja koji se nikada nisu susreli sa šerijatskim pravom.


Treći dan najvećeg muslimanskog blagdana Kurban Bajrama (u nedjelju 29.11.2009.) u Švicarskoj je održan referendum na kojem su se stanovnici ove tradicionalno tolerantne države izjašnjavali o ustavnoj zabrani izgradnje novih minareta.
Referendum je organizovan nakon što je grupa političara iz desničarske Narodne stranke, najveće stranke u zemlji, i Federalne demokratske unije, skupila dovoljno potpisa za referendum o ovoj inicijativi za koju tvrde da ima cilj spriječiti „islamizaciju Švicarske“. Prvi preliminarni rezultati koji su saopšteni istog dana pokazali su kako je 57 procenata onih koji su izašli da se izjasne o referendumskom pitanju dalo svoj glas za zabranu. Prijedlog o zabrani gradnje minareta nije prošao samo u četiri kantona od njih 26 što je stvorilo osnov za izmjenu Ustava.
Švicarska vlada i parlament su još ranije odbacili inicijativu uz obrazloženje da krši ustav, vjerske slobode i tradiciju tolerancije po kojoj je zemlja poznata. Sad je nepoznanica kako će vlada koja je prije referenduma pozivala građane da glasaju protiv izmjena ustava postupiti. Analitičari tvrde kako se švicarski zvaničnici plaše ekonomskih posljedica ovakve odluke jer, očekivati je, kao što je to pokazao primjer danskih karikatura poslanika Muhameda, burnu reakciju muslimanskog svijeta i najvjerovatnije bojkot švicarskih proizvoda na jednom od najvećih tržišta svijeta.
Zabrinutost su izrazili i Ujedinjeni narodi, a većina međunarodnih organizacija smatra kako će se ovim poslati pogrešna poruka ne samo onim muslimanima koji žive u Švicarskoj i susjednim državama Evropske Unije, nego i širom svijeta.
Međutim, to mišljenje ne dijele i organizatori referenduma. Tako parlamentarni zastupnik Ulrich Schluer smatra kako „su minareti prvi korak prema islamskoj državi“. On je svjetskim medijima izjavio kako: "Minareti nisu religijski simbol, već simbol politike koja Švicarskoj želi nametnuti šerijatsko pravo koje je u potpunoj suprotnosti s tradicionalno demokratskim švicarskim zakonima. U tome je srž problema."
Za 400.000 muslimana koliko se procjenjuje da ih živi u Švicarskoj gdje je islam druga religija po brojnosti, ovi argumenti o tome kako su minareti simboli „islamizacije zemlje“ i kako oni vode „uvođenju šerijata“ su apsurdni naročito ako znamo da većina švicarskih muslimana dolazi iz Turske, Bosne i Hercegovine i drugih balkanskih zemalja koji se nikada nisu susreli sa šerijatskim pravom (barem u smislu kako se on doživljava na Zapadu danas). Bosanski muslimani koji žive u Švicarskoj posebno teško doživljavaju ove stavove o tome kako minaretima nije mjesto u Evropi s obzirom na iskustvo urbicida i genocida koje su preživjeli devedesetih i od kojeg su pobjegli u Švicarsku. I kao što mi je jedan od njih napisao nakon što su rezultati referenduma saopšteni „ispade da sistematsko rušenje 614 džamija s munarama u Bosni i nije bio baš tako `nevropski čin“.
Bez obzira na sve, iako je evidentno da postoje brojna otvorena pitanja kada je riječ o integraciji sve većeg broja muslimana u Evropi, i kada se ne može zanemariti postojanje radikalnih elemenata (ma kako malobrojni bili) koji zagovaraju netolerantnu i isključivu viziju islama i uređenja svijeta, teško je objasniti kako će kršenje osnovnih ljudskih prava i ograničavanje vjerskih sloboda pomoći tom procesu. Naprotiv, oni elementi među muslimanima koji zagovaraju nespojivost islama sa zapadnim vrijednostima koriste ovakve i slične nepromišljene poteze kako bi potvrdili svoju sliku svijeta u kojem dominiraju sukobljene civilizacije i rat do istrebljenja. Svi oni koji sve muslimane i simbole islama poistovjećuju sa malom skupinom ekstremista i koji neće ili ne žele napraviti razliku između islama kao religije i civilizacije i male skupine ekstremista, čine uslugu ekstremistima, jer ih predstavljaju kao legitimne predstavnike islama, a upravo ekstremisti stalno ponavljaju kako zapadna civilizacija i „kršćanska Evropa“ nisu u ratu sa njima, nego sa islamom i svim muslimanima.
Zato su teološko- historijske rasprave o tome da li su minareti izvorno islamski vjerski simbol ili nešto drugo krajnje irelevantne za ovu raspravu, jer, iako je tačno da su minareti kao dio muslimanske sakralne arhitekture razvijeni u određenom kulturno-historijskom kontekstu, to važi i za mnoge druge simbole ne samo islama, nego i drugih religija. Teško je govoriti o slobodi religije ako bi neko sa strane morao određivati šta je religija, i koji elementi čovjekove religioznosti su prihvatljivi za druge (osim ako se njima ne krše zakoni i prava drugih, što je priča za sebe).
Apsurdno je da u današnjoj Evropi na pragu 21. stoljeća vrijede zakoni koji su nekada vladali u srednjem vijeku u nekim državama. Apsurdno je da su restrikcije koje je Osmansko carstvo imalo nad izgradnjom vjerskih objekata kršćanskih crkvi na Balkanu bili „liberalniji“ od nekih evropskih zakona glede muslimanskih sakralnih objekata.
Iako je Švicarska po mnogo čemu specifična država pitanja koja su aktuelizirana švicarskim referendumom o zabrani minareta su ista pitanja sa kojima se susreću brojne druge evropske države članice EU-a. Zato se mnogi plaše da bi Švicarska inicijativa, ako zaživi, mogla biti samo probni balon, prvi korak, i da bi uskoro mogla uslijediti slična rješenja nekih drugih otvorenih pitanja, ne samo u Švicarskoj, nego i u nekim od članica EU, a možda i u samom Briselu. Jer kako sada stvari stoje, trenutne članice EU-a nisu našle djelotvorna rješenja na pitanje muslimanske integracije i prisustva islama na javnoj sceni buduće Evrope. Tome u prilog govori i to što su u odsustvu boljih rješenja neke EU zemlje već pribjegle mjerama ograničavanja javnog manifestovanja vjere kao jedinom načinu u rješavanju „muslimanskog pitanja“. Tako se već danas u Grčkoj, koja je članica EU, za svaki minaret viši od 7.5 metara treba osigurati dozvola ministra, a ako se ta saglasnost i dobije onda on ne može biti viši od 16 m. Po istom modelu su tretirana i neka druga slična pitanja u nekim drugim državama EU, kao što je ograničavanje dimenzija džamije u Kelnu kako ne bi zasjenila tamošnju katedralu, zabrana hidžaba u francuskim školama itd.
Teško je vjerovati da će se zabranama išta riješiti, pa tako i pitanje muslimanskog prisustva u Evropi iza kojeg se, ustvari, kriju puno krupnija pitanja kao što su položaj i uloga imigranata (uopće, a ne samo muslimana) u društvu, pitanje evropskog identiteta i navikavanja Evrope na multikulturalnost, suzbijanja ekspanzije neofašizma i rasizma i brojna druga pitanja o kojima se nema hrabrosti raspravljati nego se ona politiziraju kroz populistički pristup nove evropske desnice.

29.11.09

Ruska skaska s elementima šerijata

Čečenija- Lični feud Putinovog pulena Ramzana Kadirova


Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)

Današnji predsjednik Čečenije Ramzan Kadirov je jedna od najkontraverznijih ličnosti ne samo ruske nego i svjetske politike. I dok ga jedni smatraju diktatorom „kojem Putin ne može ni na ruke politi“ drugi u njemu vide novu priliku za procvat Čečenije i čitavog regiona u okvirima „moćne ruske Federacije“.
Ramzana Ahmadoviča Kadirova je od trenutka kada je stupio na političku scenu pobunjene ruske republike Čečenije koja se godinama borila za svoju neovisnost, bio i ostao, najblaže rečeno, kontravezna ličnost. On je sin bivšeg muftije i predsjednika Čečenije Ahmeda Kadirova koji je ubijen u atentatu maja 2004. godine. Kada se raspao Sovjetski Savez i kada su jedna za drugom bivše republike dobivale svoju nezavisnost, Čečeni koje je ranije raselio Staljin i koji su se ponovo vratili u svoju domovinu, krenuli su u odlučnu borbu za nezavisnost. Jedan od ključni lidera te borbe bio je Ramzanov otac Ahmed koji je bio muftija pobunjenika. Ramazan je tada sa šesnaest godina bio komandant specijalne jedince koja će postati osnova za njegovu paravojnu formaciju poznatu kao Kadirovsti, a koja će biti (a i danas je) glavni oslonac za preuzimanje vlasti.

Moskva „draža“ od vehabija
Kada je ujesen 1999. u Čečeniji izbio drugi rat (nakon što su prvi Čečeni dobili) Kadirovi su odlučili stati na stranu vlade iz Moskve jer su ustvrdili kako su se „vehabije i internacionalni džihadisti infiltrirali u Čečeniju kako bi je preoteli za svoje ciljeve i kako bi preko Čečena vodili svoj sveti rat sa Rusijom“. Za njih je to bila zloupotreba Čečenije, njenog naroda i želje Čečena za nezavisnošću. Između vehabija i Moskve oni su izabrali Moskvu.
Moskva je njihovu promjenu strategije nagradila time što je muftija Ahmed Kadirov imenovan predsjednikom. Nakon što su mudžahedini izvršili atentat na njega, njegov sin ga nije mogao naslijediti jer važeći zakoni Čečenije nalažu da predsjednik ne može biti mlađi od trideset godina. Zbog toga je Kadirov Mlađi morao „stažirati“ na pričuvnim pozicijama nekoliko godina kako bi naslijedio svoga oca. Nije da nije u tom periodu bilo pokušaja da ga se izgura sa političke scene i da se okonča dominacija Kadirovića u čečenskoj politici. Ali i pored svega, uz neupitnu podršku Kremlja i zahvaljujući svojim Kadirovistima i nemilosti prema političkim oponentima, Ramzan se održao na vlasti, a centar odlučivanje se pomjerao sa pozicijama koje je on obnašao. Zahvaljujući paralelizmima koje je izgradio u svim sferama društva i političkim institucijama Kadirov je i prije nego što je postao predsjednik vladao Čečenijom. Odmah nakon atentata na njegovog oca Ramzan je imenovan za zamjenika premijera, da bi 1. marta 2006. dotadašnji premijer Sergej Abramov dao ostavku pod uslovom, kako je sam izjavio, da na njegovo mjesto dođe Ramzan Kadirov. Odmah po preuzimanju pozicije premijera mlađahni Kadirov je poduzeo nekoliko populističkih poteza tražeći od federalne vlade više sredstava kako bi se ubrzala obnova u dva rata potpuno razrušene republike. Osim toga, uputio je zahtjev da se svi vojnici Ruske Federacije, osim onih raspoređenih na granici, povuku iz Čečenije, pa čak i uveo elemente šerijatskog prava u Čečeniju.
Već tada je pridobio podršku značajnog broja Čečena, a obnova Groznog i čitave republike je bila nešto što niko nije mogao negirati.

Počela likvidacija 500 nepoželjnih?
Preuzimanje pozicije predsjednika, nakon što je ispunio zakonske uslove, nije išlo tako lako jer dotadašnji predsjednik Alu Alhanov nije htio jednostavno odstupiti. Zato je posegnuo za saveznicima svoga oca iz Kremlja koji su se, navodno, jedno vrijeme mislili da li da podrže Kadirove ambicije da i zvanično preuzme vodeću političku poziciju u ovoj južnoj pokrajini, i to u tako kratkom vremenskom roku. Naime, prema pisanju ruskih medija, njemu su u Moskvi sugerisali da, s obzirom da ionako drži skoro svu vlast u republici, sačeka izbore i da onda „preuzme vlast“. Međutim, Kadirovu, koji je smatrao da je ionako dugo čekao, se žurilo, zbog čega je sve češće na ruskoj televiziji i medijima počeo govoriti o tome kako će zahtijevati istrage o zločinima ruske vojske u Čečeniji, tvrdeći da u Moskvi postoje određeni krugovi koji ne žele da mir zavlada Čečenijom i da su to isti oni ljudi koji su pokrenuli rat u Čečeniji.
Nedugo zatim (15. februara 2007.) Vladimir Putin je potpisao odluku kojom se razrješava funkcije dotadašnji predsjednik Alhanov, a na njegovo mjesto postavlja Ramzan Kadirov. Nakon što je preuzeo i zvanično najbitniju poziciju u republici, Kadirov je izvršio i posljednju čistku dovodeći svoj paralelni sistem upravljanja na zvanične pozicije. Kao i ranije, brojne svjetske nevladine organizacije koje prate situaciju u Čečeniji će ga optužiti za to da republikom upravlja kao "ličnim feudom", kao i za neviđeni nepotizam zbog kojeg se na svim ključnim pozicijama u društvu nalaze članovi njegovog klana Beno.
Pored nevjerovatne autokratije, slamanja slobode govora i kršenja temeljnih ljudskih prava, brojne svjetske organizacije Kadirova kritikuju i zbog njegovih navodnih brutalnih metoda borbe protiv preostalih pobunjenih Čečena koji nisu odustali od borbe za nezavisnu Čečeniju. Iako je Rusija nedavno obznanila kraj svoje antiterorističke kampanje u Čečeniji, a Kadirov već duže vrijeme izjavljuje kako je u šumama preostalo samo sedamdesetak pobunjenika, napadi islamističkih militanata su redovna pojava kako u Čečeniji, tako i u susjednim republikama.
Organizacije za zaštitu ljudskih prava na dušu Kadirova i njegovih mentora iz Moskve stavljaju i desetine ubijenih aktivista, novinara i humanitarnih radnika koji su se bavili situacijom u Čečeniji. Tako se u tim krugovima, naravno bez očitih dokaza, Kadirov dovodi u vezu sa ubistvom veteranke antiratnog izvještavanja iz Čečenije Anne Politkovskajeve, kao i otete pa ubijene Natalije Estemirove, aktivistice i saradnice u nevladinoj organizaciji Memorial koja se bavila istraživanjem zločina u Čečeniji.
Prema nekim podacima humanitarnih i organizacija za ljudska prava, na koje se u svome prilogu pozvao novinar radija DW, na listi nepoželjnih u Rusiji i koji bi po svemu sudeći svakako trebali biti likvidirani, nalazi se oko 500 osoba. Jedan od njih, navodi se u istom prilogu, bio je Umar Izrailov, izbjeglica iz Čečenije, ubijen u Beču. U sudskom procesu čiji su predmet bile metode mučenja i maltretiranja u čečenskim zatvorima, a koje je naredio navodno sam predsjednik Kadirov, Umar Izrailov je bio krunski svjedok tužiteljstva. Tokom procesa njega je zastupao advokat Ane Politkovskaje – Stanislav Merkelov, koji je i sam stradao nekoliko dana kasnije – kako kažu njegovi prijatelji između ostalog i zbog posjedovanja dokumenta u kojem je njegov klijent Izrailov tvrdio da ga je u zatvoru osobno mučio čečenski predsjednik Kadirov i to elektrošokovima.
Lista žrtava nepodobnih koji su maknuti zbog svoga protivljenja zvaničnoj politici Kremlja ili onih koji su čačkali oko Kadirova i metoda kojima je on uveo red i mir u Čečeniju je duga.
Ne znam treba li spomenuti kako Vladimir Putin, a danas i Dimitri Medvedev, kao i njihova desna ruka na Kavkazu Ramzan Kadirov sve te optužbe negiraju kao izmišljotine zapadnih plaćenika i špijuna koji Rusiji žele zlo, stalno upirući prstom u nevjerovatno brzi ekonomski oporavak koji je evidentan danas u Čečeniji.

Najveća evropska džamija
Kontraverzni čečenski predsjednik Ramzan Kadirov zna da ga znatan broj Čečena smatra ruskom marionetom koja je zbog želje za vlašću žrtvovala njihov san o nezavisnosti. Zna on također da ga mnogi u muslimanskom svijetu smatraju izdajicom ne samo Čečena, nego i svih muslimana koji su se tokom brutalnog rata ruskih snaga protiv čečenskih boraca za nezavisnost solidarisali sa čečenskim narodom. Zato Kadirov ne čini sve kako bi samo izgradio kult vlastite ličnosti, nego istu medijsku podršku i novac iz Moskve koristi kako bi sebe predstavio zaštitnikom muslimana i promotorom šerijata. U tome ima svestranu podršku Moskve koja blagonaklono gledala na njegove odluke o tome da u Čečeniji uvede elemente šerijatskog prava, da na teritoriju pokrajine zabrani proizvodnju alkohola, organizovanje kockarnica i da javno govori o blagodatima poligamije.
Kada je 2006. izbio skandal oko karikatura poslanika Muhameda u danskoj štampi, on je javno optužio Dance koji su se zadesili u Čečeniji da su špijuni koji sarađuju sa teroristima. Zabranio je danskim državljanima ulazak u Čečeniju i uskratio saglasnost za djelovanje najveće danske humanitarne organizacije u regionu Danish Refugee Concil. Mediji su tada zabilježili da je izjavio kako „one koji su nacrtali karikature treba zakopati žive“. Naravno nakon što se medijska prašina slegla Kadirov je, navodno pod pritiskom Moskve, povukao svoje odluke ali je njegova medijska mašinerija još dugo njegovu reakciju predstavljala kao dokaz njegove spremnosti da brani islam.
Kadirovi kritičari tvrde kako je i izgradnja „najveće evropske džamije“ u Groznom čiju je izgradnjo on inicirao dok je još bio zamjenik premijera izgrađena sa istim ciljem. Džamija je dobila ime po njegovom ocu Ahmedu Kadirovu koji je bio i čečenski muftija tokom borbe za nezavisnost od Rusije. Na dan otvaranja džamije ruski mediji su prenijeli kako je Kadirov Mlađi izjavio: “Ova je džamija dokaz da islam nije ugrožen u Rusiji”.
Oni koji podržavaju Kadirovu politiku se slažu s njim i tvrde kako je izgradnja najveće evropske džamije u Groznom, gdje od 1930. kada su sve džamije u tom dijelu Staljinovog SSSR-a porušene, nije izgrađena niti jedna džamija, očit dokaz ispravnosti njegove politike. Oni posebno naglašavaju kako je ova džamija u koju može stati deset hiljada klanjača došla kao vrhunac cjelokupne obnove Groznog i navjestitelj svijetle budućnosti Čečenije koja pod vodstvom Kadirova postaje jedna od najperspektivnijih ruskih republika.

Putin je moj idol
U ekskluzivnom intervjuu Radiju Slobodna Evropa u avgustu ove godine Ramzan Kadirov je odbacio optužbe za nedavno ubistvo ruske aktivistkinje za ljudska prava Natalije Estemireve i ugrožavanje ljudskih prava u Čečeniji i pojasnio odnose sa njegovim "idolom", ruskim premijerom Vladimirom Putinom. U tom intervjuu on je između ostalog rekao:"Putin je moj idol. Ja ga volim. Ja ga poštujem. Za mene lično ne postoji niko kao on. Dugujem mu više nego ikome. Dugujem mu moj život. To je moje lično mišljenje. Ali kao predsjednik Čečenije, mogu reći da je Dmitri Medvedev naš predsjednik. On je snažan, mudar i pravi političar, i da je drugačiji ne bi bio izabran Njegov tim me ne bi podržao. Putin je mijenjajući svoju poziciju ponovo pokazao svoju snagu i to da služi narodu. Ali to ne mijenja moj stav prema njemu. Ja bih i sada dao svoj život za njega," rekao je Kadirov.Na pitanje da li bi želio da Putin ponovo postane predsjednik Rusije, Kadirov je odgovorio:"Jako. Želim da Putin bude doživotni predsjednik Rusije."

20.11.09

II Internacionalni festival duhovne muzike Bugojno 2009.

II Internacionalni festival duhovne muzike Bugojno 2009.

Medžlis islamske zajednice Bugojno i ove godine organizira «II Internacionalni festival duhovne muzike Bugojno 2009.». Centralni dio ove manifestacije je Koncert duhovne muzike, koji će biti održan u Kulturno-sportskom centru, dana 21. 11. 2009. godine (subota) sa početkom u 19:00 sati. Učesnici će biti horovi: Arabeske iz Zagreba - Hrvatska, Đulistan iz Novog Pazara - Srbija, Semazen iz Tetova - Makedonija, Sejfullah iz Konjica, Kewser, Gazel i Rejjan iz Sarajeva, te solisti: Hamza Ražnjatović i Eldin Huseinbegović. Ulaz je slobodan.
Predviđeno je da na svečanosti prisustvuje i reisul-ulema IZ BiH Mustafa ef. Cerić i travnički muftija Nusret ef. Abdibegović.

Na koncertu će biti dodijeljene i nagrade za najbolju ilahiju po izboru slušalaca BM Radija, Radija Bir, Radija Bugojno, Radija Hayat - Studio Slobodni Igman, Radija Visoko, Radija Maglaj, Antena radija- Jelah, Radija Slon- Tuzla, Radija Stari Most- Mostar, Radija Preporod- Odžak. Također će biti dodijeljena i nagrada za najbolji album ilahija u proteklih pet godina po izboru muzičkih urednika istih radio- stanica.
Nagrada za najbolju ilahiju bit će dodijeljena horu Đulistan iz Novog Pazara za ilahiju „Smiraj srca moga“, a nagrada za najbolji album horu Kewser iz Sarajeva za album „Pusti me do Kewsera“.
Očekujemo da Vašim dolaskom uveličate ovu manifestaciju.

10.11.09

Rađanje nove Kraljevine

Saudijska Arabija i reforme: Otvoren Univerzitet za nauku i tehnologiju Kralj Abdullah

Rađanje nove Kraljevine

Piše: Muhamed Jusić (Start br. 284)
U Saudijskoj Arabije je 23. septembra otvoren prvi univerzitet na kojem će nastavu zajedno pohađati studenti oba spola. Dio je to šire strategije koju već neko vrijeme implementira kralj Abdullah bin Abdulaziz, a koja za cilj ima ne samo reformu obrazovnog sistema, nego i sveukupnu društvenu, pa čak i djelomičnu političku i vjersku, reformu ove bogate, ali konzervativne države. I kao što se očekivalo, otvaranje Univerziteta za nauku i tehnologiju Kralj Abdullah (The King Abdullah University of Science and Technology -KAUST), nije proteklo bez suprotstavljanja selefijske uleme, ali i brojnih zamjerki malobrojnih liberala na način kako je projekat osmišljen, što je još jednom pokazalo o kako se komplikovanom procesu radi.

Reforme bez efekta
KAUST je već dugo vremena najavljivan kako jedan od najambicioznijih projekata u oblasti obrazovanja koji je trebao biti vidljiv dokaz da Kraljevina poduzima konkretne korake na reformi obrazovnog sistema koji je nakon 11. septembra 2001. bio izložen otvorenoj kritici saudijskih saveznika iz Washingtona, nekih evropskih metropola i malih sekularnih lokalnih medijskih i književnih krugova. Oni su tada kao jedan od glavnih razloga za to što je većina napadača El-Kaide na New York i Washington bila iz Kraljevine, naveli saudijski obrazovni sistem za koji su tvrdili da ima previše vjerskih sadržaja i da nerijetko podstiče na netoleranciju i isključivost. Brojne studije i izvještaji koji su tada napravljeni u kojima su analizirani nastavni planovi i udžbenici u državnim školama i na univerzitetima tvrdili su kako cjelokupan sistem kreira netrpeljivost ne samo prema nemuslimanima, nego i prema muslimanima koji imaju različito mišljenje ili baštine drugačije razumijevanje islama od onog saudijskog, te da ubija svaki oblik kreativnosti i slobodnog razmišljanja kod učenika. U međuvremenu je Saudija pokrenula više projekata revizije nastavnih planova i programa na svim nivoima obrazovanja, ali suštinskih promjena nije bilo.
Zato zagovornici temeljitih reformi ne vide u otvaranju univerziteta KAUST udaljenog osamdeset kilometara od prvog većeg grada, u ovom slučaju Džide (koja se nalazi u granicama harema ili svete zemlje oko Meke) neki poseban iskorak kada je riječ o efektima koje će taj projekat imati na modernizaciju saudijskog obrazovnog sistema. Kao argument više oni navode činjenicu da će se na Univerzitetu izučavati prirodne i tehničke nauke, ali ne i one društvene, što je za kritičare više nego indikativno.
Tako se Pierre Akel u svom osvrtu u on- line magazinu Shaffaf (http://www.shaffaf.net/) pita: „Može li znanje napredovati bez nauka kao što su sociologija i filozofija? Može li čovjek usvojiti samo modernu tehnologiju, a pritom odbaciti njihov intelektualni, ideološki, religijski, društveni i politički okvir? Kada jedno društvo odbija religijsku reformu, može li ostvariti naučni skok koji će mu omogućiti ulazak u savremeni svijet? Kada ostaje u stadiju apsolutne vlasti i ne zna ni za ustav ni za građanski status, može li sudjelovati u modernosti?“
Ipak, svi oni su jednoglasni u tome da projekat kao što je KAUST može biti samo od koristi Saudiji i regionu, te da se radi o koraku u dobrom pravcu koji, iako neće riješiti sve probleme ovog društva, zasigurno hoće pokrenuti, ako ništa a ono raspravu o tome kako bi Kraljevina trebala izgledati u budućnosti.
Osim toga, ako se čak na kraju ispostavi da KAUST neće imati nikakvog efekta na društvene tokove u Saudiji, većina se nada da silni novac (samo građevinski radovi su koštali 10 milijardi dolara, a na izgradnji je bilo angažovano 20 000 radnika) koji je uložen u ovaj projekat neće propasti i da će KAUST postati jedan od najvećih naučnih centara barem u prirodnim i tehničkim naukama. A univerzitet ima sve predispozicije da to postane. Već sada tamo je angažovano sedamdeset vrsnih profesora iz čitavog svijeta i 817 studenata iz 61 zemlje svijeta. Planovi su da u idućih osam do deset godina tamo studira dvije hiljade najboljih studenata iz Saudijske Arabije, ali čitavog svijata. Laboratorije sa kojima je Univerzitet opremljen su među najsavremenijim u svijetu. Tu je smješten i 14. po brzini superkompjuter na svijetu. Bivši američki diplomata John Burgess je na svom blogu posvećenom Saudiji „Crossroad Arabia“ napisao: „Uistinu ne postoji niti jedan univerzitet u svijetu da je tako dobro opremljen kao KAUST. Ama baš nigdje. Pitanje, naravno, ostaje šta će se uraditi sa tom silnom opremom i kako će ona biti korištena, a to može reći samo budućnost koja je pred nama.“

Alimi protiv „vesternizacije“
Nasuprot onih koji od ovog univerzitetskog kampusa smještenog na obali Crvenog mora očekuju samo najbolje, stoje brojni konzervativni saudijski alimi i intelektualci, koji su u čitavom projektu prepoznali opasnost za svoju viziju obrazovnog sistema i nedopustiv nasrtaj na saudijsku tradiciju i interpretaciju islama. Njima nije sporno samo to što će po prvi put na tlu Saudijske Arabije u jednoj državnoj instituciji muškarci i žene zajedno pohađati nastavu i „miješati se“ (ar.ihtilat), niti što će u tom kampusu i ženama biti dozvoljeno da voze automobile, nego što će se na tom univerzitetu naučavati, barem oni tako predviđaju, i brojne teorije za koje oni, prema svojoj interpretaciji islama, smatraju da su neprihvatljive, kao što su teorija evolucije, Velikog praska i sl.
Za kritičare univerzitet je očit dokaz upliva zapadne ideologije, „američkog imperijalizma“ i pokušaja vesternizacije saudijskog društva, što oni po svaku cijenu žele spriječiti.
Među prvim otvorenim kritičarima je bio šejh Saad el-Shithri iz Vrhovnog vjerskog komiteta, jedne od najutjecajnijih institucija u Saudijskoj Arabiji, koji je javno pozvao saudijsku ulemu da poduzmu sve kako se na univerzitetu ne bi izučavale nauke suprotne islamskim principa i „strane ideologije“, kao što je evolucija. Jadna druga grupa alima koji nisu u zvaničnim vjerskim institucijama je već izdala fetvu koja kruži internetom, a u kojoj se čitav projekat KAUST proglašava neislamskim i prijetnjom koju ulema i vjerska policija trebaju staviti pod svoju kontrolu.
Noć nakon što je El-Shithri iznio javno svoje stavove, Kralj ga je, kako je izvijestila saudijska državna agencija SPA, smijenio sa pozicije u ovom vrhovnom vjerskom organu. Ovim potezom Kralj je poslao jasnu poruku da neće odustati od svoje vizije kontrolisane i postepene modernizacije, te da neće podleći kako kritičarima slijeva, tako i ovima zdesna, te da će, kao i dosad, vladajuća porodica nastaviti hodati po žici i nastaviti Kraljevinu voditi nikad u potpunosti preciziranim putem između selefijskog konzervatizma i zapadnog modernizma.
I upravo je zato ideja KAUST-a u Saudijskoj Arabija pridobila više pristalica nego kritičara. Skeptični liberalni saudijski krugovi u ovom univerzitetu vide prvu utvrdu slobodnog istraživanja koja će dugoročno proizvesti novu generaciju saudijskih naučnika koji će ići ukorak s tehnološkim napretkom u ostatku svijeta, što će, prema njihovom mišljenju, prije ili kasnije dovesti do modernizacije i u drugim društvenim sferama. Za njih je to još uvijek malo i presporo, ali bolje išta nego ništa.
Ni među ulemom nije bilo onoliko kritičara koliko se očekivalo, iako je teško znati da li je to zbog toga da ne bi završili kao El-Shithri ili pak zbog toga što misle da je Kralj povukao dobar potez ograničivši univerzitet na prirodne i tehničke nauke, ostavljajući zasad ostale univerzitete i čitav obrazovni sistem da funkcioniše bez znatnih promjena i uz striktni nadzor ulemanskih institucija i vjerske policije (ar. al-mutavve). Na kraju će ipak jedna od dvije strane biti razočarana, samo je pitanje koja i kako će oni tada reagovati.